USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 256/03, rješavajući apelaciju O. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Djelimično se usvaja apelacija O. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine.
Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije, podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-235/01 od 21. marta 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.O. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je, 2. septembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-235/01 od 21. marta 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Tropic prehrane" d.o.o. Banja Luka, kao sudionika u postupku, zatraženo je 22. juna 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 12. jula 2004. godine, a sudionik u postupku "Tropic prehrana" d.o.o. Banja Luka 15. jula 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i sudionika u postupku "Tropic prehrane" d.o.o. Banja Luka je, 16. augusta 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelant je bio u radnom odnosu kod PP "Tropic" Banja Luka, pravnog prednika "Tropic prehrane" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: poslodavac). Navedeni poslodavac je, 12. marta 1993. godine, donio rješenje, bez broja, o prestanku potrebe za radom apelanta sa 15. martom 1993. godine. Prema navedenom rješenju, apelantu je za vrijeme čekanja posla pripadala naknada plaće u visini 70% najniže plaće kod poslodavca u trajanju od najduže dvije godine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Upravnom odboru poslodavca, koji je donio Odluku broj 35/93 od 2. aprila 1993. godine, kojom je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.
- 7.Nakon toga, poslodavac je donio Rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa, broj 65/94 od 22. novembra 1994. godine, prema kojem radni odnos prestaje 3. decembra 1994. godine. Navedenim rješenjem utvrđen je apelantu otkazni rok koji je trajao od 4. decembra 1994. godine do 3. aprila 1995. godine. Protiv predmetnog rješenja apelant je izjavio prigovor, koji je poslodavac Odlukom broj 103/95 od 4. oktobra 1995. godine odbio kao neosnovan.
- 8.Potom je apelant podnio tužbu protiv poslodavca kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u kojoj je istakao tužbeni zahtjev da se utvrdi da su nezakonite predmetne odluke poslodavca, te da se naloži poslodavcu da apelanta vrati na njegovo radno mjesto. Ujedno, apelant je tražio da sud obaveže poslodavca na uplatu dužnih doprinosa za period od 3. aprila 1995. godine do dana vraćanja na posao, kao i isplatu plaće, toplog obroka i troškova parničnog postupka. Osnovni sud je donio presudu broj RS-107/96 od 26. februara 1998. godine, kojom je odbačena apelantova tužba kao neblagovremena, u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje poslodavca od 12. marta 1993. godine i Odluka broj 35/93 od 2. aprila 1993. godine. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
- 9.Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je donio Rješenje broj Ž-80/99 od 29. oktobra 1999. godine, kojim je žalbu uvažio, te presudu Osnovnog suda broj RS-107/96 od 26. februara 1998. godine u cijelosti ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 10.Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio djelimičnu presudu broj RS-386/99 od 15. juna 2001. godine, kojom je utvrđeno da su odluke poslodavca nezakonite i naloženo mu da apelanta vrati na njegovo radno mjesto u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U stavu 2. izreke ove presude određeno je da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i troškovima postupka odlučiti naknadno, nakon pravosnažnosti ove djelimične presude.
- 11.Nezadovoljan ovakvom presudom poslodavac je protiv nje izjavio žalbu Okružnom sudu. Taj sud je u žalbenom postupku donio presudu broj Ž-235/01 od 21. marta 2002. godine, kojom je uvažio žalbu poslodavca i preinačio osporenu presudu. Njome je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je nezakonito rješenje poslodavca bez broja od 12. marta 1993. godine i Odluka Upravnog odbora poslodavca, broj 35/93 od 2. aprila 1993. godine. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je nezakonito Rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa broj 65/94 od 22. novembra 1994. godine i Odluka Upravnog odbora poslodavca broj 103/95 od 4. oktobra 1995. godine, kao i da se naloži poslodavcu da apelanta vrati na posao, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak u pogledu blagovremenosti tužbe u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva. S obzirom na takav zaključak, slijedi da je drugi dio tužbenog zahtjeva, navodi sud, neosnovan jer su odluke o prestanku radnog odnosa od 22. oktobra 1994. godine i 4. oktobra 1995. godine zasnovane na članu 21. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90).
