Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 9. decembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 120/04, rješavajući apelaciju R. Z. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija R. Z., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1565/03 od 20. novembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1405/01 od 23. juna 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    R. Z. (u daljem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnijela je 10. februara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1565/03 od 20. novembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1405/01 od 23. jula 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 28. septembra 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 8. oktobra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od A. A. iz Busovače, druge stranke u postupku (u daljem tekstu: tužena), je 28. septembra 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tužena je 6. oktobra 2004. godine dostavila odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i tužene je 1. decembra 2004. godine dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 8.
    Apelantica je 20. januara 1999. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa tuženom. Ugovor je potpisan i ovjeren u Općinskom sudu pod brojem R-II 2/99.
  • 9.
    Smatrajući da tužena ne ispunjava svoje obaveze iz zaključenog ugovora, apelantica je tužbom tražila raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Općinski sud je presudom broj P 1405/01 od 23. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1565/03 od 20. novembra 2003. godine, odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći u obrazloženju presude da nisu ispunjeni uvjeti za raskid navedenog ugovora.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

"Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja ( ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Član 123.

Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica navodi da su osporenim presudama povrijeđena njena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da, kao stara i nesposobna osoba, nije znala šta potpisuje i koje obaveze preuzima zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju. Ističe da je u takvom stanju i precizirala vrijednost spora na 3.000 KM, inače bi, s obzirom na stvarnu vrijednost predmeta spora koja dostiže i 100.000 KM, imala pravo na reviziju koja joj je uskraćena i u kojoj bi, po njenom mišljenju, i uspjela. Smatra da su sudovi vodili postupak u kojem je ona bila zapravo parnično nesposobna stranka, a iskazi svjedoka nisu pravilno i potpuno ocijenjeni, što je dovelo do nepravilnih i nezakonitih presuda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju sačinjen u skladu sa zahtjevima odredbi čl. 120.-125. Zakona o nasljeđivanju, pa nema osnova za njegov raskid. Tužena strana je svoje obaveze, preuzete ugovorom, savjesno izvršavala i sud opravdano nije našao razlog za raskid ugovora. Navodi apelantice da nije znala šta potpisuje, da je stara i bolesna, pa stoga parnično nesposobna, nisu mogli biti prihvaćeni jer u tom smislu nije dostavljen nikakav medicinski nalaz niti rješenje kojim bi bila utvrđena apelantičina parnična nesposobnost.
  • 13.
    Tužena, u odgovoru na apelaciju, ističe da se apelantičini navodi ne mogu prihvatiti kao osnovani jer je ona imala mogućnost da pred redovnim sudovima iznese sve činjenice i dokaze koji bi joj išli u prilog. Ona je imala mogućnost ulaganja pravnog lijeka protiv prvostepene presude, koji je i iskoristila. Ona je angažirala stručnu osobu - advokata da je zastupa u svim fazama postupka. Pošto sud, po službenoj dužnosti, pazi da li osoba koja se pojavljuje u postupku može biti stranka u postupku, da je posumnjao u njenu sposobnost uputio bi je da nađe stručnu pomoć, što je ona i uradila, odnosno postavio bi joj privremenog staraoca za konkretan poseban slučaj. I konačno, nije obaveza suda da utvrđuje vrijednost spora, nego prema odredbama Zakona o parničnom postupku tu vrijednost određuje sama stranka. Apelantica u apelaciji napada i sam ugovor o doživotnom izdržavanju kao i postupak njegove ovjere pred nadležnim sudijom. Međutim, s obzirom da nikad nije ni bilo dovedeno u pitanje da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen i ovjeren na zakonit način - jer bi se u protivnom zahtijevao poništenje, a ne raskid ugovora - apelantičini navodi u tom smislu su proizvoljni, pa zbog svih iznijetih razloga apelaciju, kao neosnovanu, treba u cijelosti odbiti.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1565/03 od 20. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 13. decembra 2003. godine, a apelacija je podnijeta Ustavnom sudu 9. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 18.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom"

