USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 642/04, rješavajući apelaciju Seada Talama, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Talama podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Sead Talam (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Kantonalnog suda i Šuhrete Alić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2005. godine, a tužena je u međuvremenu umrla.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 21. septembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 19. septembra 2001. godine Općinskom sudu podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je on, na temelju kupoprodajnog ugovora, stekao suvlasnički dio na nekretninama tužene kako slijedi: a) suvlasnički dio od po - na nekretninama upisanim u k.č. br. 201 "Vrtlić", što u naravi predstavlja kuću i zgradu od 24m2 i dvorište od 406m2� (ukupno 430m2) i b) suvlasnički dio od - na nekretninama upisanim u k.č. br. 243 voćnjak-bašča od 260m2, - na nekretninama upisanim u k.č. br. 308 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 224m� i 608m2 i - na nekretninama upisanim u k.č. br. 309 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 103 m" i 142m�. Predmetne nekretnine upisane su, na ime tužene u njenom suvlasničkom dijelu, u popisni list br. 516/03 k.o. Crkvice, što je po starom premjeru bilo upisano u z.k. uložak br. 91, 175 i 197 k.o. Crkvice. U tužbi je navedeno da je tužena svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama stekla po osnovu naslijeđa od svoje sestre. Osim toga, navedeno je da je apelant od tužene kupio njene suvlasničke dijelove na navedenim nekretninama, te da joj je, nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, odmah isplaćena ugovorena cijena. Kupoprodajne pregovore, u apelantovo ime, vodio je njegov otac koji je i zaključio pismeni ugovor sa tuženom, koji su oboje potpisali u prisustvu dva svjedoka. Međutim, dio lista na kojem je napisan ugovor je uništen. Predmetne nekretnine apelant u svom posjedu drži od 1980. godine, ali nije preduzimao nikakve radnje u pogledu njihove uknjižbe na svoje ime zbog toga što je bio u teškom materijalnom stanju. Prije podnošenja tužbe apelant je tuženoj ponudio na potpis i ovjeru novi kupoprodajni ugovor, ali je ona saopćila da neće ovjeriti potpis na tom ugovoru.
- 7.Nakon provedenog parničnog postupka Općinski sud je donio Presudu broj P-1287/01 od 7. augusta 2003. godine kojom je utvrdio da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod tačkom a) u prethodnoj tački ove odluke, a odbio je tužbeni zahtjev koji se odnosio na stjecanje prava vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod tačkom b) u prethodnoj tački ove odluke. Osim toga, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude navedeno je da je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u odnosu na suvlasnički dio kuće i okućnice tužene, dok nije utvrđeno da je ugovor zaključen i u odnosu na ostale suvlasničke dijelove tužene na predmetnim nekretninama, usljed čega se na njima nije moglo ni steći pravo vlasništva održajem (dosjelošću) s obzirom na to da posjed nije bio savjestan i zakonit. Svoj zaključak u pogledu toga da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici Općinski sud temelji na izjavama svjedoka kako slijedi: a) svjedok S.A. izjavio je da je bio prisutan kada je predmet "pazara" bila kuća koja je u apelantovom posjedu oko 20 godina, b) svjedok I.A. izjavio je da je bio pozvan da "potpiše neki papir" kao dokaz da je tuženoj isplaćena cijena za kupoprodaju kuće, c) svjedok M.A. izjavio je da je oko 1980. godine sa svojom majkom-tuženom došao ispred kuće u kojoj apelant i sada stanuje zbog toga da se sa apelantovim ocem postigne konačan dogovor o korištenju kuće i okućnice i d) svjedokinja H.M. izjavila je da je bila prisutna dogovoru koji je postignut u vezi sa kupoprodajom kuće. Iz navedenog je vidljivo da izjave svih saslušanih svjedoka govore u prilog tome da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a niko od pozvanih svjedoka nije izjavio da su predmet kupoprodaje bili i ostali suvlasnički dijelovi tužene na predmetnim nekretninama. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud temelji na odredbama člana 144. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) kojima je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
