Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Aneks izdvojeno mišljenje sudije Vitomira Popovića na Djelimičnu odluku broj u 5-98 od 1. jula 2000. godine

ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE VITOMIRA POPOVIĆA NA DJELIMIČNU ODLUKU BROJ U 5-98 OD 1. JULA 2000. GODINE

A Ustava Republike Srpske:

  • a)
    Preambulu u dijelu u kojem se odnosi na:

pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, na osnovu kojeg srpski narod može odlučivati o svom političkom i državnom statusu,

poštovanje borbe srpskog naroda za slobodu i državnu samostalnost,

odlučnost srpskog naroda da stvori demokratsku državu,

poštovanje prirodnih i demokratskih prava, volje i određenja srpskog naroda Republike Srpske da povezuje svoju državu sa drugim državama srpskog naroda, i

spremnost srpskog naroda da se zalaže za mir i prijateljske odnose;

  • b)
    Član 1, koji propisuje da je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana;
  • c)
    kao i 19 drugih odredaba Ustava Republike Srpske.

B Ustava Federacije BiH

  • a)
    Član I.1.(1) koji propisuje da su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni narodi;
  • b)
    kao i pet drugih odredbi Ustava Federacije BiH.

Na svojoj sjednici, održanoj 30. juna i 1. jula 2000. godine, Ustavni sud BiH je sa 5:4 glasova donio treću Djelimičnu odluku kojom je odlučio proglasiti sljedeće odredbe, odnosno dijelove odredbi, neustavnim:

A - U pogledu Ustava Republike Srpske:

  • a)
    stavove 1., 2., 3. i 5. Preambule, dopunjene amandmanima XXVI i LIV,
  • b)
    riječi: država srpskog naroda i člana 1. dopunjenog Amandmanom XLIV.

B U pogledu Ustava Federacije BiH

  • a)
    riječi: Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalima, i kao i ostvarujući svoja suverena prava člana III.1.(1) zamijenjenog Amandmanom III.

Sud je istovremeno odlučio da navedene odredbe prestaju važiti danom objavljivanja ove odluke u Službenom glasniku BiH. Za ovakvu odluku glasale su sudije iz reda bošnjačkog naroda i strane sudije, a protiv ove odluke su glasale sudije iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Za ovakvu odluku glasale su sudije: prof. dr. Kasim Begić i Azra Omeragić, te prof. dr. Joseph Marko, prof. dr. Louis Favoreu i Hans Danelius, dok su protiv ove odluke glasale sudije: prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić, doc. dr. Zvonko Miljko i Mirko Zovko. Sudija Hans Danelius je izdvojio mišljenje o slaganju u kome je stao na stanovište da Preambula Ustava BiH nema normativno obavezujuci karakter, nego da je to uvodni paragraf koji govori da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalim, odredili sadržaj Ustava.>

Imajući u vidu činjenicu da sam glasao PROTIV navedene odluke, shodno članu 36. Poslovnika Ustavnog suda BiH, Poslovnik o radu Ustavnog suda BiH je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 2/97, 16/99 i 20/99.> dajem o tome svoje izdvojeno mišljenje.

a) Problem preambule Ustava

  • 1)
    Pogrešno je Ustavni sud stao na stanovište da bi se, za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Dayonskog sporazuma, kao dio jednog međunarodnog sporazuma uz primjenu u tumačenju Bečke konvencije o ugovornom pravu, Preambula Ustava BiH mogla smatrati sastavnim dijelom Ustava.

Naime, polazeći od činjenice da je sudija ovog suda Hans Danelius, kao jedan od sudija koji je glasao ZA Odluku, izdvojio svoje mišljenje o slaganju sa donesenom odlukom i nedvosmisleno stao na stanovište da Preambula Ustava BiH ne sadrži nikakvu pravnu normu iz koje slijede specifična prava ili obaveze, te da ova odredba nije ništa više do uvodni paragraf koji identifikuje one koji su usvojili i proglasili Ustav BiH. To je kontekst u kojem se Bošnjaci, Hrvati i Srbi označavaju kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalim i kao oni koji su, zajedno sa svim građanima BiH, odredili sadržaj Ustava. Prema tome, utoliko što navedena odredba označava tri naroda kao konstitutivna, to čini samo u kontekstu donošenja i proglašenja Ustava BiH, te se za ovu odredbu ne može smatrati da utemeljuje bilo kakvo pravilo normativnog karaktera ili da stvara bilo kakve ustavne obaveze. Slijedi, prema mišljenju ovog sudije, da ne postoji dovoljna osnova za zaključak da član 1. Ustava Republike Srpske krši posljednju alineju Preambule Ustava BiH. Vidi izdvojeno mišljenje sudije Hansa Daneliusa, strana 4. st. 1.., 2. i 3.>