- 12.Apelant je protiv navedene drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Nakon provedenog postupka Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine, kojom se revizija odbija. O razlozima ovakve presude Vrhovni sud navodi, u suštini, da Okružni sud osporenom presudom nije povrijedio materijalni zakon na štetu apelanta, niti postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka.
IV - Relevantni propisi
- 13.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90)
Član 21. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi:
"Radnik Š...Ć ima pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uvjeti za ostvarivanje tog prava, a najduže dvije godine."
Član 80. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi:
"Prigovor Š...Ć radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava."
Član 83. stav 1. glasi:
"Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom."
- 14.Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98)
Član 57. stav 1. glasi:
"Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa po članu 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant u svojoj apelaciji navodi da je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što je, radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, podnio tužbu 13. oktobra 1995. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda tek 27. juna 2003. godine. Apelant smatra da toliko dug rok za okončanje postupka nije razuman, a posljedica je ponašanja tužene strane u sporu i samih sudova, od Osnovnog do Vrhovnog suda. Pri tome, predmetni spor je, navodi apelant, riješen isključivo na osnovu pismenih dokaza i činjenica utvrđenih u djelimičnoj presudi Osnovnog suda, broj RS-386/99 od 15. juna 2001. godine, a po svojoj prirodi je krajnje jednostavan.
- 16.Nadalje, apelant iznosi da su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su njihove presude donesene na osnovu nevaljanog i proizvoljnog dokaza čime je uskraćeno pravo na fer suđenje koje je bitno uticalo i na ishod spora. Pored toga, apelant smatra da su navedeni sudovi povrijedili njegovo pravo na pristup sudu, jer su ga svojim nezakonitim i proizvoljnim tumačenjem materijalnog i procesnog prava osujetili u ostvarenju prava iz radnog odnosa.
- 17.S obzirom na ove navode, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i naloži Osnovnom sudu da donese odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju iznosi da u svemu ostaje kod razloga datih u pobijanoj presudi. Sve činjenice i okolnosti bitne za odluku o sporu nižestepeni sudovi su pravilno i potpuno utvrdili, smatra ovaj sud, i pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, Vrhovni sud smatra da apelantu nije uskraćeno prava na pristup sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa, već se radi o nepodnošenju tužbe u roku koji je propisan relevantnom odredbom Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Ostali navodi iz apelacije, smatra Vrhovni sud, odnose se na činjenice i okolnosti koje nisu odlučne za pravilnost i zakonitost pobijane presude kojom je odlučeno o predmetu spora.
- 19.U odgovoru na apelaciju poslodavac, u suštini, interpretira nižestepene odluke i iznosi razloge za njihovo donošenje. Pri tome, poslodavac se nije osvrnuo na apelantove navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje.
VI - Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 21. jula 2003. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 24.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
- 25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijalu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 26.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da postupak, koji je vođen pred nižestepenim sudovima, nije završen u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Period koji se uzima u obzir
- 28.Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka koji je dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; nazočn protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 29.U konkretnom slučaju postupak je započeo 13. oktobra 1995. godine, kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je završen presudom Vrhovnog suda broj Rev-367/02 od 27. juna 2003. godine. Dakle, Ustavni sud konstatira da je postupak ukupno trajao više od sedam godina i osam mjeseci, od kojih sedam godina i šest mjeseci spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
- 30.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 31.Ustavni sud naglašava, u skladu sa svojom ranijom praksom, da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta ovog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora i postupaka vezanih za ovaj predmet.
- 32.Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, te apelantov zahtjev da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao i isplati mu sve naknade po osnovu radnog odnosa. Pored toga, Ustavni sud također zapaža da je prvostepeni sud djelimičnom presudom odlučivao samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu zakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa, a ne i o drugom dijelu tužbenog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud svoje presude donijeli gotovo isključivo na osnovu pismenih dokaza, odnosno razmatranjem osporenih odluka poslodavca, te da se u toku postupka nisu morala izvoditi druga dokazna sredstva (vještačenje, uviđaj na licu mjesta, saslušanje većeg broja svjedoka i sl.). I na koncu, u postupak su uključene samo dvije strane, te se, radi navedenog, ne može smatrati da se predmet koji je razmatran pred nižestepenim sudovima može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i pravnih pitanja.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 33.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85, Dec. 12.4.89, O.I. 70).
