Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 602/04, rješavajući apelaciju Ivana Kožula i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Ivana Kožula, Pere Kožula, Ruže Kožul, Dražena Kožula, Dinka Kožula, Bože Zovke, Mire Zovko i Marija Zovke.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nalaže se Općini Široki Brijeg da bez daljeg odgađanja izvrši Rješenje Službe za privredu, Odsjek za inspekcijske poslove, broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine.

Nalaže se Općini Široki Brijeg da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko, Mira Zovko i Mario Zovko (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Uzarića-Općina Široki Brijeg, koje zastupa prvi apelant Ivan Kožul, podnijeli su 12. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Općine Široki Brijeg- Služba za privredu, Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Općina) broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine. Apelanti su apelaciju dopunili 3. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Pravilnika Ustavnog suda, od Općine i preduzeća "Paškić" d.o.o. Uzarići-Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: preduzeće "Paškić") zatraženo je 21. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općina je odgovor na apelaciju dostavila 21. juna 2005. godine, te dopunila odgovor i dostavila dokumentaciju 5. septembra 2005. godine, a preduzeće "Paškić" 23. maja 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. septembra 2005.godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Služba prostornog uređenja i zaštite okoliša Općine je Rješenjem broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine izdala lokacijsku dozvolu preduzeću "Paškić" za "zahvat u prostoru: legalizacija pogona za separaciju šljunka, izgrađenog u Uzarićima, na zemljištu označenom kao k.č. br.510, 511, 513 i 519/3 k.o. Uzarići". U lokacijskoj dozvoli je, između ostalog, navedeno da se, prema članu 25. Zakona o građenju, na temelju ove lokacijske dozvole ne može započeti građenje, već je potrebno dobiti građevinsku dozvolu, a da lokacijska dozvola važi dvije godine od dana njene pravomoćnosti s tim da je potrebno u tom roku podnijeti zahtjev za građevinsku dozvolu.
  • 7.
    Ministarstvo prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 7. novembra 2001. godine, povodom žalbe apelanata protiv navedenog prvostepenog rješenja broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, donijelo Rješenje broj 06-02-240/01 kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Ministarstvo je utvrdilo da prvostepeno rješenje nije zasnovano na Zakonu o prostornom uređenju prema kome se lokacijska dozvola izdaje samo za planiranu gradnju, a ne i za izgrađeni objekt, ističući da legalizacija pogona za separaciju šljunka nije utemeljena na važećim propisima.
  • 8.
    Povodom Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješenje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, Općina je 7. decembra 2001. godine, na osnovu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, donijela Rješenje broj 04-8-362-36/01 kojim je naređeno preduzeću "Paškić" da obustavi sve radove na rekonstrukciji-dogradnji betonare. Istim rješenjem je određeno da prigovor na rješenje ne odgađa izvršenje rješenja.
  • 9.
    Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj U-3/01 od 26. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu tužbu preduzeća "Paškić" protiv Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je Ministarstvo poništilo prvostepeno rješenje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine. Kantonalni sud je obrazložio da se lokacijska dozvola može dati samo za planirane zahvate, a ne za već izgrađene objekte, kako propisuju odredbe čl. 35. i 36. Zakona o prostornom uređenju. Kantonalni sud je, također, istakao da su se pred njim, kao i pred Ministarstvom pojavili apelanti-mještani sela Uzarići kao zainteresirana lica. Apelanti su u odgovoru na tužbu preduzeća "Paškić", između ostalog, naveli da se izgrađeni objekt nalazi samo 50 metara od njihovih kuća u kojima žive od 1936. godine. Istakli su da strojevi stvaraju buku, da dolazi do negativnog utjecaja na tlo, zrak, krajolik, prirodu samog mjesta. Također su naveli da u sadržaju lokacijske dozvole nije navedena udaljenost od susjednih objekata, a što je trebalo učiniti prema odredbama člana 37. Zakona o prostornom uređenju, te da je neshvatljivo da je tužilac imao pravo dobiti naknadno lokacijsku dozvolu, zanemarujući specifičnu vrstu djelatnosti. Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je poništilo prvostepeno rješenje. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ne utječe to što Ministarstvo u svom rješenju nije dalo uputu prvostepenom organu za ponovni postupak. Ovo je obrazložio činjenicom da je u svakom slučaju trebalo poništiti prvostepeno rješenje.
