Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Aneks izdvojeno mišljenje sudije Zvonka Miljka na djelimičnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj u 5/98 od 1. jula 2000. godine

ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE ZVONKA MILJKA NA DJELIMIČNU ODLUKU USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE BROJ U 5/98 OD 1. JULA 2000. GODINE

  • 1.
    U skladu s članom 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine želim iznijeti i objaviti obrazloženje svoga mišljenja, budući da sam glasao suprotno većini.

Ova djelimična odluka odnosi se na ocjenu saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine odredbi člana 1., dopunjenog Amandmanom XLIV Ustava Republike Srpske; člana I.1.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zamijenjenog Amandmanom III; kao i st. 1., 2., 3. i 5. Preambule Ustava Republike Srpske, dopunjene amandmanima XXVI i LIV. Radi se o klasičnom ustavnom sporu, odnosno apstraktnom odlučivanju o ustavnosti. U ovom slučaju riječ je o usporedbi i ocjeni ustavnih odredbi entitetskih ustava s Ustavom Bosne i Hercegovine. Zato smatram važnim navesti sve te odredbe u cjelosti, pa čak i kako su one glasile prije donošenja amandmana kojima ih je trebalo usaglasiti s Ustavom Bosne i Hercegovine, u skladu s članom XII. stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Član 1. Ustava Republike Srpske je glasio: "Republika Srpska je država srpskog naroda".

U formulaciji Amandmana XLIV ovaj član glasi: "Republika Srpska je država srpskog naroda i svih njenih građana".

Član I.1(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: "Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorije s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima".

U formulaciji Amandmana II osporena odredba člana I. 1. glasi: "Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Bosne i Hercegovine s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutrašnju strukturu teritorije Federacije Bosne i Hercegovine koja je definirana Aneksom II Općeg okvirnog sporazuma, tako da se Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i obavezama".

Odredbe Preambule Ustava Republike Srpske su glasile:

"Polazeći od neotuđivog i neprenosivog prirodnog prava srpskog naroda na samoopredjeljenje, samoorganizovanje i udruživanje, na osnovu koga slobodno određuje svoj politički status i obezbjeđuje ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.

Poštujući njegovu vjekovnu borbu za slobodu i spremnost da sa drugim narodima živi u odnosima međusobnog uvažavanja i ravnopravnosti.

Imajući u vidu njegovu u toku drugog svjetskog rata donesenu odluku da sa drugim narodima - Hrvatima i Muslimanima konstituiše Republiku Bosnu i Hercegovin u sastavu savezne države Jugoslavije.

Imajući njegovu riješenost da o svojoj sudbini samostalno odlučuje i izražavajući njegovu črvstu volju da stvori svoju suverenu i demokratsku državu, zasnovanu na nacionalnoj ravnopravnosti, poštivanju i garantovanju ljudskih sloboda i prava, socijalnoj pravdi i vladavini prava".

Osporene odredbe Preambule Ustava Republike Srpske, dopunjene amandmanima XXVI i LIV, glase:

"Polazeći od prirodnog, neotuđivog i neprenosivog prava srpskog naroda na samoopredjeljenje na osnovu koga, kao i svaki slobodan i suveren narod, samostalno odlučuje o svom političkom i državnom statusu i obezbjeđuje svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj; poštujući vjekovnu borbu srpskog naroda za slobodu i državnu samostalnost; izražavajući odlučnost srpskog naroda da stvori svoju demokratsku državu zasnovanu na socijalnoj pravdi, vladavini prava, poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti; uvažavajući prirodno i demokratsko pravo, volju i odlučnost srpskog naroda iz Republike Srpske da svoju državu svestrano i tijesno povezuje sa drugim državama srpskog naroda; imajući u vidu spremnost srpskog naroda da se zalaže za mir i prijateljske odnose među narodima i državama".

Podnosilac zahtjeva je tvrdio da navedene odredbe Ustava Republike Srpske nisu u saglasnosti sa posljednjom alinejom Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i čl. II/4., II/6. i III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine; dok je za član I.1.(1) stava Federacije Bosne i Hercegovine tvrdio da nije u saglasnosti sa posljednjom alinejom Preambule i čl. II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

Posljednja alineja Preambule Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine".

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (Nediskriminacija) glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status".

Član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, uredi, državni organi, i tijela kojima posredno rukovode entiteti ili koja djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštovati ljudska prava i temeljne slobode navedene u stavu 2".

Član III.3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona entiteta koje su protivne Ustavu, kao i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine i entiteta".