- 8.Apelant i tužena izjavili su žalbu na Presudu Općinskog suda. Obje žalbe odbijene su Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, te je prvostepena presuda Općinskog suda potvrđena u cijelosti. Kantonalni sud je naveo da odgovori na žalbe nisu dati, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naglašava se da su svi svjedoci saglasno izjavili da je predmet kupoprodaje bio suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a ne i na ostalim nekretninama koje se navode u tužbi. Posebno se ističe izjava svjedoka I.T. koji je izjavio da mu je apelant, kao njegov radni kolega, rekao da je već plaćeno za nekretnine, što se odnosilo na kuću i okućnicu. Imajući u vidu sve navedeno, a u skladu sa čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku (dužnost stranke da predoči dokaze na kojim zasniva svoje navode, kao i dispozicija suda da će, kada ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje neke činjenice, njeno postojanje utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja), Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka Općinskog suda što je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen s obzirom na to da apelant nije uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva na preostalim nekretninama koje su bile predmet tužbenog zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- 10.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što su redovni sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje (misli se na apelantovo pravo vlasništva u odnosu na preostale nekretnine iz tužbenog zahtjeva) usljed čega je i došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da ih apelant koristi dugi niz godina. Njihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve ih unijeli u presudu, na čemu onda i temelje svoje zaključke da apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. Uporište za ovakve tvrdnje apelant nalazi u izjavama svjedoka, na temelju kojih se može utvrditi da je apelant sporne nekretnine koristio savjesno i zakonito. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud netačno naveo da odgovori na žalbu nisu dati, jer je on svoj odgovor na žalbu dostavio putem Općinskog suda, kao i da drugostepeni sud nije sa dužnom pažnjom ocijenio sve navode koje je iznio u žalbi na prvostepenu presudu, te naglašava da ostaje pri navodima iz svoje žalbe na prvostepenu presudu.
- 11.Povredu prava na imovinu apelant temelji na netačno utvrđenom činjeničnom stanju koje je uzrokovano proizvoljnom i pogrešnom interpretacijom iskaza svjedoka. Stoga je on de facto lišen imovine na koju, kako smatra, ima pravo pod uvjetima koji nisu u javnom interesu i koji su suprotni principima prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelant vidi u sljedećem: a) redovni sudovi su odbili dio tužbenog zahtjeva iako je on očigledno osnovan, b) prilikom postupka nije ispoštovana "jednakost oružja" i c) odgovor na žalbu je predat, a drugostepeni sud ga ne uzima u obzir, nego tvrdi da odgovor na žalbu nije dat.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, te predlaže da se ona odbije. Naglašava se da iz iskaza svjedoka nesporno proizlazi da su predmet kupoprodaje bile samo kuća i okućnica, a ne i ostale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant nije uspio dokazati da drži u posjedu ostale nekretnine, osim kuće i okućnice, što je bio dužan prema čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99)
"Član 7. st. 1. i 2.
Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 203.
Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
Član 204. stav 1.
Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Član 206.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, s obzirom na to da se predmetni postupak okončao prema odredbama ranije važećeg Zakona o parničnom postupku koji u članu 364. stav 3. isključuje mogućnost revizije ako vrijednost predmeta spora koji je tužilac naveo u tužbi ne prelazi 15.000 KM. Imajući u vidu navedeno ograničenje, kao i činjenicu da je visina vrijednosti predmeta spora koju je apelant naveo u tužbi 10.000 KM, očigledno je da revizija u ovom slučaju ne bi zadovoljavala proceduralne uvjete u pogledu visine vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega se osporena presuda Kantonalnog suda smatra konačnom u ovom slučaju. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 25. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."
- 20.Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi naglašava se da se u konkretnom slučaju radi o sporu privatnih lica koji se tiče imovinskog prava, odnosno prava vlasništva. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine).
- 21.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što su redovni sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje, usljed čega je došlo i do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant te nekretnine koristi dugi niz godina. Njihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu na čemu onda i temelje svoje zaključke da apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da: "Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava."
