USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 112/04, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija V. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 350/03 od 4. decembra 2003. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1 7012791764 od 9. decembra 2002. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj MB 7012791764, od 21. oktobra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.V - B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 5. aprila 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U 350/03 od 4. decembra 2003. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj 02/1 7012791764 od 9. decembra 2002. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Zavoda PIO (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) broj 7012791764, od 21. oktobra 2002. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere, kojom bi joj se utvrdilo pravo retroaktivne isplate zaostalih penzija. Apelantica je dopunila apelaciju 29. marta, 5. aprila i 20. septembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 28. septembra 2004. godine od Vrhovnog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju 12. oktobra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 28. septembra 2004. godine od Zavoda PIO, kao druge stranke u postupku, je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Druga stranka u postupku je Ustavnom sudu dostavila odgovor na apelaciju 11. oktobra 2004. godine.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Zavoda PIO su dostavljeni apelantici 20. oktobra 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
- 8.Apelantica je ostvarila pravo na starosnu penziju koja joj je priznata rješenjem nadležne službe Zavoda PIO Privremenim rješenjem broj 1810-1575/98-1 od 8. maja 1998. godine.
- 9.S obzirom da je zbog zdravstvenih razloga bila odsutna iz Sarajeva sve do novembra 2001. godine, podnijela je zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije za period od 1. januara 1998. godine do 6. novembra 2001. godine. Apelantica, po odlasku iz Sarajeva na liječenje, nije regulirala pitanje nastavka isplate penzije niti odredila privremenog zastupnika koji bi to uradio. Administrativna služba je njen zahtjev odbila Rješenjem broj MB 7012791764 od 21. oktobra 2002. godine, utvrđujući da ima pravo na isplatu zaostalih penzija samo za period od šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva.
- 10.Zavod PIO je apelanticinu žalbu protiv navedenog rješenja odbio Rješenjem broj 02/1 7012791764 od 9. decembra 2002. godine.
- 11.Vrhovni sud je presudom broj U 350/03 od 4. decembra 2003. godine apelanticinu tužbu protiv drugostepenog rješenja djelimično prihvatio i rješenje koje se odnosi na zahtjev za isplatu penzije od 1. novembra 1997. godine do 31. jula 1998. godine vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, a dio zahtjeva koji se tiče retroaktivne isplate penzije za period od 1. januara 1998. godine do 6. maja 2001. godine odbio kao neosnovan.
IV - Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH, broj 29/98) relevantna odredba glasi:
"Član 104.
(1) Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
(2) Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelantica se žali da je povrijeđeno njeno pravo na retroaktivnu isplatu penzije, kako je to tražila u svom zahtjevu upućenom nadležnim organima. Moralo se, ističe ona, uvažiti njeno zdravstveno stanje koje je zaista bilo teško i činjenica da je na operaciju, zbog bolesti, morala ići u inozemstvo. Prema tome, ona ne snosi nikakvu krivicu za nastali prekid isplate penzije. Pobijanim odlukama njeno pravo na retroaktivnu isplatu penzije je osporeno i time su povrijeđena njena ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu. Predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom bi se ranije greške ispravile i utvrdilo pravo na isplatu zaostalih penzija.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod navoda i obrazloženja datog u svojoj osporenoj presudi. Sud nalazi da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Zavod PIO, u odgovoru na apelaciju, ističe da je apelantici priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. novembra 1997. godine, a prema njenom zahtjevu za utvrđivanje penzije podnijetom 29. aprila 1998. godine. Isplata po naprijed navedenom rješenju nije vršena, jer su čekovi za isplatu vraćani. Apelanticinim podneskom, primljenim 8. augusta 2000. godine, zatražena je isplata penzije. S obzirom da zahtjev nije bio kompletan, a da bi se utvrdile sve činjenice i okolnosti koje su značajne za pravilno rješenje ove upravne stvari i stranci omogućilo da ostvari i zaštiti svoja prava i pravne interese, imenovana je pozivana 28. septembra 2000. godine, 28. novembra 2000. godine i 11. januara 2001. godine, jer se bez njenog učešća nije mogla donijeti pravilna i na zakonu zasnovana odluka. Na navedene pozive apelantica se nije odazivala, te je zaključkom obustavljen postupak pokrenut po zahtjevu od 8. augusta 2000. godine.
- 16.Podneskom od 6. novembra 2001. godine, koji se odnosi na aktiviranje penzije, imenovanoj je uspostavljena isplata penzije počevši od 6. maja 2001. godine, odnosno šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, što je u skladu sa članom 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojim je propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet poslije isteka tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad, te kako je zahtjev podnijet 6. novembra 2001. godine, isplata starosne penzije je uspostavljena počevši od 6. maja 2001. godine. Upravni i sudski organi su, rješavajući apelanticinu žalbu u upravnom sporu, sve ovo imali u vidu, pa nesporno proizlazi da su njeni navodi neosnovani, te apelaciju kao takvu treba odbiti kao neosnovanu, zaključuje se u odgovoru na apelaciju.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U 350/03 od 4. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu presudu apelantica je primila 24. januara 2004. godine, a apelacija je podnijeta 5. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Apelantica pobija navedenu odluku, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni upravni i sudski organi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih organa krše ustavna prava. To su slučajevi kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 25.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 26.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi argumenti ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 27.Ustavni sud smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem kako bi efikasno štitila Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zaštićena ljudska prava. Ipak, postoji opravdano ograničenje pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su neophodni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. U okviru tih ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989., u predmetu Cyril Albert Warner v. VB). Ovo je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega pri određivanju roka zastarjelosti, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Ashingdane v. VB od 28. maja 1985., serija A, broj 93., stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Nadalje, u pogledu prigovora zastare potraživanja, upravni organi i Vrhovni sud su, prije svega, obrazložili svoje odluke navodeći materijalne propise izražene u odredbi člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, u ovoj odredbi je izričito precizirano da se penzije isplaćuju od dana ispunjenja uvjeta za sticanje penzije, a ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Međutim, ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, penzija se isplaćuje od dana podnošenja zahtjeva i to za šest mjeseci unazad. Pošto je apelantica podnijela zahtjev za reaktiviranje penzije 6. novembra 2001. godine, nadležni organi su ispravno postupili kad su isplatu penzije računali šest mjeseci unazad, dakle od 6. maja 2001. godine. Ustavni sud ne može ulaziti u razloge zašto je apelantica propustila da kontinuirano regulira isplatu penzije, uvažavajući čak da je morala, zbog teške bolesti, biti odsutna i boraviti u inozemstvu. Međutim, nema mjesta njenom pozivanju u apelaciji na rok zastarjelosti od tri godine iz Zakona o obligacionim odnosima, jer se u konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o pitanjima isplate penzija, u pogledu zastarjelosti primjenjuje rok od šest mjeseci, kako je to regulirano Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je lex specialis u konkretnom slučaju.
- 28.Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala pravo pristupa sudu pune jurisdikcije. Ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sud nije zloupotrijebio pozitivnopravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi. Sudski postupak nije trajao predugo, da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 30.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII - Zaključak
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.