Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 563/04, rješavajući apelaciju M. B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1441/02 od 24. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa I. M, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 27. augusta 2004. godine na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda zatražio od Vrhovnog suda i učesnika u postupku DP "Geoistrage" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni.
  • 4.
    Ustavni sud je donio odluku 30. novembra 2004. godine kojom je apelaciju podnesenu 5. jula 2004. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine odbio kao neosnovanu jer je zaključio da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 5.
    Nakon toga, apelantica je 22. aprila 2005. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 563/04 od 30. novembra 2004. godine.
  • 6.
    Rješavajući apelanticin zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 16. jula 2007. godine Rješenjem broj AP 563/04 usvojio zahtjev za preispitivanje navedene odluke.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj Pr-109/92 od 30. aprila 2002. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i stavljena je izvan snage Odluka tužene DP "Geoistrage" Sarajevo broj 2211/91 od 22. maja 1991. godine i Rješenje direktora tužene broj 2214/91 od 23. maja 1991. godine kojim je izvršena dodjela stana u ulici Hamdije Čemerlića broj 3/4, stan broj 23 u Sarajevu.
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine uvažena je žalba tako što je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
  • 10.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-144/02 od 24. oktobra 2002. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da su odluka i rješenje koji su predmet tužbe doneseni u skladu s Pravilnikom o stambenim odnosima tužene. Revizijski prigovor koji se odnosio na povredu Zakona o stambenim odnosima zbog toga što je zaključen ugovor o korištenju stana na osnovu odluke i rješenja koji su predmet spora, a da lice na čije ime su glasili nikada nije uselilo u predmetni stan, te da mu je, u međuvremenu, prestao radni odnos kod tužene Vrhovni sud nije prihvatio, jer se radilo o novim činjenicama zbog kojih se revizija ne može izjavljivati u smislu Zakona o parničnom postupku.

IV. Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni list Republike BiH" broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 19/99)

"III - DAVANJE STANA NA KORIŠTENJE

Član 24. st. 1, 2. i 4.

Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim općim aktom.

Samoupravnim općim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Samoupravnim općim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uvjeti i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u organizacijama udruženog rada ili drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelantica smatra da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom, te da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica ističe da su primijenjene zakonske i podzakonske odredbe kojima su joj direktno povrijeđena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica tvrdi da su se kadrovske potrebe mogle rješavati samo kroz osiguravanje novčanih sredstava, a ne dodjelom iz postojećeg kontingenta stanova. Apelantica posebno ističe da su sudovi propustili procijeniti činjenicu da su istovremeno postojala dva pravilnika o stambenim odnosima kod tužene, u kojima su suštinske odredbe različite. Nadalje, apelantica ističe da su sudovi zanemarili i činjenicu da je predmetni stan Odlukom Komisije za stambena pitanja tužene broj 979/92 od 18. marta 1992. godine dodijeljen njoj. Apelantica predlaže usvajanje apelacije, ukidanje osporenih sudskih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu s članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-304/03 od 11. marta 2004. godine protiv kojeg se ne mogu izjaviti djelotvorni pravni lijekovi. Apelantica je ovo rješenje primila 5. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 5. jula 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelantica osporava navedene odluke smatrajući do su joj njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š�Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
    • 19.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 20.
    Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 21.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 22.
    Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 23.
    Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantici bilo omogućeno iznositi sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelanticine zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredaba i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 24.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 25.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š�Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 26.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je suštinska svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
  • 28.
    Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma".
  • 29.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
  • 30.
    Apelantica se u predmetni stan uselila u augustu 1991. godine nasilnom provalom, što apelantica i ne osporava. Nakon toga je u oktobru 1994. godine stan napustila radi odlaska u inostranstvo iz zdravstvenih razloga, dakle u stanu je potpuno bespravno živjela nešto više od tri godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da član 8. Evropske konvencije ne zahtijeva postojanje pravne zaštite koja omogućava svakom pojedincu ili porodici da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.