- 22.Prema mišljenju Ustavnog suda, pogrešno citiranje izjava svjedoka, suprotno od onoga što su oni izjavili i što je uneseno u zapisnik, te unošenje takvih izjava u obrazloženje presude i donošenje odluke na temelju izjave suprotne od onoga što je svjedok rekao svakako bi predstavljalo primjer proizvoljnosti, suprotno od standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava, kao, uostalom, i sve druge apelantove tvrdnje u pogledu povrede ustavnih prava moraju biti potkrijepljene relevantnim i uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant nije priložio bilo kakve dokaze u pogledu toga da su redovni sudovi donijeli presudu na temelju iskaza svjedoka suprotnih od onoga što su svjedoci izjavili na suđenju. Apelant naglašava da ne posjeduje zapisnik sa suđenja, te predlaže da Ustavni sud pribavi te izjave službenim putem.
- 23.U nedostatku bilo kakvog relevantnog dokaza koji potkrepljuje navode o proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud nema razloga da sumnja u vjerodostojnost izjava svjedoka koje su unesene u presude redovnih sudova tim prije što u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud decidirano tvrdi da su svi svjedoci saglasno izjavili da su predmet kupoprodaje i kasnijeg korištenja bile samo nekretnine iz prvog dijela tužbenog zahtjeva.
- 24.Dalje, apelant navodi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što Kantonalni sud sa dužnom pažnjom nije ocijenio sve navode u žalbi na prvostepenu presudu. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na sljedeću praksu Evropskog suda za ljudska prava: "Član 6. zahtijeva da domaći sudovi navedu obrazloženje svoje presude u građanskim, kao i krivičnim postupcima. Sudovi nisu obavezni da daju detaljne odgovore na svako pitanje, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti s njim u svojoj presudi" (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, stav 61. i Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve navode o tome koji su to žalbeni razlozi bili suštinski važni za donošenje odluke, a te navode nije razmotrio Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedene apelantove prigovore, jer oni ne sadrže bilo kakve činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 25.Osim toga, apelant je naveo da je dostavio odgovor na žalbu druge strane (tužene), ali da je sud u presudi napisao da odgovori na žalbu nisu dati, te da se u tome sastoji povreda prava na pravično suđenje. Ovdje se ponavlja gotovo identična situacija iz prijašnjeg prigovora. Naime, apelant nije dao razloge i dokaze zašto smatra da je eventualno zanemarivanje njegovog odgovora na žalbu dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Također, apelant nije priložio dokaze da je odgovor na apelaciju zaista dostavljen Kantonalnom sudu putem Općinskog suda. U spisu apelacije nalazi se samo apelantov odgovor na žalbu, bez dokaza da je on predat sudu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedeni apelantov prigovor.
- 26.Ustavni sud smatra da osporena presuda zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se temelji na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se zasniva na važećim pravnim odredbama. Apelant je imao priliku da se izjasni o svim dokazima, kao i da predlaže svoje dokaze, te da osporava dokaze druge strane i ulaže žalbu na prvostepenu presudu. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema očiglednih (prima facie) dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava, ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tokom kontradiktornog postupka. Presuda se temelji na relevantnim pozitivno-pravnim zakonskim odredbama koje ukazuju da apelant nije uspio u cijelosti dokazati navode iz svog tužbenog zahtjeva zbog čega je i odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva. Navedeno, u konačnici, predstavlja dispoziciju suda, tj. slobodnu ocjenu suda u pogledu postojanja relevantnih dokaza kojima se dokazuju ili ne dokazuju navodi iz tužbe, koja je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali apelantovi navodi o povredama ustavnih prava
- 28.Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati ostale apelantove navode o povredama prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant navode o povredama navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, što su, ustvari, pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a Ustavni sud je prethodno utvrdio da nije došlo do kršenja prava koja garantira taj član.
VIII. Zaključak
- 29.U konkretnom slučaju ne postoje dokazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i donijeli arbitrarne odluke zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.