Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Aneks izdvojeno mišljenje sudije Mirka Zovke na djelimičnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj u 5/98 od 1. jula 2000. god.
ANEKS
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MIRKA ZOVKE NA DJELIMIČNU ODLUKU USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE BROJ U 5/98 OD 1. JULA 2000. GOD.
Ustav Bosne i Hercegovine
Ispod naslova po redosljedu dolazi Preambula, a poslije nje se navodi normativni dio Ustava.
Preambula ima devet alineja.
Navedene alineje počinju riječima: na osnovu, predani, uvjereni, u želji, rukovođeni, opredijeljeni, odlučni, nadahnuti i podsjećajući.
Predložio bih čitaocu ovog izdvojenog mišljenja da ovu preambulu po pomenutim alinejama pažljivo pročita.
Bit će sasvim dovoljno pročitati jednom pa vidjeti da Preambula, sama po sebi, ima političko-deklaratorni karakter.
Kratko rečeno, ako ima političko-deklaratorni, onda nema normativni karakter.
Pitanje, da li je preambula sastavni dio Ustava BiH ili ne je bilo konstantno tretirano na zasjedanjima Ustavnog suda u odnosu na ovaj predmet, i tu su se koplja lomila i na nivou visoko teoretsko-akademskih analiza. To ćete sigurno pronaći u odluci, a i u izdvojenim mišljenjima mojih kolega.
Rekao sam već, i toga se držim, da ću ja pojednostaviti odgovore na ovo pitanje.
Dakle, zadnja alineja Preambule U ORIGINALNOM IZVORNIKU glasi:
PODSJEĆAJUĆI na osnovna načela usaglašena u Genevi 8. septembra 1995. godine i u New Yorku 26. septembra 1995. godine;
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:
Zašto sam naprijed naveo U ORIGINALNOM IZVORNIKU?
Moram priznati da sam čitavo vrijeme razmatranja ovog problema, a tako i većina sudija RAZDVAJAO OVU ALINEJU na DVIJE alineje.
Naime, pogledajte gore pa ćete vidjeti da se ona sastoji iz dva pasusa (jedan počinje PODSJEĆAJUĆI, a drugi pasus Bošnjaci).
No, originalni izvornik Ustava je prvi izvornik koji je Sud primio i to od OHR-a i iz njega se jasno vidi da prva riječ svake alineje započinje VELIKIM SLOVIMA.
Na taj način je zadnja alineja sastavljena iz dva pasusa, a ovo je još očiglednije kada se vidi da prvi pasus završava znakovima interpunkcije tačkom i zarezom.
Naprotiv, ima drugih štampanih ustava koji NISU tačno interpretirali izvornik.
Vidjet ćete u radovima sudija da je ovo moje uočavanje apsolutno ispravno. Npr. sudija gosp. Hans Danelius, koji je glasao ZA, je dao izdvojeno mišljenje ne slažući se da ovakva preambula ima normativni karakter. U tom mišljenju on analizira sporni dio Preambule tako da ovu alineju tretira samo kroz DRUGI PASUS (podnaslov II. U POGLEDU ČLANA 1. USTAVA RS). Ovo se vidi pod b.
Apsolutno je jasno da ovaj drugi dio Preambule (drugi pasus) NEMA NORMATIVNI KARAKTER. Bilo bi suvišno govoriti šta je norma jer to pravnici dobro poznaju, ali da bi nešto predstavljalo normu prije svega mora imati pravno-normativni iskaz koji će određivati neko pravilo ponašanja. Jer norma sama po sebi mora određivati, nametati ili ograničavati određene obaveze.
NAPROTIV, opet vas molim da pažljivo pročitate ovaj drugi pasus Preambule, pa ćete iz njega izvući zaključak koji samo određuje ONE koji su usvojili i proglasili Ustav BiH. Bošnjaci, Hrvati i Srbi se označavaju kao konstitutivni narodi zajedno s ostalima, ali, utvrđuje se da su zajedno s ostalima donijeli Ustav BiH.
ALI ne vidi se niti se o tome govori GDJE SU oni konstitutivni. Znači definitivno nema ništa drugo, izuzev što bi se moglo prihvatiti da je to napisano i zbog toga što se iz Aneksa 2 Ustava vidi ko su stranke u postupku. Dakle, da se samo ponavlja ono što je na kraju Aneks 2. regulirao - pominjanje stranaka u postupku.
Prema tome, ovakva formulacija navedene odrednice NE SADRŽAVA nikakvu pravnu normu iz koje bi slijedila neka specifična prava ili obaveze.
Dakle, ja sam govorio o ovome na čemu se fokusirao Sud pa priznajem pogrešno i ja, tj. na drugom pasusu navedene alineje devet. (Već je rečeno da su neki ustavi pogrešno interpretirali navedenu alineju A NE kako je to originalni izvornik dostavljen od OHR-a.)
Kada sam uočio da navedeni dio preambule ima dva pasusa i čini jedno jedinstvo, mogao bih i drukčije tezirati. Naime, mogao bih reći da, kada se PODSJEĆA na osnovna načela usaglašena u Genevi 8. septembra 1995. i New Yorku 26. septembra 1995. godine, bi se moglo reći da termin podsjećajući u stvari znači da se pobrojani narodi iz pasusa dva podsjećaju I PREPORUČUJEM IM SE da se pridržavaju pomenutih načela o kojima sam ja već govorio u ovom izdvojenom mišljenju.
Ako je to tako, onda bi se moglo raspravljati o dubljem značenju ove alineje pa bi se moglo reći da to tim prije ukazuje ko je gdje konstitutivan, jer sam baš već u tom dijelu obrazloženog mišljenja to koristio kao argument moga glasanja, povezujući događaje i osnovna načela iz Geneve i New Yorka sa donošenjem Daytonskog sporazuma.
Time bih zaključio da ovo preporučivanje, time da se podsjeća još više podržava moju tezu da NEMA SUMNJE da su sporna pitanja konstitutivnosti u nesaglasnosti s odlukom.
NAPROTIV, i iz Preambule, ako se prihvate oba pasusa, može se zaključiti da se baš određuje ono što su ustavi entiteta i odredili u vezi sa konstitutivnosti naroda.
Dosad analizirano je PRVI aspekt tumačenja preambule. On je i najbitniji.
DRUGI aspekt razmišljanja, za svakog iole obrazovanog pravnika, je pitanje IN DUBIO (u spornosti) ovog dijela Preambule.
Zar se na jednoj takvoj spornoj preambuli može donositi životna odluka za konstitutivne narode u BiH?
Takva preambula, koja je u najmanju ruku in dubio, bar u odnosu na drugi pasus, treba se posmatrati pa bi se mogla pravilno istumačiti na osnovu argumenata o kojim sam govorio u tri faze događanja, i onda bi predmet bio, kako sam već rekao, VRLO JEDNOSTAVAN.
Logičnim tumačenjem Preambule, nadalje, uz sve što je iznijeto, trebalo ju je povezivati s normativnim dijelom Ustava, koji ima 12 članova i 2 aneksa, pa vidjeti da iz normativnog dijela Ustava BiH slijedi:
- 1)Da Ustav koji organizira vlast, sudstvo i institucije na nivou BiH govori, bez ikakve sumnje, o TRIJADI trodiobi zastupljenosti u navedenim organima.
- 2)Da u ovoj trodiobi vlasti Federacija BiH UČESTVUJE s 2/3 vlasti, a Republika Srpska s UČESTVUJE 1/3 vlasti, ili bolje rečeno zastupljenosti (za jedne i druge).
- 3)Ova trodioba, navedena pod 2), nije samo trodioba po entitetima, već, naprotiv, i po nacionalnom a time i KONSTITUTIVNOM karakteru vlasti i zastupljenosti.
Ovo je očigledno iz slijedećeg:
- a)Član 4. Ustava BiH pod naslovom Parlamentarna skupština (po redosljedu prvi član koji regulira organizacija vlasti).
U tom članu pod 1, pod naslovom DOM NARODA, pod tačkom 1, navodi se - citiram:
Dom naroda sastoji se od 15 delegata, od kojih su dvije trećine IZ FEDERACIJE (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina IZ REPUBLIKE SRPSKE (pet Srba).
Dakle, apsolutno je jasno, bez ikakve sumnje, da je ovakvom odrednicom utvrđena ne samo navedena trodioba u nacionalnom smislu, već I TERITORIJALNOM.
Nadalje, to znači da se u ovo najviše parlamentarno tijelo mogu birati po nacionalnom ključu samo pripadnici konstitutivnog naroda, ali najvažnije sa teritorije gdje oni predstavljaju KONSTITUTIVNI NACIONALNI KORPUS.
U Predstavničkom domu pod 2) koji se sastoji od 42 člana zastupljeno je načelo 2/3 naprema 1/3. Tu je ostala mogućnost da se biraju i pripadnici drugih naroda.