Smatram da se navedene odredbe čl. II/6. i III.3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ne mogu uzeti kao kriterij kontrole u ovom ustavnom sporu, jer predstavljaju ustavnu obavezu za primjenu i poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno supremaciju Ustava Bosne i Hercegovine i primjene općih načela međunarodnog prava kao sastavnog dijela pravnog sistema Bosne i Hercegovine i entiteta.

Ne mogu prihvatiti stanovište koje se provlači u odluci da osporene odredbe oba entitetska ustava per se vrijeđaju ustavne odredbe sadržane u čl. II/6 i III.3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostaju nam onda odredbe posljednje alineje Preambule i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Koristit ću jedinstvenu argumentaciju u odnosu na sve osporene odredbe, jer se, uz neznatne razlike, radi o jednom suštinskom problemu ustavnosti Bosne i Hercegovine koji se odnosi na oblik njenog državnog uređenja.

Temeljno razilaženje s većinskim mišljenjem ogleda se u tome što smatram da se ovaj ustavni spor javlja u prvom redu kao problem državnog uređenja Bosne i Hercegovine, a ne kao problem u domenu zaštite individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda koje Ustav Bosne i Hercegovine jamči.

  • 2.
    Bosna i Hercegovina je nakon disolucije bivše Jugoslavije, i stjecanja samostalnosti, nužno trebala novi Ustav koji bi u novonastalim uvjetima regulirao nove odnose postkomunističkih i tranzicijskih država.

Međutim, ona je trebala riješiti i krucijalni problem njezine državnosti i ustavnosti, - ustavno definirati vlastito državno uređenje. Sve se to, nažalost, nije desilo u mirnim uvjetima, nego u ratu, a presudan utjecaj na rješenje ove situacije imala je Međunarodna zajednica.

Neka mjesta u teoriji se uzimaju kao aksiomi. Tako se slobodno tvrdi da federalizam ne traži multinacionalnost, ali da multinacionalne države nužno trebaju neki oblik federativne državne strukture.

Također, per definitionem, nema federacije bez dvije ili više federalnih jedinica. Konstitutivni (sastavni) elementi federacije su građani (jedinstvo) i federalne jedinice (posebnost).

Ono u čemu se teorija razilazi jeste odnos federalizma i demokracije. Dok jedni stavljaju znak jednakosti između njih, drugi tvrde kako federalizam negira temeljni postulat demokracije iskazan u načelu "jedan čovjek - jedan glas" i izjednačuje određene kolektivitete.

Bosna i Hercegovina se federalizira u posebnim uvjetima, a rezultat je komplicirana državna struktura, koju karakteri- ziraju trostepenska ustavnost i velika asimetričnost.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji prethodi Ustavu Bosne i Hercegovine, rezultat je Washingtonskog sporazuma u kojem su bošnjački i hrvatski narod, kao "konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, kao i građani Republike Bosne i Hercegovine () preoblikovali unutarnji ustroj teritorije s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom () u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima". (član I.1.(1)).

Čitava ustavna konstrukcija Ustava Federacije Bosne i Hercegovine zasniva se upravo na ovom dvojstvu Bošnjaka i Hrvata, a posebno se ogleda kroz sastav tijela državne vlasti i način odlučivanja. U članu I.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine stoji kako će se nazivi kantona "imenovati isključivo po gradovima, sjedištima kantonalne vlasti ili po regionalno-zemljopisnim karakteristikama", ali se u član V.3. spominju "kantoni s bošnjačkim ili hrvatskim većinskim stanovništvom", i u Amandmanu I na Ustav Federacije uvode se i "kantoni sa posebnim režimom" u kojima dominira paritetni stav predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda u tijelima vlasti.

Članom I.1.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine je predviđeno kako će se "odluka o ustavnom statusu teritorije Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom donijeti tokom pregovora o miru i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji".

I umjesto da se Bosna i Hercegovina u Daytonu "kantonizira do kraja" (čime bi uz Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, nestalo i Republike Srpske kao i (naziva) Republike Bosne i Hercegovine i čime se cijela zemlja mogla zvati Federacija Bosne i Hercegovine!), dolazi do priznavanja Republike Srpske kao drugog entiteta, i brisanja imena Republika Bosna i Hercegovina "čiji je oficijelni naslov od sada Bosna i Hercegovina" (član I.1. Ustava Bosne i Hercegovine).

  • 3.
    Iako se slažem s mišljenjem da nije zadaća ovog Ustavnog suda da se bavi naučnim raspravama, navedeni teorijski aspekti kroz prizmu povjesnih događanja, bacaju pravo svjetlo na ovaj problem.

No, ovdje se vraćam na pravnu argumentaciju. Naglasio sam kako za analizu ostaje usporedba osporenih odredbi oba entitetska ustava s posljednjom alinejom Ustava Bosne i Hercegovine i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Na sjednici Suda, kao i javnoj raspravi, dosta se govorilo o pitanjima pravnog karaktera i djelovanja Preambule i pojma konstitutivnosti.

