USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 948/06, rješavajući apelaciju Lovačkog društva "Jarebica" Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Djelimično se usvaja apelacija Lovačkog društva "Jarebica" Mostar.
Utvrđuje se da su prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj Ps-65/99.
Odbija se kao neosnovana apelacija Lovačkog društva "Jarebica" Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na ostale navode u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lovačkog društva "Jarebica" Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Lovačko društvo "Jarebica" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 27. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-36/04 od 22. septembra 2004. godine, te zbog dužine trajanja postupka koji je okončan osporenim presudama, koji se pred Općinskim sudom Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodio u predmetu broj Ps-65/99.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Gradske općine Mostar - Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda i da dostavi na uvid spis broj Ps-65/99.
- 3.Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. aprila 2006. godine, tužena 5. maja 2006. godine, a Općinski sud je dostavio traženi spis na uvid 11. juna 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. jula 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelant je 3. decembra 1998. godine protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja i predaje u posjed, kojom je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište na Carini površine 104 m", upisanoj u zk.ul. br. 1339 k.o. Mostar, što je tužena dužna trpjeti i priznati, pa, slijedeći navedeno, predati apelantu u isključivi posjed spornu nekretninu ukupne površine 376 m", prema skici vještaka geometra, uz troškove parničnog postupka i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučio Presudom broj Ps-65/99 od 6. februara 2004. godine tako što je udovoljeno apelantovom zahtjevu osim u dijelu koji je odbijen kao neosnovan, tj. u dijelu u kojem je apelant tražio da mu tužena preda u posjed zgradu površine 105 m", budući da zgrada nije zatečena na mjesta događaja jer je srušena.
- 7.Postupajući povodom apelantove tužbe od 3. decembra 1998. godine, tadašnji Viši sud Mostar tužbu je poslao tuženoj radi odgovora 9. decembra 1998. godine, a prvo ročište zakazano je za 8. februar 1999. godine na kojem su od apelanta zatraženi podaci o tome ko je nosilac prava korištenja u "sadašnjem periodu". Rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme. Podneskom od 3. marta 1999. godine apelant je dostavio tražene podatke i zatražio da se zakaže rasprava. Novo ročište je zakazano za 16. juni 1999. godine na kojem su prihvaćeni prijedlozi tužene o provođenju dokaza, pa je rasprava ponovo odgođena na neodređeno vrijeme. Nakon uspostavljanja Kantonalnog suda Mostar, cio spis, koji se vodio pod brojem Ps-333/98, dostavljen je 23. jula 1999. godine Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, na dalji postupak. Ovaj sud je nakon dvije godine i šest mjeseci 26. februara 2002. godine dopisom od tužene zatražio podatke o spornim nekretninama, u vezi sa okolnosti njihovog pretvaranja u prostor za parkiranje. Ročište pred ovim sudom zakazano je nakon skoro tri godine od dana dostavljanja spisa, tj. 11. aprila 2002. godine, na kojem je tužena ponudila apelantu da mu se na ime spornog zemljišta isplati naknada cijene, jer zemljište ima veliki značaj za tuženu, zbog čega je apelant zatražio rok za očitovanje. Na istom ročištu Općinski sud je odlučio da dopisom od Općinske službe za stambene i komunalne poslove Općine Mostar zatraži podatke o tome da li su nekretnine, opisane u tužbi a upisane na apelantovo ime, pretvorene u parkiralište, te da li su date JP "Komos" na upravljenje iako ta činjenica nije bila sporna. Povodom ovog dopisa urgirano je 28. maja, 2. jula, 12. augusta, 9. septembra, 2. oktobra i 21. novembra 2002. godine. Rasprava od 2. decembra 2002. godine, na prijedlog tužene, radi ponude apelantu poslovnog prostora na nekom drugom mjestu, odgođena je na neodređeno vrijeme. Nova rasprava, zakazana za 25. februar 2003. godine, odgođena je, jer tužena nije dostavila traženu dokumentaciju, a usvojen je apelantov prijedlog da se provedu dokazi uviđajem na mjestu događaja uz vještačenje vještaka geometra. Sud je 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime troškova vještačenja izvrši uplatu. Urgencija je ponovljena 5. maja 2003. godine, a 27. augusta 2003. godine sud je donio rješenje kojim je odredio da se izvrši uviđaj na mjestu događaja 9. septembra 2003. godine. Zbog nedolaska geometra, uviđaj je zakazan za 3. oktobar 2003. godine, kada je i obavljen, a vještaku je naloženo da u roku od 20 dana sačini pismeni nalaz i mišljenje uz skicu mjesta događaja. Na ročištu od 2. decembra 2003. godine konstatirano je da je na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da će se navedeno ročište provesti kao pripremno. Određeno je koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi zakazanoj za 25. decembar 2003. godine, koja je i održana a nastavljena 15. januara 2004. godine. U nastavku glavne rasprave dodatno je saslušan vještak u vezi sa okolnosti statusa spornog zemljišta. Prvostepena presuda je donesena 6. februara 2004. godine.