- b)Član V. pod naslovom Predsjedništvo
Citiram navedenu odrednicu:
Predsjedništvo BiH sastoji sa od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran IZRAVNO S TERITORIJE FEDERACIJE, i jednog Srbina, DIREK- TNO IZABRANOG S TERITORIJE REPUBLIKE SRPSKE.
Da ne ponavljam, vidi se ista formula kao kod izbora DOMA NARODA.
- c)Član V. tačka 4. pod naslovom Vijeće ministara
Evo šta nakon govora o načinu izbora Vijeća ministara gore citirane odredbe kažu pod b) - citiram:
S teritorije Federacije NE MOŽE SE imenovati više od 2/3 svih ministara. Predsjedavajući će također imenovati i zamjenike ministara (KOJI NEĆE BITI IZ ISTOG KONSTITUTIVNOG NARODA kao njihovi ministri), a koji će stupiti na dužnost nakon potvrde od Predstavničkog doma.
Analizirajući navedenu odrednicu, s jedne strane dolazimo do zaključka da je upotrebljena ista formula ili ključ u odnosu na zastupljenost (2/3 naprema 1/3).
Međutim, u toj odrednici ima nešto novo i karakteristično, što uz sve moje argumente još jednom potvrđuje ispravnost mog glasanja.
Dakle, s druge strane PRVI PUT, kod izbora zamjenika ministara govori se O KONSTITUTIVNIM NARODIMA, pa se očigledno vidi, kada se to poveže sa paritetom udjela u vlasti, da su ti konstitutivni narodi Bošnjaci i Hrvati iz Federacije, a Srbi iz Republike Srpske.
Ovdje ću vas podsjetiti kako su neki, kod realizacije odluke Suda o Vijeću ministara, pokušali negirati paritet, između ostalih podnosilac zahtjeva u ovom predmetu, i pored toga što je u ovoj odrednici taj paritet nesporan.
- d)U članu VI. pod tačkom 1., pod naslovom USTAVNI SUD:
govori se o načinu izbora sudija Ustavnog suda.
Omjer paritet sudija je jednak kao i kod ranijih institucija koje sam analizirao. Od domaćih sudija četiri bira Parlament Federacije BiH, a dva Republika Srpska. Dakle, opet formula 2/3 naprema 1/3.
Zaista, ovdje se ne pominje nacionalna pripadnost, ali kad se pogleda član IX. tačka 3. pod naslovom Opće odredbe, citiram: Dužnosnici postavljeni na položaje u institucijama BiH odražavat će opći sastav naroda BiH.
Dakle, opet ista priča, i na taj način su sudije izabrane.
- e)U članu VII. tačka 2. pod naslovom Centralna banka, navodi se:
Način izbora Upravnog odbora Centralne banke, koji sačinjava guverner (stranac) i tri člana koji se biraju na sljedeći način citiram ovaj dio: i tri člana koje postavlja Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak, jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske.
Dakle, opet i KONSTANTNO ista formula zastupljenosti po nacionalnom ključu, s jedne strane, i teritorijalnom ključu, s druge strane.
Mislim da je ovo predugo komentirati, jer je to toliko vidljivo i jasno da se nekad pitam zašto sam morao ovoliko preširoko komentirati.
Već sam rekao da će baš normativni dio i njegova analiza Ustava BiH, a jedino je to i moguće, jer taj dio stvara obaveze i prava, pojasniti nejasnu preambulu, posebno pasus 2.
Rekao sam i to da ustav jedne države određuje moć naroda. U ovom slučaju to je moć, prije svega, konstitutivnih naroda koji su u Daytonu, država Ohio u SAD, od 1. do 21. novembra 1995. godine odredili Ustav u bitnom na način kako sam citirao i analizirao. Iz Ustava je jasno ko su konstitutivni narodi u BiH i na kojoj teritoriji jer je to jasno povratno odredio Ustav BiH.
Te odrednice su toliko jasne i nesumnjivo ukazuju da na nivou države učestvuju tri konstitutivna naroda, ali zastupljeni s teritorije dva entiteta, baš zato što su oni i konstitutivni u tim entitetima.
Iz njihove konstitutivnosti i proizilazi paritet zastupanja na nivou države po formuli 2/3 naprema 1/3.
Mislim da, kada se ovo izdvojeno mišljenje poveže u jednu cjelinu analitičkim, sistematskim i logičnim tumačenjem, da nisam imao razloga da se dvoumim kako ću glasati.
Znači, nisam ili nisu, kako nas napadaju sredstva informiranja i pojedinci, zamijenio pravo politikom, već naprotiv takva kampanja predstavlja zamjenu teza.
Tokom našeg postupka teziralo se i o događanjima na terenu.
Zagovaralo se da se ispituje stanje na terenu, da se ispituje diskriminacija na terenu, a najviše se govorilo o tome da ako tri naroda nisu konstitutivna u čitavoj BiH to onemogućuje povratak izbjeglica. To je skraćeno navedeno.
Međutim, pravo svakog građanina državljanina BiH je ISTO PRAVO bez obzira na nacionalnost. I Ustav BiH, u članu II, strogo propisuje pod naslovom LjUDSKA PRAVA I OSNOVNE SLOBODE katalog ovih prava i obaveza.
S druge strane, pravo na povratak izbjeglica je također detaljno regulirano Aneksom 7. Daytonskog mirovnog sporazuma.
Prema tome, sva prava lična i druga, svakog građanina BiH, bez obzira na nacionalnost, su zaštićena Daytonskim mirovnim sporazumom, i posebno Ustavom BiH.
Nije meni nepoznato da se ova prava krše i u životu najčešće, nažalost, bar za sada, ne sprovode kako je to propisao i najviši pravni akt -Ustav BiH.
No, zbog toga ja kao sudija NE MOGU mijenjati Ustav, prije svega zato što nisam ustavotvorac, već je osnovna zadaća sudije da, tumačeći Ustav, zakone i niže zakonske akte kontrolira ih u skladu sa ovlastima Ustavnog suda.
Sudija Ustavnog suda nema, u okviru svoje djelatnosti, ovlast da bude npr. operativac na terenu, policajac i slično.
Ovdje bih izrekao jednu misao koja je poznata u povjesti niza država, a to je da Ustav, zakone i niže zakonske akte SPROVODI VLAST, što znači da je ne sprovodi Ustavni sud. Iz povjesti država poznato je da često dobre zakone zaštićene ustavom vlasti na terenu nisu pravilno provodile.
Ali u rezimeu to ne može biti razlog da se u domenu ovog spornog pitanja Ustav mijenja.
I još nešto, nisam za to da se glorificiraju uveličavaju prava građanina koji je konstitutivan naprema građanina koji nije konstitutivan, jer pravo svakog građanina i njegove slobode u državi BiH po pobrojanom katalogu prava zaštićeno je NA ISTOVJETAN NAČIN.
Pošto odluka ne sadrži dva važna aspekta procedure tokom zasjedanja i javnih rasprava, iako je na to upozoravala Redakciona komisija, osjećam obavezu kao sudija da i to elaboriram, jer je odluka bila dužna na ova pitanja odgovoriti strankama.
- 1)U septembru mjesecu 1998. godine održana je prva javna rasprava na kojoj nisu pristupile sve stanke u postupku. Pristupili su zastupnici i eksperti koji su podržavali prijedlog podnosioca. Zastupnik podnosioca zahtjeva prezentirao je i pismene i usmene dokaze o prijedlogu.
Kratko: ti prijedlozi su prije svega bili upućivani da se ispituje stanje na terenu i statistički pokazatelji.
Te prijedloge je ponovio, u prisustvu svih stranaka u postupku, na javnoj raspravi održanoj u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine, i Sud je te dokazne prijedloge odbio. Pošto je to javno objavljeno, a to sam ja učinio vršeći funkciju kao predsjedavajući javne rasprave, a pošto se stav o ovom pitanju kasnije IZMIJENIO (opet izmijenio) a o tome ne govori odluka, moja je obaveza da to objasnim.
I nakon zaključenja javne rasprave, gdje su navedeni dokazi i prijedlozi odbijeni zajedno s dokaznim prijedlogom u pismenoj formi sudije prof. dr. Kasima Begića rezultatom 7:2, od zastupnika podnosioca zahtjeva dolazili su pismeni prijedlozi i statistički spisi iste sadržine kao što je bio odbijeni dokazni prijedlog.
No, i pored toga sudija izvjestilac je u svojim pismenima (bilo ih je više) do konačnog prednacrta koji je uslijedio tek krajem decembra 1999. godine i konačnog nacrta odluke elaborirao dokaze koji su odbijeni.
Upozoravao sam da postupanje protiv odluke Suda, kojom su navedeni dokazi odbijeni, predstavlja nepoštivanje Suda.
