USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 280/03, rješavajući apelaciji B. i Ž. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija B. i Ž. T., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-273/02 od 20. decembra 2002. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srpcu broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.B. i Ž. T. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa M. Š., advokat iz Srpca, podnijeli su 30. septembra 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-273/02 od 20. decembra 2002. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srpcu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenog rješenja do donošenja odluke o apelaciji.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i sudionika u postupku S. J., zatraženo je 19. maja i 25. juna 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. juna 2004. godine, dok je druga stranka u postupku odgovor na apelaciju dostavila 12. jula 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i druge stranke u postupku su, 21. jula 2004. godine, dostavljeni apelantu.
- 5.Ustavni sud je, na svojoj sjednici od 25. marta 2004. godine, odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporene odluke i obustavio izvršenje Rješenja Okružnog suda broj Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
- 7.Apelanti su 15. septembra 1991. godine zaključili pismeni kupoprodajni ugovor sa S. J., prodavcem, koji je apelantima prodao kuću sa posjedom upisanu u k. č. broj 345/2 površine 870 m" u K. O. Srbac za cijenu od 38.000 KM. Apelanti su odmah po zaključenju kupoprodajnog ugovora isplatili avans u iznosu od 10.000 KM. Međutim, nezadovoljan isplatom preostalog dijela kupoprodajne cijene, prodavac je podnio tužbu za raskid kupoprodajnog ugovora i povraćaj nepokretnosti. Osnovni sud je presudom broj P-154/96 od 2. aprila 1998. godine obavezao apelante da predaju u posjed kupljene nepokretnosti, a da prodavac vrati primljeni avans, uz snošenje troškova postupka u iznosu od 5.000 dinara.
- 8.Nakon donošenja ove presude Osnovni sud je po tužbenom zahtjevu prodavca radi stjecanja bez osnova, donio presudu broj P-90/98 od 3. marta 2000. godine kojom je apelante obavezao da prodavcu isplate iznos od 5.500 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U daljnjem toku parničnog postupka Osnovni sud je, po tužbenom zahtjevu apelanata, donio presudu broj P-119/00 od 3. marta 2001. godine kojom je obavezao prodavca da na ime korištenja njihovih novčanih sredstava isplati iznos od 4.503,27 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 834 KM.
- 9.Radi pravilnog utvrđivanja uzajamnih obaveza, koje su nastale nakon raskida kupoprodajnog ugovora, Osnovni sud je naložio vještačenje u predmetu konačnog utvrđivanja uzajamnih obaveza, a prema ranije navedenim presudama Osnovnog suda br. P-154/96, P-90/98 i P-119/00. Prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka, a nakon utvrđivanja svih dugovanja i potraživanja između stranaka, apelanti su obavezani da prodavcu isplate 315,17 KM.
- 10.Osnovni sud je, rješavajući u izvršnom postupku o prijedlogu S. J., donio Rješenje broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine, kojim je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata radi finansijskog nadvještačenja i dopuna prijedloga za izvršenje pravosnažne i izvršne presude tog suda broj P-154/96, zaprimljene pod brojem I-96/00.
- 11.Smatrajući da je vještačenje nesavjesno i netačno izvršeno, apelanti su podnijeli žalbu zbog bitnih povreda postupka i zbog pogrešne primjene Zakona o izvršnom postupku. Okružni sud je, rješavajući o žalbi apelanata, Rješenjem broj Gž-273/02 od 20. decembra 2002. godine žalbu apelanata na rješenje koje se odnosi na zahtjev za ponovno finansijsko vještačenje odbacio kao nedozvoljen, ostali dio žalbe odbio, a prvostepeno Rješenje broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine potvrdio.
IV - Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 7/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90, 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
"Član 219.
Svaka stranka dužna je da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.
Član 220.
Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica rješava sud.
Član 250.
Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 251.
Vještačenje vrše vještaci koje određuje parnični sud.
Prije nego što odredi koja će lica uzeti za vještake sud će o tome saslušati stranke. U hitnim slučajevima sud može odrediti vještaka iako prethodno stranke nisu saslušane. Š....Ć
Član 252.
Vještačenje po pravilu vrši jedan vještak, a kad sud ocjeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.
Član 262.