Ako uzmemo da Preambula čini sastavni dio Ustava, značajnije pitanje jeste da li ona ima normativni karakter. Preambula u rijetkim slučajevima može imati taj karakter, ali je sasvim jasno da u tom slučaju mora sadržavati norme. Petero sudija se priklonilo stanovištu kako posljednja alineja Preambule Ustava Bosne i Hercegovine nema normativni karakter i da ne predviđa nikakva ograničenja ili nameće obaveze entitetima.

U tom smislu i pojam konstitutivnosti, kojem se teorijski mogu davati najrazličitija značenja, se mora uzeti u smislu ustavno konstatirane činjenice da je Bosna i Hercegovina višenacionalna država, i da se tri konstitutivna naroda (zajedno sa ostalima i građanima Bosne i Hercegovine) u ovoj odredbi Preambule uzimaju u kontekstu donošenja i proglašenja Ustava Bosne i Hercegovine. Ako su tri naroda Bosne i Hercegovine izraz posebnosti njezinog specifičnog federalizma, a građani izraz jedinstvenosti, kategorija "ostalih" može se odnositi samo na pripadnike drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, i jedino bi se na njih eventualno mogle odnositi odredbe Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Jednostavno, nijedan pripadnik nekog od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini ne može biti tretiran, u ma kom pogledu, kao pripadnik nacionalne manjine u vlastitoj državi.

Ostaje još da vidimo da li su osporene odredbe u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji je identičan članu 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

U ovom članu Ustava Bosne i Hercegovine ex plicite stoji kako je "uživanje prava i sloboda () osigurano za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi .".

Očigledno je da se radi o pravima individualnog karaktera, i da se samim tim štite prava pojedinaca, a ne grupa kao takvih, pogotovo ne (mega) grupa tipa naroda (nacija) u jednoj višenacionalnoj državi. Sama konvencija ne predviđa actio popularis, a čak i kada je riječ o "grupnim" aplikacijama, svaki pojedinac u okviru grupe mora pokazati da je žrtva kršenja prava, što potvrđuje praksa Evropskog suda za ljudska prava. I mi se ovdje moramo ponašati identično, a prihvatanje argumentacije iz zahtjeva predlagača dovelo bi u krajnjoj konsekvenci do zaključka da su u Bosni i Hercegovini ugroženi pripadnici svih naroda na cijelom njenom području.

Moram ovdje posebno naglasiti kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svom dosadašnjem radu bio vrlo skrupulozan u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda. Njegova dosadašnja praska to nesumnjivo potvrđuje. Međutim, ovdje se očigledno radi o ustavnom određenju državnog uređenja jedne složene višenacionalne države. Daytonska konstrukcija države Bosne i Hercegovine imala je za cilj upravo to, da riješi nacionalno pitanje, koje je u odnosu na oblik njenog državnog uređenja, predstavljalo krucijalni ustavni problem.

Ta složena i asimetrična konstrukcija dovela je do kompromisnih rješenja u pogledu ustavnog određenja nacionalnog (posebnosti) i građanskog (jedinstva). U tom smislu ne mogu prihvatiti argumentaciju usvojene odluke koja se odnosi na dio koji govori o institucijskim strukturama institucija Bosne i Hercegovine.

Prema mišljenju većine sudija ovog suda ističe se kako "u krajnjoj analizi sigurno ne postoji specifičan model etničkog zastupanja koji je osnov odredbi o sastavu institucija Bosne i Hercegovine i odgovarajućih izbornih mehanizama, koji bi, regulirajući sastav institucija Bosne i Hercegovine, dozvolio generalizirajući zaključak da Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja teritorijalnu raspodjelu konstitutivnih naroda na nivou entiteta".

Već sam izložio svojevrsnu "konstrukcijsku" ustavnu nesaglasnost i asimetričnost između washingtonskih i daytonskih akata. Sklon sam tvrdnji kako je član VII Ustava Bosne i Hercegovine paradigma toj situaciji, ali, ne mogu se ta ustavna rješenja i pokušaji da se kroz institucionalne strukture vlasti, osigura jednakost naroda Bosne i Hercegovine, primjenom načela pariteta i konsenzualnog odlučivanja, tretirati kao "specijalna prava" ili "privilegirani položaj" tih naroda, a koji bi trebao štititi njih same.

U tom smislu je i pozivanje na odredbe Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, potpuno promašeno i ne može se u ovom ustavnom sporu primijeniti za situaciju u Bosni i Hercegovini.