No, to se nastavljalo da bi na zadnjoj sjednici o vijećanju i glasanju bilo predloženo PONOVNO glasanje o istom pitanju.
Interesantno, stav Suda je izmijenjen i sada je bio karakterističan rezultat 5:4, da se mogu tretirati ti dokazi. Ta karakteristika omjera glasova je interesantna utoliko što nakon donošenja odluke služi za manipulaciju od onih koji nas nemilice vrijeđaju, napadaju i prijete.
- 2)Redakciona komisija je tražila da je u ovoj odluci potrebno navesti da je za dvojicu sudija Narodna skupština Republike Srpske tražila izuzeće i obrazložiti da su ti zahtjevi odbijeni.
Pošto nisu prihvaćene primjedbe Redakcione komisije, ponovno imam obavezu, iz istih razloga kao i ranije, to obrazložiti.
Ovo zato što u našem pozitivnom pravu, što je poznato svakom pravniku koji rukovodi poslovima kao sudija ili pak referent u upravnim postupcima, da se zahtjev za izuzeće odluka o tom treba obrazložiti bilo posebnim aktom, bilo u konačnoj odluci.
Prinuđen sam da ja to obrazložim pa ću reći:
- a)U proljeće 1998. godine uslijedio je zahtjev za izuzeće gosp. Josepha Marka, sudije izvjestioca u ovom predmetu, s razlozima da je učestvovao u radu Venecijanske komisije, čije sam mišljenje već elaborirao. Zahtjev je dostavila Narodna skupština Republike Srpske kao stranka u postupku.
Zahtjev je odbijen jer nismo sumnjali u objektivnost pomenutog sudije. Ja tim prije što sam smatrao da je predmet nesporan.
- b)Neposredno pred sjednicu koja je zakazana za 18. i 19. februara 2000. godine u ovom predmetu stigao je ponovno zahtjev za izuzeće sudije Josepha Marka, koji je ponovno odbijen (može biti da stranka nije ni znala da je već prvi zahtjev odbijen).
No, stigao je zahtjev za izuzeće sudije i predsjednika Suda, prof. dr. Kasima Begića, jer da je kao ekspert učestvovao u Daytonu kod donošenja Daytonskog mirovnog sporazuma i da je učestvovao u amandmanskom postupku Ustavotvorne skupštine Federacije BiH kod usaglašavanja Ustava Federacije BiH s Ustavom BiH.
I taj je zahtjev odbijen.
Interesantno je da se traži izuzeće za dvojicu sudija koji su RANIJE imali identičan stav o istom pitanju kao i stav stranke Narodne skupštine Republike Srpske u ovom postupku.
To nije samo interesantno već i paradoksalno. Neka čitalac iz ovog izvuče zaključak.
Pošto nije, kako sam rekao, odgovoreno strankama u postupku niti je obrazloženo zašto je taj prijedlog odbijen, dozvoljava im se mogućnost konotacije - razmišljanja o tom pitanju.
Ovo tim prije što sam insistirao na obavezi da to uđe u odluku, i kada je to odbijeno, rekao sam da ću to napisati u izdvojenom mišljenju.
Neosporno je da je gosp. Marko Joseph učestvovao u radu Vencijanske komisije kao član radne grupe i da je ta grupa Venecijanska komisija - elaborirala konstitutivnost na način koji je SUPROTAN konačnom glasanju ovog sudije.
No, bitnije je pitanje da li može o istom pitanju u kojem je jedno lice učestvovalo u tumačenju Ustava BiH vezano za usaglašavanje u vezi sa pitanjem konstitutivnosti, o tom pitanju odlučivati kao sudija.
S druge pak strane, gosp. prof. dr. Kasim Begić je imao dva aspekta rada vezano za Ustav BiH, i to:
- a)bio je ekspert u timu podnosioca zahtjeva u Daytonu i
- b)bio je predsjednik Ustavno-pravne komisije koja je predložila, u vezi sa spornim pitanjaem, da su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni u Federaciji BiH, što znači Srbi u Republici Srpskoj.
Već sam elaborirao kako je ovo pitanje riješeno, a to je da je jednoglasno prihvaćen prijedlog pomenute komisije.
Dakle, radi se o dva razloga. U našem pozitivnom pravu učešće u izradi ugovora NE OSTAVLJA MOGUĆNOST da ta osoba bude i sudija u istom predmetu, već mogući svjedok. To je što se tiče Daytona.
Drugi razlog neću posebno analizirati, a to je aktivno učešće u amandmanskom postupku na Skupštini BiH od 5. juna 1996. godine, čiji sam tok već analizirao.
U isto vrijeme je bio i zastupnik u Parlamentu, dakle zakleto lice, kao i što je sada u djelatnosti koju obavlja.
No, reći ću, radi se o istom pitanju, i o tom pitanju kao zakleto lice SUPROTNO GLASA.
Zaista ovom ne treba daljnji komentar izuzev jednog:
U uvodu odluke sam rekao, citiram: u odnosu na poslovničku, prije svega formalnu odluku nemam primjedbu.
Rekao sam da ću to kasnije objasniti, pa to i činim:
Ovo što sam dosad analizirao vis a vis izuzeća ostavit će, ili može ostaviti, sjenku nad odlukom Suda.
Ova dilema DOVODI U PITANJE VALIDNOST ODLUKE.
Podsjećam, što sam već rekao, da su zastupnici i eksperti MIJENJALI stav o istom slučaju, i to obrazložio. Postavio sam enigmu o nemoguće dvije istine jer postoji samo jedna istina.
Nažalost, to se dešavalo i unutar Suda.
Iz ovog izdvojenog mišljenja da se zaključiti da ja nisam glasao samo PROTIV zahtjeva, već sam ga kvalificirao i kao REVIZIJU Ustava BiH, a time i Daytonskog sporazuma.
Svjestan sam ove kvalifikacije, i govoreći pogodbeno ukoliko sam u pravu a mislim da sam za to dao isuviše argumenata, reći ću nešto o mogućim posljedicama.
- 1)Ukoliko su sva tri naroda konstitutivna na teritoriji BiH, kako glasi odluka, postavlja se vrlo teško pitanje. Zar je više moguće da onda Republika Srpska učestvuje samo sa 1/3 vlasti na nivou države BiH.
Ako bi to ostalo tako, onda bi to bila DISKRIMINACIJA prema tom entitetu iz aspekta načela ravnopravnosti oba entiteta.
- 2)Ili, bolje rečeno, postavlja se pitanje da li bi se to moglo nazvati stvaranjem DVIJE Bosne i Hercegovine.
- 3)A u daljnjoj analogiji razmišljanja slijedi da ovo sluti ukidanju entiteta, a to je i proročanstvo gospodina Michaela Steinera.
No, o tome nakon donošenja odluke sva sredstva informiranja govore, a to govore i predstavnici političkih stranaka.
U ovom dijelu ne bih više govorio o mogućim zlim posljedicama.
Ima još jedan važan aspekt na koji moram upozoriti.
U uvodu sam rekao da je odluka dovela U NESAGLASNOST Ustav BiH.
Bilo bi lako donijeti takvu odluku da smo mi ustavotvorci i da smo mogli izmijeniti odrednice normativnog dijela Ustava koje sam analizirao, a koje govore o organizaciji države BiH.
Odlukom o konstitutivnosti sva tri naroda na teritoriji BiH doveden je U KONTRADIKTORNOST normativni dio Ustava BiH. On više nije logičan i postaje apsurdan, počev od Doma naroda pa nadalje.
Da li će ovakva odluka vršiti pritisak da se normativni dio Ustava mijenja?
Već sam rekao da takvu odluku KAO IZRAZ VOLjE NARODA može donijeti jedino Parlament države BiH, u skladu sa predviđenim amandmanskim postupkom o kojem govori član X. Ustava BiH. Radi se o vitalnom nacionalnom interesu i za to je trebao konsenzus konstitutivnih naroda u BiH, ali na nivou državnog Parlamenta.
Time bih završio izlaganje vezano za činjenični i pravni aspekt odluke i mog ličnog stava, uz pripomenu:
Glasao sam kao sudija, a ne pripadnik jednog naroda.
Na osnovu člana 36. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dajem izdvojeno mišljenje.
Radi se o trećoj Djelimičnoj odluci u označenom predmetu.
No, po mišljenju javnosti u BiH, radi se o najvažnijem dijelu odluke, a što će se vidjeti iz daljnjega izlaganja.
Dakle, radilo se o rješenju spornog pitanja da li su sva tri konstitutivna naroda u BiH Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni NA ČITAVOJ TERITORIJI BiH, tj. u oba entiteta, Federaciji BiH i Republici Srpskoj, ILI PAK NE, tj. da su do sada Bošnjaci i Hrvati bili konstitutivni u Federaciji BiH, a Srbi u Republici Srpskoj.
