USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
na sjednici, održanoj 9. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 222/04, rješavajući apelaciju J. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija J. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-350/01 od 4. novembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-288/01 od 4. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj P-113/00 od 24. novembra 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.J. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Makljenovca, općina Usora, podnio je 10. februara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-350/01 od 4. novembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-288/01 od 4. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-113/00 od 24. novembra 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku A. K. rođ. K.zatraženo je, 4. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Učesnik u postupku A. K. rođ. K., dostavila je odgovor na apelaciju 16. novembra 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor A. K. rođ. K. je, 23. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-113/00 od 24. novembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-288/01 od 4. septembra 2001. godine, utvrđeno je da tužiteljici A. K. rođ. K. pripada - suvlasničkog dijela na nekretninama iz izreke te presude po osnovu zajednički stečene imovine u braku sa apelantom. U obrazloženju ove presude je navedeno kako je sud utvrdio da je apelantova bivša supruga učestvovala u izgradnji zajedničke kuće, a istovremeno obavljala i kućanske poslove i brinula o djeci. Stoga je sud zaključio da je njen doprinos stjecanju zajedničke imovine bio jednak doprinosu apelanta.
- 7.Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-350/01 od 4. novembra 2003. godine, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv navedene drugostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 8.Porodični zakon ("Službeni list SRBiH", br. 21/79 i 44/89).
"Član 264. stav 2.
Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 267., u relevantnom dijelu, glasi:
(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
(2) Š...Ć sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece , kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.
(3) Na visinu udjela bračnog druga u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni drug uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog druga u daljnjem stjecanju."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.U apelaciji apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što nižestepeni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze. Navodi da je, u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji, ukazivao na navedene propuste sudova, ali su svi njegovi prigovori odbijeni. Pored toga, apelant smatra da mu je povreda prava nanesena i time što je nakon rata uložio lična sredstva u adaptaciju devastirane sporne imovine, što u postupku podjele te imovine sudovi nisu uvažili.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju A. K. rođ. K. ističe da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogleda zahtjeva i prigovora apelanta, te da su neosnovani navodi iz apelacije o povredi apelantovog prava na imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI - Dopustivost
- 11.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-350/01 od 4. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2004. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 14.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 15.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 16.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 17.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu.
(...)"
- 18.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 19.Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 20.Pojmove "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
- 21.Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu neophodno da apelant pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na podjelu zajedničke imovine stečene u braku i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stoga, primjenljiv.
- 22.Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Evropske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također može primjenjivati takve zakone, koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa šire polje ocjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije, koji dozvoljavaju ograničena korištenja prava (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 2/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04 od 24. marta 2004. godine).
- 23.Ustavni sud smatra, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju imovine u smislu značenja stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
- 24.Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelanta njegove imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim presudama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 25.Razmatrajući pitanje da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na zakonu, Ustavni sud primjećuje da se osporene odluke temelje na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, na koju je sud primijenio odredbe člana 264. stav 2. i člana 267. stav 2. Porodičnog zakona, kojima je određena pravna priroda imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice i pravila i principi kod utvrđivanja suvlasničkih udjela u toj imovini. Postavlja se pitanje da li je, kod takvog stanja predmetne stvari, osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.
- 26.Ustavni sud podsjeća da je u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dovoljno da je miješanje u imovinu apelanta imalo svoju osnovu u zakonu (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 27/01 od 28. septembra 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 8/02). U konkretnom slučaju, miješanje u imovinu apelanta, u vidu konstituiranja suvlasničkog udjela apelantove supruge na zajednički stečenoj imovini, zasnovano je na članu 267. Porodičnog zakona. Neosnovan je navod apelanta da je učinjena povreda prava na imovinu jer njegov udio u zajedničkoj imovini nije veći, s obzirom da je nakon razvoda braka sam ulagao sredstva u sanaciju devastirane kuće. Takav zaključak temelji se na stavu 3. navedenog člana 267. Porodičnog zakona, o kojem su redovni sudovi dali dovoljno razloga.
- 27.Nadalje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi naprimjer Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit. paragraf 46&50). Ustavni sud konstatira, kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na drugog učesnika u postupku. Sasvim neosnovano i potpuno nepravično bi bilo očekivati da apelant uživa šira imovinska prava od drugog učesnika u postupku iz razloga na koje se apelant poziva. Ustavni sud ne smatra da je osporenim odlukama narušen javni interes obzirom da se u konkretnom slučaju vodio spor oko imovinskih prava bivših supružnika. U takvoj situaciji javni interes nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, podjela zajedničke imovine bivših supružnika izvrši na zakonit način u skladu sa doprinosom svakog od njih u stjecanju predmetne imovine. U tom smislu, nižestepeni redovni sudovi su osporenim odlukama slijedili zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku.
- 28.U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelantovo ustavno pravo na imovinu.
- 29.Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.