- 8.Povodom žalbe tužene cio spis prvostepenog suda je dostavljen Kantonalnom sudu 15. marta 2004. godine, a drugostepena presuda broj Pž-36/04 je donesena 22. septembra 2004. godine, dakle, nakon 6 mjeseci. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je žalbu uvažio, osporenu prvostepenu presudu preinačio i presudio: "Odbacuje se zahtjev tužitelja (apelanta) za utvrđenje da je isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, u naravi gradilište u Carini, površine 104 m", iz z.k. ul. broj 1339 k.o. Mostar, te mu je tužena dužna priznati i trpjeti prednje utvrđenje. Odbija se tužiteljev (apelantov) zahtjev da se obaveže tužena da mu preda u posjed nekretninu označenu kao k.č. broj 3066 k.o. Mostar I, ukupne površine 376 m", prema skici vještaka geometra koja je proglašena sastavnim dijelom presude, te da je tužena dužna tužitelju (apelantu) da naknadi 2.624,00 KM troškova parničnog postupka."
- 9.U obrazloženju presude taj sud je istakao da je žalba osnovana, jer je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je, prema zk. ulošku broj 1339 k.o. Mostar, apelant evidentiran kao isključivi nosilac prava korištenja na nekretnini označenoj kao k.č. broj 33/86, pa nije imao nikakvog pravnog interesa da traži da se ta činjenica utvrdi (član 54. stav 2. ZPP), te je prvostepeni sud u tom dijelu tužbu trebalo da odbaci (član 67. stav 1. tačka 7 ). Zbog toga je Kantonalni sud u dijelu zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava korištenja tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se iz skice vještaka geometra vidi da se katastarska parcela broj 3066 (prema novom premjeru) sastoji od katastarskih parcela broj 33/84, 33/85, 33/86 i 33/114 (prema starom premjeru), pa s obzirom na to da sud ne razdvaja parcele prema novom i starom premjeru, to je stvorilo nejasnoće u presudi i dispozitiv prvostepene presude učinilo nejasnim i kontradiktornim. Osim navedenog, Općinski sud je primijenio odredbu člana 43. Zakona o vlasničkim odnosima prema kojoj vlasnik može zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, ali vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iz stanja spisa, međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne proizlazi da je apelant bio vlasnik sporne parcele, niti da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. S obzirom na to da je među strankama nesporno da spornu parcelu drži JP "Komos" Mostar na zakonit način (na osnovu valjane odluke tužene), a ne tužena, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužena i nije pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu koje je privedeno namjeni, jer je na njemu napravljen parking, pa bi apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu u smislu odredbe člana 90. Zakona o građevinskom zemljištu pod uvjetom da dokaže svoju aktivnu legitimaciju.