Ovo sporno pitanje riješeno je kao u izreci citirane djelimične odluke na taj način što su pet sudija glasali ZA zahtjev podnosioca zahtjeva, dok su četiri sudije, među kojima i ja, glasali PROTIV.
Odluka je donijeta u skladu sa Poslovnikom Ustavnog suda BiH većinom glasova svih sudija.
U odnosu na poslovničku, prije svega formalnu odluku, nemam primjedbi.
Upada u oči da sam apostrofirao riječ formalnu. Tokom izlaganja o tome ću dati objašnjenje.
Obrazlažući svoje izdvojeno mišljenje, razmišljao sam kako dati razloge za svoj pravni stav, što je i obaveza sudije Ustavnog suda, a da izbjegnem razmišljanja i objašnjenja O DOGAĐANJIMA koja su vezana za ovaj predmet. Dakle, da se krećem u okviru SAMOKONTROLE sudije Ustavnog suda.
Ali, i u okviru samokontrole neću moći izbjeći da ne govorim o raznoraznim pritiscima, najtežim vrijeđanjima koja su prerastala u najteže prijetnje, ne samo meni već i nekim kolegama, ali prije svega koje su očigledno zadirale i zadiru, jer se nastavljaju, u neovisnost Ustavnog suda BiH.
Kod podnošenja zahtjeva u sredstvima informiranja, sa sjedištem u Sarajevu, nastupa kampanja ZA udovoljenje zahtjevu podnosioca u vezi konstitutivnosti.
U toj kampanji, prije svega, se ističu nevladine organizacije na čelu sa SGV-om. Te organizacije lobiraju na sve strane, počev od ambasadora najznačajnijih država pa do ranijeg i sadašnjeg Visokog predstavnika.
To je njihovo pravo i dok ne prelaze okvire koji zadiru u pitanje neovisnosti Suda imam razumijevanja.
Tome se priključuju i niz novinara iz različitih sredstava informiranja.
Pred svaku sjednicu i javnu raspravu ova kampanja se intenzivira.
U ovoj kampanji NIKADA, AMA BAŠ NIKADA, NIKO nije ni pokušao objaviti, analizirati ili objasniti pravni aspekt ovog slučaja.
Samo politički aspekt i to kako ga vide zagovornici ZA.
Ne mogu vjerovati da neki novinari, koji su se posebno bavili ovim pitanjem, nisu znali ili nisu pokušali objasniti ovaj pravni aspekt. Ako su znali, onda moram kazati da ga nisu smjeli izložiti. Takva kampanja je bila apsolutno jednostrana i stvarala je kod običnog građanina na teritoriji ovog podneblja predodžbu o ovom predmetu na jedan političko-programirani način. Mogao bi reći: KO je ZA, to su prijatelji BiH, a KO PROTIV to su neprijatelji. Ne govorim to napamet jer sam to i doživljavao, nažalost i od pravnika, za koje nisam siguran da su i vidjeli Ustav, mislim na Ustav BiH.
Bio bih suviše opširan kad bih analizirao sve ove napise koji su bili jednostrani i za mene predstavljaju jednoumlje.
Desetak dana pred donošenje odluke nevladine organizacije su organizirale skup kojem su prisustvovali i predstavnici i eksperti u ovom predmetu koji su ZA. U novinama, na TV i radiju, ovom skupu je dat veliki značaj.
Na tom skupu jedan predsjednik nevladine organizacije, iz vremena rata kooptirani član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, javno izriče da će se suditi sudijama Ustavnog suda koji ne donesu pozitivnu odluku (to je jedina moguća odluka a ona je ZA, tu nema dileme), i ne samo to već on obećava da će im se suditi. Ali tu samo govori o sudijama iz reda hrvatskog i srpskog naroda. To je glas doktora nauka koji je mijenjao niz stranaka. Jedini put sam dao odgovor u štampi nazvavši ovakav istup boljševičkim, i rekavši da me to i ne čudi jer je imenovani gospodin prije rata obavljao najviše komunističke funkcije.
Ova ofanzivna kampanja je gore navedenim dostizala kulminaciju prije odluke.
No, 1. jula 2000. godine došlo je do ODLUKE ZA, i mislio sam da ćemo ja i kolege koje su glasale protiv biti ostavljeni na miru.
Došlo je do odluke koju je krajem 1998. godine krajnje neoprezno, ali tačno, prognozirao podnosilac zahtjeva kada je rekao u jednom intervjuu dnevnom listu Avaz: Za odluku nam je potrebno pet glasova, tri stranca će najvjerovatnije glasati za nas, što znači da ćemo imati u najgorem slučaju pet glasova.
U januaru ove godine, tačnije 14. januara 2000., u sedmičnom listu AS, u kurzivu je izišao naslov Sudije naljutile Izetbegovića.
U tekstu, kada se raspravljalo o unapređenju rada Ustavnog suda i dodjeli više sredstava za narednu godinu, kaže se da se gosp. Izetbegović, ljut zbog (ne)rada ove institucije, obrecnuo na predlagaoce citiram:
Ti ljudi ništa ne rade, samo kokodaču. A takve kokoši ne nose jaja.
Dakle, prva izjava krajnje neoprezna, druga izjava krajnje uvredljiva.
No, eto, 1. jula 2000. godine kokoši su snijele jaje, i to ZLATNO, jer je udovoljeno zahtjevu.
Nakon toga, lično sam/smo očekivao/li, da će nas ostaviti na miru, ali NE.
Sedmične novine BH dani od 7. jula 2000. godine na čitavoj uvodnoj strani navode urednikov komentar pod naslovom Sedmi dan pa, glorificirajući druge učesnike u ovom postupku, bezobzirno posebno vrijeđa mene i gosp. dr. Zvonka Miljka. Sudije iz Republike Srpske otpisuje pa kaže da nije ni iznenađen njihovim glasanjem, ali kaže za nas dvojicu no iz glave mi ne izlaze imena sudija predstavnika hrvatskog naroda (valjda u BiH) koja vrijedi dobro zapamtiti: dakle, MIRKO ZOVKO, ZVONKO MILjKO! Historija zločina i bezčašća nad ovom zemljom zna za primjere i većih zločinaca, i većih besramnika, ali imena Zovke i Miljke zaslužuju posebno mjesto. Upravo oni simboliziraju ogoljeni farsični kraj zločinačke politike. Zaštita interesa hrvatskog naroda u BiH doskorašnjeg hrvatskog vrhovnika, koji sa lukavstvom poručnika Jugoslovenske narodne armije sprovodi veleizdajnik u, o tuge, Predsjedništvu BiH Ante Jelavić.
U istim novinama na četiri strane, pod naslovom Bosna se vraća sebi, drugi novinar slično kao i njegov urednik, služeći se najgorim lažima i konstrukcijama bjesomučno napada i vrijeđa prije svega nas dvojicu, sudije iz reda hrvatskog naroda. Drugi su heroji i treba im dati odlikovanja.
Zar navedeno nije užasno, kakav je moj osjećaj koji od trojice sudija živi u Sarajevu i to najduže od njih, 48 godina.
Ta bjesomučna kampanja se nastavlja.
Sve ovo govori o nevjerovatnom ataku na neovisnost Suda.
Pripomenuću jedno, nije Sarajevo samo Bosna i Hercegovina i ne misle ljudi u Bosni i Hercegovini identično kao neki, paušalno navedeni.
Zato ću zamoliti prije svega dobronamjerne ljude, kolege iz struke, da pokušaju objektivno razmisliti o ovom izdvojenom mišljenju i onda, ukoliko su u stanju, razmišljati o meni kao sudiji. Kada ovo pišem i molim i osjećam se tužno i rezignirano jer je jedan čitav propagandni mehanizam na najbezobzirniji način pokušavao djelovati na moju svijest, svim sredstvima pa i prijetnjama, u odnosu na moju slobodu i moj integritet sudije koje su se protezale i na druge kolege (npr.dr.Zvonko Miljko).
Dakle, zamolit ću, kada o tome budem kasnije govorio, da odstrane razmišljanja pod utjecajem propagande i da razmišljaju kao slobodni ljudi, svojom slobodno izraženom voljom, a ne programirano.
Svakako da bi mi bilo drago da o ovim događanjima zauzme stav Visoki predstavnik.
Da pređem na racionalno sporno pitanje gdje je moj stav poznat.
Od donošenja odluke nigdje javno nisam implicirao ko je kako glasao i u tom dijelu zamjeram kolegama iz Republike Srpske što su to učinili prvog dana nakon glasanja. Primjedba nije bitna jer već poodavno iz Suda izlaze informacije po onoj otrcanoj rečenici: saznali smo iz izvora bliskih Sudu.
Moj je stav da je odluka Suda po pitanju konstitutivnosti najočiglednija REVIZIJA Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tzv. Daytonskog mirovnog sporazuma.
