Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 98/03, rješavajući apelaciju I. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija I. Š.

Utvrđuje se povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1030/02 od 22. januara 2003. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    I. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa N. P., advokatica iz Zenice, podnio je 28. marta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1030/02 od 22. januara 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-777/99 od 18. juna 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda zatraženo je, 5. aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Željezare "Zenica" d.o.o., kao druge stranke u postupku, zatraženo je 18. juna 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Druga stranka u postupku, Željezara "Zenica" d.o.o. dostavila je, 5. juna 2004. godine, odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 15. septembra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 8.
    Općinski sud je donio presudu broj P-777/99 od 18. juna 2002. godine, kojom je obavezao tuženu Željezaru "Zenica" d.o.o. iz Zenice, da apelantu isplati iznos od 3.935,03 KM na ime naknade plaće za period privremene spriječenosti za rad zbog bolesti od 21. decembra 1998. godine do 31. decembra 2001. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
  • 9.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1030/02 od 22. januara 2003. godine uvažio žalbu tužene, pobijanu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio. U obrazloženju ove presude je navedeno da redovni sudovi nisu stvarno nadležni za odlučivanje o konkretnom tužbenom zahtjevu.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/97) relevantne odredbe glase:

"Član 19.

Prema ovom zakonu osiguranici su:

  • 1.
    lica koja su u radnom odnosu u preduzećima, ustanovama, zadrugama i drugim oblicima organiziranja, kod radnika koji samostalno obavljaju djelatnosti ličnim radom, sredstvima u vlasništvu građana, kod radnika koji ličnim radom samostalno u vidu zanimanja, obavljaju profesionalnu djelatnost (u daljnjem tekstu: pravna i fizička lica) na teritoriji Federacije.

Član 31.

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem, u slučajevima i pod uvjetima određenim ovim zakonom, osigurava se:

  • 1.
    Osiguranicima: a) zdravstvena zaštita, b) naknada plaća i c) naknada putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite.
  • 2.
    Članovima porodice osiguranika: a) zdravstvena zaštita, b) naknada putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite.

Član 42.

Osiguranici iz člana 19. tač. 1. do 7. i tač. 16. i 17. ovog zakona imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljnjem tekstu: naknada plaće), ako su:

  • 1.
    privremeno spriječeni za rad zbog bolesti ili povrede odnosno radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješteni u zdravstvenu ustanovu.

Član 43.

Naknada plaće u slučajevima iz člana 42. ovog zakona pripada osiguraniku od prvog dana privremene spriječenosti za rad i dok ta spriječenost traje.

Član 56. u relevantnom dijelu glasi:

Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

  • 1.
    pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko liceŠ...Ć

Visina naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog, odnosno fizičkog lica".

  • 11.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 7/02 od 20. februara 2002. godine) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

U članu 56., iza stava 2. dodaju se novi st. 3. i 4., koji glase:

"Pravne i fizičke osobe iz stava 1. ovog člana obračunavaju i isplaćuju osiguraniku nadoknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

Kantonalni zavod osiguranja obavezan je vratiti isplaćenu nadoknadu plaće iz stavka 3. ovog članka u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat."

  • 12.
    U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase:

"Član 72.

"Zaposlenik ima pravo naknade plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).

Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Apelant ističe da je osporeno rješenje donijeto suprotno relevantnim domaćim propisima, te predlaže da se apelacija usvoji, osporavano rješenje ukine, žalba tužene odbije, a prvostepena presuda potvrdi. Uz apelaciju apelant je priložio više presuda istog suda u kojima je na drukčiji način odlučeno o istim ili sličnim tužbenim zahtjevima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru tužene na apelaciju se naglašava da nije sporan apelantov zahtjev da mu se isplati naknada plaće za navedeni period. Apelant svakako ima pravo na primanja koja proizlaze iz radnog odnosa i upravo ga je i Kantonalni sud, u obrazloženju svog rješenja, uputio na način ostvarivanja tog prava. Što se tiče povrede prava na pravično suđenje, u odgovoru se navodi da apelant tokom postupka nije imao prigovore na tok parničnog postupka, niti na preduzete procesne radnje, pa stoga ovi navodi nisu tačni. Tužena predlaže da se apelacija odbije.

