USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 542/04, rješavajući apelaciju Sabahete Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-82/90.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-82/90, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetima br. P-658/90 i O-294/87, te u dijelu u kojem je podnesena zbog kršenja prava na zabranu podvrgavanja torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena usljed toga što Općina Visoko nije donijela odluku u razumnom roku u predmetu broj 03/5-364-26/89, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Sabaheta Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja podnijela je 24. juna i 23. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima koji se vode na Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-82/90, P-658/90 i O-294/87 i u predmetu koji se vodi u Općini Visoko pod brojem 03/5-364-26/89.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 28. juna 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi na uvid predmetne sudske spise.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju, kao i predmetne sudske spise 7. jula 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantici 8. septembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je poslije smrti oca 1987. godine pokrenula ostavinski postupak pred Općinskim sudom. Navedeni postupak se vodi pod brojem O-294/87 i prekinut je Rješenjem broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine zbog spora oko predmeta nasljedstva. Ostavinski postupak još nije završen. Osim toga, pokrenuta su dva parnična postupka pod br. P-82/90 i P-658/90, koji, također, nisu završeni. Prema stanju u spisu, proizlazi da je apelantica tražila da se nastavi postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-82/90, ali ju je predsjednik Općinskog suda dopisom broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine obavijestio da navedeni predmet nije pronađen u njihovoj arhivi.
- 7.Osim toga, iz spisa apelacije vidljivo je da apelantica vodi i postupak od 1989. godine kod Općine Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove, pod brojem 03/5-364-26/89, koji, također, još nije završen. Apelantica ne daje detaljnije podatke u vezi sa postupkom koji se vodi pred Općinom Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove osim što navodi da je nužno bilo pribaviti ugovor iz zemljišno-knjižnog ureda pod brojem DN-31/45, ali je i taj predmet izgubljen.
- 8.Uvidom u predmetne sudske spise Općinskog suda utvrđeno je sljedeće:
Postupak pred Općinskim sudom u predmetu P-658/90
- 9.Općinskom sudu je 25. juna 1990. godine podnesena tužba radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Kao tužioci označeni su: Subha Mustajbegović rođ. Buza, Arifa Salčinović rođ. Buza, Muhamed Buza i Subha Beganović (kod posljednjeg imena radi se najvjerovatnije o štamparskoj greški, pa je apelanticino ime navedeno kao Subha umjesto Sabaheta). Tužioce je zastupao Zahid Hadžić, advokat iz Visokog. Kao tuženi označeni su: Omer Buza i Zakira Bojčić rođ. Buza. Navedeni predmet registriran je pod brojem P-658/90. Na raspravi 2. aprila 1991. godine apelanticu i ostale tužioce zastupao je advokat koji je u ime tužilaca izjavio da predlaže da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari dok se ne završi parnica koja se vodi u predmetu broj P-82/90 s tim da je sud napravio štamparsku grešku pa je napisao da se traži prekid postupka u predmetu broj P-80/90, umjesto u predmetu broj P-82/90, što je naknadno konstatirano u podnesku suda od 9. maja 2005. godine, koji je upućen Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Apelanticin opunomoćenik je na navedenoj raspravi izjavio da ne traži pismeni otpravak rješenja o prekidu postupka, pa sud nije ni donosio posebno rješenje o prekidu postupka. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila nastavak postupka za koji je predložila da se prekine osim podneska advokata od 27. juna 2005. godine, u kome obavještava sud da mu je apelantica otkazala punomoć za zastupanje u predmetu broj P-658/90, ali da mu nije jasno da li je punomoć otkazana i u ime ostalih tužilaca.
Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj O-294/87
- 10.Pred Općinskim sudom je 7. februara 1990. godine održana rasprava u ostavinskom postupku koji se vodi pod brojem O-294/87, a koji se vodio nakon smrti ostavioca Muje Buza. Kao nasljednici u navedenom ostavinskom postupku učestvovali su: Omer Buza, Muhamed Buza, Arifa Buza, Subha Mustajbegović rođ. Buza, Sabaheta Beganović rođ. Buza (apelantica), Zakira Bojčić rođ. Buza i Zekija Bulut rođ. Buza. Na ostavinskoj raspravi se pojavio spor o obimu zaostavštine poslije umrlog, te su nasljednici upućeni na parnicu, a sud je donio Rješenje o prekidu ostavinskog postupka broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine. Navedenim rješenjem o prekidu ostavinskog postupka nasljednici Subha Mustajbegović, Sabaheta Beganović (apelantica), Arifa Buza i Muhamed Buza upućeni su na parnicu protiv nasljednika Omera Buza, Zakire Bojčić i Zekije Bulut radi utvrđivanja obima zaostavštine poslije umrlog Muje Buza i dokazivanja da im pripada isključivo pravo na naslijeđe poslije umrlog. Nakon toga Općinski sud je donio Rješenje broj O-147/90 od 4. septembra 1995. godine kojim se prekida ostavinski postupak poslije umrlog Muje Buza zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem s obzirom na to da su nasljednici nedostupni sudu, pa im sud nije mogao dostaviti pozive za raspravu. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila da se nastavi ostavinski postupak u ovoj pravnoj stvari. U spisu samo postoji apelanticin zahtjev od 24. maja 2004. godine, kojim traži da joj se omogući da izvrši uvid u ovaj spis, u okviru kog se nalazi i zabilješka radnika suda da je apelantici omogućeno da izvrši uvid u spis, te da su joj kopirana rješenja br. O-294/87 i O-147/90.
Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 (rekonstrukcija spisa)
- 11.U predmetnom sudskom spisu postoji zahtjev od 4. maja 2005. godine Ureda disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se traži informacija o stanju predmeta broj P-82/90, u kojem se kao tužilac pojavljuje Muhamed Buza i dr. sa tužbom radi poništenja ugovora o daru ili ustanovljenja protiv tuženog Omera Buza i Zakire Buza. Sudski službenik načinio je zabilješku u kojoj je konstatirao da je 24. januara 1990. godine Općinskom sudu podnesena tužba tužioca Muhameda Buza i dr. protiv tuženog Omera Buza i Zakire Bojičić radi poništenja ugovora. Prema stanju u sudskom upisniku, 2. maja 1995. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut, a spis je arhiviran 26. aprila 2002. godine. Nakon toga predsjednik Općinskog suda je donio Naredbu broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine kojom je naložio rekonstrukciju-obnavljanje spisa broj P-82/90 s obzirom na to da je utvrđeno da je on izgubljen, a stranke požuruju da se nastavi postupak u navedenom predmetu. O naredbi za rekonstrukciju predmeta obaviješten je Ured disciplinskog tužioca, te je predmetom, koji se nalazi u fazi rekonstrukcije, zadužen novi sudija koji je od Ureda disciplinskog tužioca, 6. juna 2005. godine, tražio podatke o strankama u postupku kako bi ih mogao pozvati. Ured disciplinskog tužioca je 23. juna 2005. godine dostavio Općinskom sudu podatke o strankama u predmetnom postupku. To su svi podaci koji se mogu naći u navedenom sudskom spisu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Iako se apelantica nije eksplicitno pozvala na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Naime, apelantica navodi da je došlo do povrede njenih ustavnih prava jer se ne završavaju postupci pred Općinskim sudom, kao i da su neki spisi tog suda izgubljeni. Osim toga, apelantica smatra da je, zbog navedenih postupaka (nedonošenja odluke u razumnom roku), izložena kontinuiranoj torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelantica predlaže da Ustavni sud naloži Općinskom sudu i Općini Visoko da osiguraju uvjete i dokumentaciju kako bi se okončali navedeni postupci, odnosno da Ustavni sud proglasi apelaciju osnovanom i da sam riješi navedene predmete, ili da to naloži Općinskom sudu i Općini Visoko. Apelantica traži i da joj Ustavni sud dodijeli obeštećenje-kompenzaciju od 20.000 KM zbog pretrpljenog maltretiranja i torture do kojih je došlo zbog toga što se 15 godina odugovlače predmetni postupci, usljed čega joj je umrla sestra.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Općinski sud navodi da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine nakon čega je predmet arhiviran, te pošto je ustanovljeno da je spis izgubljen, predsjednik suda je 9. maja 2005. godine, nakon saznanja da predmeta nema, donio naredbu o rekonstrukciji. Osim toga, navodi se da je postupak u predmetu broj P-658/90 prekinut 2. aprila 1991. godine, na prijedlog opunomoćenika tužilaca, tj. apelantice, te da stranke nisu iznijele prijedlog za nastavak postupka. Sud navodi da je apelantica u apelaciji pogrešno navela da se ne dovršava postupak u predmetu broj O-297/87 u kojem apelantica nije stranka, te da zato dostavlja na uvid predmet broj O-294/87 u kome je apelantica stranka.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03):
Član 10.
"Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na predmete br. P-658/90 i O-294/87, te u odnosu na navode u pogledu kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
- 17.Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
" Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 18.Ustavni sud će prvo ispitati da li su apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani u pogledu dužine trajanja postupka u predmetima Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno uvidom u spise Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87, Ustavni sud smatra da ono ukazuje da "predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava". Naime, u predmetu broj P-658/90 do prekida postupka došlo je 2. aprila 1991. godine, na apelanticin zahtjev, nakon čega ona više nije tražila nastavak predmetnog postupka. U drugom predmetu, broj O-294/87, postupak je prekinut zbog zakonom predviđenih okolnosti, koje se ogledaju u činjenici da je među nasljednicima nastao spor o obimu naslijeđa, te je stoga sud morao prekinuti predmetni ostavinski postupak i nasljednike uputiti da svoja prava utvrde u parničnom postupku. Nakon toga sud je 4. septembra 1995. godine donio još jedno rješenje o prekidu postupka do kog je došlo zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, čime je bila onemogućena komunikacija između suda i stranaka u postupku. Međutim, apelantica nije podnijela zahtjev za nastavak tog postupka iako je od prestanka ratnih djelovanja, 14. decembra 1995. godine, do podnošenja apelacije prošlo skoro deset godina.
- 19.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni sudski postupci ne završavaju zbog apelanticinog ponašanja (u jednom slučaju apelantica je tražila prekid postupka, a u oba slučaja nije tražila nastavak prekinutih postupaka). S tim u vezi se naglašava da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i okončanje postupka u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Osim toga, Ustavni sud se poziva i na svoju Odluku broj AP 519/04 od 22. jula 2005. godine, gdje je, također, utvrđeno da se postupak ne okončava u razumnom roku zbog apelantovog ponašanja kao strane koja učestvuje u njemu. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se ni na koji način ne može opravdati tvrdnja da postoji kršenje ustavnih prava s obzirom na to da se predmetni sudski postupci ne završavaju usljed apelanticinog ponašanja, zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na predmete Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87.
- 20.Nakon ovoga, Ustavni sud će ispitati da li je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u odnosu na apelanticine navode da je došlo do kršenja prava na zabranu torture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog toga što se predmetni postupci ne završavaju u razumnom roku. S tim u vezi naglašava se da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine naveo da tortura ili nehuman tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25., strana 65., stav 162.). Osim toga, naglašava se da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi odluku bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 10. septembra 1998. godine). Također, naglašava se i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109.).
- 21.Iz navedenog obrazloženja proizlazi da se mora dokazati da je postojao minimalan stepen jačine torture ili nehumanog tretmana ukoliko se poziva na član 3. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica samo navodi (bez predočavanja bilo kakvih dokaza) da je izložena torturi i nehumanom tretmanu usljed činjenice da se ne završavaju postupci koje je pokrenula pred Općinskim sudom. Takvi navodi očigledno (prima facie) ne pokreću pitanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 22.U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana.