Prije svega, u odnosu na Aneks IV navedenog sporazuma s naslovom Ustav (misli se na Ustav BiH), koji temeljno revidira organizaciju vlasti i sudstva u entitetima, ali nažalost dovodi u pitanje sam Ustav BiH.
Ne bi bila revizija organizacije vlasti i sudstva u entitetima izmjena ukoliko su zaista ustavi entiteta po spornom pitanju nesaglasni s Ustavom BiH.
Međutim, iz toka obrazloženja razloga za moj stav vidjet će se da smo, donijevši navedenu odluku, vlastiti Ustav BiH DOVELI U NESAGLASNOST.
Naime, ako smo ustave entiteta i organizaciju vlasti i sudstva u njima ovom odlukom revidirali postupajući po članu XII. stav 2. Ustava BiH, NISMO MOGLI REVIDIRATI organizaciju vlasti i drugih institucija na nivou države BiH, jer to može, u skladu sa Ustavom, učiniti samo Parlamentarna skupština BiH u amandmanskom postupku u skladu sa odrednicom člana X. stav 1. Ustava BiH.
Dakle, Ustavni sud i njegove sudije NISU ustavotvorci, nego samo zaštitnici Ustava onakvog kakav jest.
Prema tome, ustavotvorci su samo predstavnici naroda, bilo konstitutivnih bilo drugih, koji u parlamentarnoj državi na nivou Parlamenta mogu mijenjati, kroz već rečeni amandmanski postupak, Ustav BiH.
Naprotiv, rješavajući i riješivši ovaj predmet na način kako je donesena odluka, pred Ustavnim sudom je aktivirano pitanje najosjetljivije prirode za narode BiH, koje oni najbolje osjećaju i kojem različito pristupaju, pa zato ova odluka može imati dalekosežne posljedice, nažalost po mom mišljenju negativne prirode, koje ću pripomenuti tokom daljnjeg izlaganja.
U svakom slučaju, očigledno je da je našom odlukom zaobiđen Parlament BiH, koji je to pitanje mogao riješiti jedino konsenzusom.
Do sada sam izrekao svoj stav.
Međutim, stav sudije je formulacija konačnog mišljenja, a da bi on bio autoritativan potrebno je ukazati na odlučne razloge. Dat ću te razloge bez namjere da ih obrazlažem visoko teoretski-akademskim rječnikom. Dakle, pokušat ću govoriti jednostavnim rječnikom, razumljivim za svakog iole obrazovanog građanina BiH. Ovo tim prije što mi je poznato da će kolege, koji su također izdvojili mišljenje, imati i teoretski pristup svojim razlozima.
Govoreći o tome, na sjednici kada je donesena ova odluka, nakon niza sjednica i javnih rasprava, jedan sudija je izrekao da se radi o najkompliciranijem predmetu ali, rekao je i to, da se radi o predmetu svih predmeta.
Složio sam se sa drugim mišljenjem, što se i vidi iz dosadašnjeg izlaganja.
Ali ne slažem se sa prvim mišljenjem, jer sam rekao da je predmet jednostavan i da se on mogao odmah riješiti djelimičnom odlukom pod uvjetom da smo se kretali po maksimi de scribere de mundo napisano postoji. Dakle, postoje sumnjive odrednice ustava entiteta i Ustava BiH sa supremacijom (nadređenošću) u skladu sa članom XII.. stav 2. Ustava BiH.
Ako bih bio u pravu, predmet bi bio jednostavan i, po mom mišljenju, trebao se riješiti konsenzusom svih glasova sudija na jedinstven način, a bez namjere pretencioznosti to je:
- 1.U vezi sa Ustavom Federacije BiH člana I.1.(1), zamije- njenog Amandmanom III, da je on SAGLASAN Ustavu BiH.
Dakle, ODBITI zahtjev podnosioca.
- 2.Što se tiče Ustava Republike Srpske, glasao sam protiv jer je već bio izglasan zahtjev kako je to prihvatila odluka, a inače sam mišljenja, i to bi bio moj prijedlog, da su osporene odrednice Ustava Republike Srpske saglasne Ustavu BiH, izuzev jedne koja govori o suverenosti.
Ovdje čitalac izdvojenog mišljenja treba pomno uočavati terminološke i sadržajne razlike između navedenih odrednica oba ustava, jer one imaju značajne razlike, koje ja ne bih sada komentirao, jer formulacija navedenih odrednica je data u odluci Suda.
Da bih obrazložio odlučne razloge za svoj konačni stav, kao pitanje questio iuris, trebam reći da je za mene kao sudiju branitelja Ustava - bilo najvažnije pravno tumačenje samog Ustava BiH.
Smatram da bi se ovo tumačenje pravilno izvršilo da je prije svega potrebno izvesti zaključke o tome šta je ustavotvorac mislio kada je donosio Daytonski mirovni sporazum.
To bi se moglo izvesti, a o čemu ću kasnije elaborirati, i iz samog tumačenja Ustava BiH kao Aneksa IV Sporazuma.
Međutim, kako su teze stranaka u postupku, posebno zahtjev podnosioca, inicirale različite pristupe ovom tumačenju, moja obaveza je bila ex legge dati odgovore kao sudija.
Dakle, neću tumačiti svoju tezu u odnosu na samo Ustav BiH već i šire.
Razloge za svoj stav ću dati posmatrajući događaje vezane za ovaj ustavni spor u tri faze, čiji će podnaslovi biti:
- 1.Šta je prethodilo donošenju Daytonskog mirovnog sporazuma i Sporazum
- 2.Šta se desilo od donošenja Daytonskog mirovnog sporazuma do pokretanja ovog ustavnog spora
- 3.Postupak i odlučivanje po pokrenutom ustavnom sporu
- 1.ŠTA JE PRETHODILO DONOŠENJU DAYTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA I SPORAZUM
Pošto sam rekao da predmet želim pojednostaviti zbog bliskosti i da bi ga razumio svaki građanin BiH, izabrao sam metodologiju tumačenja pozitivnog prava u jezičnom, logičnom i sistematskom smislu.
Ova prva faza, koja je prethodila donošenju Daytonskog mirovnog sporazuma, karakterizira tragičnim ratom koji je vladao u BiH. Kao sudija izbjegavam političke konotacije u smislu ko je kriv za rat.
No, činjenica je da je rat doživljavao transformaciju i da su tri konstitutivna naroda u proljeće 1993. godine konačno ratovali SVI PROTIV SVIH po poznatoj definiciji bellum omnium contra omnes. U tom ratu stvarale su se i paravojne države.
Od tri konstitutivna naroda dva naroda, i to bošnjački i hrvatski, mire se Washingtonskim sporazumom i stvaraju Federaciju BiH. Ne samo da je stvaraju nego i donose Ustav.
Po tom Ustavu ta dva naroda, koja su i ratovala na teritoriji Federacije, na prostoru Federacije BiH postaju konstitutivni, jer su to bili i ranije, i jer su imali moć da donesu Ustav.
Ovdje treba reći da sama riječ konstitutivnost proizilazi iz riječi constitutio - konstitucija koja znači, u prevodu, ustav, a znamo da je to po supremaciji najviši pravni akt kojim se uređuju osnovi državnog i društvenog uređenja jedne zemlje.
Međutim, da ne bude zabune, ne određuje ustav konstitutivne narode, već naprotiv konstitutivni narodi, kao državotvorni ili ustavotvorni, odražavaju moć naroda da donese ustav i stvori državu.
Ovim ustavom izvršena je i kantonizacija Federacije BiH i doneseni su kantonalni ustavi, i po tim ustavima u Federaciji BiH ostaju konstitutivni Bošnjaci i Hrvati.
Rat se nastavlja, a u nepriznatoj Republici Srpskoj, koju su stvorili Srbi, oni su konstitutivni narod. Bilo bi smiješno i apsurdno, što je dobro poznato, da su u stvaranju Republike Srpske učestvovali Bošnjaci i Hrvati.
Dolazi do niza pregovora, ali karakteristični su oni koji će dovesti do konačne uspostave mira Daytonskim mirovnim sporazumom.
U ovom povjesnom procesu karakteristično je dogovaranje osnovnih principa najprije u Genevi 8. septembra 1995. godine, pa u New Yorku 26. septembra 1995. godine. Najkarakterističnije je to da na ovim pregovorima učestvuje i Republika Srpska.
U tački 2.2. jedan od dogovorenih principa u Genevi glasi: Svaki će entitet (Federacija BiH i Republika Srpska) nastaviti postojanje u skladu sa svojim sadašnjim Ustavom, uz obavezu da Ustav usklade s ovim principima.
Prema tome, već ovaj dogovoreni princip ne može se zanemariti pri tumačenju Ustava BiH u odnosu na sporno pitanje.