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u skladu sa zahtjevima koji su implicite sadržani u garancijama koje osigurava pravo na pravično suđenje. Ti zahtjevi se, u utvrđivanju građanskih prava i obaveza, odnose na standard "jednakosti u postupanju" koji "podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj - uključujući i svoje dokaze - pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-a-vis suprotne strane. To, u principu, znači mogućnost za strane u građanskom postupku da se upoznaju sa svim predočenim dokazima ili zapažanjima, te da daju komentar na te dokaze i zapažanja.
  • 20.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 21.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti svi izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 22.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Osnovni apelantičin prigovor svodi se na ocjenu da su njena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da je sam ugovor o doživotnom izdržavanju rušljiv jer ga je potpisala u stanju bolesti i nepotpunog razumijevanja smisla i značaja samog ugovora, da su iskazi svjedoka u prvostepenom postupku proizvoljno protumačeni i da joj, konačno, nije bilo dopušteno da vrijednost spora precizira na iznos koji bi joj omogućavao ulaganje vanrednog pravnog lijeka - revizije, sa kojim bi, sasvim sigurno, zaštitila svoja prava. Ustavni sud zapaža da je ugovor sačinjen potpuno zakonito i to u prisustvu obje ugovorne stranke i propisno ovjeren pred nadležnim sudijom. Nakon toga je sudija pročitao ugovor ugovornim stranama, poučio ih o pravnim posljedicama njegovog zaključenja, nakon čega su obje stranke potpisale ugovor, te je konačno sudija ovjerio ugovor, što se vidi iz samog zapisnika. Sudovi nisu našli nikakvih elemenata koji bi ukazivali da je tuženi, inače apelantičini blizak rođak, postupao na prijevaran način. To su potvrdili i iskazi svjedoka saslušani u toku prvostepenog postupka. Upravo suprotno, pošto je apelantica insistirala na zaključenju predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, tužena strana je i predlagala da se ugovorni odnos uredi kako apelantica želi, a sve u skladu sa zakonskim odredbama. Apelantičine navode da nije bila svjesna kakve obaveze preuzima i šta potpisuju sud je ocijenio kao paušalne, s obzirom da nije predočila nikakav dokaz da joj je poslovna sposobnost oduzeta niti je ispoljavala takav stepen dezorijentiranosti koja bi ukazivala da bi takav pravni postupak trebalo provesti. Ugovor je zaključen, a to je potvrđeno i nalazima prvostepene presude, u punoj svijesti i saznanju kakve su faktičke i pravne posljedice potpisivanja toga ugovora.
  • 24.
    Apelantica je, nadalje, tražila da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju, ali nije predočila nijedan dokaz da su ispunjeni zakonski uvjeti za raskid ugovora iz člana 123. Zakona o nasljeđivanju. Apelantica nije živjela u zajednici sa tuženom stranom, da bi se moglo zaključiti da je došlo do poremećenih odnosa među njima, koji bi doveli do raskida ugovora uslijed nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života. Sve svoje obaveze, koje su proistekle iz ugovora o doživotnom izdržavanju, tužena strana je savjesno ispunjavala. Sudovi nisu dakle našli nikakve pravne razloge koji bi ukazivali da je raskid ugovora opravdan i nužan pravni postupak. S obzirom da stranke određuju vrijednost spora, sud je ocijenio neosnovanim navode apelantice da bi utvrđivanjem vrijednosti spora na iznos u kojem bi revizija bila dopuštena, njena pravna pozicija bila bolja i sigurnija, s obzirom da je krajnje neizvjesna pretpostavka kakav bi ishod revizionog postupka bio.
  • 25.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka i to u dvije sudske instance. Ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantici je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi. Činjenice i dokazi do kojih su u predmetnom slučaju došli sudovi, ukazuju da nije zloupotrijebljeno niti pogrešno protumačeno materijalno pravo. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo, da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 27.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.