Dakle, da bi ovakav zaključak Suda o pravnoj prirodi i karakteru Preambule Ustava BiH mogao da se nađe u finalnom dijelu Odluke bilo je neophodno da za njega glasa pet od ukupno devet sudija, a ne četiri sudije, kao što je to bio slučaj. Protiv ovog zaključka glasale su sudije iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a njemu se sa svojim izdvojenim mišljenjem pridružio i sudija Hans Danelius.>

Upravo iz navedenih razloga smatram da ovakav zaključak Suda u naravi predstavlja mišljenje sudije izvjestioca, a ne stav Suda, pa ga je, kako je to ispravno primijetila Redakciona komisija Suda, trebalo brisati iz finalnog teksta Odluke. Vidi zapisnik Redakcione komisije Suda od 03. 08. 2000.godine, strana 1.>

Moj lični stav o ovom pravnom pitanju je identičan stavu preostalih četvero kolega koji smatraju da Preambula Ustava BiH ne sadrži nikakvu pravnu normu normativno obavezujućeg karaktera, nego da ona samo konstatuje da Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalim, određuju sadržaj Ustava, dok se pravne norme u njihovom obavezujućem smislu nalaze u normativnom dijelu Ustava.

U preostalom dijelu razmatranja ovog pravnog problema ja u cjelosti dijelim mišljenje i stojim na stanovištu koje su na javnoj raspravi u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine i Sarajevu 29. juna 2000. godine iznijeli pravni zastupnik i ekspert Narodne skupštine Republike Srpske, prof. dr. Radomir Lukić i prof. dr. Petar Kunić, i pridružujem se izdvojenom mišljenju prof. dr. Snežane Savić u dijelu u kome ona analizira ovo pravno pitanje.

  • 2)
    Sud je pogrešno stao na stanovište da se u cilju tumačenja pravne prirode i karaktera Preambule mogu primijeniti odredbe člana 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava i u smislu člana III/3.(5) Ustava BiH čini sastavni dio pravnog poretka u BiH.

Međutim, da bi se uopće moglo govoriti o primjeni Bečke konvencije o ugovornom pravu od 26. marta 1996. godine, bilo bi neophodno da je ova konvencija ratifikovanjem ili na drugi način prihvaćena u pravni sistem BiH. To je izričito propisano i članom 11. ove konvencije koji glasi:

Pristanak jedne države da bude vezana ugovorom može da bude izražen potpisivanjem, razmjenom instrumenata koji sačinjavaju ugovor, ratifikacijom, prihvatanjem, odobravanjem ili pristupanjem ili na svaki drugi dogovoreni način.

Dakle, ni jedan od predviđenih načina izražavanja pristanka radi vezivanja ugovorom ne postoji u konkrentom slučaju. Aneksom I na Ustav BiH predviđeni su samo dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH, a Bečka konvencija o ugovornom pravu, u smislu člana III/3.(b) ne može da se smatra Općim principom međunarodnog prava, a niti sastavnim dijelom zakona BiH i entiteta.

Što se pak tiče pravne prirode i karaktera Ustava Republike Srpske, nije sporna činjenica da tekst ove preambule, izmijenjen amandmanima XXVI i LIV (Sl. glasnik Republike Srpske br. 28/94 i 21/96) čini sastavni dio Ustava Republike Srpske, ali ni ova preambula nema normativno obavezujući karakter. Ona nije nikakva pravna norma čija bi se ustavnost uopće mogla ispitivati. Ocjenjivati ustavnost jedne nenormativne Preambule upoređivanjem sa drugom nadređenom preambulom, koja je također nenormativna, predstavlja svojevrstan apsurd.

b) Konstitutivnost naroda

Da bi se moglo govoriti o ovom problemu, neophodno je da se prethodno odredi šta pojam konstitutivnosti naroda u pravnoj teoriji i praksi, posebno sa aspekta ustavnog prava, znači. To je svakako termin koji, nema sumnje, ima široku upotrebu i van prava. Ipak većina pravnih teoretičara polazi od pretpostavke da je to moć naroda da donese ustav, a time i moć naroda da stvori državu. Međutim, ako ovaj pojam posmatramo kroz Preambulu Ustava BiH, doći ćemo do zaključka da se riječ konstitutivnost ovdje izvodi iz riječi konstitutcija (constitutio), koja znači ustav kao najviši pravni akt kojim se uređuju temelji državnog i društvenog uređenja jedne zemlje. Pravna nauka i retorika koriste izraze ustavotvorni, državotvorni koji znače isto.