Ovo tim prije što zadnja alineja Ustava BiH glasi citiram PODSJEĆAJUĆI na osnovna načela usaglašena u Genevi 8. septembra 1995. i New Yorku 26. septembra 1995. god.
Iz ovoga se može zaključiti da NIKADA NIJE NI BILO pomena da će se struktura u entitetima izmijeniti konačnim mirovnim sporazumima u odnosu na konstitutivnost naroda.
Ovdje se već pominje sumnjivi dio preambule na kojem podnosilac temelji zahtjev.
To ćemo vidjeti i nadalje. Svakako da Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, zajedno sa Aneksom IV (Ustav BiH) nesumnjivo predstavlja međunarodni ugovor koji je poznat u nauci ustavnog prava.
Daytonski mirovni sporazum ima datum, donesen je u Daytonu, država Ohio, USA, 1. do 21. novembra 1995.godine.
Jasno je iz navedenog da su u pregovorima i zaključenju Mirovnog sporazuma, preko njihovih predstavnika, učestvovale njihove države nastale u jednom historijskom ratnom trenutku, te su u ime svojih konstitutivnih naroda i građana, između ostalog, prihvatili Ustav BiH.
To se vidi u Aneksu II pod Prelazne odredbe iz izjava datih u ime Republike Bosne i Hercegovine, u ime Federacije Bosne i Hercegovine i u ime Republike Srpske.
Citirat ću izjavu u ime Federacije BiH koja glasi: Federacija Bosne i Hercegovine, u ime svojih konstitutivnih naroda i građana, odobrava Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma.
Jasno je i zna se da su konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati.
Nigdje nema pokazatelja da bi se bilo šta izmijenilo u odnosu na pitanje konstitutivnosti vis a vis Washingtonskog sporazuma.
Tumačeći Daytonski mirovni sporazum, posebno Aneks IV, jasno je da su se zadržali i imenitelji sada stvorenih entiteta, a to su Federacija BiH i Republika Srpska.
Štaviše, za Federaciju BiH karakteristično je da je zadržan i dio naziva države BiH, tj. BiH.
Jasno je i to da su Federaciju stvorile moći konstitutivnih naroda, dva naroda, Bošnjaci i Hrvati, kao što je jasno ko je stvorio Republiku Srpsku.
Odluka Suda protiv koje sam glasao ne bi bila problem da je po Daytonskom sporazumu bila uspostavljena unitarna država.
Jasno je da ona to nije, i ja ću o tome izbjeći teoretiziranje iz aspekta teorije države i prava.
Jasno je i to da Federaciju nisu stvorili Srbi niti su Republiku Srpsku stvorili Hrvati i Bošnjaci.
Ali mi NIJE JASNO, nakon odluke Suda o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji BiH, kako može dalje egzistirati entitet pod nazivom Republika Srpska. Nakon naše odluke jedino bi se mogao zvati, npr., Republika Srba, Bošnjaka i Hrvata.
A zar to nije revizija Daytonskog mirovnog sporazuma ili pak ukidanje entiteta.
Uostalom, dovoljno je nakon donošenja odluke pratiti komentare sredstava informiranja, komentare nevladinih organizacija, političkih stranaka, prije svega sa sjedištem iz Sarajeva, pa znati da svi jednoglasno misle i zaključuju da će odlukom Suda doći DO UKIDANJA ENTITETA. Među njima je najviše onih koji napadaju sudije koji su glasali protiv, iako se vjerovatno ispunjava njihova želja. Mislim da nisu naivni a da ne znaju da je to revizija Daytonskog sporazuma.
Ako je to tako, onda se to u našem narodu kaže: prave račun bez krčmara.
Da li smo navedenom odlukom preuzeli moć naroda da izmijeni Ustav pa time učinili reviziju i vlastitog Ustava, jer smo ga doveli U KONTRADIKCIJU, ili ne, pokazat će budućnost.
Moja je dužnost da, braneći Ustav, isti i tumačim.
Da ne bi bilo daljnjih sumnji u to da Daytonskim mirovnim sporazumom pitanje konstitutivnosti naroda NIJE IZMIJENjENO, već ostalo isto kao i kod Daytona, prezentiram u izdvojenom mišljenju i Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, zaključen u Daytonu 10. novembra 1995.godine.
Nema sumnje da je ovaj protokol sastavni dio Okvirnog sporazuma za mir.
U tački I pod Opća načela kaže se citiram:
Potpuna uspostava Federacije BiH bitan je preduvjet za mir u Bosni i Hercegovini. Bez snažne Federacije, koja u cjelosti funkcionira, kao jedan od dva KONSTITUTIVNA entiteta Bosne i Hercegovine, daytonski razgovori ne mogu rezultirati trajnim mirovnim rješenjem.
Dvadeset mjeseci nakon usvajanja Ustava Federacije, proces jačanja Federacije i izgrađivanja povjerenja između NjEZINIH KONSTITUTIVNIH naroda još uvok nije dao zadovoljavajuće rezultate.
Dalje se preporučuje što bi trebali uraditi konstitutivni narodi u Federaciji, a to nisu učinili.
No, bitno je da NEMA ni pomena o nekom trećem konstitutivnom narodu u Federaciji.
Ovaj sporazum je detaljan i potpisan je u prisutnosti međunarodnih svjedoka.
U ovom sporazumu pod II pod Odluke, nadalje pod a) tačka 8. navodi se: Ministri, zamjenici ministara, i osoblje ministarstava ne smiju obavljati dužnosti u objema vladama (misli se na Vladu BiH). Ministarstva moraju biti adekvatno popunjena osobljem. U roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga, nadležni ministri i njihovi zamjenici nanovo će postaviti osoblje. Sastav osoblja MORA ODRAŽAVATI SASTAV NARODA.
Ponovo NI POMENA o trećem narodu. Ne samo to, već izričito se navodi iz citiranog da se mora odražavati sastav naroda.
Tako se i postupilo i navedena ministarstva i odražavaju sastav naroda, ali kako je to riješio Daytonski sporazum, Bošnjaka i Hrvata koji su konstitutivni u Federaciji.
Taj Sporazum su potpisali gospoda Alija Izetbegović i Krešimir Zubak sa zadnjom formulacijom koja glasi: Predsjednik Republike Hrvatske podržava odredbe ovog Sporazuma i pomagat će u njegovoj punoj primjeni.
Ovaj zadnji citat ponovno govori sam po sebi ko su konstitutivni narodi u Federaciji, jer da su konstitutivni i Srbi onda bi neko s njihove strane morao isto podržavati odredbe ovog sporazuma.
Sastavni dio ovog protokola je i Aneks na Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Daytonu s naslovom Dogovorena načela za prijelazni statut grada Mostara.
U ovom statutu pod tačkom 8. navodi se sastav gradskog vijeća koji će upravljati sa šest gradskih općina.
Po principu pariteta isti broj mjesta je predviđen za Hrvate i Bošnjake, a jedan dio za ostale.
Odlukom Suda protiv koje sam glasao i ovaj princip je narušen, ali ja ovo ne pominjem samo zbog toga, nego, naprotiv, da ukažem da se jasno iz analiziranog pravno-činjeničnog materijala nesumnjivo vidi da su u Federaciji konstitutivni Bošnjaci i Hrvati.
No, ovo što sam dokumentirano iznio jasno govori da je podnosilac zahtjeva pred Ustavnim sudom, kojem je udovoljeno, sasvim dobro znao šta je potpisivao i šta je smisao Daytonskog sporazuma u vezi sa konstitutivnosti naroda.
Već iz toga se vidi da je njegov zahtjev, o kome je odlučeno, bio njegov lični REVIDIRANI STAV.
Eto, to je u bitnom vis a vis podnaslova Što je prethodilo donošenju Daytonskog mirovnog sporazuma i Sporazum.
U REZIMEU, mogao bih zaključiti da je ovo ISUVIŠE DOVOLjNO kao argumentacija o spornom pitanju i da je dovoljno za tumačenje mog ličnog stava kao pravnika i sudije Ustavnog suda.
Mogao bih biti i nepristojan pa reći da, nakon ovakog obrazloženja koje sam iznio i koje je izvorno, ne bih trebao i dalje obrazlagati razloge svog glasanja.
Ali, kako sam naveo da ću razloge dati u tri faze, nastavit ću sa drugom fazom, koja glasi:
- 2.ŠTO SE DESILO OD DONOŠENjA DAYTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA DO POKRETANjA OVOG USTAVNOG SPORA
U zadnjem članu Ustava XII, pod naslovom Stupanje na snagu, tačka 2, navodi se u bitnom da su entiteti u amandmanskom postupku dužni izmijeniti svoje ustave i osigurati saglasnost s Ustavom BiH i to u roku od tri mjeseca nakon stupanja na snagu Daytonskog sporazuma.