Protiv rješenja suda iz člana 251. i 252. ovog zakona nije dozvoljena žalba.
Član 302.
Kad predsjednik vijeća završi saslušanje pojedinog svjedoka, vještaka ili stranke, članovi vijeća mogu ovom licu neposredno postavljati pitanja.
Stranka i njen zastupnik ili punomoćnik mogu po odobrenju predsjednika vijeća neposredno postavljati pitanja protivnoj stranci, svjedocima i vještacima"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti ističu da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 14.Sud je, ističu dalje apelanti u apelaciji, počinio bitnu povredu postupka kada po primjedbama apelanata na nalaz i mišljenje vještaka nije odredio dokazivanje njegovim saslušanjem na glavnoj raspravi. Vještak je, smatraju apelanti, dužan da odgovori na sve prigovore, bili oni osnovani ili ne.
- 15.Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-273/02 od 20. decembra 2002. godine žalbu apelanata, kojom su zahtijevali finansijsko nadvještačenje, odbio kao nedozvoljenu, a u ostalom dijelu žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. S obzirom da je i prvostepeno i drugostepeno rješenje doneseno na osnovu spornih i proizvoljnih dokaza, koje je u konačnoj instanci i uticalo na ishod spora, povrijeđeno je pravo apelanata na pravično suđenje.
- 16.Apelanti, stoga, predlažu da se ukine Rješenje Okružnog suda broj Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine i Rješenje Osnovnog suda broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine i da se obustavi izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine, jer bi njegovim izvršenjem mogle nastupiti štetne posljedice za apelante.
- 17.Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga apelanti predlažu da se Rješenje Okružnog suda broj Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine i Rješenje Osnovnog suda broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine ukinu, a Rješenje Okružnog suda broj Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine, zbog mogućih štetnih posljedica za apelante, obustavi od izvršenja.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju koju je dostavio Okružni sud 14. juna 2004. godine ističe se da je sud odbio zahtjev za nadvještačenje apelanata zato što nije bilo osnova za to i zbog činjenice da se sud rukovodio odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, koji su važili u vrijeme donošenja rješenja. Sud je poklonio vjeru nalazu vještaka ekonomske struke koji je postupao u prvostepenom postupku, jer je našao da je vještačenje stručno i savjesno urađeno.
- 19.Iz svega iznijetog slijedi da je Rješenje Okružnog suda broj Gž-273/02 od 20. decembra 2002. godine doneseno u skladu sa zakonskim propisima, da ovim rješenjem nije ni odlučivano o iseljenju apelanata iz kuće prodavca kuće i da nije povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Sud stoga predlaže da se predmetna apelacija, kao neosnovana, odbije.
- 20.I suprotna stranka u postupku ističe da smatra da je apelacija neosnovana. Nesporno je da je prodavac vlasnik sporne kuće. Iako je poništen kupoprodajni ugovor, prodavac i dalje nema pristupa u svoju kuću. Sada je ta imovina izložena velikim oštećenjima zbog toga što je apelanti namjerno ruiniraju. S obzirom da sudskim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, suprotna strana u postupku - prodavac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI - Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 4. augusta 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu je dostavljena 30. septembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 26.Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravičan postupak
Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u skladu sa zahtjevima koji su implicite sadržani u garancijama koje obezbjeđuje pravo na pravično suđenje. Ti zahtjevi se, u utvrđivanju građanskih prava i obaveza, odnose na standard "jednakosti u postupanju" koji "podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj - uključujući i svoje dokaze - pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-a-vis suprotne strane. To, u principu, znači mogućnost za strane u Š....Ć građanskom postupku da se upoznaju sa svim predočenim dokazima ili zapažanjima, te da daju komentar na te dokaze i zapažanja.
