Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Aneks izdvojeno mišljenje sudije Snežane Savić na Djelimičnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj u 5/98 od 1. jula 2000. godine
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SNEŽANE SAVIĆ NA DJELIMIČNU ODLUKU USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE BROJ U 5/98 OD 1. JULA 2000. GODINE
1. U pogledu Ustava Republike Srpske
- a)Preambulu u dijelu u kojem navodi pravo sprskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda;
- b)Član 1. prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana;
- c)Član 1. stav 2. koji se odnosi na graničnu liniju između Republike Srpske i Federacije BiH;
- d)Član 4. prema kojem Republika Srpska može uspostavljati specijalne paralelne veze sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama, kao i član 68. stav 1. tačka 16. prema kojoj Republika Srpska uređuje i osigurava saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
- e)Član 6. stav 2. prema kojem građanin Republike Srpske ne može biti ekstradiran;
- f)Član 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma;
- g)Član 28. stav 4. prema kojem država materijalno pomaže srpsku Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti;
- h)Član 44. stav 2. prema kojem strani državljani i lica bez državljanstva mogu dobiti azil u Republici Srpskoj;
- i)Amandman LVII tačka 1. koji dopunjuje poglavlje Ustava o ljudskim pravima i slobodama, i prema kojem se, u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i odgovarajućih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju one odredbe koje su za pojedinca povoljnije;
- j)Član 58. stav 2., član 68., tačka 6. i odredbe čl. 59. i 60. koji se odnose na različite oblike svojine, nosioce svojinskih prava i na pravni sistem koji uređuje korištenje svojine,
- k)Član 80. izmijenjen Amandmanom XL tačka 1. koji propisuje da predsjednik Republike Srpske obavlja poslove iz oblasti odbrane, bezbjednosti i odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te član 106. stav 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske, sudije vojnih sudova i vojne tužioce;
- l)Član 80. izmijenjen amandmanima XL i L tačka 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske ima nadležnost da postavlja i opoziva šefove predstavništva Republike Srpske u inozemstvu i da predlaže ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, kao i član 90. dopunjen amandmanima XLI i LXII, koji Vladi Republike Srpske dodjeljuje pravo da odlučuje o uspostavljanju predstavništava Republike Srpske u inozemstvu;
- m)Član 98. prema kojem Republika Srpska ima Narodnu banku, kao i član 76. stav 2. izmijenjen Amandmanom XXXVIII tačka 1. stav 2., koji dodjeljuje Narodnoj banci nadležnost da predlaže zakone za monetarnu politiku i
- n)Član 138. izmijenjen amandmanima LI i LXV, koji ovlašćuje organe Republike Srpske da donose akte i poduzimaju mjere za zaštitu prava i interesa Republike Srpske protiv akata institucija Bosne i Hercegovine ili Federacije BiH.
B) U pogledu Ustava Federacije BiH
- a)Član I.1.(1), utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima, kao i o njihovim suverenim pravima,
- b)Član I.6.(1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji BiH,
- c)Član II.A.5 c) izmijenjen Amandmanom VII, u dijelu koji se odnosi na dvojno državljanstvo,
- d)Član III.1.a), utoliko što propisuje nadležnost Federacije BiH da organizuje i vodi odbranu Federacije i
- e)Član IV.B.7.a) kao i član IV.B.8, utoliko što se predsjedniku Federacije BiH povjerava dužnost imenovanja šefova diplomatskih misija i oficira u armiji.
- 2.Zahtjev podnosioca dostavljen je Narodnoj skupštini Republike Srpske i Parlamentu Federacije BiH. Narodna skupština Republike Srpske je 21. maja 1998. god. dostavila svoj odgovor na zahtjev u pismenom obliku, dok je Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH svoj odgovor dostavio 9. oktobra 1998. godine.
- 3.Na sjednici Ustavnog suda, održanoj od 28. do 30. januara 2000. godine, Ustavni sud je, bez sudjelovanja sudija iz Republike Srpske, donio prvu Djelimičnu odluku u ovom predmetu (Službeni glasnik BiH, broj 11/00, Službene novine Federacije BiH, broj 15/00 i Službeni glasnik RS, broj 12/00).
- 4.Na sjednici Ustavnog suda održanoj 18. i 19. februara 2000. godine Ustavni sud je, bez sudjelovanja sudija iz Republike Srpske, donio drugu Djelimičnu odluku u ovom predmetu (Službeni glasnik BiH, broj 17/00, Službene novine Federacije BiH, broj 26/00).
- 5.Nakon održavanja preotvorene javne rasprave u ovom predmetu 29. juna 2000. godine, vijećanje i glasanje je nastavljeno na sjednici Suda 30. juna i 1. jula 2000. godine, i to u pogledu sljedećih odredbi entitetskih ustava:
- 2.
A) U pogledu Ustava Republike Srpske
- 1.Preambule, dopunjene amandmanima XXVI i LIV u dijelu u kojem se navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volja i odlučnost za povezivanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda (alineje 1., 2., 3. i 5.),
- 2.Člana 1, dopunjenog Amandmanom XLIV, prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana.
B) U pogledu Ustava Federacije BiH
- 1.Član I.(1), zamijenjen Amandmanom III, utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima kao i o ostvarivanju njihovih suverenih prava.
Na istoj sjednici, Ustavni sud BiH je većinom glasova (5:4) odlučio da su navedene odredbe ustava entiteta, kao i alineje 1., 2., 3. i 5. Preambule Ustava Republike Srpske neustavni, te da prestaju važiti danom objavljivanja ove odluke u Službenom glasniku BiH.
S obzirom na navedeno, u skladu sa članom 36. Poslovnika o radu Ustavnog suda (Službeni glasnik BiH, br. 2/97, 16/99 i 20/99), tj. s obzirom na glasanje protiv navedene odluke, izdvajam svoje mišljenje.
A) U pogledu dopustivosti zahtjeva:
- 1.Ustavni sud BiH, kao i sudija izvjestilac, postupajući po zahtjevu u predmetu U 5/98, postupili su suprotno sljedećim odredbama Poslovnika o radu Ustavnog suda: čl. 13., 14., i 19.
- 2.Naime, član 13. Poslovnika o radu Ustavnog suda, stav 2., propisuje: Podnesak iz prethodnog stava smatra se zaprimljenim danom prijema u Sudu, odnosno danom predaje preporučeno putem pošte. U predmetu U 5/98, u Nacrtu odluke, ali i u već donesenim i objavljenim djelimičnim odlukama u tom predmetu, navodi se da je zahtjev podnesen 12. februara 1998. godine, a dopunjen 30.marta 1998. godine, što nije tačno, jer je iz spisa predmeta vidljivo da je jedan zahtjev podnesen 6.februara 1998. godine, a drugi 31. maja 1998. godine. Također, iz samog zahtjeva, podnesenog 31. maja 1998. godine, nije vidljivo da se radi o dopuni prvobitnog zahtjeva, kako stoji u Nacrtu odluke i kako je Sud prilikom odlučivanja prihvatio, već na osnovu samog teksta zahtjeva mora se zaključiti da je riječ o potpuno novom zahtjevu.
Ukoliko bi se prihvatilo stanovište koje je zauzeo Sud, da se, naime, radi o dopuni zahtjeva, postavlja se pitanje da li je ona izvršena u skladu sa članom 19. Poslovnika o radu Suda, koji propisuje: Kada je zahtjev, odnosno apelacija, upućena Sudu, nepotpuna ili ne sadrži podatke neophodne za vođenje postupka, sudija izvjestilac zatražit će od podnosioca da u određenom roku, a najduže za mjesec dana, te nedostatke otkloni. Ako podnosilac u roku ne otkloni nedostatke, zahtjev, odnosno apelacija, odbacit će se, tj. da li je sudija izvjestilac zatražio dopunu zahtjeva ili je ona pak izvršena samoinicijativno. Iz spisa predmeta ne može se utvrditi da je sudija izvjestilac zatražio dopunu zahtjeva, što upućuje na zaključak da je to učinjeno samoinicijativno. Međutim, iz teksta samog zahtjeva ne može se zaključiti da je riječ o dopuni zahtjeva, već naprotiv, da se radi o potpuno novom zahtjevu. No, i u slučaju da se prihvati da se radi o dopuni zahtjeva od 6. februara 1998. godine, postavlja se pitanje da li je ona izvršena blagovremeno, što dalje implicira pitanje da li je, s obzirom na propisane rokove, povrijeđen navedeni član Poslovnika. Smatram da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 13. i 19. Poslovnika o radu Ustavnog suda.