- 34.Ustavni sud zapaža da, u periodu koji je relevantan za Ustavni sud, apelant nije propustio ni u jednom slučaju da se pojavi na zakazanim ročištima zajedno sa svojim zastupnikom. On nije tražio od suda da se ročišta odgađaju, niti je koristio ikakve metode koje su mogle dovesti do odlaganja postupka. Naprotiv, apelant, odnosno njegov zastupnik, je u dva slučaja pismenim podnescima, i više puta usmeno, tražio nastavak i ažuriranje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na druga pitanja apelantovo ponašanje samo po sebi ne može opravdati dužinu postupka.
- 35.Prema tome, Ustavni sud nalazi da se višestruka odlaganja postupka ne mogu pripisati apelantu.
c) Ponašanje suda
- 36.Ustavni sud zapaža, uvidom u spis prvostepenog suda, da je od 14. decembra 1995. godine, pa do dana donošenja prvostepene presude, 15. juna 2001. godine, Osnovni sud zakazao u redovnom i ponovljenom prvostepenom postupku 22 rasprave. Apelant je sa svojim zastupnikom aktivno sudjelovao na tim raspravama, a 10 rasprava je odloženo zbog toga što se na njima nije pojavio tuženi, odnosno njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, ili su tražili odlaganje ročišta. Nadalje, Osnovni sud je u 10 slučajeva počinjao glavnu raspravu od početka, radi izmijenjenog sastava vijeća, što je nesumnjivo uticalo na njegovu efikasnost u ovom predmetu.
- 37.Pored toga, prvostepeni sud je u više navrata odlagao ročišta za glavnu raspravu zbog neuredne dostave poziva i podnesaka (između ostalog i tužbe tuženom na odgovor), a primjetno je da je od dana donošenja prvostepene presude, 26. februara 1998. godine pa do dostavljanja spisa Okružnom sudu o žalbi, protekla jedna godina i dva mjeseca. Spis je upućen žalbenom sudu 29. aprila 1999. godine.
- 38.Stoga, Ustavni sud ističe da ukupna dužina postupka u ovom predmetu od sedam godina i šest mjeseci nije opravdana. Ustavni sud nalazi da se apelant ne može smatrati odgovornim za odugovlačenje postupka, da slučaj nije kompleksan i da ponašanje sudova ukazuje na nedostatak potrebne posvećenosti predmetu. Ustavni sud nalazi da se navedeni period, koliko je trajao ovaj postupak, ne može smatrati "razumnim".
- 39.Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.
- 40.U svjetlu navedenog i imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi koji su odlučivali u ovom postupku neopravdano tolerirali i dali svoj aktivan doprinos odugovlačenju postupka, a da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelanta, s obzirom da je predmet postupka radni spor koji je, i ex lege, hitan postupak. Slijedi, da apelant nije bio u prilici da dođe do odluke suda u meritumu u pogledu svojih građanskih prava u razumnom roku.
- 41.Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za donošenje odluke u okviru razumnog vremenskog roka nije ispoštovan, što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.S obzirom da ni apelant nije podnio zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud smatra, u skladu i sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, da je ova odluka odgovarajuća satisfakcija zbog kršenja apelantovih navedenih prava.
Ostali navodi apelanta u pogledu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
- 43.U pogledu apelantovih navoda da su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su njihove presude donesene na osnovu nevaljanog i proizvoljnog dokaza, čime je uskraćeno pravo na fer suđenje i pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). U pogledu dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
- 44.U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je apelant imao pristup sudovima na sve tri instance, odnosno da je mogao predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, te da su sudovi ispitali njegove zahtjeve u skladu sa zakonom i, na kraju, meritorno riješili njegov tužbeni zahtjev. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan načini i da je apelantu uskraćen pristup sudu. Ustavni sud stoga zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak i pristup sudu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 45.Na osnovu člana 61. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.