Konstitutivnost naroda ni u jednoj državi se ne može ostvariti apstraktno, bez pravnih normi, tj. mimo njih. Stoga je potrebno vidjeti kako Ustav BiH predviđa ostvarivanje konstitutivnosti njenih naroda u BiH, pa tek onda tvrditi da li je ona ugrožena ili pak nije. Vidi pobliže u izdvojenom mišljenju prof.dr. Snežane Savić, str. 13.>

Prvom odredbom, da se BiH sastoji od dva entiteta: Republike Srpske i Federacije BiH, što je predviđeno članom I.3. Ustava BiH, potom, time što su njegovi potpisnici entiteti u ime svojih konstitutivnih naroda (moć da se donese ustav). Nadalje, time što je u izboru članova institucija BiH, kao i u načinu njihovog odlučivanja, zastupljen paritet naroda i paritet entiteta, negdje jedan, negdje drugi, a negdje oba istovremeno, i to u pogledu Federacije BiH paritet Bošnjaka i Hrvata, a u pogledu Republike Srpske paritet Srba u odnosu na drugi entitet i narode u njemu na nivou BiH kao cjeline (npr. čl. IV, V, VI, VII Ustava BiH). Potom, tu je čitav niz odredbi koje govore o tome da je BiH složena državna zajednica, posebno one odredbe koje određuju nadležnosti institucija BiH član III/1. Ustava BiH, ali i nadležnosti entiteta u njoj član III/2,3. Isto kao pod 1. >

U ovom kontekstu ja u cjelosti prihvatam i mišljenje koje je u svom referatu od 12. maja 1998. godine iznio sudija ovog suda doc. dr. Zvonko Miljko. Naime, on na strani 1. ovog referata govori o tome da su konstitutivni elementi unitarne države građani; federacije federalne jedinice i građani; konfederacije samostalne i nezavisne države članice, te da je u BiH, kako se ističe na strani 3. referata, prisutno ultrasloženo državno uređenje, karakterizirano hibridnošću, asimetričnošću, trostepenom ustavnošću i sl. Vidi pobliže referat sudije doc.dr. Zvonka Miljka od 12. 05. 1998.god., st. 1. i 3.>

Ovako iznijeta teza je u cjelosti na liniji onog što propisuje Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH zaključen u Daytonu 10. novembra 1995. godine. U općim načelima, tj. već u prvoj i drugoj rečenici ovih načela je, između ostalog, propisano: Potpuna uspostava Federacije BiH bitan je preduvjet za mir u BiH. Bez snažne Federacije koja u cjelosti funkcioniše, kao jednog od dva konstitutivna entiteta BiH, daytonski bliski razgovori ne mogu rezultirati trajnim mirovnim rješenjem. Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH zaključen u Dejtonu 10. 11. 1995. godine>

Ako tome dodamo i činjenicu da je Ustav BiH, kao Aneks IV OOSM za mir u BiH, odobrila Federacija BiH u ime svojih konstitutivnih naroda i građana, te u ime Republike Srpske, doći ćemo do zaključka da su na nivou BiH konstitutivna sva tri naroda Srbi, Hrvati i Bošnjaci, ali kroz entitete. To upravo potvrđuje tezu da u BiH ne postoji ni jedna institucija i funkcija na kojoj bi građanin BiH, kao pripadnik bilo kog od tri konstitutivna naroda, ili pak ostali, mogao biti izabran, kako stoji u Ustavu BiH, a da prethodno nije izabran, delegiran od naroda entiteta ili pak od organa entiteta u ime njihovih naroda. Sve članove izbornih institucija BiH bira ili imenuje narod u entitetima ili organi entiteta u ime entiteta, ili pak naroda u njima. Uostalom, i mi kao sudije Ustavnog suda BiH, izuzev stranih sudija, smo birani na takav način.

Daytonski mirovni sporazum, pored toga što Ustavom garantuje svim građanima BiH najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda predviđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i sloboda, pobliže navedenih u Aneksu I uz Ustav BiH, sadrži i neke druge sporazume o zaštiti ljudskih prava i sloboda, kao npr. Sporazum o ljudskim pravima kao Aneks VI OOSM, Sporazum o izbjeglim i raseljenim licima kao Aneks VII OOSM itd.

