Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 307/06, rješavajući apelaciju Vilme Anušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Vilme Anušić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vilme Anušić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vilma Anušić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 10. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, i Rješenja Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine. Također, apelantica je osporila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, i Presudu Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Općinske službe i Nusreta Kehića (u daljnjem tekstu: sadašnji korisnik), zatraženo je 15. februara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine, Ministarstvo 28. februara 2006. godine, Općinska služba 8. marta 2006. godine, a sadašnji korisnik 27. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. februara 2007. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 49, ulaz "B" sprat VII, stan broj 19 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelantica je 1983. godine sa suprugom preselila u vlastitu kuću u Stuparima, općina Kladanj, a u spornom stanu je ostao apelanticin sin kao član porodičnog domaćinstva. Apelanticin sin je sporni stan koristio sve do 1993. godine kada je postao nosilac stanarskog prava na stanu svoga djeda, apelanticinog oca. Sporni stan nije proglašen napuštenim, a Rješenjem Sekretarijata za privredu i opće upravne poslove broj 02/11-372-99 od 1. novembra 1993. godine dodijeljen je na korištenje sadašnjem korisniku koji je odmah zaključio ugovor o korištenju stana i uselio u njega.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje pravne valjanosti njezinog ugovora o korištenju stana, te da je ona zakonita nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev Općine Živinice, pa je utvrđeno da je u odnosu na apelanticu prestala pravna valjanost ugovora o korištenju spornog stana.
  • 8.
    U međuvremenu, dok je trajao postupak po njezinoj tužbi pred Općinskim sudom, tekao je i upravni postupak pred nadležnim organima uprave, a prema apelanticinom zahtjevu za povrat stana u kojem je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak. Na kraju, Općinska služba je osporenim Rješenjem broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine poništila svoje ranije rješenje u dijelu u kojem je apelantici bilo priznato pravo na povrat stana i u kojem je sadašnjem korisniku bilo naloženo da sporni stan preda apelantici, pa je odbila apelanticin zahtjev za povrat spornog stana imajući u vidu pravosnažnu Presudu Općinskog suda broj P-97/99 od 31. oktobra 2000. godine.
  • 9.
    Rješavajući apelanticinu žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-1456/01 od 21. juna 2004. godine prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. Protiv ovog drugostepenog rješenja, sadašnji korisnik spornog stana je podnio tužbu, pa je Kantonalni sud osporenom Presudom broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje poništio, a stvar riješio tako što je apelanticinu žalbu protiv prvostepenog Rješenja broj 05/1-23-1316/03 v. 03/4-23-2255/99 od 14. januara 2004. godine, odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s osporenom Presudom Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine, kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što je Kantonalni sud propustio dostaviti joj tužbu kao zainteresiranom licu čime joj je onemogućeno učestvovanje u upravnom sporu u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, a naročito zato što je tom presudom odlučeno o njezinom pravu na dom. Također, apelantica smatra da joj je na ovaj način uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine opširno obrazlažući zbog čega smatra da je navedena odluka pogrešna i nezakonita, zbog čega smatra da je prekršeno i njezino pravo na dom i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da su ti navodi neprihvatljivi "osim u dijelu koji se odnosi na povredu apelanticinog prava u vezi s nedostavljanjem tužbe na odgovor apelantici kao zainteresiranom licu, čime su na njezinu štetu povrijeđene odredbe člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima". Također, Kantonalni sud navodi da apelantici kao zainteresiranom licu nije bila dostavljena ni osporena presuda. U vezi s ostalim navodima iz apelacije Kantonalni sud je naveo da ostaje kod navoda iz obrazloženja osporene presude.
  • 12.
    Ministarstvo u odgovoru navodi da taj organ nije ničim prekršio propise na apelanticinu štetu, te da su materijalni propisi pravilno primijenjeni.
  • 13.
    Općinska služba također osporava navode iz apelacije i navodi da ta služba svojim upravnim aktima nije prekršila prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. Sadašnji korisnik također u cijelosti osporava navode iz apelacije.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

"Član 27.

"Ako tužbu ne odbaci prema članu 24. stav 2. ili prema članu 25. ovog zakona, sud će po jedan prijepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporava Š...Ć i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima. ...

Član 47.

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

Š...Ć 6) Ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost učestvovanja u upravnom sporu."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U vezi s apelanticinim navodima o kršenju ustavom zagarantiranih prava koji se tiču Presude Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

Š...Ć 4) Protekao je rok za podnošenje apelacije."

  • 18.
    S obzirom na to da je osporena Odluka Kantonalnog suda broj Gž-47/01 od 3. novembra 2001. godine uručena apelantici 25. decembra 2001. godine, a da je apelacija protiv te odluke podnesena Ustavnom sudu 10. februara 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kantonalni sud navodi da apelantici nije dostavio presudu, a prema zabilješci na presudi, apelantica je u posjed presude došla 6. februara 2006. godine što Ustavni sud smatra datumom prijema osporene presude. S obzirom da je apelacija podnesena 10. februara 2006. godine Ustavni sud smatra da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na ovu presudu ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2, te druge uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj U-214/04 od 24. novembra 2005. godine.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih sloboda i obaveza Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć".

  • 24.
    Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor u vezi sa stanarskim pravom, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zato što joj kao zainteresiranom licu nije dostavljena tužba sadašnjeg korisnika protiv rješenja drugostepenog organa, kako to nalaže odredba člana 27. Zakona o upravnim sporovima, čime je prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku.
  • 26.
    U vezi s tim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost provođenja propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254. B). Pri tome, član 6. stav 1. zahtijeva uspostavljenje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Također, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost odgovoriti na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262).
  • 27.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da član 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prilikom odlučivanja o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku tako i zainteresirana lica, na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku predočiti sudu svoje argumente i dokaze. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i sam navodi da apelantici kao zainteresiranom licu nije dostavljena tužba koju je podnio sadašnji korisnik spornog stana, te da su "povrijeđene odredbe člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima", kao i da joj nije dostavljena presuda tog suda kojom je odlučeno o njezinom stanarskom pravu. Na ovaj način Kantonalni sud je učinio nespornim da je propustio postupiti prema Zakonu o upravnim sporovima. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud onemogućio apelanticu kao zainteresirano lice iznijeti pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njezinih građanskih prava, čime je dovedena u "znatno podređen položaj" u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada sud u upravnom sporu propusti dostaviti tužbu zainteresiranom licu, kako to propisuje Zakon o upravnim sporovima, iako je odluka suda odlučujuća za građanska prava zainteresiranog lica, budući da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje.
  • 31.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.