  • 10.
    Općina je Rješenjem broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, na osnovu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, naredila preduzeću "Paškić" da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja ukloni novoizgrađenu građevinu "koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojenja vezanih za novoizgrađenu građevinu". Istim rješenjem je određeno da, ukoliko izvršenik ne postupi prema ovom rješenju, rješenje će se izvršiti posredstvom drugog lica na trošak izvršenika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je inspekcijskim pregledom 29. januara 2002. godine utvrđeno da je preduzeće "Paškić" u svojstvu investitora izgradilo navedene građevinske objekte, čija je gradnja nastavljena i nakon obustave građenja, bez pribavljanja građevinske dozvole.
  • 11.
    Povodom žalbe preduzeća "Paškić" na navedeno rješenje, Ministarstvo je Rješenjem broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je uvidom u spise predmeta, kao i na temelju navoda u žalbi utvrđeno da je preduzeće "Paškić" pristupilo postavljanju dva silosa za beton, te pratećih postrojenja novoizgrađenog dijela objekta, i to poslije donošenja rješenja o obustavi radova do dobivanja građevinske dozvole, što je suprotno čl. 25. i 65. stav 1. alineja 6. Zakona o građenju. U rješenju je obrazloženo da je građevinsko-urbanistički inspektor donio pravilno i na zakonu utemeljeno rješenje i da nisu relevantni navodi žalilaca da je u toku dobivanje građevinske dozvole, te da je objekt značajan za društvo i širu zajednicu. Protiv navedenog rješenja Ministarstva preduzeće "Paškić" nije iskoristilo zakonsku mogućnost da pokrene upravni spor.
  • 12.
    Nakon Rješenja Ministarstva broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine, kojim je kao neosnovana odbijena žalba preduzeća "Paškić" protiv Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine i presude Kantonalnog suda, Općina je 18. aprila 2002. godine donijela Zaključak broj 04-8-362-36/6 kojim je utvrđeno da je Rješenje broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine izvršno, te je preduzeću "Paškić" ostavljen rok od sedam dana od dana prijema zaključka da samo rješenje izvrši, odnosno da ukloni novoizgrađenu građevinu. U zaključku je navedeno da, ukoliko ne postupi u određenom roku, izvršenje će se obaviti prisilnim putem preko ovlaštenog lica, a da žalba ne odgađa izvršenje.
  • 13.
    Nakon donošenja svih navedenih akata nije se pristupalo izvršenju pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, mada se u spisu nalazi tekst javnih natječaja koje je raspisao načelnik Općine 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine bez službenog broja i bez dokaza o tome da li su natječaji objavljeni i na koji način. Apelanti su radi realizacije izvršenja rješenja tražili intervenciju i Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice (zahtjevi ustupljeni Federalnom ministarstvu pravde i Federalnoj upravnoj inspekciji) i u više navrata kod ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine ( Uredi u Mostaru i Sarajevu).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti smatraju da su im neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine o uklanjanju bespravno sagrađenih objekata povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek zaštićeni članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava i prava većeg broja mještana sela Uzarići apelanti vide u tome što se nije pristupilo izvršenju pravosnažnog i izvršnog rješenja iako je 18. aprila 2002. godine donesen i zaključak o dozvoli izvršenja rješenja. Apelanti posebno naglašavaju da im se, usljed djelatnosti preduzeća "Paškić", gotovo svaki dan onemogućava mirno uživanje vlastitih porodičnih kuća, zbog nesagledivih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i nesnošljive buke koja se stvara mljevenjem kamena, radom strojeva, što sve prelazi dopuštenu granicu čime se dovodi u pitanje sluh i uopće zdravlje na tom području. Povodom neizvršavanja rješenja apelanti navode da, iako su u više usmenih i pisanih zahtjeva tražili izvršenje rješenja od Općine, tim zahtjevima nije se udovoljilo. Apelanti traže od Ustavnog suda da usvoji njihovu apelaciju i svojom odlukom osigura realizaciju pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine, kao i zaštitu njihovih ustavnih prava.