Naime, članom 1. Sporazuma o ljudskim pravima je, između ostalog, propisano da će strane potpisnice osigurati svim licima u njihovoj nadležnosti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u dopuni ovog aneksa. Vidi Sporazum o ljudskim pravima kao Aneks 6. OOSM i Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima kao Aneks 7.>

Međutim, pri analiziranju ovog problema konstitutivnosti naroda na nivou entiteta nije moguće ne podsjetiti se na neke događaje iz skorije prošlosti. Naime, raspad prethodne Jugoslavije neminovno je prouzrokovao i raspad Republike BiH sa svim njenim posljedicama što je bilo praćeno ratom, baš između njenih konstitutivnih naroda. Najprije je došlo do izdvajanja Republike Srpske, koja se samodefinisala kao nezavisna država srpskog naroda i nastavila takvu svoju egzistenciju i poslije međunarodnog priznanja Republike BiH u aprilu 1992. godine, nakon toga se izdvojila i Republika Herceg-Bosna kao zasebna država hrvatskog naroda. Ove države su funkcionisale kao realne s obzirom da su imale svoje teritorije i svoje stanovništvo i organizovanu vlast na svojim teritorijama. One nisu bile međunarodno priznate, ali su imale potpuni tzv. unutrašnji suverenitet. Republika BiH, iako međunarodno priznata u granicama bivše federalne jedinice SFRJ, na teritorijama ove dvije realne države nije mogla uspostaviti nikakav unutrašnji suverenitet, a i njen tzv. spoljni suverenitet u pogledu ovih teritorija bio je sterilan i ostao je takav sve do tzv. daytonskih sporazuma. Vidi se jasno da je ovaj državni raspad Republike BiH bio (u ovom smislu) u stvari raspad njenih konstitutivnih naroda. U apsolutno istom znaku tekao je i obrnuti proces proces ponovnog državnog sastavljanja BiH.

Najprije su Bošnjaci i Hrvati zaključili tzv. washingtonske sporazume i obrazovali Federaciju BiH. Ne samo Ustav Federcije, već i ustavi svih kantona koji je čine, označavaju kao konstitutivne narode samo Bošnjake i Hrvate.

Srbima, kao konstitutivnom narodu, ovdje mjesta nema (?) i sve se ovo apsolutno podudara sa suštinom historijskog procesa o kome govorim. Zatim je došlo do dogovaranja osnovnih principa, najprije u Genevi 8. septembra 1995. godine, pa u New Yorku 26. septembra 1995. godine, s tim da sada u ovim dogovorima sudjeluje i Republika Srpska. Jedan od dogovorenih principa u Genevi (tačka 2.2.) glasi: svaki će entitet (Federacija BiH i Republika Srpska) nastaviti da postoji u skladu sa svojim sadašnjim ustavom, uz obavezu da Ustav uskladi sa ovim principima.Vidi pobliže o ovom u koreferatu ranijeg sudije ovog suda gospodina Marka Arsovića >

Nije valjda sporna činjenica da se Daytonski mirovni sporazum ne temelji na genevskim i newyorškim principima. Pretposljednji stav Preambule Ustava BiH glasi: pozivajući se na osnovne principe dogovorene 8. septembra 1995. godine u Genevi i 26. septembra 1995. godine u New Yorku

I u zaključivanju Daytonskog mirovnog ugovora su ravnopravno sudjelovale Republika BiH, Federcija BiH i Republika Srpska. Dakle, narodi su ovdje bili predstavljeni državama i u tom kontekstu govore pominjane deklaracije o odobravanju Ustava BiH od entiteta.

Na osnovu svega iznesenog može se zaključiti da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivan narod po Ustavu BiH na nivou države BiH, ali da nisu konstitutivan narod po Ustavu Republike Srpske na nivou Republike Srpske, a niti po Ustavu Federacije na nivou Federacije BiH. Svaki drugi pristup u razmišljanju bi vodio negaciji postojanja Republike Srpske i Federacije BiH, te pretvaranju BiH od specifično složene - sui generis države u unitarnu državu, a što ne bi odražavalo ono što je predviđeno Daytonskim mirovnim sporazumom, kao međunarodnim ugovorom, a na taj način ni volju entiteta pa ni njenih naroda. Ako Republika Srpska nije država srpskog naroda, kako zahtjev tvrdi, zašto joj je Ustav BiH (član 1. paragraf 3.) priznao naziv Republika Srpska i šta može da označava riječ srpska ako ne da je to država srpskog naroda; ako su u Republici Srpskoj konstitutivni narodi još Bošnjaci i Hrvati, onda ona sigurno ne bi mogla imati ovaj Ustavom priznati naziv, nego bi se, po analogiji, mogla zvati Republika srpsko-hrvatsko-bošnjačka i gdje bi u tom slučaju ona mogla naći gatio svog postojanja; zašto je baš Republika Srpska ekskluzivna izborna baza za pet Srba u Dom naroda, jednog Srbina u Predsjednštvo BiH itd., što izričito nalaže Ustav BiH.