- 10.Apelant je 27. oktobra 2004. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, a 4. aprila 2005. godine je dopunio. Općinski sud je 17. novembra 2004. godine, putem Kantonalnog suda, cio spis uputio Vrhovnom sudu, a 18. aprila 2005. godine dopunu revizije. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine kojom je apelantovu reviziju odbio. Navedenom presudom Vrhovni sud je obrazložio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te je ponovio zaključke Kantonalnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prije svega, zbog prekoračenja razumnog roka trajanja postupka koji se vodio pred redovnim sudovima, kao segmentu ovog prava, a zatim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, iz osporenih odluka, prema apelantovom mišljenju, proizlazi "da su urbanim sredinama potrebniji prostori za parkiranje vozila nego za okupljanje građana - lovaca u obavljanju društvenokorisnih poslova". Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je prvostepena presuda preinačena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a da za preinačenje nisu dati jasni razlozi. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali ove povrede posebno ne obrazlaže.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da taj sud ostaje pri razlozima navedenim u presudi koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
- 13.Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju je istakao da se radi o "jednom neozbiljnom apelantovom aktu" koji je svjestan neosnovanosti svog zahtjeva, navodeći da ostaje pri razlozima navedenim u presudi.
- 14.Općinski sud, osim što je na uvid dostavio traženi spis, nije dao odgovor na apelaciju u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom.
- 15.Tužena je, također, osporila navode iz apelacije, navodeći da niti jedno od navedenih apelantovih prava nije povrijeđeno. Smatra da postupak nije trajao nerazumno dugo, jer je od podnošenja tužbe, 3. decembra 1998. godine, promijenjena nadležnost za postupanje u privrednim sporovima, pa je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku, tako da trajanje postupka nije produženo bilo čijom krivicom ili namjerom, a niti nezakonitim postupanjem. Smatra da su osporene odluke donesene pravilno, jer je apelant tužbom tražio da se u sudskom postupku utvrdi da postoje prava koja je već imao i koja mu niko nije osporavao, iz čega proizlazi da je cijeli postupak bespotrebno vođen, pa je predloženo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 319.
Presuda se mora izraditi u roku od osam dana od donošenja. Š...Ć
Član 336. stav 2. tačka 13.
(2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
- 13)ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito Š...Ć ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih isprava ili zapisnika."
- 17.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
- 17.
"Član 54. st. 1. i 2.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave;
(2) Takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činjenje iz istog odnosa.
Član 67. stav 1. tačka 7.
(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
- 7)da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje zahtjeva za utvrđenje;
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 224. tač. 4. i 5.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
- 4)ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili
- 5)preinačiti prvostepenu presudu.
Član 229. tačka 2.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
- 2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;"
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i na pravo na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 22.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 23.U predmetnom slučaju apelant smatra da su pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje povrijeđena zbog postupanja Kantonalnog suda koji je pogrešno utvrdio činjeničnio stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te preinačio prvostepenu presudu tako što je u dijelu kojim je traženo utvrđenje prava korištenja tužbu odbacio, a u dijelu predaje u posjed odbio, čime nije udovoljeno apelantovom zahtjevu. Apelant smatra, iako to eksplicitno ne navodi, da su mu, zbog toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, prekršena navedena prava, ali tvrdnje o povredi tih prava uopće ne obrazlaže.
- 24.Naime, apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Paušalni navodi su zasnovani na apelantovom nezadovoljstvu donesenim odlukama. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne.
- 25.U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).
- 26.Međutim, u konkretnom slučaju, čak i da je apelant naveo konkretne radnje ili propuste javnih vlasti, a ne samo iskazao nezadovoljstvo donesenim odlukama redovnih sudova i izrekao paušalne tvrdnje o kršenju njegovih ljudskih prava, njegova apelacija, u odnosu na tvrdnje o povredi prava na život i prava na mirno okupljanje i udruživanje, morala bi biti odbačena kao nedopustiva. Naime, pojedina ljudska prava i slobode, garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, mogu pripadati samo fizičkim licima. Upravo pravo na život i pravo na mirno okupljanje i udruživanje pripadaju samo građanima kao pojedincima, a ne kolektivitetima kao što je apelant. Budući da navedena dva prava uopće apelantu ne pripadaju, onda ona u odnosu na apelanta ne mogu ni biti povrijeđena.