Radi nepoznavanja materije od šire javnosti, pa i nekih stručnjaka, pominjem skup koji su održale nevladine organizacije 20. juna 2000. godine u prisustvu opunomoćnika i eksperta podnosioca zahtjeva i dr., gdje se zagovarala samo jedna odluka bez dileme, jer je ona pozitivna, a to je odluka ZA.
Karakteristično je, između ostalog, da predsjednik Kluba bošnjačkih intelektualaca izričito navodi da od Daytona do danas nikada nisu usaglašavani ustavi.
Ja imenovanom gospodinu ne odgovaram nego to navodim kao primjer, većina naroda, posebno naroda koji prati sredstva informiranja sa sjedištem iz Sarajeva, I NE ZNA da su se ustavi oba entiteta usaglašavali u 1996. godini.
Što bi i znali kad to ne zna ni pomenuti profesor. Uostalom, u manipulacijama propagandnog karaktera pravilo je da se izbjegava ono što ide na štetu programirane propagande.
One koje zanima imat će strpljenja ovo pročitati.
U skladu sa odrednicom člana XII. tačka 2. Ustava BiH, u oba parlamenta entiteti su usaglašavali entitetske ustave s Ustavom BiH.
Da li su dobro usaglasili ili ne, to je drugo pitanje.
Ustav Federacije BiH usaglašavan je na osnovu prijedloga Ustavno-zakonodavne komisije čiji je prijedlog prezentirao pred Parlament prof. dr. Kasim Begić 5. juna 1996. godine. Prijedlog je imao 36 amandmana.
U odnosu na sporno pitanje konstitutivnosti naroda u Federaciji, prijedlog je bio da su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni u Federaciji BiH.
Rezultat glasanja je sljedeći:
SVI ZA, niko uzdržan, NIKO PROTIV.
Zar se ne treba zamisliti što ovo znači. Apsolutno treba, ukoliko se istine posmatraju dobronamjerno.
Istina je to da su svi glasali ZA, istina je to da su većina zastupnika u Parlamentu iz dvije vodeće stranke SDA i HDZ, istina je da je među zastupnicima bilo i Srba i zastupnika drugih stranaka, i svi su glasali JEDNOGLASNO da su u Federaciji konstitutivni Bošnjaci i Hrvati.
Opet, NI POMENA o trećem konstitutivnom narodu.
Međutim, daljnjim logičnim zaključivanjem može se bez sumnje zaključiti:
- a)Da je ova istina bila logična jer nije bilo sumnje o tumačenju Daytonskog mirovnog sporazuma koji se po vremenu desio na oko šest mjeseci ranije. Dakle, SJEĆANjE JE BILO SVJEŽE I UTEMELJENO.
- b)Da je o tome znao jako dobro podnosilac zahtjeva jer su pripadnici njegove stranke SDA, čiji je on predsjednik, i koji su predstavljali većinu u Parlamentu, svi glasali jednoglasno ZA.
- c)Ima i daljih istina, a to je da je većina zastupnika i eksperata u ovom spornom predmetu, učestvovala na različite načine u tumačenju Daytonskog sporazuma, kao zastupnici, eksperti, ili na drugim javnim tribinama u to vrijeme i da su u to vrijeme imali DIJAMETRALNO SUPROTNO MIŠLjENjE od onog koje su prezentirali Sudu na javnim raspravama.
Pošto o jednoj istini ne mogu EGZISTIRATI DVIJE ISTINE postavlja se pitanje što je prava istina, jer može biti samo jedna, da li ona prva, svježa po vremenu i sjećanju, ili ona kasnija, koja im je prihvaćena odlukom Suda.
Ovdje pripominjem da su neki od zastupnika i eksperata, koji su IZMIJENILI MIŠLjENjE, bili i eksperti u Daytonu u timu podnosioca zahtjeva.
Ne bih smio i ne želim nikog uvrijediti, ali u interesu istine moram formulirati ponašanje pomenutih kao klasičnu reviziju ličnog, političkog i pravnog stava.
Radi se o KONVERTITIMA. U politici je taj pojam veoma poznat i ima dubok sadržaj. No, nije mi nimalo simpatičan kod pravnika eksperata.
A, eto, mene i kolege koji su glasali protiv odluke nemilice napadaju, vrijeđaju i prijete. Neka im to služi na čast.
Reći ću i to: konvertiti ne vole dosljedne ljude jer ih podsjećaju na njihovu savjest. Reći ću i to, nažalost, a kasnije ću i navesti, da je i u Sudu bilo konvertita.
Potrebno je neke stvari raskrinkati da bih zaštitio integritet Suda i svoj lični.
Zar ovo navedeno ne upućuje, kad se poveže u logičnu cjelinu, obrazloženi prvi podnaslov o tumačenju Daytonskog mirovnog sporazuma što je prava istina. U to vrijeme, u 1996. god., niko nije ni pravio pitanje od jednoglasne odluke Parlamenta, jer odluka je bila NEUPITNA.
Zato se postavlja pitanje što se to izmijenilo, što je to kasnije bilo da se jedna istina treba izmijeniti drugom. Za mene je to nemoguće.
Ovo iznijeto su stavovi i ponašanja zvaničnih učesnika događaja vezanih za obavezu usaglašavanja ustava entiteta, prije svega u Federaciji BiH, s Ustavom BiH u odnosu na ius cogens odrednicu člana XII. stav 2. Ustava BiH.
Te događaje je PAŽLJIVO pratila Međunarodna zajednica, posebno putem Visokog ureda Visokog predstavnika, u to vrijeme gosp. Karla Buildta.
Baš u odnosu na ovo sporno pitanje, pitanje KONSTITU- TIVNOSTI NARODA u BiH, MEĐUNARODNA ZAJEDNICA JE ZAUZELA SVOJ STAV.
Taj stav je, u to vrijeme, NESPORAN, i on glasi:
BOŠNJACI I HRVATI SU KONSTITUTIVNI u Federaciji BiH, a
SRBI u Republici Srpskoj.
Navedeno je očigledno iz sljedećeg:
- a)Ured Visokog predstavnika dostavlja dopis 24. jula 1996. godine gospodi Aliji Izetbegoviću, predsjedniku BiH, Krešimiru Zubaku, Mariofilu Ljubiću, predsjedavajućem Ustavotvorne skupštine Federacije, i Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine Republike Srpske.
Tekst dopisa glasi citiram:
Imam zadovoljstvo da vam uputim mišljenje Venecijanske radne grupe, a tiče se kompatibilnosti Ustava Federacije BiH i Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Prevod mišljenja će uslijediti.
Mada komisija priznaje da su i Federacija i Republika Srpska učinile značajne napore da dovedu svoje ustave u sklad sa Daytonskim ustavom, detaljne analize ovih odredbi pokazuju da takva kompatibilnost nije još uvijek postignuta.
Shodno tome očekujem da zakonodavstva oba entiteta usvoje naredne amandmane u svoje ustave prije septembarskih izbora. Želio bih da me najkasnije do 12. augusta informišete o koracima koje kanite preduzeti u svjetlu izvještaja Savjeta Evrope.
U cilju ubrzavanja usvajanja potrebnih amandmana predložio sam Savjetu Evrope da članovi radne grupe Venecijanske komisije dođu u Bosnu i Hercegovinu kako bi pomogli svakom entitetu pri izradi nacrta ovih amandmana.
Iskreno vaš
Karl Buildt
Dakle, Visoki predstavnik priznaje da je učinjen značajni napor u usaglašavanju ustava, ali da neke odrednice ustava entiteta još nisu usaglašene.
Vidi se iz navedenog dopisa da je mišljenje Venecijanske radne grupe obavezujuće.
Također da će članovi radne grupe Venecijanske komisije doći u BiH da pomognu na okončanju amandmanskog postupka oko pomenutog usaglašavanja, i da će dostaviti navedeno mišljenje kada se izvrši prevod.
- b)Mišljenje Evropske komisije za demokratiju, putem zakona zvanog Venecijanska komisija u svom uvodnom dijelu, opet, citiram u cjelosti:
Strazbur, 5. juli 1996.
EVROPSKA KOMISIJA ZA DEMOKRATIJU PUTEM ZAKONA
MIŠLJENJE O KOMPATIBILNOSTI USTAVA FEDE- RACIJE BOSNE I HERCEGOVINE I REPUBLIKE SRPSKE SA USTAVOM BOSNE I HERCEGOVINE
odobreno od strane radne grupe na osnovu
doprinosa od strane Gosp. Joseph MARKO (Austrija)
Gosp. Jean-Claude SCHOLSEH, (Beglija)
Gosp. Jacques ROBERT (Francuska)
Gosp. Sergin BARTOLE (Italija)
Gosp. Jan HELGESEN (Norveška)
Gosp. Andreas AUER (Švicarska)
Gosp. Ergun OZBUDUN (Turska)
i nakon diskusije na sastanku 27. jula 1996. sa predstavnicima Ofisa Visokog predstavnika, Bosne i Hercegovine, i Federacije Bosne i Hercegovine.