- 28.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 29.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 30.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 31.Apelacijom se naglašava posebno da apelantima nije bila data mogućnost da postavljaju pitanja vještaku, jer bi to navodno sasvim sigurno uticalo na drukčiji ishod spora. Parnični postupak vodi nadležni sud koji u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li će neki dokaz izvesti odnosno da li će neku činjenicu utvrđivati ili je uzeti kao dokazanu. Drugim riječima, nadležni parnični sud upravlja parničnim postupkom. Činjenica je da je nalaz vještaka, kao u konkretnom slučaju, bitno dokazno sredstvo koje se koristi kad se radi o utvrđivanju činjenica iz oblasti posebnih, specijalističkih znanja. Međutim, ispitivanje vještaka o predočenom nalazu i mišljenju nije obavezan parnično-procesni zahtjev, nego procesna mogućnost precizirana stavom 2. člana 302. Zakona o parničnom postupku. Naime, tom zakonskom odredbom je utvrđeno da stranka i njezin zastupnik ili punomoćnik mogu, po odobrenju predsjednika vijeća, neposredno postavljati pitanja protivnoj stranci, svjedocima i vještacima, dakle u slučajevima kad to sud ocijeni za neophodno. To što je u konkretnom slučaju sud ocijenio da je nalaz, ocjena i mišljenje vještaka finansijske struke savjesno i urađeno de lege artis, te da nema potrebe za dodatnim usmenim ispitivanjem vještaka, nije povrijedilo navedenu odredbu Zakona o parničnom postupku. Pošto sud upravlja parničnim postupkom, on i procjenjuje kad će izvesti koju procesnu radnju i da li je izvjesna procesna radnja - u ovom slučaju usmeno ispitivanje vještaka - nužna za razjašnjenje spornih pitanja u predmetu.
- 32.Sud, prema tome, određuje vještake kad ocijeni da u postupku treba određenu stručnu stvar, u ovom predmetu ekonomske prirode, razjasniti i iznijeti pred sud, da bi to olakšalo razrješenje nastalog spora, jer sud u principu ne raspolaže specijalističkim znanjima iz raznih oblasti koja se mogu postaviti kao sporna pitanja. U konkretnom predmetu, vještak finansijske struke je utvrdio da kad se preračunaju, odnosno kompenziraju, sve obaveze stranaka iz raskinutog kupoprodajnog ugovora, preostaje da apelanti prodavcu isplate 314, 47 KM. Apelanti su imali mogućnost da se na sudsku odluku, kojom je utvrđena njihova obaveza po završenom vještačenju, žale drugostepenom organu, prigovarajući upravo nalazima i ocjeni nadležnog vještaka. Međutim, njihov zahtjev za finansijsko nadvještačenje Osnovni sud je odbio Rješenjem broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine. I prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, u pogledu uloge sudskih vještaka prvenstveni je zadatak da se uspostavi pravična ravnoteža između stranaka u postupku, ali ne prvenstveno u tehničkom smislu, nego treba koristiti pragmatičan pristup koji daje odgovor na pitanje da li uopće, kad i u kojoj mjeri koristiti nalaz vještaka kao dokazno sredstvo u parnici (vidi predmet Zumtobel protiv Austrije, presuda Evropskog suda od 21. septembra 1993. godine, serija A, broj 268 A, i predmet Bonisch protiv Austrije, presuda Evropskog suda od 6. maja 1985. godine, serija A, broj 92).
- 33.Ustavni sud uočava da nije predočen nijedan dokaz koji bi ukazao da je apelantu povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelanti su imali pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantima je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. I konačno, za sudske postupke, koji su trajali oko dvije godine, ne može se smatrati da su prekoračili razuman rok, kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 34.Zadatak Ustavnog suda je da odredi da li je pravo na pravično suđenje apelantima povrijeđeno činjenicom da im nije omogućeno usmeno ispitivanje vještaka u konkretnom postupku i da li je ta okolnost uticala na ishod spora. Njegov zadatak je, dakle, ograničen na ispitivanje da li su Općinski i Okružni sud povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje kada su svoje odluke bazirali na nalazu i ocjeni vještaka, a da nije omogućeno apelantima da ga usmeno ispituju na glavnoj raspravi. Međutim, pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. U predmetnoj apelaciji radi se, kako smo vidjeli, o mogućnosti da se vještaku postavljaju pitanja, a ne zakonskoj obavezi čije kršenje dovodi do bitne povrede parničnog postupka. Član 354. Zakona o parničnom postupku precizno utvrđuje koje su bitne povrede parničnog postupka i ova procesna radnja, zapravo mogućnost usmenog ispitivanja vještaka, nije navedena kao povreda.
- 35.S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uvjeti u pogledu zahtjeva "pravičnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.