- 3.Prema članu 14. stav 1. Poslovnika o radu Ustavnog suda, zahtjev za pokretanje postupka iz člana VI/3.(a) Ustava BiH treba sadržavati, između ostalog: . odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene, potpis ovlaštenog lica ovjeren pečatom podnosioca akta. U oba zahtjeva, od 6. februara 1998. i od 31. maja 1998. godine, potpis podnosioca zahtjeva, u to vrijeme predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, nije ovjeren pečatom, što nije u skladu sa navedenim članom Poslovnika o radu Ustavnog suda.
Pored ovog, prema Ustavu BiH, član I/6, kao i prema Zakonu o grbu BiH (Službeni glasnik BiH, broj 8 od 25. maja 1998. godine) član 9. tačka 4, određeno je da se grb BiH zvanično ističe i koristi na sljedeći način: . u zvaničnoj prepisci, pozivnicama, vizit-kartama i sličnim dokumentima koje koriste članovi Predsjedništva BiH, Vijeća ministara i isti član, tačka 2. koji propisuje: u svim slučajevima navedenim u prethodnom stavu, neće moći biti izložen nijedan drugačiji grb iz BiH zajedno sa ovim grbom BiH.
Zahtjev od 31. maja 1998. godine, kada je navedeni zakon stupio na snagu, nije podnesen u skladu sa navedenim odredbama Ustava BiH i Zakona o grbu BiH, već uz memorandum koji ne simbolizira BiH (kao i zahtjev od 6. februara 1998. godine). Smatram da u navedenom slučaju postoje dva formalna nedostatka u pogledu zahtjeva: 1. korištenje nepostojećeg grba BiH, tj. grba koji ne simbolizira BiH i čija se upotreba Ustavom BiH i zakonom o grbu BiH iziričito zabranjuje i 2. nepostojanje pečata, koji je navedenim odredbama Poslovnika o radu Ustavnog suda predviđen kao obavezan, što implicira pitanje da li je zahtjev, koji je podnio gosp. Izetbegović, podnio kao član Predsjedništva BiH, ili pak kao građanin BiH, što u sporovima ovakve vrste Ustav BiH (član VI/3.(a)) ne dopušta. Zbog ovoga, u konkretnom slučaju može se zaključiti da se radi o nedostatku aktivne legitimacije za pokretanje ovakvog postupka, te da je zahtjev kao takav trebalo odbaciti.
- 4.U zahtjevu je, pod tačkom 1., navedeno da odredba člana 1. Ustava Republike Srpske (kako je utvrđena amandmanom XLIV) nije u saglasnosti sa Ustavom BiH (generalna konstatacija, nepostojeća prema Poslovniku o radu Suda), da bi se kasnije konstatovalo: posljednja alineja Preambule, čl. II/4, II/6, 3b i dr. Iz navedenog je vidljivo da zahtjev, u ovom dijelu, nije sačinjen u skladu sa članom 14. stav 1. alineja 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda, tj. kao povrijeđen navodi se član 3b., koji u Ustavu BiH ne postoji, ali i skraćenica i dr, što, postavlja se pitanje, upućuje na šta, koju osnovu za ispitivanje saglasnosti navedenih članova Ustava RS u odnosu na Ustav BiH od strane Ustavnog suda BiH.
- 5.Pored ovoga, u pogledu Ustava Federacije BiH, tačka 2. zahtjeva, navodi se da član I.6.(1) nije u saglasnosti sa posljednjom alinejom, ne naznačivši pri tom, čega (Preambule, člana, stava?) i u produžetku sa članom II/4 Ustava BiH, za razliku od tačke 1. zahtjeva, gdje decidno stoji sa posljednjom alinejom Preambule. Međutim, svaka tačka zahtjeva, s obzirom da može biti posmatrana i kao zaseban zahtjev, što je Ustavni sud BiH i dokazao djelimičnom odlukom (samo u pogledu nekih tačaka), mora se posmatrati u cjelini, ali i za sebe, i mora sadržavati sve relevantne podatke predviđene Poslovnikom o radu Ustavnog suda (član 14.).
Kako Ustavni sud, u skladu sa članom 26. Poslovnika o radu Suda, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu, očigledno je da bi u slučaju postupanja po ovako formulisanim tačkama zahtjeva došao u situaciju da sam formuliše zahtjev, odnosno utvrđuje njegove osnove, pretpostavljajući šta je podnosilac zahtjeva tražio, tj. ocjenu saglasnosti sa kojim normama Ustava BiH.
- 6.Pored ovoga, u tački 1. zahtjeva, u pogledu saglasnosti Ustava Republike Srpske sa Ustavom BiH, navodi se da sljedeći dijelovi Preambule Ustava Republike Srpske (utvrđeni amandmanima XXVI i LIV na Ustav Republike Srpske) nisu u saglasnosti sa navedenim odredbama Ustava BiH. U ovom slučaju postavlja se pitanje: sa kojim odredbama? Ako pođemo od općeprihvaćenog stanovišta da preambula (uopće) nema normativni karakter, da dakle nije norma, pa samim tim, u formalnom smislu riječi, ni odredba, iako može biti sastavni dio ustava uopće, što nije sporno s obzirom da se radi o ustavu koji je istovremeno i pravni i politički akt, doći ćemo do zaključka da se u ovom slučaju osporava Preambula Ustava Republike Srpske samo u pogledu čl. II/4 i II/6, ali ne i u odnosu na Preambulu Ustava BiH jer to decidno nigdje ne stoji. Nadalje, član 3b Ustava BiH, formulisan kao takav, ne postoji u Ustavu BiH.
U tom smislu se argumentacija, iznesena u zahtjevu, pod ovom tačkom, a u pogledu Preambule Ustava BiH, s obzirom da se Preambuli u pravnom smislu riječi ne može dati karakter odredbe norme (ona to sasvim očigledno nije) ne može se prihvatiti kao osnov odlučivanja, tj. ocjene ustavnosti.
- 7.Nadalje, u tački 12. alineja 2. zahtjeva, u odnosu na saglasnost Ustava Republike Srpske sa Ustavom BiH, osporava se odredba Amandmana LXI Ustava Republike Srpske u odnosu na Ustav BiH, bez navođenja konkretnog člana Ustava BiH koji je osnov za kontrolu ustavnosti, što je također suprotno odredbama Poslovnika o radu Ustavnog suda, član 14.
- 8.Obaveza da entiteti amandmanski izmijene svoje ustave radi osiguravanja njihove saglasnosti sa Ustavom BiH, prema članu XII Ustava BiH, je pitanje ustavotvornog karaktera i podnosilac zahtjeva se na ovaj osnov nadležnosti Ustavnog suda BiH ne može pozivati, kao uostalom ni Ustavni sud kako mu je u Nacrtu odluke prezentirao sudija izvjestilac. To je pitanje implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma i organa i institucija zaduženih za njegovo sprovođenje. Ustavni sud BiH ne djeluje ex offo i nadležan je da postupa samo u onim slučajevima koji su predviđeni Ustavom BiH (član VI). Međutim, Ustavni sud može, po zahtjevu ovlaštenih predlagača, ispitivati saglasnost pojedinih odredbi entitetskih ustava u odnosu na pojedine odredbe Ustava BiH, u skladu sa članom VI Ustava BiH, i na tu vrstu njegove nadležnosti u odlučivanju Sud treba da se poziva. Dakle, nema sumnje da je Ustavni sud nadležan u ovom sporu, ali ne u navedenom smislu i ne u smislu u kom se to u zahtjevu traži, ni formalno, ni suštinski.
- 9.Bez obzira što je Ustavni sud BiH u dosadašnjem postupanju po ovom zahtjevu proveo mnoge radnje, uključujući javnu raspravu i donošenje dvije djelimične odluke, smatrala sam da je, s obzirom na preotvaranje javne rasprave i moje uključivanje u odlučivanje u ovom predmetu, bilo nužno da kao sudija, prije raspravljanja, upozorim Sud na ove nedostatke, što sam na sjednici Suda i učinila. Iako Sud moju argumentaciju nije prihvatio sa obrazloženjem da se pristupilo raspravljanju, smatrala sam da je bilo nužno da, prije upuštanja u raspravljanje, sudija izvjestilac, u skladu sa članom 19. Poslovnika o radu Ustavnog suda, upozori podnosioca zahtjeva na navedene nedostatke, koji su, u skladu sa navedenim članom Poslovnika, morali biti otklonjeni u roku, u skladu sa Poslovnikom, - najduže od mjesec dana. U suprotnom, smatram da su navedeni razlozi bili dovoljan osnov za odbacivanje zahtjeva. No, kako je sudija izvjestilac propustio da postupi u skladu sa članom 19. Poslovnika, zaključujem da je Sud bio u obavezi da, uzevši ovu činjenicu u obzir, ukoliko odluči da ne odbaci zahtjev, zatraži njegovu dopunu, tj. otklanjanje nepravilnosti i nedostataka koji postoje u njemu, što nije učinjeno.
