Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2273/05, rješavajući apelaciju Branka Kušeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-159/02 od 30. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-159/02 od 30. septembra 2004. godine, u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj Pr-159/02 od 30. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Branko Kušec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 7. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-159/02 od 30. septembra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: tuženi) da dodjeljuje stanove svojim zaposlenicima i radnicima do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dostavio dopunu apelacije 2. decembra 2005. godine i 15. septembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2273/05 od 17. decembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i tuženog je zatraženo 7. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. decembra 2005. godine, Općinski sud 22. decembra 2005. godine, a tuženi 23. decembra 2005. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Općinski sud je Presudom broj Pr-159/02 od 30. septembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da, u skladu sa Pravilnikom o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je objavljen u Glasniku PIO broj 11/99 od decembra 1999. godine, vanredno riješi apelantovo stambeno pitanje i da mu tuženi isplati na ime zakupnine iznos od 150,00 KM za polovinu marta 2003. godine, a od aprila pa dalje iznos od 300,00 KM, sve dok bude trajao apelantov podstanarski odnos, sa zateznom zakonskom kamatom od 28 posto, počevši od 5. maja 2003. godine, odnosno svakog petog u mjesecu za prethodni mjesec pa dalje, te da mu tuženi nadoknadi štetu od 1.000,00 KM, kao satisfakciju što apelantu nisu bile dostupne informacije, a na osnovu Odluke o kršenju prava koju je donio ombudsman 20. novembra 2003. godine pod brojem OI-11-7/03.
  • 8.
    U obrazloženju svoje odluke sud navodi da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije iskoristio pravo da svoje stambeno pitanje riješi u redovnoj proceduri koja je propisana Pravilnikom, već iznesenim tužbenim zahtjevom traži da mu se vanredno riješi stambeno pitanje. Općinski sud ističe da je postupak rješavanja stambenog pitanja radnika i zaštita prava radnika regulirana odredbama Pravilnika i apelant je mogao tražiti samo poništenje neke konačne odluke o dodjeli stana, što u konkretnom slučaju nije učinio. Dalje se u odluci navodi da sud ne može vršiti raspodjelu stanova, jer Zakon o stambenim odnosima na koji se apelant poziva ne sadrži posebne odredbe o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova, već se u radnom sporu može samo ocjenjivati zakonitost konačne odluke organa koji vrši raspodjelu stana, te je apelantov tužbeni zahtjev da mu se vanredno riješi stambeno pitanje odbijen. Također, sud navodi da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio plaćanjem zakupnine, pa, u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, nije ni obavezan da je namiri. Na kraju, Općinski sud zaključuje da je apelant od 5. decembra 2003. godine imao pristup svim informacijama u vezi sa dodjelom stanova i da apelant nije imao štetnih posljedica zbog toga što mu tuženi nije dostavio određene informacije, te mu ne pripada pravična satisfakcija koju je tražio u iznosu od 1.000,00 KM, a prema propisima o naknadi štete sadržanim u Zakonu o obligacionim odnosima.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući presudu Kantonalni sud, između ostalog, ističe da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud u osporenoj odluci povrijedio čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud smatra da nije povrijeđen član 8. Evropske konvencije, jer apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je njegov dom u pitanju, nego traži da mu se vanredno riješi stambeno pitanje, u skladu sa članom 19.a i 19.b Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika. Dalje, Kantonalni sud smatra da u toku postupka pred prvostepenim sudom nije bilo diskriminatorskog tretmana, niti povrede člana 13. Evropske konvencije. Kantonalni sud ističe da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da apelant ne koristi svoje pravo rješavanja stambenog pitanja prema navedenom pravilniku, već tužbom traži da mu se vanredno riješi stambeno pitanje, te dodaje da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u postupku ostvarivanja prava iz radnog odnosa može ocjenjivati zakonitost konačne odluke kojom je povrijeđeno neko pravo, a ne tražiti da se riješi stambeno pitanje radnika dodjelom stana, jer sud ne dodjeljuje stanove. Također, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud razmatrao i pitanje u vezi sa pružanjem informacija od tuženog, a povodom odluke o dodjeli stanova, te utvrdio da je apelantu odobren pristup informacijama u poslovnoj zgradi tuženog, a povodom dodjele stanova na trajno ili privremeno korištenje u periodu od 8. februara 1988. godine do 26. marta 2003. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da je bio diskriminiran osporenim odlukama redovnih sudova prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da je postupanje tuženog ostavilo duboke tragove na njegovo psiho-fizičko stanje, stvarajući veliku patnju, strah i nemir, te je na taj način povrijeđeno i pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije.