Nadalje, iz uvodnog dijela izvješća proizilazi koje je zadaće stavio pred Komisiju Visoki predstavnik, da bi se reklo kao osnove za mišljenje posebno su korišteni sljedeći dokumenti:
- -Daytonski sporazumi, posebno Anex IV koji sadrži Ustav BiH,
- -Ustav FBiH, kao dio Vašingtonskih sporazuma (Dokument CDL(94)28,
- -amandmani na Ustav FBiH, usvojeni 5. juna 1996. (CDL(96)50), kao i neki amandmani priključeni dokumentu CDL(96)50 o kojima još uvijek nije postignuta nikakva saglanost,
- -Ustav RS, kao izmijenjen (dokument CDL(96)48).
Iz citiranog uvodnog dijela, koji nisam u cjelosti ni citirao, jer bi to bilo suvišno, jasno proizilazi ko su članovi radne grupe, da su imali sastanak 27. juna 1996. god. s predstavnicima Ureda Visokog predstavnika, te Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, da je ovo mišljenje obavezujuće itd.
Iz sastava radne grupe proizilazi da je radna grupa imala sedam eksperata i da je na njenom čelu gosp. Joseph Marko iz Austrije, inače sudija Ustavnog suda i izvjestilac u ovom predmetu.
Pripominjem da sam to saznao slučajno u proljeće 1999. godine iz napisa u jednim novinama.
Kako sam u to vrijeme obavljao dužnost predsjednika Suda, bila mi je obaveza o tome izvijestiti Sud, tim prije što je u vezi s tim uslijedio zahtjev Narodne skupštine Republike Srpske, kao stranke u postupku, za izuzeće sudije gosp. Josepha Marka
Ali, o tome ću kasnije govoriti jer po redosljedu izlaganja potrebno je dalje elaborirati stav Venecijanske komisije.
Nakon uvodnog dijela radna grupa Venecijanske komisije pod naslovom:
GLAVNE PRIMJEDBE
Na vrlo analitičan, sistematičan i logičan način vrši sintezu i daje krucijalne odgovore na pitanja:
- 1)Šta je u amandmanskom postupku koji se već odigrao od strane parlamenata PRAVILNO USAGLAŠENO s Ustavom BiH, i
- 2)ŠTA NIJE.
Mene je zanimalo, a svakako je to trebalo zanimati i ostale sudije, a ne znam da li će zanimati javnost, kakav je stav u vezi sa spornim pitanjem KONSTITUTIVNOSTI NARODA U BIH.
Ovaj stav je jasan i nesporan i riješen je tako, kao što sam već naveo u uvodu ove analize, a to je, ponavljam: da su u Federaciji konstitutivni narodi BOŠNjACI I HRVATI, a u Republici Srpskoj SRBI.
Evo zašto: Prije nego što pređem na tačku I/1. nakon izmjene Amandmanom III, izvještaj govori o tome da je Ustav BiH, kao i Ustav FBiH, kao dijela Washingtonskog sporazuma više međunarodno pravo nego ustavni tekst, da je po karakteru više ugovorni nego normativan.
Da Ustav BiH, a da to nigdje izričito ne napominje, predviđa federalnu državu jer on definira dva entiteta kao konstitutivne dijelove BiH itd.
Da bi u podnaslovu stajalo kako glasi:
tačka I/1. nakon izmjene Amandmanom III
između ostalog bilo rečeno da aluzija na Bošnjake i Hrvate kao konstitutitivne narode, zajedno s ostalim je realna i NIJE U SUPROTNOSTI sa Daytonskim sporazumom.
Tu se nastavlja, da bi se ovo trebalo posmatrati i historijski u svjetlu Ustava iz 1974. pa čak i onog iz 1910. god.
Da je sasvim regularno da se FEDERACIJA DEFINIRA KAO ENTITET BOŠNjAKA I HRVATA A REPUBLIKA SRPSKA KAO NACIONALNA DRŽAVA SRPSKOG NARO- DA.
Time bih završio svoje elaboriranje i rekao bih da je moj stav, kao sudije, apsolutno IDENTIČAN:
zauzetom stavu Međunarodne zajednice,
a i stavu koji je JEDNOGLASNO USVOJIO, već u ranije provedenom amandmanskom postupku, Parlamenat Federacije BiH i Republike Srpske,
ovo tim prije što se očigledno vidi da je i Venecijanska komisija vršila analizu i Daytonskog sporazuma i postupka i odlučenja amandmanskog postupka oko usaglašavanja ustava entiteta s Ustavom BiH, kao i Ustava BiH.
Ovdje zaista nema dileme da sam ispravno zauzeo stav da je odluka Suda revizija Daytonskog sporazuma i to u najočiglednijem i najdelikatnijem obliku, jer zadire u najosjetljivije pitanje konstitutivnosti naroda BiH, a protivna je stavu Međunarodne zajednice.
To je revizija i stava Međunarodne zajednice.
Zato i očekujem mišljenje Međunarodne zajednice kada iziđe odluka i izdvojena mišljenja u službenom glasniku o ovom pitanju, jer u glasilima je rečeno da će se Visoki predstavnik u vezi s navedenim izjasniti kad iziđe navedena odluka s izdvojenim mišljenjima.
Očekujem i da će se sredstva informiranja, prije svega sa sjedištem u Sarajevu, a i drugi dobronamjerni ljudi, ili oglasiti ili se pak zamisliti u vezi sa ovom sudskom odlukom.
Ova druga faza, koju obrazlažem, ima toliko vremena do pokretanja ovog ustavnog spora svoju evoluciju, jer se prije svega uočava angažman jedne nevladine organizacije, a to je SGV.
Ja sam u jednom odgovoru (jedinom odgovoru od kada nisam predsjednik) bio primoran odgovoriti na teške uvrede i prijetnje koje su se odnosile posebno na sudije nebošnjačke nacionalnosti, i kada sam rekao, kod čega i ostajem - da podržavam i odobravam svaku političku borbu bilo koje organizacije u višeparlamentarnom sistemu, ali na način koji ne prelazi okvire dobronamjernosti.
Svakako, onu borbu koja je u skladu sa ustavnim uređenjem države BiH.
Time hoću reći da ja apsolutno poštujem ideje SGV-a, čijim idejama su se pridružile i druge nevladine organizacije, kao i mnoge političke stranke.
No, suština je u ovome i zašto sam rekao da dolazi do novih ideja.
Tako SGV održava okrugli sto sa naslovom Deklaracija o ljudskom pravu na političku i nacionalnu ravnopravnost i to 14. juna 1997. godine u Vogošći. Na tom skupu je niz eminentnih građana i, kada sam pročitao knjigu izdatu u studenom 1997. god. u Sarajevu, uočio sam da je na zadnjoj, 78. stranici, govorio gosp. MICHAEL STEINER.
Ne treba posebno predstavljati gosp. Steinera, koji je u to vrijeme vršio funkciju pomoćnika Visokog predstavnika, a sada savjetnika kancelara Shredera u SR Njemačkoj.
Gosp. Michael Steiner u svom obraćanju pozdravlja ideje iz deklaracije, ali kaže: Ova država je prema Ustavu organizirana shodno principu konsenzusa. Poslije jednog takvog rata, vjerovatno je da je ovo jedini način na koji se može organizirati zajednička država.
Nadalje, citiram krucijalni dio izlaganja gosp. Steinera, koji glasi:
Sastavni dio Daytona je ono što je dogovoreno, ja mislim da je to bilo u septembru 1995. godine. I tu je sasvim jasno bilo da će se BiH sastojati od Federacije i Republike Srpske. Ja moram kazati da je tada vizija bila da je Republika Srpska viđena kao entitet koji će organizirati Srbe, a Federacija će organizirati Bošnjake i Hrvate. Strateški, to je bila visoka cijena mira. To je bio neki srednji korak koji je kasnije doveo do Daytona. Sada smo upravo iza sebe ostavili Sintru. Po meni, najvažniji sastavni dio Sintre jeste jedna kratka rečenica koja se nalazi odmah na početku Deklaracije, a to je tamo gdje se spominju dva multietnička entiteta kao komponente Bosne i Hercegovine. Ta deklaracija, u stvarnosti, NUDI NEŠTO ŠTO JE USTAVNO NUKLEARNA BOMBA. jer, ukoliko sada pogledamo razvoj događaja i ukoliko se ustavi entiteta dovedu u sklad sa Ustavom Bosne i Hercegovine i ukoliko se tu sada pominju tri naroda plus ostali, onda ne vidim ZAŠTO BISTE TO ZVALI ENTITETOM, ČAK REPUBLIKOM SRPSKOM.