- 10.U pogledu navoda u zahtjevu za pokretanje postupka kojima se traži poništavanje svih posljedica koje su osporene odredbe ustava entiteta do sada proizvele, što nije moguće kod većine općih pravnih akata, smatram da se moralo insistirati na preciziranju zahtjeva, ali ako to već nije učinjeno, bilo je potrebno da se, u samoj Odluci Suda, to naglasi i tačno interpretira. Naime, u zahtjevu se ne traži da se odredbe entitetskih ustava proglase nevažećim, već se traži da se one ponište ili ukinu. Zahtjev je u tom smislu neuredan. Opće je poznato da se opći pravni akti u pravilu ne mogu poništavati (nema djejstva ex tunc), već samo proglašavati neustavnim, čime automatski prestaju da važe, što predstavlja djejstvo ex nunc.
B) Odluka o suštini zahtjeva
- 1.U pogledu ocjene saglasnosti člana 1. Ustava Republike Srpske i člana I.1.(1) Ustava Federacije BiH sa posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH i članovima II/4 i II/6 Ustava BiH, u pogledu Ustava Republike Srpske, i članom II/4 Ustava BiH, u pogledu Ustava Federacije BiH.
- 2.U pogledu ocjene saglasnosti 1., 2., 3. i 5. alineje Preambule Ustava Republike Srpske u odnosu na posljednju alineju Preambule Ustava BiH kao i u odnosu na članove II/4 i II/6 Ustava BiH.
smatram da je zahtjev potrebno ODBITI kao neosnovan iz sljedećih razloga:
- 1.U odlučivanju u pogledu ovih tačaka zahtjeva u predmetu U 5/98, kao prethodno pitanje prilikom odlučivanja Suda, javilo se pitanje pravne prirode preambule ustava uopće. To pitanje je veoma kompleksno i bilo je od velikog značaja da Sud zauzme stanovište u pogledu njega.
U navedenom smislu ističem da ustav bilo koje države, kao najviši pravni akt i temelj čitavog državnopravnog poretka, u cjelini uzev, istovremeno predstavlja politički i pravni akt. To je jedini pravni akt u čitavom pravnom poretku koji, pored pravnih, istovremeno ima i određena politička svojstva. Najvažniji razlog zašto je to tako leži u činjenici da se ustavom stvaraju temelji jednog specifičnog normativnog poretka pravnog poretka. U tom smislu, Ustav ima ulogu osnovne norme pravnog poretka. Kao takav, dakle početni, prvi pravni akt, on predstavlja samo akt stvaranja, ali ne i akt primjene prava. Vidi: X Kelzen, Opa teorija prava i drave, Beograd, 1998. godine, str. 320, kao i ista teorija prava, Beograd, 1998. godine>
Ustav u formalnom smislu te riječi sadrži veoma različite elemente, pored normi, koje predstavljaju ustavne norme u materijalnom smislu i koje, saglasno tome, obavezuju. Naime, smatra se da tradicionalni dio instrumenta koji se zove ustav jeste svečan uvod, takozvana preambula, koji izražava političke, moralne i religijske ideje koje ustav namjerava da ostvari. Taj uvod obično ne propisuje nikakve određene norme za ljudsko ponašanje i tako mu nedostaje pravno relevantna sadržina. On prije ima ideološki nego pravni karakter. Kad bi se on odbacio, stvarna sadržina ustava se obično ni najmanje ne bi promijenila Isto, str. 322 i 323>
U navedenom smislu, smatram da nije bez značaja da se navede i etimološko značenje, odnosno porijeklo ove riječi. Naime, prema Leksikonu stranih riječi i izraza M.Vujaklija, Leksilkon stranih rijei i izraza, odrednica: Preambula, Beograd, 1976. str. 756> riječ Praembulum (lat.) znači predgovor, uvod, uvođenje, npr. u govoru, figurativno predigra, okolišanje, opširnost. Na drugoj strani, izraz Praembulare (lat.) znači praviti predgovor ili uvod, pripremati, okolišiti.
U formalno-pravnom smislu, prema odrednici u Pravnoj enciklopediji, Preambula je dio pravnog akta u kome se iznose cilj akta i njegova osnovna načela, a koji prethodi konkretnim propisima koje taj akt sadrži. Preambule se najčešće formulišu u obliku jedne dugačke rečenice sa više posebnih stavova. Smatra se da pravni status Preambule nije sasvim jasan jedni smatraju da je ona politička deklaracija, a ne pravni propis, i da kao takva nije pravno obavezna, drugi uzimaju da je preambula pravni propis, samo sa manjom pravnom snagom od drugih konkretnih propisa. Pravna enciklopedija, odrednica Preambula, Beograd, 1979. str. 1070>
Bilo kom od navedenih shvatanja se priklonili, općeprihvaćena je činjenica, sa teorijsko-pravnog stanovišta, da preambula nije normativni iskaz, iskaz o trebanju, u pravnom smislu riječi, te da, kao takva ne može ni da obavezuje u tom smislu. Teorijski-pravno posmatrano, ali i sa pozicija nauke ustavnog prava, ona bi mogla biti spona između bivanja i trebanja (Sein i Sollen), svijeta normativnog (pravnog) i faktičkog (političkog), trenutak u kome se stvaraju uvjeti da se politička volja počne pretvarati u državnopravni poredak, ali istovremeno, i trenutak u kome ona još uvijek nije pravo te u tom smislu i ne obavezuje.
Upravo zbog navedenog, smatra se da uvod služi da ustavu da veće dostojanstvo i da mu tako povisi efikasnost. Pozivanje na Boga i izjava da će se štiti pravda, sloboda, jednakost i javno blagostanje tipični su za uvode. Prema tome, da li ustav ima demokratičniji ili autokratskiji karakter, on se u uvodu predstavlja ili kao volja naroda, ili kao volja vladara koji je postavljen po milosti Božijoj. Tako Ustav SAD kaže: Mi, narod Sjedinjenih Država, da bismo uspostavili. (itd) naređujemo i utvrđujemo ovaj Ustav za SAD. H.Kelzen, isto, str. 323>
- 2.Zbog navedenog, može se reći da je, iako umnogome specifična, slična situacija i kada je riječ o Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine. Konkretno, Preambula Ustava Bosne i Hercegovine sadrži polazne (osnovne) principe, ciljeve i težnje njegovih donosilaca, i posebno, njihovo označenje. Tako se u njoj navodi:
Oslanjajući se na poštovanja ljudskog dostojanstva, sloboda i jednakosti,
Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju,
Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje
stvaraju miroljubive odnose unuter pluralističkog društva,
U želji da podstaknu opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu
privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede,
Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda,
Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom,
Odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava,
Inspirisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima za ljudska prava,
Pozivajući se na osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine,
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:
Analizom ove preambule može se utvrditi da ona ima uobičajeni sadržaj, sadržaj koji je političkog karaktera (izražava političku volju), pri čemu se, posljednja, u zahtjevu apostrofirana formulacija (alineja, kako je navedeno u zahtjevu), odnosi na označenje subjekata koji su sudjelovali u donošenju Ustava Bosne i Hercegovine i koji su, kroz predstavnike entiteta, potpisnici Daytonskog mirovnog sporazuma. To su, pored Bosne i Hercegovine, i njeni entiteti u ime svojih konstitutivnih naroda: Republika Srpska u ime srpskog naroda i svih njenih građana i Federacija BiH u ime Bošnjaka i Hrvata kao i ostalih građana Federacije BiH. Formulacija iz navedene preambule dobija pravnu dimenziju tek u ustavnim odredbama koje formulišu polazne principe i ciljeve i osiguravaju njihovu realizaciju u pravnom smislu, u vidu normativnog trebanja, normi kao normativnih iskaza, koje, s obzirom na karakter pravnog poretka, jedino obavezuju.