c) Republika srpska država - oblik državnog uređenja u BiH

Bosna i Hercegovina, kao država, spada u red najspecifičnijih ili, bolje rečeno, u svijetu nepoznatih modela oblika državnog uređenja. Mnogi pravni teoretičari smatraju da je to jedna specifična konstrukcija složene države koja se sastoji od jedne federacije (Federacija BiH) i jedne unitarne države (Republika Srpska). Ustav BiH ovu državu jednostvno zove Bosna i Hercegovina, govori o njenom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, daje joj niz funkcija i nadležnosti državne vlasti. Teško bi se mogao braniti stav da je ova složena država federacija, a u istoj mjeri da je i konfederacija, mada ima i federalne, ali i konfederalne elemente o kojima ja u ovom referatu ne bih govorio. Međutim, većina pravnih stručnjaka i teoretičara će se složiti da je to država sui generis. Njeni entiteti su, ako bi se posmatrali bilo konfederalno ili federalno, jako decentralizirani. Naročito se ne može zanemariti činjenica da su njeni entiteti, koji su zajedno sa Republikom BiH ravnopravno, u ime svojih konstitutivnih naroda, sudjelovali u Daytonskom mirovnom procesu i odobrili Ustav BiH organizirani i po samom Ustavu BiH kao države. Dakle, ovi entiteti imaju svoje stanovništvo, teritoriju, vrše vlast na cijeloj teritoriji, imaju svoju vojsku, policiju itd. Oni, nema sumnje, nisu međunarodno priznati, međunarodno priznata je BiH. Pa, zar međunarodno priznanje nije više politički nego pravni akt. Doktrina međunarodnog javnog prava je o ovome zauzela identično stanovište. Međunarodno priznanje može se dati državi na koju se odnosi samo politički, a ne i pravni legitimitet. Međutim, ovo načelno gledište o vrijednosti međunarodnog priznanja i nije sudbonosno za problem državnosti entiteta BiH. Kod mene nema dileme da entiteti jesu države, ali ne samostalne države, već države članice jedne složene države. Analizom člana 1. paragrafa 3. Ustava BiH doći ćemo do zaključka da i sam Ustav BiH polazi od entiteta kao država članica. Naime, prema ovom članu BiH se sastoji od dva enttiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, u daljem tekstu entiteti. Pojam entitet dolazi od latinske riječi ens koja znači biće, bitnost, suština. To znači da je smisao ove odredbe u tome da se BiH sastoji od dva državno-pravna bića: jedne Federacije i jedne Republike. Nema sumnje da ustavno-pravna terminologija Republiku i Federaciju označava državama. Republika predstavlja oblik vladavine u jednoj državi, a federacija oblik državnog uređenja. Član I, paragraf 7. Ustava BiH utvrđuje: postoji i državljanstva svakog entiteta. Opravdano se postavlja pitanje ko osim države može utvrđivati davati državljanstvo? Odgovor je - niko. Članom III pargraf 3. tačka a) Ustava BiH je propisano: sve vladine funkcije i ovlaštenja, koja nisu ovim ustavom izričito data institucijama BiH, pripadaju entitetima. Van svake je sumnje da se ovdje misli na državne funkcije i ovlašćenja uopće, a ne samo na funkcije i ovlašćenja vlade stricto sensu, tj. vlade kao nosioca samo izvršne vlasti. Entiteti imaju ne samo izvršnu, već i zakonodavnu i sudsku vlast, to valjda nije sporno. Koliko onda može biti vrijedan argument da entiteti BiH nisu države, jer ih Ustav nigdje izričito ne zove državama? Ako se brižljivo analizira ovaj stav, vidjet će se lako da on, osim pukog formalizma, stoji i na tautološkim nogama. Po njemu: entitet nije država, entitet je jednostavno entitet. Tu se, kako bi rekao Molijer, san objašnjava vrlinom spavanja. Ali zastupnicima takvog stava treba postaviti jedno logično pitanje: ako se zapravo i ne zna šta u državnopravnom smislu znači entitet, kako uopće može da se zna da on nije država? Ne može pojam entiteta da se pretvara u neku vrstu enigmatske skrivalice, namijenjene neupućenim naivčinama ili upućenim manipulatorima. Isto kao i 1.>

Pored navedenog, ne može se zanemariti činjenica da Sporazum o granici između entiteta i pitanjima u vezi s granicom kao Aneks II OOSM osigurava potpuni teritorijalni integritet entitetima. Naime, ove granice između entiteta su precizno ucrtane na mapama koje u smislu člana 7. ovog sporazuma čine sastavni dio Sporazuma i nije ih moguće mijenjati bez saglasnosti entiteta. U praksi je bilo mnogo slučajeva gdje je dolazilo do promjena graničnih linija između entiteta uz njihovu saglasnost.