U ovom pogledu se također ne mogu složiti sa primjerima Kanade, Švicarske i Belgije, navedenim u ovoj odluci. Oni su mogli poslužiti kao argumenti u diskusiji, ali nikako kao odlučujući argumenti u obrazloženju. Štoviše, to su sve zasebne situacije, čak ponekad i neuporedive.

Ovo se odnosi i na korištenje Bečke konvenicje o ugovornom pravu. Argumenti za njenu primjenu većina sudija vidi u činjenici da je "za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu IV Daytonskog sporazuma, koji je sastavni dio jednog međunarodnog ugovora". Istina je da se u Bosni i Hercegovini nakon Daytona objektivno postavljalo pitanje što je to Ustav u materijalnom smislu, onda koji su to sve izvori ustavnog prava u Bosni i Hercegovini u kojima možemo naći norme ustavnog karaktera. Postavilo se i pitanje u kakvom su međusobnom odnosu Ustav (Aneks IV) i ostali aneksi (osobito Aneks X), i imaju li neki od njih nadustavan karakter!? Ovo pitanje otvara puno kompleksniji problem odnosna Bosne i Hercegovine i Međunarodne zajednice, i nije mi namjera na ovom mjestu ulaziti u to. Zaključit ću kako smatram da je Ustav Bosne i Hercegovine, bez obzira na sve netipičnosti vezane uz njegovo donošenje, svojim stupanjem na snagu započeo "vlastiti život" kao najviši pravnopolitički akt ove zemlje. I tako mu pristupam. Prihvatanje zahtjeva predlagača dovelo bi do radikalne revizije sveukupnog ustavnog ustroja ne samo entiteta, već i same Bosne i Hercegovine.

  • 4.
    Nadalje želim posebno istaknuti situaciju koja se odnosi na onaj dio odluke koja govori o činjeničnom stanju.

Na javnoj raspravi održanoj 23. januara 1999. godine u Banjoj Luci donesen je Zaključak Suda kojim se odbija zahtjev punomoćnika podnosioca zahtjeva da se prihvati njegov prijedlog o saslušanju novih svjedoka i uzmu u obzir određeni statistički podaci. Prevladalo je mišljenje kako se radi o ocjeni (diskriminacije) de jure a ne de facto.

Ovaj zaključak je usvojen sa sedam glasova ZA i dva PROTIV.

Na javnoj raspravi održanoj u Sarajevu 30. juna 2000. godine, u odnosu na isti problem, usvojen je suprotan zaključak, odnosno glasova 5:4. Obrazloženje je bilo da je sudija izvjestilac postupio ispravno kada se pozvao na član 22. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u čijim st. 5. i 6. stoji da Referat sadrži "utvrđena činjenična i pravna stanja, odnosno sporna pitanja; i "zaključak koji se izvodi na osnovu utvrđenog činjeničnog i pravnog stanja i na temelju toga, ocjenu osnovanosti podneska".

Smatram da su odredbe ovog člana Poslovnika općenite naravi, i da se činjenice vezane uz ovu vrstu ustavnog spora, ne mogu izjednačavati, recimo, sa činjeničnim stanjem u jednoj apelaciji.

Također, smatram da uvođenje Aneksa VII u vezi sa čl. II. 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa isticanjem prava na slobodu kretanja i prebivališta, prava na imovinu i prava na vjeru, izlaze iz okvira zahtjeva.

Inače, iz obrazloženja većine proizilazi da same osporene odredbe per se, sadrže diskriminatorne elemente, koji bi mogli obeshrabriti izbjegle i raseljene osobe da se vrate u svoje domove, i zato su nesaglasne s ovim važnim ciljem Ustava Bosne i Hercegovine.

  • 5.
    U pogledu pitanja karaktera državnosti entiteta dosta široko se govori u obrazloženju ove odluke. To je također važan dio argumentacije i u izdvojenim mišljenjima. Ovdje posebno naglašavam odredbe Preambule Ustava Republike Srpske koje se odnose na ovaj problem, kao i dio odredbe člana I.1.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine "ostvarujući svoja suverena prava".

Ocjena da su odredbe entitetskih ustava, u dijelu u kojem se odnose na državnost i suverenost, neustavne, nije se mogla izvući poređenjem sa odredbama posljednje alineje Preambule i člana II/4, kao ni čl. II/6 i III.3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Takav zaključak bi se eventualno mogao donijeti u odnosu na alineju 6. i čl. I.1. i I.3. Ustava Bosne i Hercegovine. Ali, to bi izlazilo iz okvira zahtjeva, s jedne strane, i s druge strane protivilo činjenici da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne postupa ex offo.

A-2

31. augusta 2000. godine
Mostar

Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
dr. Zvonko Miljko, s. r.