VI - Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1030/02 od 22. januara 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 30. januara 2003. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelant pobija rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelant eksplicitno ne navodi, iz činjenica i dokaza koji su podneseni Ustavni sud zaključuje da apelacija pokreće i pitanje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 22.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 24.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da su sporovi oko isplate naknada plaća građanskopravne prirode, pa i kada se kao strana u postupku pojavljuje privredno preduzeće odnosno javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Darnell v. VB, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Prema tome, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 26.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi se ostvarilo subjektivno građansko pravo ono mora biti adresirano pasivno legitimiranom licu, odnosno onom pravnom licu koje je prema materijalnim pozitivnim propisima nosilac obaveze ispunjenja građanskog prava.
  • 27.
    Kantonalni sud je osporenom presudom odbacio apelantovu tužbu, smatrajući da redovni sudovi nisu stvarno nadležni da odlučuju o konkretnom tužbenom zahtjevu. Prema obrazloženju ove odluke ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja, u što spada i naknada za vrijeme bolovanja, regulirano je Zakonom o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 30/97 i 7/02), koji je stupio na snagu 2. januara 1998. godine. Tim zakonom je regulirana nadležnost i način ostvarivanja ovih prava, među kojima je i pravo na naknadu plaće u slučaju privremene spriječenosti za rad. O ovoj naknadi odlučuje pravno, odnosno fizičko lice, kod kojeg je osiguranik zaposlen ili kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja na osnovu ocjene izabranog doktora, odnosno ljekarske komisije. Prema članu 59. stav 2. spomenutog zakona, u slučaju kada osiguraniku pravno odnosno fizičko lice nije utvrdilo naknadu plaće, na način, u visini i rokovima utvrđenim ovim zakonom, osiguranik ima pravo uložiti prigovor nadležnom organu kantonalnog zavoda osiguranja. Do donošenja konačne odluke, isplatu naknade dužan je osigurati kantonalni zavod osiguranja. Kod odlučivanja o pravima iz zdravstvenog osiguranja osigurava se dvostepenost odlučivanja u upravnom postupku, s tim da je drugostepeno rješenje kantonalnog zavoda osiguranja konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.
  • 28.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 29.
    Međutim apelant je, kao argumente na kojima zasniva svoje navode, dostavio nekoliko presuda istog suda koji je odlučivao o istovjetnim slučajevima, i to: presude Kantonalnog suda broj Gž-1244/02 od 29. novembra 2002. godine, broj Gž-380/02 od 13. septembra 2002. godine, broj Gž-789/02 od 28. oktobra 2002. godine, broj Gž-898/02 od 21. oktobra 2002. godine i broj Gž-1130/02 od 29. novembra 2002. godine.
  • 30.
    Iz navedenih odluka Kantonalnog suda proizlazi da su u svim slučajevima odbijene žalbe upravo Željezare "Zenica" d.o.o. i potvrđene prvostepene presude, kojima je ona kao tužena obavezana na naknadu plaće zbog privremene spriječenosti za rad njezinih radnika. Obrazlažući takvo svoje stanovište, Kantonalni sud je u svim tim slučajevima utvrdio da se ne može prihvatiti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene Željezare "Zenica" d.o.o., te smatra da je tužena, u smislu odgovarajućih odredbi materijalnih zakona, obavezna na isplatu navedenih naknada. Tvrdnja tužene, u kojoj iznosi svoj pravni stav da je za isplatu ove naknade plaće obavezan kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja, odbijena je kao neosnovana i protivna upravo pravilima materijalnog prava na koje se poziva.
  • 31.
    Dakle, u apelantovom slučaju je isti sud donio drukčiju odluku. Pri tome sud nije dao objektivno i razložno obrazloženje zašto je, presuđujući u konkretnom predmetu, izmijenio svoju dosadašnju praksu i odlučio drukčije. Očigledno je da način na koji je sud u osporenoj presudi primijenio i protumačio pozitivnopravne propise pokreće pitanje apelantovog prava na nediskriminaciju.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120, odluke januar - juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53, odluke januar - juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154).
  • 33.
    Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. v. SR Njemačke, od 21. novembra 1990., aplikacija broj E 15252). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis v. Grčke, od 25. marta 1999., Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
  • 34.
    U više odluka Evropskog suda za ljudska prava je konstatirano da je uloga nacionalnih sudova ne samo pravično i objektivno suđenje, nego i stvaranje ujednačenih "standarda postupanja" i odlučivanja u istim činjeničnim i pravnim situacijama (vidi, inter alia, predmet Rasmussen protiv Danske, presuda Evropskog suda od 28. novembra 1984. godine, serija A broj 32, stav 35, kao i str. 14, stav 38). Sud, u citiranoj odluci, podsjeća da član 14. Evropske konvencije štiti lica (uključujući i pravna lica) koja se nalaze u "podudarnim situacijama" od diskriminirajućih razlika u tretmanu; a u smislu člana 14. Evropske konvencije, tretman se smatra diskriminirajućim ako nema "cilja i razumnog opravdanja", tj. ako ne ide u pravcu legitimnog cilja i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti. Osim toga, potpisnice Evropske konvencije imaju određenu slobodu procjene prilikom utvrđivanja da li i u kolikoj mjeri razlike u situacijama, koje su inače slične, opravdavaju različit tretman prema zakonu, granice te slobode variraju u zavisnosti od okolnosti, predmeta i pozadine (ibid., strana 15, stav 40).
  • 35.
    Apelant je, osporenom odlukom suda, nesumnjivo doveden u pravno nesiguran položaj, drukčiji od položaja drugih radnika istog privrednog subjekta u istoj situaciji, jer se on, s pravom, znajući za prethodnu sudsku praksu, i obratio sudu očekujući prihvatanje tužbenog zahtjeva, kao što je to bila sudska praksa u ranijim slučajevima. Zbog toga je apelant propustio mogućnost da svoja prava ostvaruje u postupku i na način kako to implicira osporena presuda.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije o pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).
  • 37.
    Prema navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanta na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 38.
    U svjetlu zaključka o kršenju prava na nediskriminaciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.