Nije sporna ni činjenica da entiteti imaju visok stepen prava na tzv. pravo samoorganiziranja. Donošenje vlastitog ustava i sopstvenih zakona predstavlja najveći domet ovog prava. A tamo gdje je ustav, kako kaže uvaženi kolega Arsović, tamo mora biti i država.

Na osnovu izloženog može se zaključiti da su i Republika Srpska i Federacija BiH države sa ograničenim suverenitetom, odnosno da nisu samostalne i međunarodno priznate, već države članice jedne složene države.

d) Princip nediskriminacije

Sud je pogrešno stao na stanovište da član 1. Ustava Republike Srpske krši princip nediskriminacije sadržan u odredbama člana II. paragrafa 4. i 5. i člana III. paragrafa 3.b) Ustava BiH. Naime, član 1. Ustava Republike Srpske definiše Republiku Srpsku kao državu srpskog naroda i svih njenih građana, dakle definiše je i po etničkom, ali i po neetničkom građanskom principu. Dakle, treba razdvojiti pojam konstitutivnosti koji, kako sam u uvodnom dijelu rekao, podrzumijeva pravo srpskog naroda kao većinskog u Republici Srpskoj da donese ustav i da ustavom definiše svoju državu od ljudskih prava koja su ovim ustavom u najširem smislu te riječi garantovana svim građanima. Naime, članom 10. Ustava Republike Srpske izričito je predviđeno da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovjest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Ustav Republike Srpske član 10. > Ne samo da Ustav BiH osigurava, primjenom Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima, te drugim instrumentima navedenim u Aneksu I na Ustav BiH, najviši nivo ljudskih prava i sloboda, nego Aneks VI OOSM, pa i Aneks VII OOSM isključivo regulišu načine i postupke kojima se štite ljudska prava.

Naime, članom 1. Sporazuma o ljudskim pravima je propisano: Strane potpisnice (Republika BiH, Federacija BiH i Republika Srpska) osigurat će svim licima u okviru svoje jurisdikcije najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda i njenih protokola, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. U tom smislu na nivou BiH je formirana Komisija za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena. Odluke ove komisije, odnosno Doma za ljudska prava, kao i odluke Komisije iz Aneksa VII su konačne i obavezujuće. Nesporna je i činjenica da, shodno izbornim rezultatima provedenim na osnovu Sporazuma o izborima, kao Aneksu III OOSM, i drugi manjinski narodi, Bošnjaci i Hrvati, srazmjerno rezultatima postignutim na izborima, sudjeluju u političkoj i drugoj vlasti u Republici Srpskoj. Tako npr. Zakon o Ombudsmenu Republike Srpske izričito govori da se Ombudsmen Republike Srpske sastoji od jednog Srbina, jednog Hrvata i jednog Bošnjaka, poslanici Narodne skupštine Republike Srpske su u potpunosti ravnopravni i sudjeluju u radu Narodne skupštine Republike Srpske, potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske je Bošnjak. Sudjelovanje predstavnika drugih naroda Republike Srpske je, po istom principu, prisutno i u lokalnoj vlasti u Republici Srpskoj, a izborni rezultati su, shodno pravilima Privremene izborne komisije, implementirani u cjelosti.

Analogno iznesenom, Sud je pogrešno zaključio da bi ovako postavljena ustavna odredba Ustava Republike Srpske mogla biti diskriminacijske prirode i onemogućiti prava izbjeglih i raseljenih lica na povratak i participaciju u vlasti, pa je Sud i ovaj zahtjev trebao odbiti u cjelosti kao neosnovan.

