Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 599/04, rješavajući apelaciju Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Suda za prekršaje u Banjoj Luci broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine.

Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjoj Luci da provede ponovni hitni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Industrija mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko Plavšić i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 7. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje i Gradske uprave u Banjoj Luci-Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove) zatraženo je 22. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. jula, a Sud za prekršaje 6. jula 2005. godine zajedno sa kompletnim sudskim spisom broj II-P-5536/02. Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove nije dostavila odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. jula 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Sud za prekršaje je Rješenjem broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine, proglasio apelanticu i Dragana Guzijana krivim za prekršaje iz člana 6. stav 1. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe i člana 65. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti čije su radnje više opisane u izreci Rješenja Suda za prekršaje broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. Apelantica, Industrija mesa "Pasuscuro" Banja Luka, kao pravno lice, kažnjena je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 200 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 5.000 KM. Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, kažnjen je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 100 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 500 KM, uz obavezu da nadoknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 20 KM.
  • 7.
    Sud za prekršaje je donio pobijano rješenje nakon što je prethodno pokrenuo prekršajni postupak, po Zahtjevu Veterinarske inspekcije-Gradske uprave Banja Luka broj 07/3-336-198/02 od 5. marta 2002. godine. U toku dokaznog postupka Dragan Guzijan je saslušan u svojstvu predstavnika pravnog lica (zastupnika) i u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu. Na osnovu njegove izjave da je vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" i da je odgovorno lice u pravnom licu, te priznanja utvrđenih činjenica sadržanih u zapisniku Veterinarske inspekcije, koji je sačinjen 28. februara 2002. godine, neposrednim zapažanjem i kontrolom veterinarskog inspektora, doneseno je pobijano rješenje.
  • 8.
    Sud za prekršaje je utvrdio da su apelantica, kao pravno lice, i Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, 28. februara 2002. godine stavili u promet utvrđene količine slanine iz vlastite proizvodnje bez ikakvih oznaka o deklaraciji i utvrđene količine junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Prilikom odmjeravanja kazne Sud za prekršaje je ocijenio sve okolnosti predviđene članom 29. Zakona o prekršajima, a naročito težinu učinjenih prekršaja, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojima su prekršaji učinjeni, a kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da je apelantica priznala učinjene prekršaje.
  • 9.
    Povodom žalbenih navoda apelantice i Dragana Guzijana protiv prvostepenog rješenja da Dragan Guzijan nije vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" u Banjoj Luci, Okružni sud je pobijanim rješenjem odbio žalbu kao neosnovanu, obrazlažući da "žalbeni prigovori okrivljenog odgovornog lica da nije ovlašteni predstavnik pravnog lica nisu tačni, jer u samom zapisniku o ispitivanju okrivljenog pred prvostepenim sudom nije prigovorio da on nije ovlašteni predstavnik, odnosno zastupnik pravnog lica". Što se tiče činjeničnog stanja, Okružni sud navodi da okrivljeno odgovorno lice nije prigovaralo ni u zapisniku o ispitivanju, ni u žalbi, tako da je ovaj sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrdio sanitarni inspektor i zapisnik o ispitivanju. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, prihvatajući u cijelosti utvrđeno činjenično stanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da su pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu zaštićeni članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što je u prvostepenom prekršajnom postupku okrivljeno pravno lice mogao da zastupa direktor Dejan Guzijan ili lice koje je on ovlastio, a ne Dragan Guzijan, otac Dejana Guzijana, koji je bio samo osnivač pravnog lica u momentu kada je, navodno, učinjen prekršaj. U konkretnom prekršajnom postupku sud nije pozvao zakonskog zastupnika okrivljenog pravnog lica radi iznošenja odbrane, a odluka o odgovornosti osnovana je isključivo na iskazu Dragana Guzijana, koji nije imao punomoć ovlaštenog lica (apelantice) da ga zastupa u tom postupku. Apelantica smatra da sud nije mogao odlučivati, niti donijeti odluku o kažnjavanju bez saslušanja zakonskog zastupnika. Postupajući suprotno, sud je učinio bitne povrede prekršajnog postupka na štetu okrivljenog pravnog lica i grubo povrijedio njegovo pravo na odbranu iz člana 230. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima, kao i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica skreće pažnju na rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, kao registarskog suda, od 28. januara 2002. godine i 4. marta 2003. godine, koja u prilogu apelacije dostavlja, ističući da iz priloga (1., 2. i 4.) navedenih rješenja proizlazi da je od 28. januara 2002. godine direktor preduzeća Dejan Guzijan i da su tog dana Draganu Guzijanu prestala ovlaštenja za zastupanje. Naknadno, 4. marta 2003. godine, Dejan Guzijan upisan je u sudski registar kao osnivač preduzeća. Apelantica navodi da je sve ovo isticano u žalbi i da je sud upućivan da izvrši uvid u sudski registar.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je prekršajni postupak protiv kažnjenih, pravnog lica i odgovornog lica, u svemu vođen u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima kako pred Sudom za prekršaje, tako i pred ovim sudom u postupku povodom žalbe. U konkretnom predmetu Sud za prekršaje nije donio rješenje primjenjujući član 215. Zakona o prekršajima, kako se navodi u apelaciji, nego je pobijano rješenje doneseno nakon provedenog dokaznog postupka i svi dokazi su pribavljeni zakonito. Okružni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je sud učinio bitne povrede prekršajnog postupka i povrijedio pravo na odbranu iz člana 230. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima, kao i odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 12.
    Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo je da je po prijemu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zakazao ročište na koje je pozvao predstavnika pravnog lica i Dragana Guzijana, odgovorno lice u pravnom licu, radi iznošenja odbrane u vezi sa okolnostima prekršaja kojim su ih teretili. Zakazanom ročištu odazvao se Dragan Guzijan, koji je izjavio, što je i u zapisnik uneseno, "da je vlasnik preduzeća i da je saglasan da odbranu iznese u svojstvu predstavnika pravnog lica i u svoje ime kao odgovornog lica u pravnom licu", što je vidljivo iz zapisnika o ispitivanju koji je svojeručno potpisao Dragan Guzijan bez primjedaba. Nije uredu prigovor naveden u apelaciji da je isticano da je direktor pravnog lica, odnosno ovlašteno lice Dejan Guzijan. U tom slučaju okrivljeni Dragan Guzijan bi pred prvostepenim sudom tu činjenicu iznio, ne bi priznao da je vlasnik preduzeća i da je odgovorno lice u pravnom licu. U prvostepenom postupku, kao ni u postupku povodom žalbe okrivljeni nisu predočili dokaz sudovima da je Dejan Guzijan direktor pravnog lica u vrijeme kada je učinjen prekršaj. Zbog ovih razloga, Sud za prekršaje smatra da nije povrijeđeno pravo na odbranu, posebno ističući da, ukoliko je apelantica smatrala da je došlo do povrede prava na odbranu, zaštitu svojih prava mogla je da ostvaruje vanrednim pravnim lijekovima kod nadležnih sudova.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe ("Službeni list SFRJ" broj 53/91) relevantne odredbe glase:

