USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1480/06, rješavajući apelaciju DOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimira Sukare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija DOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimira Sukare.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenje Suda za prekršaje u Banjoj Luci broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.DOO "Flora centar" Banja Luka i Vladimir Sukara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 19. maja 2006. godine Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banja Luka broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine. Navedenu apelaciju Komisija je 23. maja 2006. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) i učesnika u postupku, Republičke tržišne inspekcije, Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička tržišna inspekcija) zatraženo je 1. juna 2006. godine i 22. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud za prekršaje i Okružni sud su 16. i 26. juna 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Republička tržišna inspekcija je 12. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 30. jula 2007. godine dostavljeni apelantima. Odgovor Republičke tržišne inspekcije je 19. septembra 2007. godine dostavljen apelantima.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Suda za prekršaje broj X-P-3362/05 od 16. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine, apelant DOO "Flora centar" Banja Luka, kao pravno lice, i Vladimir Sukara, kao odgovorno lice, proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima, te su na osnovu člana 424. st. 1. i 2. tačka 1. istog zakona kažnjeni - apelant DOO "Flora centar" novčanom kaznom od 4.500 KM, a apelant Vladimir Sukara novčanom kaznom od 300 KM uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka od po 20 KM.
- 7.U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Republička tržišna inspekcija podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanata. Sud je istakao da je pozivao predstavnika pravnog lica i odgovorno lice Vladimira Sukaru, te da je pozive apelantima poslao na adresu sjedišta pravnog lica. Iz dostavnica vraćenih sudu utvrđeno je da su pozivi za apelante primljeni 7. aprila 2005. godine u sjedištu preduzeća i da su one potpisane, ali da se na uredno primljene pozive apelanti nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali. Sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima kojim je propisano da se urednom dostavom smatra dostavljanje izvršeno na radnom mjestu. Stoga je sud na osnovu odredbe člana 215. Zakona o prekršajima apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima i kaznio ih, smatrajući da ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje s obzirom na to da je prekršajna odgovornost apelanata utvrđena na osnovu neposrednog opažanja podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, uvida u preostali dio dokumentacije u spisu predmeta, a posebno u zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli koji je potpisalo prisutno odgovorno lice Biljana Sukara, te uvidom u rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti u navedenim objektima do otklanjanja protivpravnog stanja koje je prouzrokovalo zabranu.
- 8.Sud se, također, pozvao na odredbu člana 18. Zakona o preduzećima. Utvrđeno je da je 19, 21. i 22. februara 2005. godine, prilikom inspekcijskog nadzora republičkog tržišnog inspektora, u DOO "Flora centar" zapisnički konstatirano da navedeno pravno lice obavlja djelatnost trgovine na veliko robom (odjećom) - tranzitnim prometom za poznatog kupca bez prethodnog skladištenja, a da za to ne posjeduje rješenje nadležnog općinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za navedeni vid djelatnosti, čime je prekršena odredba člana 18. Zakona o preduzećima.
- 9.U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da iz dostavnica koje se nalaze u sudskom spisu nesumnjivo proizlazi da su apelanti uredno pozvani, ali da se na poziv suda nisu odazvali, te da je sud pravilno postupio kada je, u smislu člana 215. Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivanja apelanata. Drugostepeni sud smatra da se ne može prihvatiti ni tvrdnja apelanata o tome u kojim radnjama su se stekla obilježja prekršaja, jer je odlučna činjenica da se donese zaključak da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, da u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljaju trgovinsku djelatnost, a da ne posjeduju rješenje nadležnog općinskog organa o ispunjenosti minimalnih tehničkih uvjeta za tu djelatnost. Prema mišljenju drugostepenog suda, nije se mogla prihvatiti ni tvrdnja apelanata da je izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva i protivrječna datim razlozima, jer termin "u tranzitu" bez sumnje odražava način obavljanja trgovinske djelatnosti. Utvrđeno je da prema tako opisanom načinu izvršenja prekršaja proizlazi da su apelanti obavljali trgovinsku djelatnost na veliko odjećom i da robu nisu skladištili u svoje poslovne prostorije, već su je odmah prodavali