e) Način izvođenja dokaza o ovom postupku

Prilikom odlučivanja o ovom predmetu Sud je koristio statističke i druge podatke radi utvrđivanja činjeničnog stanja. U tom kontekstu koristio je procjene UNHCR-a o popisu stanovništva u 1991. i 1997. godini. Na sjednici Suda, održanoj u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine, Sud je sa 7:2 glasa odlučio da se ovi dokazi ne provode i da oni nisu ni od kakvog značaja s obzirom da se radi o čisto pravnim pitanjima koja imaju za cilj da daju odgovor na pitanja da li je u formalno-pravnom smislu neka odredba ustava entiteta u skladu sa Ustavom BiH. Međutim, na sjednici održanoj 30. juna, odnosno 1. jula 2000. godine Sud je sa 5:4 glasa promijenio raniji zaključak Suda, stajući pritom na stanovište da on treba da se bavi činjeničnim stanjem. Međutim, nema sumnje da je utvrđivanje činjeničnog stanja apsolutno vodilo u pravcu pogrešnog zaključivanja, dakle suprotno onom što određuje pravni položaj Ustavnog suda, kao čuvara ovog ustava. Naime, u tački 87. je, između ostalog, navedeno: kao što se može vidjeti iz ovih brojki, etnički sastav stanovništva na teritoriji Republike se od 1991. godine dramatično promijenio. Iako je srpsko stanovništvo, statistički gledano, imalo malu apsolutnu većinu 1991. godine

Dakle, finalni referat odluke polazi od činjenice kao da se na ovim prostorima, počev od 1991. godine pa do danas, nije ništa desilo, kao da nije bilo dugogodišnjeg krvavog sukoba između bivših konstitutivnih naroda i raspada bivše Republike BiH koji su rezultirali potpisivanjem daytonskih mirovnih sporazuma koji će status ove bivše jugoslavenske republike, sada sa izmijenjenim nazivom Bosne i Hercegovine, priznati samo kao subjekt međunarodnog prava, ali sa izmijenjenom unutrašnjom strukturom koja se sastoji od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, odnosno proizilazi da je Republika Srpska postojala 1991. godine, što nije tačno.

f) Način donošenja odluke

Ne može se zanemariti činjenica da je ova odluka donesena na taj način što su ZA nju glasali sudije iz reda bošnjačkog naroda i sudije stranci, a da su protiv odluke glasale sudije iz reda srpskog i hrvatskog naroda.

Ne može se zanemariti ni činjenica koju kao sudija moram pomenuti, mada to nerado činim, da je jedan od ove trojice sudija, i to sudija izvjestilac, prof. dr. Jozef Marko, kao član Venecijanske komisije, sudjelujući u njenom radu, dao pozitivno mišljenje o usaglašenosti ustava entiteta sa Ustavom BiH. Ovo mišljenje je Komisija dala u Strazburu 27. juna 1996. godine po zahtjevu tadašnjeg Visokog predstavnika, gospodina Karla Buildta. U davanju ovog mišljenja sudjelovali su:

  • 1)
    Joseph Marko (Austrija),
  • 2)
    Jean Claude Scholsem (Belgija),
  • 3)
    Jacques Rober (Francuska),
  • 4)
    Sergin Bartole (Italija),
  • 5)
    Jan Helgesen (Norveška),
  • 6)
    Andreas Auer (Švicarska) i
  • 7)
    Ergun Ozbudun (Turska).

Ovo mišljenje je, putem Ureda Visokog predstavnika, 24. jula 1996. godine, dostavljeno gospodinu Aliji Izetbegoviću, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva BiH, gosp. Mariofilu Ljubiću, predsjedavajućem Ustavotvorne skupštine Federacije i gospodinu Momčilu Krajišniku, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske.

Ja sam se kao sudija, koji je sudjelovao u ovom postupku, iskreno nadao da će se sudija Joseph Marko sam izuzeti iz odlučivanja u ovakvom predmetu jer su njegova mišljenja data u radu Venecijanske komisije i njegov prijedlog Odluke o konstitutivnosti naroda dijametralno suprotni. Polazio sam pri tom od činjenice da se on kao sudija, koji se već o ovom pravnom pitanju jednom izjasnio, ne može ponovo izjašnjavati jer to, nema sumnje, dovodi u pitanje njegovu objektivnost u radu u ovom predmetu koja u svakom slučaju predstavlja, i u skladu sa odredbama Poslovnika i pozitivnim zakonodvstvom, valjan razlog za izuzeće i nesudjelovanje u radu u ovom predmetu. Ne bih ovom prilikom govorio o načinu glasanja po zahtjevu za izuzeće, ali moram napomenuti da su o zahtjevu za izuzeće odlučivale i one sudije čije je izuzeće traženo, što se može vidjeti uvidom u zapisnik sa sjednice Suda na kojoj se odlučivalo o ovom zahtjevu.