U tom smislu pozivanje na konstitutivnost naroda u BiH na osnovu posljednje alineje Preambule Ustava BiH, a bez pozivanja na konkretne odredbe Ustava BiH koje propisuju kako se ta konstitutivnost ostvaruje, nije logično, niti pravno utemeljeno, pogotovo imajući u vidu naučni stav da narod od koga se tvrdi da ustav vodi svoje porijeklo postaje narodom u pravnom smislu tek putem ustava. Otuda narod može biti izvor ustava samo u političkom, a ne i u pravnom smislu. Isto, str. 323>
- 3.Ustav BiH nisu izvorno donijeli njeni narodi ponaosob: Srbi, Bošnjaci i Hrvati, već entiteti u kojima su njeni narodi izvorno ostvarili svoju konstitutivnost i čiji su predstavnici donosioci (potpisnici) Ustava Bosne i Hercegovine. Bosne i Hercegovine nema izvan entiteta, odnosno ona izvan njih ni na jednom nivou i ni u jednom segmentu državne vlasti ne postoji. Dakle, nema sumnje da se konstitutivnost naroda u BiH ostvaruje kroz Ustav BiH, tj. putem njegovih pravnih normi.
Naime, sama činjenica da su u postupku donošenja Ustava BiH, pored predstavnika BiH, sudjelovale i dvije ugovorne strane Republika Srpska i Federacija BiH, s obzirom na način nastanka ovakve BiH, dovoljno govori o tome kako se konstitutivnost naroda ostvaruje u njoj. Potpisnici Daytonskog mirovnog sporazuma, konkretno donosioci Ustava Bosne i Hercegovine, nisu ponaosob narodi u Bosni i Hercegovini, već entiteti (predstavnici naroda u njihovim organima) u njoj, koji donošenjem Ustava BiH i obavezom formulisanom u članu 1. Ustava BiH koji određuje da se BiH sastoji od dva entiteta: Republike Srpske i Federacije BiH, garantuju da se konstitutivnost naroda ostvaruje u njima i posredno, na nivou Bosne i Hercegovine, saglasno njenom Ustavu, što, u svakom slučaju, nije sporno.
- 4.U tom smislu se u Preambuli Ustava BiH i govori o njenim narodima (građanima) i ostalim, dok su u potpisu Daytonskog mirovnog sproazuma, pa samim tim i Ustava BiH, entiteti od kojih se BiH jedino i sastoji i u kojima njihovi narodi ostvaruju izvornu konstitutivnost. Na osnovu izloženog može se zaključiti da je konstitutivnost naroda na nivou BiH izvedena, a ne izvorna, što potvrđuje i složen, umnogome specifičan, oblik njenog državnog uređenja.
- 5.Pored ovoga, ako uzmemo u obzir jezičko tumačenje leksičku i gramatičku analizu posljednje alineje Preambule Ustava BiH koja glasi: Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima) i građani BiH. doći ćemo do sljedećeg zaključka: Uz označenje Bošnjaka, Hrvata i Srba koriste se dva atributa (svojstva) konstitutivni narodi i građani, dok u zagradi stoji (u zajednici s ostalima). To znači da su u posljednjoj alineji Preambule Bošnjaci, Hrvati i Srbi istovremeno označeni kao konstitutivni narodi i građani BiH. Postavlja se pitanje: zašto? Jezičkim tumačenjem doći ćemo do zaključka da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kako su navedeni u posljednjoj alineji Preambule Ustava BiH, istovremeno i konstitutivni narodi i građani. Ova formulacija nije slučajna, ona je nužna s obzirom na oblik državnog uređenja BiH, jer tamo gdje nisu konstitutivni, oni su građani i obrnuto. Upravo zbog toga u zagradi stoji (u zajednici s ostalima), jer u suprotnom, postavlja se pitanje: zašto bi inače bilo navedeno (u zajednici s ostalima) na koga se odnosi ova odrednica Preambule. Razlog za ovakvo označenje u Preambuli Ustava BiH postoji i sastoji se u činjenici da su svi narodi konstitutivni na nivou BiH, ali ne i istovremeno u oba entiteta. Tako su isti subjekti u jednom entitetu, saglasno njihovim ustavima, konstitutivni narodi, dok su u drugom građani, i obrnuto, a opet su svi na nivou BiH konstitutivni. Međutim, u svakom slučaju nije dovoljno što se to konstatuje u Preambuli Ustava, već je bitno da se vidi kako se ti principi kasnije razrađuju kroz ustavne norme Ustava BiH.
- 6.U pravu obavezuje samo ono što je pravnog karaktera, te bi u skladu s tim, za svaku ocjenu usklađenosti entitetskih ustava sa Ustavom BiH bio mjerodavan jedino odnos između pravnih normi, dakle, ustavnih odredbi, a ne odnos između Preambule, koja u konkretnom slučaju nema normativni karakter, (u pravnom smislu riječi), i bilo kojih pravnih normi entitetskih ustava. S obzirom da se ne može porediti i usaglašavati nešto što je pravnog karaktera sa nečim što to, sasvim je očigledno, nije, nije moguće bilo koje odredbe Ustava Republike Srpske ili pak odredbe Ustava Federacije BiH direktno porediti samo sa Preambulom Ustava BiH i samim tim cijeniti njihovu usaglašenost, jer se radi o raznorodnim pojmovima (elementima). Ovo je posebno značajno s obzirom da je i u pravnoj teoriji, ali i u praksi, najvećim dijelom, prihvaćeno gledište da preambula ustava, uopće, nema pravni karakter, iako je sastavni dio ustava uopće.
U tom smislu smatram da bi, eventualno, bilo moguće da se zahtijeva samo ocjenjivanje saglasnosti konkretnih odredbi Ustava RS kao i odredbi Ustava Federacije BiH u odnosu na konkretne odredbe Ustava BiH, koje propisuju (određuju) kako se konstitutivnost naroda ostvaruje u BiH, odnosno da je moguća samo ocjena saglasnosti pravnih elemenata pravnog poretka (viših i nižih pravnih normi). To je, uostalom, i suština načela zakonitosti, u ovom slučaju ustavnosti.
U prilog ovakvom posmatranju konkretne situacije, navedene u zahtjevu za ocjenu ustavnosti, pored pomenutih naučnih stavova, navodim i relevantan primjer iz prakse. Naime, u Arbitražnoj odluci arbitražnog Tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčko od 14. januara 1997. godine, nezvaničan prevod Ureda OHR-a U knjizi Brko makaze nad pupanikom, Beograd, 1997. str. 82>, povodom zahtjeva za prihvatanje normativnog karaktera Preambule, navodi se da se Tribunal ne slaže sa ovim. Prije svega, tačno je da Preambula OOCM-a potvrđuje obaveze strana iz izvjesnih Dogovorenih osnovnih principa donijetih prije Daytona, jedan od kojih predviđa da odnos 51:49% teritorijalnog prijedloga kontakt grupe predstavlja osnovu za sporazum, koji se može mijenjati na osnovu uzajamnog dogovora. Uprkos tome, tekst Preambule sam po sebi ne stvara obavezu za strane, njihove obaveze su sadržane u tekstu OOCM-a
- 7.Na osnovu navedenog, a u pogledu tačke 1. zahtjeva, tj. u pogledu zahtjeva za ocjenu saglasnosti člana 1. Ustava Republike Srpske i člana I.1.(1) Ustava Federacije BiH sa posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH, mora se zaključiti da on ne proizlazi iz njenog ustava i, saglasno tome, a prema navedenim stavovima pravne nauke i prakse, zahtjev u tom dijelu ne pruža osnov koji bi mogao biti predmet ocjenjivanja ustavnosti osporenih članova entitetskih ustava od Ustavnog suda BiH.
Naime, Ustavom BiH, konkretno članom VI/3.(a), alineja 2, predviđena je mogućnost da Ustavni sud BiH ocjenjuje saglasnost entitetskih ustava sa Ustavom BiH, dakle pravnih elemenata ustava koji važe u ovom složenom pravnom poretku, tj. saglasnost konkretnih pravnih normi ustava entiteta u odnosu na Ustav BiH. Zbog toga se i u Poslovniku Suda, član 14. stav 1., decidno propisuje da podnosilac zahtjeva mora navesti odredbe Ustava BiH za koje smatra da su povrijeđene.