"Član 6. stav 1.

Higijenski neispravnim smatraju se i namirnice, odnosno predmeti opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može utvrditi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakiranju.

KAZNENE ODREDBE

Član 38. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Novčanom kaznom od "kaznit će se za privredni prestup preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi�ili prometom namirnica ili predmeta opće upotrebe:

  • 2)
    ako stavi u promet namirnice ili predmete opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može utvrditi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakiranju (član 6. stav 1.);"
    • 14.
      U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/95, 10/97 i 52/01) relevantne odredbe glase:

"Član 65. stav 1.

Veterinarsko�sanitarnom pregledu podliježu, �, meso kopitara, papkara, peradi, kunića i divljači, ribe, mlijeko, jaja, te proizvodi od mesa�koji su namijenjeni javnoj potrošnji.

Član 131. stav 1. tačka 13. i stav 2.

Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 17.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako:

  • 13.
    - proizvodi od mesa koji su namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu (član 65. stav 1.).

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.700 KM."

  • 15.
    U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01, 96/03 i 32/04) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Niko ne može biti kažnjen za radnju koja, prije nego što je učinjena, nije bila zakonom ili drugim propisom određena kao prekršaj i za koju nije bila propisana kazna.

Član 6. stav 1. tačka 1.

Prekršaji se mogu propisivati:

  • 1.
    zakonom, -

Član 7.

Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem.

Prekršaj je izvršen nečinjenjem ako je učinilac propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši.

Usmeni pretres

Član 210. st. 1. i 2.

Usmeni pretres počinje objavljivanjem glavne sadržine zahtjeva.

Zatim se pristupa ispitivanju okrivljenog, a ako je okrivljeni pravno lice, onda ispitivanju njegovog predstavnika. Po saslušanju okrivljenog izvodi se dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještaka i izvođenjem drugih dokaza.

Član 212. stav 2.

Rješenje o prekršaju može se odnositi samo na lice protiv koga je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i na činjenični opis prekršaja naveden u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka.