Dopustivost apelacije u dijelu u kojem se odnosi na postupak u Općini Visoko broj 03/5-364-26/89
- 23.Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 15.apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu."
- 24.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 25.U konkretnom slučaju nakon što u zakonskom roku nije donesena odluka o apelanticinom zahtjevu u predmetu broj 03/5-364-26/89, koji se vodi u Općini Visoko, apelantica je trebalo da, prema članu 243. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), podnese žalbu nadležnom drugostepenom organu uprave, kao da je njen zahtjev odbijen. U tom slučaju, te ukoliko drugostepeni organ uprave utvrdi da nisu opravdani razlozi zbog kojih prvostepeni organ uprave nije donio rješenje u zakonom predviđenom roku, drugostepeni organ uprave će, prema stanju spisa, sam riješiti predmet i donijeti svoje rješenje, ili će sam provesti upravni postupak i donijeti rješenje. Dakle, žalba iz člana 243. Zakona o upravnom postupku, kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku, predstavlja djelotvoran pravni lijek i on se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
- 26.U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
- 15.
Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na postupak pred Općinskim sudom broj P-82/90
- 27.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
- 28.U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica podnijela apelaciju 24. juna 2004. godine, trinaest dana nakon što je dobila dopis Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine, kojim je obaviještena da Općinski sud ne može da nađe njen predmet broj P-82/90. Dakle, 24. juna 2004. godine, kada je apelantica podnijela apelaciju, bile su opravdane njene sumnje da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu da je tužba radi poništenja ugovora o daru podnesena 24. januara 1990. godine, da presuda još nije donesena, te da se najvjerovatnije neće ni donijeti u skorijoj budućnosti s obzirom na to da je sud obavještava da ne može naći njen predmet.
- 29.Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
- 30.Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer odluka u predmetu broj P-82/90, koji se vodi povodom tužbe radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom, još nije donesena iako je od podnošenja tužbe (24. januar 1990. godine) prošlo više od 15 godina.
- 31.Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.).
- 33.Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 34.Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir da postoje izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
- 35.Apelantica smatra da se postupak koji se vodi radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 ne završava u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;"
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 37.Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na tužbu radi poništenja ugovora o daru. Iz navedenog je vidljivo da se radi o imovini, tj. o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
Period koji se uzima u obzir
- 38.Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 39.U konkretnom slučaju postupak je počeo 24. januara 1990. godine, kada je podnesena tužba radi poništenja ugovora o daru. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još nije završen. Dakle, konstatira se da postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
- 40.Stadij postupka, u kom se nalazio apelanticin predmet 14. decembra 1995. godine, bio je takav da je postupak prekinut 2. maja 1995. godine, te da je spis arhiviran 26. aprila 2002. godine. Kasnije, tj. 11. juna 2004. godine, Općinski sud obavještava apelanticu da ne može naći njen predmet, a u podnesku od 9. maja 2005. godine, koji Općinski sud šalje Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, priznaje se da je apelanticin predmet izgubljen, te se izdaje naredba o rekonstrukciji-obnovi spisa broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine.
- 41.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30.; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24.).
a) Složenost predmeta
- 42.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju složenost predmeta se ne može procijeniti s obzirom na to da je predmet izgubljen, a u spisu postoji samo informacija da se radilo o tužbi radi poništenja ugovora o daru, što je malo podataka za donošenje zaključka u pogledu složenosti predmeta.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 43.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, mutatis mutandis, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava br. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 44.U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može detaljnije ispitati apelanticino ponašanje u postupku koji se vodio radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 s obzirom na to da je navedeni spis izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju spisa broj P-82/90, koji se rekonstruira, jeste da se apelantica interesirala za svoj predmet, na što upućuje podnesak suda od 11. juna 2004. godine u kome se apelantica obavještava da se ne može naći njen predmet, kao i naredba o rekonstrukciji od 9. maja 2005. godine, u kojoj se navodi da je rekonstrukcija potrebna zbog toga što stranke požuruju rješavanje ovog predmeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanticino ponašanje nije razlog što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-82/90.