- 8.Preambula Ustava BiH treba da se koristi za tumačenje normativnog teksta Ustava, što i jeste njen smisao i uloga, dakle kao sredstvo za sistematsko, ciljno i logičko tumačenje ustavnih normi, a ne da se polazi od njenog normativnog značenja jer ga ona u ovom slučaju i nema. Iz ovakvog tumačenja odredbi Ustava BiH, dakle u svijetlu njegove Preambule, proizlazi da je u BiH nužno da se zadovolji konstitutivnost sva tri naroda na nivou BiH, ali ne i u svakom od entiteta ponaosob, jer sva tri naroda, u svojim entitetima, kao i na nivou BiH, tu konstitutivnost nesmetano ostvaruju. Ukoliko bi se učinilo drugačije, osnov postojanja entiteta i cjelokupna državna struktura i uređenje BiH, kao složene državne zajednice, sa elementima federativnog i konfederativnog oblika državnog uređenja, kao i nekim (neznatnim) elementima zajedničke državne strukture koja se može označiti kao unija, bilo bi dovedeno u pitanje.
Kada bi Bošnjaci, Hrvati i Srbi bili konstitutivni narodi, ponaosob u svakom od entiteta, Bosna i Hercegovina ne bi bila složena državna zajednica, kakva je prema Daytonskom mirovnom sporazumu (Ustavu BiH), tj, nestao bi raison d etre entiteta.
BiH nastavlja postojati kao međunarodno priznata državna zajednica, ali sa drugačijom državnom strukturom, kako to određuje i sam mirovni sporazum, konkretno Ustav BiH u članu I/1. Upravo stoga se konstitutivnost naroda u BiH ostvaruje na specifičan način, određen upravo Ustavom BiH, ali ne njegovom Preambulom, već njegovim pravnim normama. Opća konstatacija o konstitutivnosti, izvedena iz posljednje alineje Preambule Ustava BiH kao i pozivanje na nju, bez oslonca na konkretne norme koje propisuju oblik državnog uređenja BiH, ne kazuje ništa o tome kako se ta konstitutivnost realizuje.
- 9.Sam pojam konstitutivnosti, nauci poznat i objašnjiv, sa teorijskog, ali i sa praktičnog aspekta, mora imati sadržaj koji uvijek zavisi od toga kakve su pravne norme kroz koje ili pomoću kojih se ona realizuje. Dakle, samo analizom pravnih normi Ustava BiH može se utvrditi koja i kakva konstitutivnost postoji, kao i način na koji je ova tri naroda ostvaruju u Bosni i Hercegovini i u njenim entitetima, ali istovremeno i njena eventualna ugroženost ustavima entiteta, i to ocjenom odnosa koji postoji između pravnih normi ustava entiteta i pravnih normi Ustava BiH.
- 10.Konstitutivnost naroda ni u jednoj državi ne može se ostvarivati apstraktno, bez pravnih normi, to jest mimo njih. Stoga je potrebno da se vidi kako Ustav BiH predviđa ostvarivanje konstitutivnosti njenih naroda u BiH, pa tek onda tvrditi da li je ona ugrožena ili pak nije.
Prvo, odredbom da se BiH sastoji od dva entiteta: Republike Srpske i Federacije BiH, što je predviđeno članom I tačka 3. Ustava BiH, potom, time što su njegovi potpisnici entiteti u ime svojih konstitutivnih naroda (moć da se donese ustav). Nadalje, time što je u izboru članova institucija BiH, kao i u načinu njihovog odlučivanja, zastupljen paritet naroda i paritet entiteta, negdje jedan, negdje drugi, a negdje opet oba istovremeno, i to u pogledu Federacije BiH paritet Bošnjaka i Hrvata, a u pogledu Republike Srpske paritet Srba u odnosu na drugi entitet i narode u njemu na nivou BiH kao cjeline (npr. čl.: IV, V, VI, VII Ustava BiH). Potom, tu je i čitav niz odredbi koje govore o tome da je BiH složena državna zajednica, posebno one odredbe koje određuju nadležnosti institucija BiH -član III/1 Ustava BiH, ali i nadležnosti entiteta u njoj član III/2, 3.
- 11.Smatram da je za ilustraciju navedenog stanovišta potrebno navesti i neke stavove iz referata poštovanog kolege sudije dr. Zvonka Miljka. Naime, on u svom referatu od 12. maja 1998. godine u pogledu ovog predmeta, na strani 1, govori o tome da su konstitutivni elementi unitarne države građani; federacije federalne jedinice i građani; konfederacije samostalne i nezavisne države članice, te da je u BiH, kako ističe na strani 3 referata, prisutno ultrasloženo državno uređenje, karakterizirano hibridnošću, asimetričnošću, trostepenom ustavnošću i sl.
Iz navedenog, sa sigurnošću, se može zaključiti da su na nivou BiH konstitutivna sva tri naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i to kroz entitete, što znači da se konstitutivnost naroda u BiH ostvaruje na specifičan način, dozvoljen i ustanovljen samim Ustavom BiH (i ustavima entiteta koji moraju biti u skladu sa njim). Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sproazuma, samim tim i Aneksa IV - Ustava BiH, ustanovljena je, saglasnom izjavom volja entiteta, tj. njihovih predstavnika, u ime njihovih naroda i entiteta (i njihove konstitutivnosti), i konstitutivnost tih istih naroda na nivou BiH, istina na specifičan način, što je određeno oblikom njenog državnog uređenja. Dakle, konstitutivnost Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ovi narodi su konstitutivnost na nivou BiH, preko svojih entiteta, u kojima su je već imali, stekli potpisivanjem Dayonskog mirovnog sporazuma, odnosno donošenjem Ustava BiH i pristankom na ovakav oblik državnog uređenja.
- 12.Upravo zbog ovoga ne postoji nijedna institucija BiH, nijedna funkcija na koju bi građanin BiH, dakle pripadnik bilo kog od tri konstitutivna naroda ili pak ostalih, kako stoji u Ustavu BiH, mogao biti izabran, a da prethodno nije izabran, delegiran od naroda entiteta ili pak organa entiteta u ime njihovih naroda. To valjda samo po sebi dovoljno govori. Sve članove izbornih institucija BiH biraju ili imenuju narodi u entitetima, ili organi entiteta u ime entiteta ili pak naroda u njima, pa tako i sudije Ustavnog suda BiH.
Upravo zbog ovoga i u Ustavu BiH, ali i u ustavima entiteta, postoji čitav niz odredbi koje i ostale građane BiH stavljaju, kroz zaštitu osnovnih prava i sloboda, u ravnopravan položaj, osim u nekim segmentima političke sposobnosti (konkretno, pasivnog biračkog prava, time što se npr. u Ustavu BiH određuje da kandidat za određene funkcije na nivou BiH, a ispred entiteta ili naroda u njemu, mora biti pripadnik određenog naroda), čemu je uzrok složena državna struktura BiH.
- 13.Ukoliko se želi promjena Ustava BiH, odnosno promjena oblika njenog državnog uređenja, što je po mom mišljenju suština zahtjeva, to se može učiniti prema predviđenom postupku, a nikako kroz odluku Ustavnog suda BiH, koji, u skladu sa Ustavom BiH (član VI Ustava BiH) za to nije nadležan, odnosno za to nije ovlašten.
Što se tiče tvrdnji o kontinuitetu BiH, mora se istaći da su narodi BiH i dalje konstitutivni u BiH, ali kroz drugačiju formulu, drugačiji oblik državnog uređenja u odnosu na ranije međunarodno priznatu BiH, formulu koja nije strana pravnoj nauci i praksi. U ovom slučaju, posebno je važno istaknuti da se, sa aspekta pravne nauke, konstitutivnost naroda ne vezuje isključivo za teritoriju, u smislu njene realizacije, nego za vlast. Upravo zato u Ustavu BiH i ne piše: na čitavoj teritoriji, kako se to u zahtjevu tumači i zahtijeva. A što se tiče vlasti, mora se zaključiti da se ona u BiH vrši na specifičan način. Nju imaju i entiteti u BiH, samo u različitim domenima. To je određeno Ustavom BiH, konkretno članom III Ustava, koji govori o raspodjeli nadležnosti između BiH i entiteta, ali i članovima Ustava koji govore o institucijama BiH koje se uspostavljaju na poseban način i kroz koje se ta vlast ostvaruje.
I upravo zbog ovoga entiteti nisu samo izborne baze ili pak samo izborne jedinice, kako se želi prikazati u Odluci Suda. Članovi institucija BiH, ispred svog entiteta, odnosno naroda, zavisno od vrste institucije, ili pak istovremeno i ispred entiteta i ispred naroda, jer je u nekim od njih prisutan i paritet entiteta i paritet naroda, vrše vlast u ime njih, ali za račun BiH koja je sinteza entiteta u određenim nadležnostima, no svakako ne u svim. To osiguravaju pomenute odredbe Ustava BiH i to kroz način konstituisanja i odlučivanja u institucijama BiH, posebno kroz postojanje klauzule zaštite vitalnog interesa naroda. Da je drugačije, entiteti ne bi ni postojali.
