Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2269/05, rješavajući apelaciju Ibre Babaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Jovo Rosić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibre Babaluka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-74/05 od 19. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj V-K:112/03 od 18. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Ibro Babaluk (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 7. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-74/05 od 19. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj V-K:112/03 od 18. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 23. januara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. januara 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 2. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva su 19. septembra 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj V-K:112/03 od 18. novembra 2004. godine u krivičnom postupku apelanta proglasio krivim za krivično djelo - teška djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Apelant je na presudu uložio žalbu Kantonalnom sudu.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj Kž-74/05 od 19. oktobra 2005. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i pobijanu presudu Općinskog suda preinačio u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
  • 8.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom krivičnog postupka nespornim utvrđeno da se saobraćajna nezgoda dogodila na putu rezerviranom za saobraćaj motornih vozila Sarajevo - Zenica i da je ograničenje brzine na navedenom putu 100 km/h. Radi ocjene je li apelant s vozilom kojim je upravljao prekoračio dozvoljenu brzinu izvršena su dva vještačenja vještaka saobraćajne struke. Jednog je angažirao sud, a drugog apelantov branitelj. Sud je u cijelosti povjerovao vještaku Amiru Hodžiću, kojeg je angažirao sud, jer je njegov nalaz dat na osnovu cjelokupne dokumentacije u spisu, u kojem se vještak jasno odredio o propustima optuženog apelanta i oštećenog pješaka, iz čega se vidi da su propusti i jednog i drugog u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom same nezgode. Sud je prihvatio vještakov nalaz da je brzina kretanja apelantovog vozila u momentu uočavanja oštećenog na kolovozu iznosila 127 km/h i, uz moguću toleranciju od plus-minus 10%, iznosila između 117-137 km/h što je brzina veća od dozvoljene i u slučaju prihvatanja principa "in dubio pro reo". Pored toga, pred prvostepenim sudom su izvedeni i drugi dokazi, to jeste saslušani su svjedoci, izvršeno je vještačenje alkohola u krvi učesnika saobraćajne nezgode i vještačenje vještaka sudske medicine. Na temelju provedenih dokaza Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je brzina kojom se kretao optuženi apelant sa svojim vozilom bila nedozvoljena i neprilagođena uvjetima noćne vožnje, dakle protivno odredbi člana 45. stav 1. Zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima i da je kao takva osnovni uzrok saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradao oštećeni Miroslav Mišković. S druge strane, Kantonalni sud nalazi da prvostepeni sud nije na adekvatan način procijenio doprinos pješaka, oštećenog Miroslava Miškovića, nastanku saobraćajne nezgode, pa je stoga preinačenjem pobijane prvostepene presude u pogledu odluke o kazni djelimično uvažio apelantovu žalbu, smanjivši mu kaznu zatvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je u krivičnom postupku protiv njega pogrešno utvrđena njegova krivična odgovornost, zbog toga što je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio zakon. Apelant dalje navodi da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na nalazu vještaka optužbe utvrđujući na temelju vještakovog nalaza da je apelant vozio brzinom od 127 km/h, da je domet oborenih svjetala 40-80 metara, a domet dugih svjetala 100 metara, te da je mogao predvidjeti nailazak pješaka kao prepreku na putu. Međutim, kako apelant dalje ističe, iz dopune nalaza tog vještaka jasno proizlazi da je brzina vozila iznosila 127 km/h, odnosno između 117 i 137 km/h, a u trenutku naleta na pješaka 107 km/h uz toleranciju do 20%, što ukazuje da je najpovoljnija brzina iznosila 117 km/h, te uz toleranciju do 20%, bila je u granicama dozvoljene. Apelant smatra da je pogrešan stav suda da je vidljivost pješaka, s obzirom da je imao tamnu odjeću, bila moguća na udaljenosti do 40 do 80 metara, jer je eksperimentalno utvrđeno da je vidljivost u takvim slučajevima, kada je pješak u tamnoj odjeći noću, na daljini do 26 metara. Apelant posebno ističe da sud nije prihvatio njegove razloge žalbe da je neposredni uzrok nezgode nekontrolirani boravak pješaka u alkoholiziranom stanju na kolovozu koji je rezerviran za motorna