  • 11.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da se ta proizvoljnost najočitije ogleda u dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen, a kojim je tražio satisfakciju zato što mu nisu bile dostupne informacije a na osnovu Odluke o kršenju prava koju je donio ombudsmen za ljudska prava broj OI-11-7/03 od 20. novembra 2003. godine. Apelant navodi da se iz navedene odluke ombudsmena vidi da se radi o kršenju ljudskih prava, budući da tuženi nije ispunio svoju zakonsku obavezu da određene informacije koje je tražio dostavi apelantu, odnosno da mu omogući pristup ovim informacijama. Apelant, dalje, smatra da su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, da nisu uzeli u obzir njegove navode iznesene u toku postupka. Također, smatra da je po zahtjevu za izuzeće sudije predsjednik suda bio obavezan da ga upozna sa izjavom sudije, kao i sa rezultatima eventualno provedenih drugih radnji, te je na taj način izostala "jednakost u postupanju". Na kraju, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u dužini trajanja postupka, jer su od dana podnošenja tužbe do okončanja prvostepenog postupka prošle dvije godine i sedam mjeseci, a postupak povodom žalbe je trajao više od godinu dana. Smatra da određena ročišta nije bilo potrebno odgađati tim prije što je on direktno tuženom slao razne podneske, da se u konkretnom slučaju nije radilo o kompleksnom pravnom pitanju, niti se radilo o složenom predmetu a on svojim ponašanjem nije doprinio da se postupak toliko dugo vodi.
  • 12.
    Apelant, također, smatra da mu je uskraćivanjem prava na stan, koji predstavlja "posjed", uskraćeno i pravo na imovinu zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i jer je osporenim odlukama odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime zakupnine koju plaća kao podstanar iznos od 150,00 KM za polovinu marta 2003. godine i od aprila 2003. godine pa dalje iznos od 300,00 KM mjesečno sve dok bude trajao njegov podstanarski odnos. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja ne bi nastupila da je tuženi dosljedno primijenio Pravilnik i omogućio mu da pod jednakim uvjetima riješi svoje stambeno pitanje. Apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da je osporenim presudama doveden u pravno nesiguran položaj, drugačiji od ostalih zaposlenika tuženog, budući da je očekivao da će tuženi riješiti njegovu stambenu situaciju, kako ju je riješio i ostalim zaposlenicima. Također, navodi da diskriminaciju vidi u tome što je prvostepeni sud odbio da na glavnoj raspravi provede dokaze koje je predložio, kao i u podnesku tuženog u kojem je navedeno: "ne smatramo da je tužitelj neophodan stručni kadar i njegova stručnost u Federalnom zavodu Š...Ć je dobro poznata. Tužitelj piše i objavljuje članke u raznim stručnim listovima." Dalje navodi da je diskriminiran i prema nacionalnoj osnovi, jer je tuženi od 1996. godine dodjeljivao stanove samo zaposlenicima jedne nacionalnosti. Na kraju, apelant navodi i član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima prema kojem su "države dužne da priznaju pravo svakoga na životni standard dovoljan za njega i njegovu porodicu, uključujući primjerenu hranu, odjeću i stan". Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje, ili da riješi u meritumu tako da usvoji tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene odluke kojom nisu povrijeđena apelantova prava i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
  • 14.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je postupak proveden u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ističe da je prvostepeni postupak okončan nakon dvije godine i šest mjeseci, što ne smatra povredom prava na suđenje u razumnom roku. Također, ističe da je postupak jedan period mirovao, jer parnične stranke nisu pristupile na zakazana ročišta, a i sam apelant je u više navrata precizirao tužbeni zahtjev i dopunjavao prijedloge dokaza, te tražio izuzeće sudije, što je sve doprinijelo da se postupak nije ranije završio. Sud predlaže da se apelantova apelacija odbije, jer nije došlo do povrede navedenih prava.
  • 15.
    Tuženi u odgovoru ističe da je apelacija, uglavnom, sačinjena od prepisanih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije uz očit nedostatak uzročno-posljedične veze između citiranih odredaba i navodne povrede ustavnih prava počinjenih osporenim odlukama. Dalje, tuženi navodi da su redovni sudovi na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, bez povrede navedenih prava, odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, te predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03)