c) Ponašanje suda
- 45.Ustavni sud ponovo naglašava da se ne može detaljnije ispitati ni ponašanje Općinskog suda u ovom predmetu s obzirom na to da je on izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju stanja u spisu jeste da je predmet izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda. Naime, u informaciji broj SU-VI-23-219/05 od 9. maja 2005. godine, koja je dostavljena Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, navodi se da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine, kao i da je arhiviran 26. aprila 2002. godine, od kada mu se gubi trag. Navedeni podaci ponavljaju se i u naredbi o rekonstrukciji spisa. Ustavni sud naglašava da su netačne tvrdnje Općinskog suda, koje su iznesene u odgovoru na apelaciju, da je naredba o rekonstrukciji spisa izdata "nakon saznanja da je predmet izgubljen". Naime, iz navedenog moglo bi se zaključiti da je Osnovni sud izdao naredbu o rekonstrukciji odmah kad je saznao da je spis izgubljen, tj. 9. maja 2005. godine. Međutim, ta tvrdnja demantira se upravo dopisom Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine u kome se apelantica obavještava da sud ne može naći njen predmet koji je zaveden pod poslovnim brojem P-82/90. Dakle, već 11. juna 2004. godine Općinski sud je imao podatak da u njegovoj arhivi nema predmeta broj P-82/90, te s obzirom na to da se apelantica interesirala za njega trebalo je tada donijeti naredbu o rekonstrukciji spisa, ne čekajući da prođe godina dana i da se apelantica obrati Uredu disciplinskog tužioca, pa da se tek 9. maja 2005. godine donese naredba o rekonstrukciji predmetnog spisa. Činjenica je da je nakon naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa odmah zadužen sudija predmetom koji je u fazi rekonstrukcije, koji je 6. juna 2005. godine kontaktirao sa Uredom disciplinskog tužioca tražeći adrese stranaka kako bi im mogao uputiti poziv. Međutim, te aktivnosti nisu dovoljne da bi opravdale ponašanje Općinskog suda u periodu u kom nije donesena odluka u predmetu broj P-82/90, posebno kad se uzme u obzir da je spis izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda, te da je naredba o rekonstrukciji spisa donesena nakon godinu dana od kada je Općinski sud prvi put došao do podataka da navedenog predmeta nema u njegovoj arhivi. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ponašanje Općinskog suda razlog što navedeni predmet nije okončan u razumnom roku.
Završna razmatranja u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka
- 46.Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Navedeni princip ističe i član 10. Zakona o parničnom postupku.
- 47.Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni period nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, uzimajući u obzir činjenice da postupak traje više od 15 godina i da još nije meritorno okončan, bez apelanticine krivice, te da je spis izgubljen greškom Općinskog suda, kao i da je taj sud naredbu o rekonstrukciji izgubljenog spisa odgađao godinu dana od dana kad je saznao da predmetnog spisa nema u njegovoj arhivi, može se zaključiti da odluka u predmetu broj P-82/90 nije donesena u razumnom roku krivicom Općinskog suda.
- 48.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
- 49.Apelantica traži da joj Ustavni sud dodijeli 20.000 KM kao kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu samo u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio je povredu prava na suđenje u razumnom roku i naložio donošenje odluke bez daljeg odgađanja, te, stoga, smatra da utvrđena povreda i naložene mjere predstavljaju dovoljnu satisfakciju.
VIII. Zaključak
- 50.Nesporne činjenice da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni period nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponašanje podnosioca apelacije nije uzrok što postupak toliko traje, a na drugoj strani kod Općinskog suda postoje očiti propusti zbog gubljenja predmetnog sudskog spisa, te odgađanja donošenja naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa, dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 51.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.