vozila sa dozvoljenom brzinom do 100 km/h i da bi svaka brzina preko 46 km/h, odnosno 52 km/h kako su to utvrdili sudski vještaci, dovela do kontakta s oštećenim te da vozač nije imao mogućnosti da izbjegne kontakt. Apelant se žali da je prvostepena presuda temeljena na dijelu nalaza vještaka optužbe koji je za apelanta najnepovoljniji, da nalaz vještaka optužbe nije procijenjen u cjelini, a nalaz vještaka odbrane nije uopće cijenjen. Apelant zaključuje da nema niti jednog elementa da se apelantu stavi na teret vožnja brzinom od 127 km/h. Sudovi su pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili zakon. Stoga je bio pogrešan zaključak o njegovoj krivičnoj odgovornosti, kada nisu postojali dokazi za takav zaključak. Apelant smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti zaštićenog članom 6. stav 2. Evropske konvencije, posebno zato što Kantonalni sud kod obrazloženja nije uopće cijenio navode žalbe u pogledu uzroka nezgode, kao i u pogledu brzine kretanja vozila, što pokazuje ekstremnu nedosljednost kada sud cijeni samo jedan nalaz s ekstremnim i nerealnim mišljenjem.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da neće davati nikakav poseban odgovor budući da je sve što ima da se kaže u vezi sa navedenim predmetom rečeno u obrazloženju presude tog suda.
  • 11.
    Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da su prema ocjeni ovog tužilaštva svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, da se samo ponavljaju žalbeni navodi iz ranijeg postupka koji je u cijelosti proveden u skladu sa zakonom. Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi, vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako o onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i o onima na koje pazi po službenoj dužnosti. Iz navoda apelacije se vidi da se apelant bavio samo sa dva vještačenja koja su provedena u postupku koji je prethodio donošenju okrivljujuće presude i upoređujući ih utvrdio da je nalaz optužbe neosnovano prihvaćen. Apelant je zanemario sve ostale izvedene dokaze, koje je prvostepeni sud obrazložio u skladu sa članom 296. Zakona o krivičnom postupku FBiH, dajući jasne i precizne razloge svojih stavova, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje niti u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, a što je prihvatio i drugostepeni sud prilikom ocjene pravilnosti i zakonitosti odluke prvostepenog suda. Tužilaštvo predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:

"Član 315. st. 1. i 3.

(1) Sudionik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg opsega, pa usljed toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom do pet godina.

(3) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se zatvorom do tri godine.

Član 320. stav 4.

(4) Ako je usljed djela iz člana 315. stava 3. (...) ovog zakona nastupila smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina."

  • 13.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/98, 23/99 i 50/01) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Član 13.

(1)Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(...).

Član 342.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-74/05 od 19. oktobra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 26. oktobra 2005. godine. Apelacija je podnesena 7. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 20.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć"
  • 21.
    Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije u datom slučaju primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 24.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 25.
    Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda.
  • 26.
    Naime u konkretnom slučaju sud je utvrdio činjenično stanje analizom, ocjenom iskaza svjedoka i vještaka, nalaza vještaka i provedenih materijalnih dokaza i na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo - teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 315. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona FBiH. Pri tome je sud utvrdio sve relevantne okolnosti izvršenja krivičnog djela, kao i uzročno-posljedičnu vezu između djelovanja apelanta i nastale posljedice.
  • 27.
    Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 28.
    Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će eventualno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 29.
    Najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).
  • 30.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj Odluci. Osim toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer procjena dokaza prvostepenog suda koja je potvrđena u drugostepenom postupku nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2269/05

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.