- 27.Imajući u vidu izneseno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na mirno okupljanje i udruživanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovan.
- 28.U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-884/04 od 24. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelant se, u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, žali i na "suđenje u razumnom roku" kao sastavni dio ovog prava. Naime, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudskog postupka, odnosno zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.
- 31.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š�Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"
- 32.Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Općinskog suda broj Ps-65/99 kako bi ispitao da li je u konkretnom slučaju poštivano pravo na "suđenje u razumnom roku", onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane.
- a)Period koji se uzima u obzir
- a)
- 33.Apelant je 3. decembra 1998. godine tadašnjem Višem sudu u Mostaru podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja i predaje u posjed. Nakon uspostavljanja Kantonalnog suda, cio spis je dostavljen Općinskom sudu II Mostar, kao stvarno i mjesno nadležnom, 23. jula 1999. godine koji je, odlučujući o tužbi i iznesenom zahtjevu, donio presudu 6. februara 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, presudu donio 22. septembra 2004. godine, a Vrhovni sud odlučujući o reviziji 24. januara 2006. godine. Dakle, cio postupak povodom tužbe apelanta trajao je sedam godina.
- b)Složenost predmeta
- b)
- 34.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se tiče utvrđenja i predaje u posjed nekretnina. Imajući u vidu činjenicu da su uz tužbu dostavljeni dokazi-zemljišnoknjižni izvodi, te da je, osim tih dokaza, trebalo provesti dokaz vještačenjem vještaka geometra uz uviđaj na mjestu događaja, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
- c)Apelantovo ponašanje
- c)
- 35.Ustavni sud zapaža da je, u periodu od 1998. godine do donošenja prvostepene presude, prvostepeni sud zakazao 9 ročišta, te da je apelant posredstvom opunomoćenika pristupio svakom. Ustavni sud, također, zapaža da ni apelant ni njegov opunomoćenik nisu prigovarali što su se rasprave često odgađale na neodređeno vrijeme, te da u periodu od dvije godine i šest mjeseci, koliko je najduže trajao period neaktivnosti suda između dviju rasprava, nisu podnescima ili na drugi način insistirali da se ubrzaju aktivnosti suda. Ustavni sud smatra da je ovakvo ponašanje apelantovog opunomoćenika u određenoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka, ali će zaključak o tome da li je taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova.
- d)Ponašanje sudova
- d)
- 36.Ustavni sud primjećuje da je sud od 9 zakazanih rasprava četiri puta raspravljanje odgodio na neodređeno vrijeme, da je od prve rasprave 8. februara 1999. godine, kada je apelantovom opunomoćeniku naloženo da dostavi podatke u vezi sa okolnosti sadašnjeg nosioca prava korištenja na spornim nekretninama, i nakon ispunjenja te obaveze, do zakazivanja nove rasprave protekao period od dvije godine i šest mjeseci u kojem sud nije uradio niti jednu radnju u postupku. Zatim, od rasprave održane 11. aprila 2002. godine, na kojoj je sud odlučio zatražiti podatke od Općinske službe za stambene i komunalne poslove u vezi sa okolnosti da li je sporno zemljište pretvoreno u prostor za parkiranje, što je nesporna činjenica, šest puta urgirano povodom istog dopisa a rasprava nije zakazivana 8 mjeseci. Tek je na raspravi održanoj 25. februara 2003. godine usvojen apelantov prijedlog da se radi identifikacije nekretnine iziđe na mjesto događaja, obavi uviđaj uz učestvovanje vještaka geometra, zbog čega je sud raspravu ponovo odgodio na neodređeno vrijeme i 1. aprila 2003. godine pozvao apelanta da na ime vještačenja uplati određeni novčani iznos. Nakon ispunjenja ove obaveze, rješenjem suda od 27. augusta 2003. godine, dakle, nakon proteka šest mjeseci, određen je uviđaj za 9. septembar 2003. godine, koji nije obavljen zbog izostanka uredno pozvanog vještaka. Na raspravi od 2. decembra 2003. godine konstatirano je da je na snagu stupio novi ZPP zbog čega je to ročište održano kao pripremno i određeno koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 25. decembra 2003. godine i nastavljena 15. januara 2004. godine na kojoj je dodatno saslušan vještak u vezi sa okolnosti pojašnjenja pismenog nalaza i mišljenja, a 6. februara 2004. godine donesena je prvostepena presuda, dakle, nakon pet godina vođenja postupka povodom apelantove tužbe. Cio predmet povodom žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 3. marta 2004. godine, koji je odlučujući o žalbi predmet riješio za šest mjeseci, dakle, u roku koji se može smatrati razumnim. Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije predmet riješio za godinu dana, što, također, nije nerazumno dug period.