b) Odgovori na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Općina je istakla da preduzeće "Paškić" nije postupilo prema Rješenju broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, kao i zaključku o dozvoli izvršenja tog rješenja. Radi izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja, Općina je objavila tri javna natječaja, 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine, a "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane".
  • 16.
    Preduzeće "Paškić" u odgovoru na apelaciju iznijelo je da je spornim rješenjem Općine pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da su njime povrijeđeni "Zakon o upravnom postupku i donijeta odluka o kazni". Dalje navodi da su rješenje i zaključak o izvršenju rješenja "zasnovani na predstavci inspektora i inspektorijata koji u postupku nije izveo zakonite i stručne analize na kojima se mogu temeljiti donijeta rješenja". Preduzeće smatra da, ukoliko bi došlo do izvršenja rješenja, nastupile bi "neprocjenjive štete sa opasnim i nepredvidivim posljedicama. U preduzeću je zaposleno više desetina radnika čije porodice zavise od njihovog zaposlenja, a izvršenjem osporenog rješenja postoji mogućnost štrajka zaposlenih, štrajka stanovnika Uzarića sa 360 domaćinstava".

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

"Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa

Član 5. stav 1.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

Član 266. stav 1.

(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA

Član 267. st. 1. i 7.

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.

(2) Nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

Član 268. stav 5.

(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.

Član 272. stav 2.

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona"

Član 273. stav 1.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

Član 274. stav 2.

(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika"

Član 275. stav 3.

(3) Kad administrativno rješenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom stepenu, već drugi organ određen posebnim propisom,"ako je rješenje postalo izvršno, ovaj organ, odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za izvršenje s tim što obavezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja.

Član 281.

Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se preko drugih lica ili prinudom.

  • a)
    Izvršenje preko drugih lica

Član 282.

(1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ova radnja će se izvršiti preko drugog lica, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismeno opomenut.

(2) U takvom slučaju organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja a da se obračun naknadno izvrši"

Član 284.

Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno."

Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/20)

"Član 17.

Treće lice kojem bi poništenje osporenog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresirana strana) ima u sporu položaj stranke."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je neizvršavanje pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
  • 21.
    Apelanti su kao zainteresirana strana imali položaj stranke u postupku upravnog spora u smislu člana 17. Zakona o upravnom sporu, koji je prethodio donošenju ovog rješenja. U konkretnom slučaju apelanti imaju opravdan interes za izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja organa uprave, jer se to direktno tiče njihove zaštite od uznemiravanja u uživanju ustavnih prava. Naime, produžavanje postojanja ranijeg stanja, koje se treba promijeniti izvršenjem predmetnog rješenja, negativno utječe na mogućnost uživanja apelanata u ugodnostima njihovih domova, usljed velikih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i buke koja se stvara mljevenjem kamena i radom strojeva. Sve ovo može implicirati i povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Powell i Rayner, presuda od 21. februara 1990. godine).
  • 22.
    Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na izvršenje konačnih i izvršnih odluka.
  • 23.
    Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelanti se žale da su im neizvršavanjem pravosnažnog i izvršnog rješenja povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š�Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)"

  • 27.
    Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što se ne izvršava rješenje Općine, kojim je utvrđena obaveza preduzeća "Paškić" da ukloni novoizgrađenu građevinu koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojenja koja su podignuta suprotno zakonskim propisima. Apelanti posebno ističu da im je onemogućeno mirno uživanje vlastitih obiteljskih kuća, usljed nesagledive količine prašine od cementa i kamena, dima i nesnošljive buke koji se stvaraju mljevenjem kamena i radom strojeva.
  • 28.
    Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59.). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36.). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio je da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
  • 29.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne i izvršne odluke.
  • 30.
    U vezi sa praksom u pogledu neizvršavanja sudskih odluka, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, a postoji i veliki broj odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi, predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe".
  • 31.
    Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da Rješenje Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine nije izvršeno u vremenskom periodu od 18. aprila 2002. godine, kada je postalo izvršno. Nastojanja Općine da se izvrši rješenje izražena su samo u raspisivanju tri javna natječaja, u toku 2002. godine, i njenom objašnjenju da "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane". Međutim, ovakvo angažiranje Općine u izvršenju rješenja odudara od odredaba Zakona o upravnom postupku u kome je utvrđena obaveza izvršavanja pravosnažnih i izvršnih rješenja u kojima su detaljno razrađene obaveze i mjere u postupku izvršenja pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zaključak da je proteklo više od tri godine, a da rješenje nije izvršeno, odnosno da su protekle skoro 2/3 od zakonskog roka za izvršenje (jer nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje), pa se osnovano može postaviti pitanje u čemu se sastoji nastojanje Općine da putem Mjesne zajednice Uzarići i Mirovnog vijeća "nađe rješenje u interesu obje strane". Ustavni sud posebno naglašava opasnost zbog mogućnosti proteka zakonskog roka za izvršenje, a time i do obustave izvršenja, što je u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te njegovo neizvršenje predstavlja povredu toga prava.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.