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 359.

(1) O zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje predsjednik suda.

Š...Ć

(4) Prije donošenja rješenja o izuzeću uzet će se izjava od sudije čije se izuzeće traži, a prema potrebi obavit će se i drugi izviđaji.

Š...Ć"

  • 17.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03)

"Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 21.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

  • 22.
    Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 23.
    Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Dopustivost u odnosu na povredu prava na suđenje u razumnom roku

  • 24.
    Apelant se žali na dužinu postupka kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje. Apelant smatra da određena ročišta nije trebalo odgađati i da se u konkretnom slučaju nije radilo o kompleksnom predmetu za čije su rješavanje trebale ukupno 3 godine i šest mjeseci. U konkretnom slučaju postupak je započeo podnošenjem tužbe sudu 21. marta 2002. godine, a završen je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2654/04 od 15. septembra 2005. godine. Dakle, konstatira se da je postupak ukupno trajao tri godine i šest mjeseci. Ustavni sud smatra da dvije godine i šest mjeseci, u kojim je Općinski sud donio odluku, i jedna godina, u kojoj je Kantonalni sud donio odluku po žalbi, nisu nerazumno dug period kada se uzme u obzir kompleksnost predmeta i pogotovo to što je postupak trajao u vrijeme kada je na snazi bio prijašnji Zakon o parničnom postupku, te nije bilo obaveza da stranka koja inicira postupak izvrši koncentraciju dokaza u tužbi, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, već je dužina u velikoj mjeri zavisila od dispozicije stranaka i njihovih prijedloga, koje je sud ocjenjivao kao prihvatljive ili neprihvatljive, odnosno relevantne. U smislu djelotvornosti suda, propisi koji uređuju postupak pred prvostepenim sudom, pripremno ročište i glavnu raspravu su efikasniji prema novom Zakonu o parničnom postupku, koji se primjenjuje od novembra 2004. godine, prema kojem je postupak i okončan. Također, treba imati u vidu i razloge koje je naveo Općinski sud u svom odgovoru a to je da je postupak izvjesno vrijeme mirovao (zbog nedolaska stranaka na ročište) i da je odgođen na neodređeno vrijeme zbog apelantovog zahtjeva za izuzeće sudije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je pravosnažno okončan za tri godine i šest mjeseci ne predstavlja nerazumno dug period, te Ustavni sud smatra da nema elemenata koji, prima facie, ukazuju da je kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

Dopustivost u odnosu na povredu prava na imovinu

  • 25.
    U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
  • 26.
    Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi odbio je kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka AP 550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova praksa može se primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu na ime zakupnine koju plaća kao podstanar. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenim presudama, jer je neusvajanjem njegovog tužbenog zahtjeva njegova imovina u vidu neisplaćenih zakupnina umanjena, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrepljuju takvi navodi. Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Dalje, apelant se žali na osporene presude, smatrajući da je njima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer mu nije dodijeljen odgovarajući stan, koji predstavlja "posjed", tj. imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da se stanarsko pravo može smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Odluku o prihvatljivosti i meritumu, CH/96/28, M.J. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 7. novembra 1997. godine). Međutim, Ustavni sud napominje da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeću imovinu, a ne i pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju kao predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju predmet spora pred redovnim sudovima je apelantov zahtjev da mu tuženi, u skladu sa Pravilnikom, vanredno riješi stambeno pitanje, dakle, radi se o nastojanju da mu se dodijeli stan, tj. buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje

  • 28.
    Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je njegov tužbeni zahtjev odbijen, pa je na taj način doveden u nesiguran položaj, jer je očekivao da će tuženi riješiti njegovo stambeno pitanje. Također, navodi da diskriminaciju vidi u tome što je prvostepeni sud odbio da na glavnoj raspravi provede dokaze koje je predložio, kao i u podnesku tuženog u kojem je navedeno: "ne smatramo da je tužitelj neophodan stručni kadar i njegova stručnost u Federalnom zavoduŠ...Ć je dobro poznata. Tužitelj piše i objavljuje članke u raznim stručnim listovima." Dalje navodi da je diskriminiran i prema nacionalnoj osnovi, jer je tuženi od 1996. godine dodjeljivao stanove samo zaposlenicima jedne nacionalnosti. Na kraju, apelant navodi i član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima prema kojem su "države dužne da priznaju pravo svakoga na životni standard dovoljan za njega i njegovu porodicu, uključujući primjerenu hranu, odjeću i stan".
  • 29.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju, prema ovom članu, može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A, broj 291-B, stav 22).
  • 30.
    Prema članu II/4. Ustava, diskriminacija je zabranjena u uživanju prava i sloboda predviđenih članom II Ustava ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav.
  • 31.
    Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman lica u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet u vezi sa belgijskim jezikom, presuda od 23. jula 1968, Serija A, br. 6). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, da nisu ničim argumentirani i da nema elemenata koji bi pokazali na to da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji.
  • 32.
    U pogledu apelantovih navoda u vezi sa povredom člana 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ističe da je ovaj pakt jedan od međunarodnih sporazuma uključenih u Aneks I na Ustav. Međutim, obaveze država prema ovom paktu su relativno slabe. Prema članu 2. ovog pakta, države će preduzeti korake, u skladu sa maksimumom svojih raspoloživih mogućnosti i sa nastojanjem da osiguraju puno ostvarenje prava priznatih Paktom, što znači da postoji određena fleksibilnost u pogledu toga da li je neka država poštivala ili nije svoje obaveze u svakom pojedinačnom slučaju. Osim toga, prema Preambuli, pojedinac je odgovoran da teži promoviranju i poštivanju prava priznatih Paktom. Konačno, konkretna obaveza, koja proizlazi iz člana 11. Pakta, da će države priznati pravo svakoga na adekvatan standard življenja, uključujući adekvatnu hranu, odjeću i smještaj, jeste opće prirode, tako da se bilo koja povreda ove obaveze u ovom slučaju ne može uzeti u obzir. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

Dopustivost u odnosu na zabranu mučenja

  • 33.
    Apelant samo navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što je postupanje tuženog ostavilo duboke tragove na njegovo psiho-fizičko stanje, stvarajući pri tome veliku patnju, strah i nemir, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrepljuju takvi navodi. Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni i da nisu ničim dokazani, te da su očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
  • 34.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 35.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-2654//05 od 15. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 8. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 36.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dio predmetne apelacije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 37.
    Apelant osporava navedenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2654/05 od 15. septembra 2005. godine, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravičan postupak

  • 38.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 39.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 40.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju vođen je sudski postupak radi rješavanja apelantovog stambenog pitanja, što ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
  • 41.
    Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da su sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 42.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 43.
    Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud, a što je potvrdio i Kantonalni sud, izveo je zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer apelant nije tražio da se poništi, niti da se ocijeni zakonitost neke konačne odluke o dodjeli stana, već je tražio da se tuženi obaveže da mu vanredno riješi stambeno pitanje u skladu sa Pravilnikom. Članom 154. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) je propisano: "ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice", pa s obzirom na to da sud nije utvrdio odgovornost tuženog, i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan.
  • 44.
    U odnosu na apelantove navode da se proizvoljnost osporenih odluka ogleda i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio satisfakciju zato što mu nisu bile dostupne informacije, a na osnovu Odluke ombudsmena broj OI-11-7/03 od 20. novembra 2003. godine, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi donio Rješenje o odobrenju pristupa informacijama broj 0671-1432/03 od 5. decembra 2003. godine i da je apelantu odobren pristup informacijama, a u vezi sa dodjelom stanova, te je izveden zaključak da apelant nije imao štetnih posljedica i da mu ne pripada pravo na novčanu satisfakciju. U odnosu na apelantove navode da su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze i da nisu uzeli u obzir "njegove dokaze", Ustavni sud naglašava da pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 45.
    Ustavni sud napominje da je, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, propisano da: "koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno." Dakle, redovni sud je na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i u obrazloženju odluka dao analizu izvedenih dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
  • 46.
    U vezi sa apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na njegov zahtjev za izuzeće sudije, Ustavni sud ističe da je članom 359. stav 4. Zakona o parničnom postupku propisano da se prije donošenja rješenja o izuzeću uzima izjava sudije čije se izuzeće traži, a prema potrebi, obavit će se i drugi izviđaji. Dakle, predsjednik suda koji, prema članu 359. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučuje o izuzeću sudije, nije bio obavezan da izjavu sudije dostavlja apelantu, niti da ga obavještava o eventualno drugim izviđajnim radnjama.
  • 47.
    Ustavni sud konstatira da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja. Drugostepeni sud je dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te je za svaki žalbeni navod koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je osporenim odlukama primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, kao i da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 50.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2273/05

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.