- 37.Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je sveukupnim načinom vođenja konkretnog postupka Općinski sud značajno doprinio odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju. Pri upoređivanju apelantovog i doprinosa Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da, iako je apelant svojim ponašanjem u izvjesnom dijelu doprinio trajanju konkretnog postupka, doprinos Općinskog suda je znatno veći, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je od podnošenja tužbe, 3. decembra 1998. godine, do donošenja prvostepene presude postupak trajao pet godina, pri nespornim činjenicama u vezi sa sadašnjim korištenjem sporne nekretnine i upisanog prava korištenja u zemljišnim knjigama. Općinski sud za svoje propuste nije ponudio bilo kakvo obrazloženje, a Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se period odlučivanja u konkretnom parničnom postupku nikako ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od četiri godine i sedam mjeseci može, najvećim dijelom, staviti na teret Općinskom sudu, a da Općinski sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
- 39.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju, a apelant nije iznio zahtjev za kompenzaciju.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
- 40.Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer, kako tvrdi apelant, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, a samim tim je "preinačio i utvrđeno činjenično stanje, uz navođenje iste zakonske odredbe koju je primijenio i prvostepeni sud ali bez uvida u svu ponuđenu dokumentaciju iz koje je vidljivo da je apelant vlasnik i posjednik spornih nekretnina". U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugo). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 41.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje u vezi sa okolnosti da je apelant na spornim nekretninama evidentiran kao isključivi nosilac prava korištenja, pa nije imao nikakvog pravnog interesa tražiti da se ta činjenica utvrdi u sudskom postupku, zbog čega je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i tužbu odbacio. U odnosu na preostali dio zahtjeva, Kantonalni sud je, također, dao jasno obrazloženje, smatrajući da u konkretnom predmetu nije mogao biti primijenjen član 43. Zakona o vlasničkim odnosima pri nespornoj činjenici da treći pravni subjekt - JP "Komos" Mostar drži u posjedu predmetnu nekretninu, a ne tužena, s obzirom na to da je uvjet za primjenu navedene zakonske norme da vlasnik dokaže svoje vlasništvo na stvari čiji povraćaj traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tužene. U konkretnom slučaju niti jedna od ovih činjenica nije dokazana, pa je zahtjev za predaju u posjed odbijen. Dakle, Kantonalni sud je prilikom preinačenja prvostepene presude dao jasne, potpune i logične razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili diskriminacijskim, niti predstavljaju kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Vrhovni sud je, također, odbijajući apelantovu reviziju, dao valjano obrazloženje zbog čega je presudu Kantonalnog suda ocijenio kao pravilnu i zakonitu, smatrajući da su razlozi dati u navedenoj presudi jasni, pravilni i potpuni.
- 42.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, pa Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 43.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je parnični postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđenja i predaje u posjed trajao sedam godina do donošenja pravosnažne presude, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka može se, najvećim dijelom, pripisati ponašanju nadležnog prvostepenog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za nerazumno dugo trajanje postupka. Međutim, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kada su sudovi ispunili svoju obavezu i u svojim odlukama iznijeli potpune, jasne, logične i pravilne razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu.
- 45.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.