Zbog svega navedenog, smatram da je neprimjereno konstitutivnost vezivati za teritoriju na kojoj bi se ona trebala ostvarivati, a bez konkretnog definisanja načina (modela) njenog ostvarivanja. Također smatram da se upravo iz ovoga vidi i cilj podnošenja ovog zahtjeva.
Naime, u odgovoru na zahtjev kojim je pokrenut postupak pred Ustavnim sudom BiH 5. oktobra. 1998. godine, a na njegovo traženje, u skladu sa Poslovnikom o radu Suda, Predstavnički dom Federacije BiH ističe: da podržava ideju iz Deklaracije o ljudskom pravu na političku i nacionalnu ravnopravnost, konstitutivnost bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda na cijeloj teritorji BiH. U skladu sa navedenim, smatra se da se zahtjev za konstitutivnost sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH ističe s posebnim razlogom. Smatram da nije potrebno to posebno dokazivati jer takvu formulaciju Ustav BiH nigdje ne sadrži. Formulacija koju sadrži Ustav BiH, a to je da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima) i građani donijeli Ustav BiH i to u Preambuli, čiji sam status objasnila, mora se dovesti u vezu sa ustavnim odredbama, što je nužno. To će nam pokazati da se konstitutivnost naroda u BiH ostvaruje na specifičan način, regulisan citiranim odredbama Ustava BiH i karakterističnim upravo za sve složene državne organizacije. Podnosilac zahtjeva to zna i zato ne traži ispitivanje u odnosu na navedene odredbe Ustava BiH, već insistira na zahtjevu: uspostavljanje konstitutivnosti na cijeloj teritoriji BiH, ne navodeći čime je i na koji način ona ugrožena, konkretno koje su odredbe Ustava BiH povrijeđene. Zašto? Zato, što prema Ustavu BiH, ta konstitutivnost, istaknuta kao princip u Preambuli Ustava BiH, postoji, ali ne kao konstitutivnost svih naroda na cijeloj teritoriji BiH, već na nivou BiH i to kroz entitete, saglasno njenom Ustavu.
Međutim, ukoliko bi se konstitutivnost sva tri naroda ostvarivala na cijeloj teritoriji BiH, kako to podnosilac zahtjeva tvrdi, to bi, suštinski, značilo nešto drugo. Zbog toga navodim daljnje stavove iz odgovora Predstavničkog doma Federacije BiH: Tom prilikom Predstavnički dom je uputio preporuku Ustavom BiH ovlašćenim predlagačima: Predsjedništvu, Vijeću ministara i Parlamentarnoj skupštini BiH da razmotre pitanje uspostavljanja pune ravnopravnosti i konstitutivnosti bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda u BiH i u oba njena entieta.
S obzirom da konstitutivnost naroda, kao takva, postoji u BiH kao cjelini, ali ne i istovremeno u oba njena entiteta (na identičan način), jasno je vidljivo da je cilj navedenog zahtjeva uspostavljanje nečega što ne postoji i što se u odgovoru na zahtjev za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom jasno kaže. Ne može se uspostavljati nešto što već postoji, kako u zahtjevu za pokretanje ovog postupka pokušava da se prikaže: konstitutivnost naroda u BiH koja je predviđena njenim Ustavom. Dakle, cilj je uspostavljanje konstitutivnosti svih naroda u oba entiteta, što znači na cijeloj teritoriji BiH, što Ustav BiH nesumnjivo ne propisuje. U odgovoru na zahtjev opisan je i pravi put, koji je istovremeno i jedini mogući, za takvo nešto, i kojim bi se, eventualno, u ostvarenju ovakvih zahtjeva, uz postojanje političke volje u oba entieteta, odnosno konstitutivnih naroda u njima, jedino moglo ići: zadužuju se predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH i Vlada Federacije BiH da, u saradnji sa nadležnim instituticjama BiH i Republike Srpske, i uz aktivno uključivanje Ureda Visokog predstavnika UN, zemalja potpisnica Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te drugih predstavnika međunarodne zajednice, pokrenu ustavno rješavanje i usklađivanje suštinskih pitanja konstitutivnosti bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda na cijeloj teritoriji BiH i u oba entiteta.
Iz navedenog je jasno kakve su namjere i ciljevi pokretanja ovakvog postupka pred Ustavnim sudom BiH. Ovo se može potvrditi i konstatacijom koju iznosi i jedan teoretičar iz Federacije BiH, a koja glasi: Ipak, čini se da odrednica preambule o konstitutivnosti naroda, koja se jedino može interpretirati u smislu konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, nije dosljedno izvedena u normativnom dijelu Ustava, i to u onom dijelu kojim se reguliše organizacija državne vlasti (institucije Bosne i Hercegovine); Formula o konstitutivnim narodima, pogotovo što je ta konstitutivnost, prema normativnom dijelu Ustava teritorijalizirana, ne korespondira s historijskim bićem BiH koja je bila multietničko društvo bez unutrašnjih etničkih granica; Formula o konstitutivnim narodima je separirala građane BiH na one koji pripadaju tim narodima i na one koji tim narodima ne pripadaju, te su građani koji ne pripadaju konstitutivnim narodima isključeni, i to Ustavom, da budu titulari nekih političkih prava (nemaju pasivno biračko pravo za izbor u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine), te da napokon očekuje da Ustavni sud BiH donese odluke koje bi imale poseban značaj za ustavni sistem BiH, N. Pobri, Ustavno pravo, Mostar, 2000. str. 45, 322 i 500.> pri čemu kao nezbježno se mora postaviti pitanje da li je moć (nadležnost) Ustavnog suda da usaglašava odredbe Ustava BiH sa njegovom Preambulom, odnosno da mijenja ustavni sistem BiH, ili pak da štiti taj isti Ustav.
Konstitutivnost naroda se, u političkom smislu već stvorena samim činom pristupanja donošenju ustava, u pravnom smislu uspostavlja tim istim ustavom kao rezultatom određene političke volje (moći), a ne odlukom Ustavnog suda koji je nadležan da štiti Ustav BiH, a ne da ga stvara ili pak mijenja, kako se to u pomenutom citatu navodi, odnosno da njegov normativni dio usklađuje sa njegovom preambulom (što je pod znakom pitanja, jer po mom mišljenju ta nesaglasnost ne postoji). Upravo stoga, može se zaključiti da se u ovom slučaju od Ustavnog suda BiH zahtijeva nešto što nije u okviru njegove moći, odnosno nadležnosti i što nije u skladu sa Ustavom BiH.
- 14.No bez obzira što navedeno svaku daljnju raspravu čini nepotrebnom, smatram da je u ovom slučaju potrebno pojasniti da se konstitutivnost uvijek vezuje za narod i vlast, tj. moć da se donese ustav i mogućnost da se vrši vlast. H. Kelzen u cit. dj. str. 321 istie da prvobitni ustav drave jeste djelo osnivaa drave. Ako je drava stvorena demokratskim putem, prvi ustav potie od ustavotvorne skuptine, koja se na francuskom jeziku zove constituante, iz ega se u ovom smislu izvodi pojam konstitutivnosti naroda, pri emu izraz konstitutivan koji inae vue porijeklo od i. lat. constitutivus, znai: odreen, osnovni, bitan, objektivno vaei, sastavni.> Notorna je stvar da su sva tri naroda u BiH, putem svojih entiteta, u kojima su izvorno konstitutivni, donijeli Ustav BiH i da tu vlast kao takvi, dakle opet preko entieteta, u skladu sa Ustavom BiH, vrše u BiH, da su dakle sva tri konstitutivna, istina na specifičan način, koji je posljedica složenog oblika njenog državnog uređenja i koji je inače karakterističan za sve složene državne zajednice.
Saglasno ovome, ali i već navedenim konstatacijama u pogledu pravne prirode preambule ustava uopće, mora se zaključiti da bi ustavi entieteta konstitutvnost naroda BiH eventualno mogli narušavati (kršiti, ugrožavati, onemogućava njenu realizaciju) samo kršenjem odgovarajućih normi Ustava BiH, ali ne i samo eventualnim kršenjem Preambule Ustava BiH, jer ona o tome, u pravnom smislu, ne govori ništa, tj. ne propisuje kako se ta konstitutivnost ostvaruje. U zahtjevu podnosioca se ne navodi, kao ugrožena, nijedna od tih odredbi Ustava BiH.
