USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 9. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 119/04, rješavajući apelaciju H. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. Č., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1005/03 od 5. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1552/02 od 12. februara 2002. godine, u odnosu na član II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. Č., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1005/03 od 5. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1552/02 od 12. februara 2002. godine, u odnosu na pravo na rad, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije - Lipovice, kojeg zastupa A. O., advokat iz Tuzle, podnio je 10. februara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1005/03 od 5. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1552/02 od 12. februara 2002. godine. Ustavni sud je, 28. oktobra 2004. godine, u smislu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da precizira apelaciju prema članu 18. stav 2. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je apelaciju precizirao 3. novembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od učesnika u postupku JKP "Komunalac" iz Tuzle zatraženo je, 9. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. septembra 2004. godine, a JKP "Komunalac" nije dostavio odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 22. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Pobijanom presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu, te da se to rješenje poništi i obaveže JKP "Komunalac" (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu uspostavi raniji radno-pravni status. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelantu, kao radniku tuženog, prestao ugovor o radu 24. septembra 2001. godine zbog odlaska na izdržavanje bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od jedne godine. Ovo rješenje je oglašeno na oglasnoj ploči tuženog, a apelantu je lično uručeno nakon što se vratio sa izdržavanja zatvorske kazne, odnosno 12. juna 2002. godine. Protiv tog rješenja apelant je podnio prigovor Upravnom odboru tuženog, koji je prigovor odbio, nakon čega je apelant podnio tužbu Općinskom sudu.
- 7.Prvostepeni sud je, dalje, utvrdio da je apelantu prestao radni odnos ex lege, prema odredbi člana 86. Zakona o radu i članu 136. Pravilnika o radu tuženog, koji je prema nalazu suda u cijelosti usaglašen sa Zakonom o radu. Prvostepeni sud je konstatirao da je ovo rješenje o otkazu ugovora o radu imalo samo deklaratoran karakter, s obzirom na decidiran sadržaj navedene zakonske odredbe. Stoga je prvostepeni sud smatrao da apelantovi navodi, koji se tiču ličnog dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, nisu od značaja, tim prije što je apelant, nakon što je lično primio rješenje, imao i koristio mogućnost ulaganja prigovora protiv tog rješenja, te traženja sudske zaštite.
- 8.Prvostepeni sud je, međutim, utvrdio da apelantu nije prestao ugovor o radu 24. septembra 2004. godine, kako je to naznačeno u rješenju o otkazu ugovora o radu, već 28. septembra 2004. godine, kao danom apelantovog stupanja na izdržavanje zatvorske kazne. Razlog ovome je, prema utvrđenju suda, to što apelant nije obavijestio tuženog o tačnom datumu početka izdržavanja kazne. Budući da je u periodu prije toga apelant bio na bolovanju i da mu je isplaćena plaća za cijeli mjesec septembar, sud je apelanta uputio da vansudskim putem pred nadležnim upravnim organom izvrši ispravku datuma prestanka rada radi reguliranja prava iz penzijskog osiguranja za vremensku razliku od četiri dana.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
Š...Ć 7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca - danom stupanja na izdržavanje kazne;
Š...Ć
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim organom Š...Ć".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da je nezakonito otkazan njegov ugovor o radu, budući da mu rješenje o otkazu nije uručeno lično, već tek nakon izlaska iz zatvora, tj. kad su prestali, kako navodi, zakonski uvjeti za prestanak radnog odnosa. Smatra da mu je time uskraćeno pravo na rad i prema tome, prava po osnovu rada. Apelant također smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu vodili računa o tome da se odluka o prestanku radnog odnosa mora dostaviti radniku u pismenom obliku, s poukom o pravu na prigovor. Smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravičan sudski postupak i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neosnovana, budući da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, a u skladu sa članom 86. Zakona o radu. Osim toga, apelant je propustio obavijestiti tuženog o tome da je, 28. septembra 2001. godine, stupio na izdržavanje zatvorske kazne od godinu dana. Međutim, rješenje mu je lično uručeno 12. juna 2002. godine, nakon povratka sa izdržavanja zatvorske kazne, što su sudovi nesporno utvrdili. Protiv tog rješenja je apelant u ostavljenom roku izjavio prigovor Upravnom odboru tuženog, koji je prigovor odbio, nakon čega je apelant zatražio sudsku zaštitu. Na osnovu svega Kantonalni sud navodi da apelantu nisu uskraćena niti prekršena prava na koja se poziva.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.Apelant se, između ostalog, žali da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na rad iz Međunarodnog pakta o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima i Konvencije broj 158 o prestanku radnog odnosa Međunarodne organizacije rada.
- 15.Što se tiče ovih navoda, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;".
- 16.Pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija". S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 17.U pogledu ostalog dijela apelacije, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1005/03 od 5. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2003. godine, a apelaciju je podnio 10. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Ustavni sud je utvrdio, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Apelant navodi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Čan II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 21.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on u tom pravcu ne nudi nikakve činjenice ili dokaze. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalnopravne propise.
- 24.Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 25.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 26.U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu rješenje o otkazu nije lično uručeno, Ustavni sud primjećuje da su sudovi pravilno utvrdili da je apelantu ugovor o radu prestao ex lege, dakle nezavisno od volje stranaka, što je izričito propisano članom 86. tačka 8. Zakona o radu. Rješenje o tome mu nije uručeno lično dok se nije vratio sa izdržavanja zatvorske kazne, već je objavljeno na oglasnoj ploči tužene. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant, nakon što mu je izvršena lična dostava 12. juna 2002. godine, bio poučen o pravnom lijeku i koristio je pravo da uloži prigovor nadležnom organu, Upravnom odboru tužene, a zatim i da vodi sudski postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije bio lišen prava na zaštitu koju Zakon o radu propisuje, bez obzira na činjenicu da je rješenje o otkazu ugovora o radu primio nakon povratka sa izdržavanja zatvorske kazne.
- 27.Ustavni sud, također, smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije, a imao je i advokata. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
- 28.Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 29.U skladu sa zaključkom u vezi sa navodnim povredama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodne povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 30.Ustavni sud zaključuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom, pa su stoga zahtjevi za zaštitu prava na rad ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud zaključuje da činjenica da je apelantu rješenje o otkazu ugovora o radu, po kojem mu je ex lege prestao ugovor o radu, uručeno nakon što je izdržao zatvorsku kaznu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravičan postupak, jer je apelant imao i koristio predviđena pravna sredstva za zaštitu svojih prava.
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.