Član 230. stav 1. tačka 2.

Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji:

  • 2.
    ako okrivljeni nije ispitan prije donošenja rješenja o prekršaju osim u slučajevima iz članova 215. i 216. ovog zakona,"

Član 234. stav 3.

Kad prvostepeni sud koji je donio rješenje o prekršaju povodom žalbe nađe da je postupak nepotpun, a da je to moglo utjecati na pravilnosti i zakonitosti rješenja o prekršaju prije dostavljanja žalbe višem sudu, upotpunit će postupak u granicama navoda u žalbi."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantici ovo rješenje Okružnog suda uručeno 14. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na odbranu (nije joj omogućena odbrana pred sudom) koja garantiraju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š�Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 3. tačka c. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
    • c)
      da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da...

(...)."

  • 22.
    Zakonom o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe propisano je da će se novčanom kaznom kazniti za privredni prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi prometom namirnica ako stavi u promet namirnice ili predmete opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti, između ostalog, propisane su novčane kazne za prekršaj kako za pravno, tako i za odgovorno lice u pravnom licu ako meso, te proizvodi od mesa namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu. Dakle, navedeni postupci kvalificirani su kao prekršaj, a ne kao krivično djelo.
  • 23.
    Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50.; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2492., stav 56.; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65.). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.
  • 24.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje stavljanja namirnica u prodaju kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje potrebna deklaracija, koje su namijenjene javnoj potrošnji a nisu podvrgnute veterinarsko-sanitarnom pregledu. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantica počinila prekršaje za koje je proglašena odgovornom, jer su stavljene u promet utvrđene količine mesnih prerađevina bez ikakvih oznaka, kao i sirovog junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 25.
    Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993., A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr., način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV, 1981.). Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
  • 26.
    Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. decembra 1990., Delta, A. 191-A, presuda od 19. februara 1991., Isgio, A. 194-A, str. 12.).
  • 27.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 28.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je osnovni apelanticin prigovor da u postupku nije saslušan zakonski zastupnik, odnosno ovlašteni predstavnik pravnog lica, i da sudovi nisu uvažili žalbene razloge protiv pobijanog prvostepenog rješenja iako je apelantica, osim žalbenih navoda, upućivala sudove da izvrše uvid u promjene podataka kod nadležnog registarskog suda u Banjoj Luci. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud zapaža iz dokaza u spisima da uz apelanticinu žalbu nije dostavljen dokaz u vezi sa okolnostima upisa promjena kod nadležnog suda. Ustavni sud dalje zapaža iz dostavljenih dokumenata-kompletnog sudskog spisa i zapisnika sa ročišta "o ispitivanju okrivljenog" od 10. aprila 2003. godine, koji je sastavni dio spisa, da je Dragan Guzijan saslušan u svojstvu apelanticinog zastupnika kao pravnog lica, bez prethodnog uvida suda u dokumentaciju vezanu za apelanticinu registraciju kao pravnog lica i bez propisane punomoći koju je dala apelantica i koja nije naknadno dostavljena u spis.
  • 30.
    Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud, rješavajući apelanticinu žalbu protiv prvostepenog pobijanog rješenja, odlučivao i o žalbenim navodima koji su ukazivali na propust vezan za saslušanje apelanticinog zastupnika, koji se može posmatrati kao bitna povreda odredaba prekršajnog postupka (član 230. stav 1. tačka 2.). Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dopušteno da se sami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. U konkretnom predmetu Ustavni sud uočava da nije saslušan apelanticin zastupnik niti njen ovlašteni predstavnik, a u žalbenom postupku je ukazivala na ove propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava na odbranu. Okružni sud, iako je imao zakonsku mogućnost da izvrši djelotvornu pravnu kontrolu apelanticinih žalbenih navoda, propustio je da pri razmatranju navedenih pitanja sagleda član 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da postupak donošenja pobijanih rješenja nije bio adekvatan da zaštiti apelanticina minimalna prava na odbranu, jer je bilo potrebno omogućiti apelantici da se sama brani ili uz pomoć branioca koga sama izabere. Ustavni sud, također, smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantici i prihvatanje dokaza koji na ovaj način ugrožavaju pravičan postupak moglo nanijeti štetu apelanticinim minimalnim pravima na odbranu, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 31.
    Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da se, u situaciji kada se ne osigura propisano pravo optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca, odluka suda ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na iskazu lica koje se predstavilo kao zastupnik optuženog pravnog lica, ali bez propisane punomoći optuženog. U takvom slučaju su povrijeđena prava optuženog iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.