trećim licima. Okružni sud je naveo da je Sud za prekršaje donio zaključak o prekršajnoj odgovornosti apelanata na osnovu zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu koji su potpisala prisutna lica i rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti na koje se apelanti nisu žalili, te da je, stoga, evidentno da su apelanti u vrijeme inspekcijskog nadzora obavljali djelatnost trgovine na veliko odjećom, a da za obavljanje djelatnosti nisu pribavili rješenje nadležnog općinskog organa. Na osnovu navedenog drugostepeni sud je odbio tvrdnju apelanata da su za vrijeme inspekcijske kontrole imali potrebna odobrenja. Prema mišljenju drugostepenog suda, u prvostepenom postupku činjenična osnova je potpuno i pravilno utvrđena, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti navode da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, žale se na to da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističu da je sud svoju odluku o krivici apelanata zasnovao jedino na zahtjevu da se pokrene prekršajni postupak i zapisniku podnosioca zahtjeva, a da uz taj zahtjev podnosilac nije ponudio nijedan dokaz koji upućuje na odgovornost apelanata. Apelanti navode da im poziv za saslušanje u predmetnom postupku nikada nije bio dostavljen, te da su za predmetni postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje protiv kojeg su izjavili žalbu. Nije im poznato ni to da li je neko umjesto njih primio poziv za saslušanje i ko je potpisao dostavnice, ali tvrde da im pozivi nikada nisu dostavljeni u sjedište pravnog lica i da u sjedištu nijedno zaposleno lice nije primilo poziv. Također, navode da su u žalbi ukazivali na činjenicu da su neuredno pozivani. Ističu da nečitak potpis na dostavnici može značiti potpis bilo koga, pa i lica sa ulice. Prema mišljenju apelanata, sudovi su pogrešno tumačili odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima, jer je tim odredbama propisano da se dostavljanje smatra urednim ukoliko je izvršeno na radnom mjestu lica kojem se treba dostaviti, ali samo u slučaju ako se ne dostavljaju akti iz člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, što je bio slučaj u konkretnom predmetu. Naime, prema imperativnoj normi člana 141. stav 2. spomenutog zakona, riječ je o pozivu za saslušanje koji se dostavlja okrivljenom lično. Apelanti navode da u spisu nema dokaza da su oni lično primili poziv za saslušanje u ovom postupku. Prema tome, oni smatraju da je, zbog neurednog pozivanja, okrivljenim uskraćeno pravo na odbranu. Prema mišljenju apelanata, sud je apelante proglasio krivim i izrekao im novčane kazne bez obaveznog saslušanja, u smislu člana 177. Zakona o prekršajima i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti ističu da bi sigurno pristupili sudu da su primili poziv za saslušanje i iznijeli svoju odbranu, jer nisu učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Iz navedenog proizlazi da se apelanti žale i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije. Navode da apelantu Vladimiru Sukari, direktoru okrivljenog pravnog lica, uopće nije poznato da je inspekcija vršila bilo kakav inspekcijski nadzor, jer o njemu nije bio obaviješten. Ističu da je u postupku utvrđeno da je zapisnik potpisala prisutna Biljana Sukara, koja nije odgovorno lice u pravnom licu, niti je zaposlena u pravnom licu, te da nije bila ni ovlaštena da potpisuje zapisnik inspekcije, jer je razriješena dužnosti direktora 10. aprila 2001. godine i na dan inspekcijske kontrole u preduzeću nije imala nikakav status. Smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku sud bio obavezan da sasluša predstavnika okrivljenog pravnog lica i okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu zajedno sa podnosiocem prekršajne prijave, te da ih suoči i izvrši uvid i ocjenu materijalnih dokaza koji bi upućivali na učinjeni prekršaj. Tek nakon tako provedenog postupka sud bi bio obavezan da sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Postupajući suprotno, prema mišljenju apelanata, sud je povrijedio odredbe prekršajnog postupka, te je nepotpuno utvrdio činjenično stanje, čiji je rezultat bilo donošenje nezakonitih rješenja na apelantovu štetu. Apelanti traže da se, između ostalog, Republici Srpskoj naredi da im isplati troškove postupka prema advokatskoj tarifi Republike Srpske.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je predmetna apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. Okružni sud, u suštini, ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. Ističe da su izvršenim inspekcijskim pregledom evidentirane relevantne činjenice koje su apelanti u toku postupka mogli osporiti, ali da se pretresu nisu odazvali, niti su svoj izostanak opravdali, a da se može pretpostaviti da je navedeno urađeno s ciljem odugovlačenja postupka i izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Stoga, Okružni sud ističe da iz sadržaja spisa prvostepenog suda nesumnjivo proizlazi da su apelanti pozivani u skladu sa članom 141. do 143. Zakona o prekršajima, te da su tvrdnje apelanata u pogledu navedenog neosnovane i iskonstruirane.