Nije sporna činjenica da se prema Poslovniku Suda odluke donose većinom, ali isto tako ne može se zanemariti činjenica da su u donošenju ove odluke sudjelovali predstavnici samo jednog (bošnjačkog), od tri naroda čija se konstitutivnost traži, dok su druge sudije iz reda srpskog i hrvatskog naroda glasali protiv ove odluke. Upravo iz ovih razloga nije jasno zašto se u finalnom tekstu ove odluke tačka 144. stav 2. stavlja sljedeći tekst Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko, kada to ne odgovara činjeničnom stanju. U odluci, ne samo u skladu sa Poslovnikom Suda i dosadašnjom praksom, mora biti navedeno koje su sudije glasale za, a koje protiv odluke. Na ovakav način pokušava se obmanuti javnost i stvoriti pogrešna predstava o načinu donošenja odluke, odnosno da su za ovu odluku glasale sve sudije Suda.

Ako se tome doda i činjenica da je sudija Jozef Marko po svim pravnim uzusima morao biti izuzet u ovom predmetu, radi njegovog sudjelovanja u radu Venecijanske komisije u istoj pravnoj stvari, te da je sudija Hans Danelius izdvojio svoje mišljenje o slaganju, ne prihvatajući Preambulu Ustava BiH u njenom normativno obavezujućem smislu, kao i veliki pritisak sredstava informisanja Federacije BiH pred i u vrijeme svakog održavanja sjednica Suda posvećenih ovoj odluci, to više nego sasvim jasno govori o isključivo političkom, a ne pravnom karakteru ove odluke.

Nema sumnje da je ova odluka, na način kako je ona postavljena finalnim tekstom, grubo povrijedila odredbe Ustava BiH, pa i Daytonskog sporazuma u cjelini.

Imajući u vidu izneseno, mišljenja sam da je zahtjev podnosioca, gospodina Alije Izetbegovića, Sud jedino mogao i trebao odbiti kao neosnovan u cjelosti.

g) Način izvršenja odluke

U članu 58. Poslovnika Ustavnog suda propisano je:

Sud pri donošenju odluke, odlučuje o njenom pravnom djejstvu (ex tunc, ex nunc).

Odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3. (a) i (c) može se odrediti rok donosiocu akta za usaglašavanje, koji ne može biti duži od tri mjeseca.

Ako se u ostavljenom roku ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju da važe.

Danom objavljivanja odluke Suda iz prethodnog stava u Službenom glasniku BiH prestaju da važe nesaglasne odredbe.

Međutim, Sud je svojom Odlukom propustio da, kako se to inače u ovakvim slučajevima čini, odredi rok za usaglašavanje entitetskih ustava sa Ustavom BiH, pa da tek nakon nepostupanja u predviđenom roku primijeni odredbu člana 59. stav 4. Poslovnika.

ZAKLJUČAK

  • 1.
    Imajući u vidu sve izneseno, mišljenja sam da ova odluka Ustavnog suda nije donesena u skladu sa Ustavom BiH i Poslovnikom Ustavnog suda BiH, te da je ona na najgrublji mogući način povrijedila odredbe ovog ustava pa i Daytonskog sporazuma u cjelini.
  • 2.
    Postupajući na ovaj način, Ustavni sud BiH se od svoje ustavne uloge čuvara Ustava pretvara u zakonodavni organ, pa i ustavotvorca, što bi po mom dubokom mišljenju moglo prouzrokovati nesagledive posljedice, kako po Sud, tako i po Daytonski sporazum u cijelini, pa i Bosnu i Hercegovinu, odnosno njene entitete, Republiku Srpsku i Federaciju BiH.
  • 3.
    Jedina moguća odluku koju je Sud trebao donijeti je ta koja bi zahtjev podnosioca, gospodina Alije Izetbegovića, odbila u cjelini kao neosnovan.

U preostalom dijelu ja se u cjelosti pridružujem izdvojenim mišljenjima sudija ovog suda: prof. dr. Snežane Savić, doc. dr. Zvonka Miljka i Mirka Zovka, te sudije Hansa Daneliusa u dijelu u kojem on Preambulu Ustava BiH ne smatra sastavnim dijelom Ustava u normativno obavezujućem smislu. Ovo moje mišljenje važi u pogledu osporene odredbe Ustava Federacije BiH.

Gospodin Alija Izetbegović je, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH 12. februara 1998. godine, pokrenuo postupak za ocjenu saglasnosti Ustava Republike Srpske i Ustava Federacije BiH sa Ustavom BiH. Ovaj zahtjev je 30. marta 1998. godine dopunjen novim podneskom u kojem je podnosilac naveo odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim. Zahtijevao je da Ustavni sud preispita sljedeće odredbe Ustava:

A-4

29. augusta 2000. godine
Banja Luka

Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Vitomir Popović, s. r.