Dakle, kako da se zna da se nešto (u ovom slučaju konstitutivnost) krši, narušava, ako se za polazni osnov ne uzima odredba koja određuje kako to (konstitutivnost) treba ostvarivati. Preambula o tome ne govori ništa, ona je polazni osnov, a Ustav BiH, tj. njegove pravne norme, propisuju mehanizam pomoću koga se ta konstitutivnost ostvaruje. U zahtjevu se ne navodi da je bilo koja od tih odredbi Ustava BiH ugrožena entitetskim ustavima. Može li konstitutivnost da se narušava neugrožavanjem mehanizma pomoću koga se ostvaruje (realizuje)? Ili pak, može li se tvrditi da se ona ugrožava, narušava ili onemogućuje, ako se, konkretno, ne iznosi kako, na koji način? U zahtjevu nema konstatacija koje bi kao osnov za ocjenu ustavnosti navele konkretne članove Ustava BiH kojima se određuje način ostvarivanja konstitutivnosti, a koje se u realizaciji konstitutivnosti naroda krše kroz ustave entiteta, već samo prosta konstatacija da se vrijeđa posljednja alineja Preambule Ustava BiH.
- 15.Šta su entiteti? Sigurno nisu izborne baze ili izborne jedinice, kako se pokušava dokazati. Izborne jedinice, formulisane kao takve, nemaju vlast, ne vrše je, osim u domeni izbora svojih predstavnika i organa vlasti, one nemaju nadležnosti, pogotovo ne onakve kakve su Ustavom BiH ostavljene entitetima. Entiteti u BiH su mnogo više od toga.
Samo Preambula Ustava BiH, u kojoj se konstatuje da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi i građani BiH donijeli Ustav BiH, predstavlja osnovu, polazni osnov, princip za član I. Ustava BiH koji određuje da se BiH sastoji od dva entiteta. Dakle, bitno je da se konstitutivnost naroda u BiH ostvaruje na nivou BiH na način saglasan Ustavu BiH i istovremeno u entietetima, od kojih je BiH jedino i sastavljena, saglasno državnom uređenju BiH. Stoga je i logično to što nigdje u Ustavu BiH ne postoji odredba o tome kakvi entiteti treba da budu, tj. ko u njima treba da bude konstitutivan. To se znalo i prihvaćeno je već momentom potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, tj. donošenja Ustava BiH. Entiteti su preuzeli obavezu da svoje ustave usaglase sa Ustavom BiH, i to nije sporno. Međutim, tu obavezu su preuzeli kao entieteti u kojima su narodi već bili konstitutivni, a ne kao izborne jedinice i slično, i to je okvir onih nadležnosti koje su im Daytonskim mirovnim sporazumom kao entitetima ostavljene.
- 1.Mišljenje o usaglašenosti Preambule Ustava Republike Srpske sa Preambulom i čl. II/4, II/6, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine
Kada je riječ o dijelu zahtjeva koji se odnosi na tvrdnju da nisu u saglasnosti sa navedenim odredbama Ustava BiH ni sljedeći dijelovi Preambule Ustava RS, utvrđeni amandmanima XXVI i LIV na Ustav Republike Srpske, može se zaključiti da se zahtijevaju dvije ocjene:
A) Ocjena saglasnosti Preambule Ustava Republike Srpske sa Preambulom Ustava Bosne i Hercegovine,
B) Ocjena saglasnosti Preambule Ustava Republike Srpske sa čl. II/4, II/6, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, iako je zahtjev u ovom smislu neuredan jer se navodi član 3.b) koji u Ustavu BiH ne postoji.
U odnosu na zahtjev u pogledu osnovanosti navedenih tačaka može se zaključiti sljedeće:
- 1)U ovom slučaju traži se ocjena postojanja saglasnosti vanpravnog (političkog) elementa entitetskog ustava sa vanpravnim elementom Ustava Bosne i Hercegovine. Ako je karakter preambule bilo kog ustava onakav kako smo ga odredili ranije, zahtjev u ovom pogledu pogotovo nije pravno utemeljen, tačnije rečeno, a s obzirom na izloženo, nije utemeljen na prirodi (suštini) pravnog poretka kao takvog, odnosno načelu ustavnosti (zakonitosti).
Preambule i jednog i drugog ustava, kao njihova politička osnova, razrađuju se i dobijaju pravnu formu kroz konkretne odredbe ustava koje u materijalnom smislu čine njegovu sadržinu, te se na osnovu navedenog, a što je stav pravne nauke i prakse, može zaključiti da Ustavni sud ne može procjenjivati saglasnost između preambula dva različita pravna akta. Kako ne postoji mogućnost ocjene saglasnosti ustavnih odredbi entietskih ustava u odnosu na Preambulu Ustava BiH, što smo dokazali, to još manje postoji mogućnost za ocjenu saglasnosti preambule entitetskog ustava sa Preambulom Ustava BiH.
- 2.Može li se ocijeniti saglasnost Preambule entitetskog ustava sa navedenim članovima Ustava BiH?
Ovdje postoji slična situacija. Naime, traži se ocjena nečega što nije pravnog karaktera (preambula) spram nečega što ima pravni karakter navedene ustavne odredbe Ustava BiH. Ako svaka pravna norma proizlazi iz više pravne norme, što nije sporno, odnosno opće je prihvaćeno, i u osnovi je suština načela zakonitosti (ustavnosti), logično je da Preambula Ustava Republike Srpske ne može da se ocjenjuje u odnosu na ustavne odredbe Ustava BiH. Bilo bi moguće da se ocjenjuje samo saglasnost konkretnih odredbi Ustava Republike Srpske za koje se smatra da nisu u skladu sa određenim odredbama Ustava BiH.
- 3.U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na ocjenu saglasnosti člana 1. Ustava Republike Srpske i člana I.1.(1) Ustava Federacije BiH sa navedenim članovima Ustava BiH, ne vidi se u čemu se sastoji konkretna nesaglasnost ovih članova sa navedenim članovima Ustava BiH. Naime, nijedna formulacija sadržana u pomenutim entitetskim ustavima ne dovodi u pitanje navedene članove Ustava BiH, tj. ne dovodi u pitanje njihovu realizaciju, s obzirom da su svi građani u oba entiteta u svim pravima izjednačeni sa konstitutivnim narodima u njima.
Navedeni članovi Ustava BiH su naređujući i nesaglasnost bi mogla postojati u slučaju da entitetski ustavi postupaju drugačije, odnosno da izričito sadrže suprotne formulacije. Naime, u teoriji prava postoji shvatanje, koje je u najvećem dijelu prihvaćeno H.Kelzen, Opa teorija prava i drave, str. 325>, da ustav uopće sadrži izvjesne propise ne samo u pogledu organa i postupaka po kojima se imaju donositi budući zakoni, nego isto tako i u pogledu sadržine tih zakona (u ovom slučaju zakona i ustava). Te odredbe mogu biti ili pozitivne ili negativne. Jedan primjer negativne odredbe jeste 1. Amandman Ustava Sjedinjenih Država: - Kongres neće moći donositi nikakav zakon koji bi se ticao uspostavljanja religija, ili koji bi zabranjivao njeno slobodno izražavanje, ili koji bi ukidao slobodu govora i štampe, ili prava naroda da se mirno skuplja na zboru i da upućuje vladi peticije za ispravljanje nepravdi.
Ustav može isto tako da odredi da zakoni treba da imaju izvjesnu pozitivnu sadržinu: tako se može zahtijevati da se izvjesni predmeti, ako se regulišu zakonom, regulišu na način koji predviđa ustav. Npr. Ustav Njemačkog Rajha od 1919. godine (Vajmarski ustav) sadrži mnoge odredbe koje se tiču sadržine budućih zakona. Tako npr. član 121. glasi: - Putem zakonodavstva će se dati mogućnost za fizičko, duhovno i društveno odgajanje nezakonite djece koje će biti podjednako odgajanju zakonite djece -, ili član 151: Organizacija ekonomskog života mora odgovarati principu pravde, i biti usmjerena na osiguranje svim ljudskim bićima život dostojnog čovjeka.
Smatra se da postoji značajna tehnička razlika između odredbi ustava koje zabranjuju i onih koje propisuju izvjesnu sadržinu budućih zakona, u ovom slučaju entitetskih ustava. Naime, prve po pravilu, imaju pravnog djejstva, a druge nemaju. Ako zakonodavni organ izda zakon čija je sadržina zabranjena ustavom, nastupaju sve posljedice koje prema ustavu povlači za sobom neustavan zakon. Ako, međutim, zakonodavni organ prosto propusti da donese zakon koji propisuje ustav, teško je moguće predvidjeti pravne sankcije za takvo propuštanje. Isto, str. 324>
Ako ovo naučno shvatanje primijenimo na konkretnu situaciju, ne vidi se u čemu navedeni članovi entitetskih ustava narušavaju ili su pak suprotni navedenim odredbama (članovima) Ustava BiH.
Kada je riječ o Republici Srpskoj, potrebno je da se navede da u prilog ovom idu i odredbe čl. 5. i 10. Ustava Republike Srpske koji propisuju da se Ustavno uređenje Republike temelji na: garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima" te da su "građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovjest i socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.
Navodi koji se odnose na osporavanje odredbe da je Republika Srpska država ne mogu se cijeniti u odnosu na navedene članove Ustava BiH jer su predmetni članovi sadržinski nepodudarni sa osporenim članom Ustava Republike Srpske. U pogledu ovog člana mogla bi se, eventualno, osporavati formulacija država u odnosu na član 1. tačka 3 Ustava BiH. Međutim, i u ovom slučaju potrebno je konstatovati da je državno uređenje BiH složeno i specifično, sa elementima konfederalnog i federalnog oblika državnog uređenja, zbog čega odgovor na ovo pitanje može biti različit, s obzirom na različite teorijske pristupe i tumačenja koja postoje u ovoj domeni, te bi Ustavni sud u tom slučaju bio u situaciji da, analizirajući i tumačeći određene odredbe Ustava BiH koje propisuju njeno državno uređenje, mora da se odredi prema obliku državnog uređenja BiH, kao i da utvrdi da li i ostali članovi entitetskih ustava dovode u pitanje državno uređenje BiH, što po mom mišljenju nije slučaj.
Na kraju, tvrdnja da je Preambula Ustava Republike Srpske, putem amandmana na nju, koji se u ustavu određuju kao sastavni dio ustava, dobila normativni karakter ne može se prihvatiti. Naime, amandman uopće predstavlja poboljšanje, popravku, dopunu, pa analogno tome, amandirati nešto, znači poboljšati, popraviti, dopuniti. amandman izmjena u formi osporenog akta svakako se podrazumijeva.
Međutim, u amandmanima na Preambulu Ustava Republike Srpske se propisuje da su oni sastavni dio ustava, ali ne i da kao takvi Preambuli ustava (koja je također sastavni dio ustava) daju normativni karakter, niti pak da sami imaju takav karakter. Dakle, zaključak tvrdnja da ovi amandmani čine sastavni dio Ustava Republike Srpske, automatski proizvodi normativni karakter Preambule"ne može se prihvatiti kao osnov za odlučivanje. U teoriji države i prava nije sporno da je preambula sastavni dio ustava uopće, u ovom slučaju i amandmani na nju. Ali, također, nije sporno da preambula nije normativni dio ustava, u smislu njene pravne obaveznosti nije dakle norma, ako se to izričito ne propiše i to opet ustavnom normom.
Isti argumenti mogu se istaknuti i u pogledu pozivanja na Bečku konvenciju o ugovornom pravu, koja sasvim uobičajeno određuje karakter preambule i njenu ulogu u pogledu tumačenja određenog akta, tj. njegovog normativnog dijela, ali se u ovom slučaju ona pogrešno tumači i primjenjuje. Naime, u ovom slučaju se ne radi o tumačenju odredbi Ustava za šta bi nam Preambula mogla pomoći u smislu Bečke konvencije, već o ocjeni saglasnosti Preambule Ustava RS sa Preambulom Ustava BiH. Stoga se odredbe Bečke konvencije ne mogu primijeniti na ovu situaciju. Ove odredbe govore praktično o tome da pravne akte, u ovom slučaju ugovore, što Daytonski mirovni sporazum, i pored svih svojih specifičnosti i jeste, treba tumačiti kroz njegove odredbe, ali i u svjetlu njegovog predmeta i cilja. To se može primijeniti na sljedeći način: odredbe Ustava BiH moraju se tumačiti u svjetlu njegove Preambule, i to nije sporno. Međutim, sporno je, kako se i da li se, u pravnom smislu riječi, tumači Preambula, da li u svjetlu ustavnih odredbi, što je prosto nemoguće. Tako se mora zaključiti da se situacija u ovom slučaju obrće. Da se u konkretnom slučaju radi o ocjeni povrede nekog od članova Ustava BiH, onda bi se ovakvo tumačenje Bečke konvencije o ugovornom pravu moglo prihvatiti, jer je to i njen smisao. Naprotiv, ovo je čak dokaz da Preambula nema normativni karakter. Preambula, dakle može i treba da se koristi samo kao sredstvo tumačenja odredbi određenog akta, ali se ne može tumačiti sama sobom, izdvojena od ustavnih normi, do čega bi došlo kada bi se na ovakav način protumačio i primijenio ovaj član Bečke konvencije o ugovornom pravu.
- 4.U pogledu konačnog teksta treće Djelimične odluke, zasnovanog na većinskom mišljenju sudija, iznosim sljedeće neslaganje i rezerve:
Zahtjev za pokretanje postupka u pogledu ocjene saglasnosti Preambule Ustava RS i članova 1. Ustava RS i I.1.(1) Ustava Federacije BiH odnosio se na dva osnova neustavnosti ovih članova:
A) U pogledu posljednje alineje Preambule Ustava BiH
B) U pogledu čl. II/4, II/6, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
Prilikom samog odlučivanja Suda (vijećanja i glasanja) iako sam, kao sudija, to sugerisala, nije izvršeno razdvajanje u odnosu na razloge osporavanja navedenih članova, već je prije donošenja odluke, na prijedlog sudije izvjestioca, Zaključkom Suda, odlučeno da se glasa o izreci Odluke, a da se potom, zavisno od karaktera Odluke u meritumu, odluči o argumentaciji. Zbog ovoga, Sud je, a i Redakciona komisija Suda, na sjednici održanoj 3. augusta 2000. godine, došla u situaciju da je na osnovu ponuđenog konačnog Nacrta odluke sudije izvjestioca, ali i na osnovu izdvojenog mišljenja sudije Hansa Daneliusa, bilo nemoguće utvrditi konačan tekst Odluke te je, saglasno tome, Nacrt odluke, na osnovu člana 67. Poslovnika o radu Suda, vratila na sjednicu Suda.
Sud, na sjednici održanoj 18. i 19. augusta 2000. godine, nije prihvatio argumentaciju Redakcione komisije, ali ni moju, kao sudije, zbog čega smatram potrebnim navesti je u svom izdvojenom mišljenju.
Naime, Nacrt odluke u pogledu ocjene ustavnosti članova 1. entitetskih ustava ne sadrži donesenu odluku, u pogledu argumentacije, već argumentaciju za koju je glasalo samo četvoro sudija, što ne predstavlja većinu i zbog čega ta argumentacija ne može biti argumentacija Suda. Naime, u ravni ocjenjivanja ustavnosti navedenih članova entitetskih ustava, kako je to, objavljujući Odluku Suda, istakao predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, korištene su dvije vrste ocjene (argumentacije): Dvije su argumentacije u vezi sa konstitutivnosti naroda, dakle argumentacija ima dvije ravni. Jedna je sa stanovišta Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi s tim organizacije institucija BiH, a druga je u pogledu odnosa kolektivnih i individualnih prava, a tiče se toga da zapravo status pripadanika jednog od konstitutivnih naroda ne može biti osnov za diskriminaciju na nivou entiteta kao ni osnov za diskriminaciju u uživanju bogatog kataloga prava i sloboda koje garantira Ustav BiH. A ja ću vas podsjetiti, svaki ustavni sud, pa tako i Sud BiH, ima svoje temeljne zadaće. Jedna je da bude čuvar Ustava, a to je pretpostavka pravne države, i druga je da svaki ustavni sud bude poseban institucionalni garant zaštite ljudskih prava i sloboda, a to je pretpostavka za demokratski politički sistem. I stoga ovim odlukama, mogu da ustvrdim, Ustavni sud BiH ispunio je obje svoje temljne zadaće. Dani, 7.7. 2000. str. 19>