- 12.Također, iz odgovora Suda za prekršaje proizlazi da ovaj sud ostaje pri navodima datim u svojoj odluci. U prilogu odgovora Sud za prekršaje je dostavio dostavnice o uručenju apelantima poziva za saslušanje u predmetnom postupku. U odgovoru se navodi da su pozivi apelantima upućeni na adresu sjedišta preduzeća, što je vidljivo iz dostavnica o uručenju na kojima je na poziv za predstavnika pravnog lica stavljen i pečat DOO "Flora centar" Banja Luka. Prema tome, ističe se da je netačna tvrdnja apelanata da im nikada nije dostavljen poziv za saslušanje u predmetnom postupku i da su za postupak prvi put saznali kada im je uručeno prvostepeno rješenje. Dalje, u odgovoru Sud navodi da je i prvostepeno rješenje apelantima uručeno na isti način kao i pozivi za raspravu, na adresu sjedišta preduzeća, te da je, prema tome, indikativno da su apelanti primili prvostepeno rješenje o kažnjavanju, a isto tako i drugostepeno rješenje, a da samo nisu primili pozive za raspravu. Tvrdnja apelanata da pozivi nisu dostavljeni na adresu sjedišta preduzeća, prema mišljenju suda, proizvoljna je i nije ničim argumentirana, jer pečat preduzeća na dostavnici nije mogao da stavi niko drugi već ovlašteni radnik preduzeća koji ima pečat. Sud smatra da pravo na odbranu apelantima nije uskraćeno, već da oni to pravo nisu koristili. Prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima, jer, prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju ispitivanje apelanata nije bilo nužno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje.
- 13.Republička tržišna inspekcija u svom odgovoru na apelaciju navodi da u postupku inspekcijske kontrole nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase:
"Član 18.
Preduzeće može da otpočne obavljanje djelatnosti, da obavlja djelatnost i da mijenja uvjete njenog obavljanja kad nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uvjeti u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu i zaštite i unapređivanja životne sredine, kao i drugi propisani uvjeti.
Član 424. stav 1. tačka 1. i stav 2.
(1) Novčanom kaznom od 4.500 do 45.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti na dan uplate kaznit će se za prekršaj preduzeće ili drugi subjekt poslovanja koji ima svojstvo pravnog lica:
(...)
- 1)ako obavlja djelatnost za koju ne ispunjava propisane uvjete, ili obavlja djelatnost koja se po zakonu ne može obavljati, ili ako izmijeni uvjete obavljanja djelatnosti prije nego što nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uvjeti u pogledu tehničke opremljenosti ili zaštite na radu ili druge propisane uvjete (član 16. st. 1. i 2. i član 18).
(...)
(2) Za radnje iz stava 1. ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u preduzeću ili drugom subjektu poslovanja koji ima svojstvo pravnog lica novčanom kaznom od 300 do 3.000 konvertibilnih maraka u dinarskoj protivvrijednosti po kursu na dan uplate."
- 15.U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase:
"Član 141. stav 2.
Pozivi radi saslušanja ili ispitivanja, odnosno radi davanja pismene odbrane, kao i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, dostavljaju se okrivljenom lično.
Član 143. stav 1.
Pismena koja nisu naznačena u stavu 2. člana 141. ovog zakona dostavljaju se lično, ali takva pismena u slučaju da se primalac ne zateče u stanu mogu se predati nekome od njegovih odraslih članova domaćinstva. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu licu kome se pismeno ima dostaviti, a to lice se tu ne zateče, dostavljanje se može izvršiti licu koje je zaposleno na istom mjestu, ako ono pristane da primi pismeno.
Član 215.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-3120/05 od 22. februara 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelanti su primili 24. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelanti se žale da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 22.Član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 22.
"1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- c)da se brani sâm ili uz pomoć branioca koga sâm izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;"
- c)
- 23.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata.
- 24.Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
- 25.Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o preduzećima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o prirodi prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sva preduzeća i odgovorna lica u preduzećima, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Kad je riječ o svrsi kazne, ona je, općenito, u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se povređuje javni poredak, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o preduzećima, jeste uspostavljanje i jačanje discipline preduzeća u pogledu ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje djelatnosti, što je u javnom interesu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da je riječ o "krivičnoj" optužbi prije nego o disciplinskoj sankciji, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.
- 26.S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da je riječ o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ozturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane znatne novčane kazne, kao i da se novčana kazna izrečena apelantu Vladimiru Sukari pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje na zaključak da je riječ o "krivičnoj" optužbi.
- 27.Apelanti se žale da nisu učestvovali u predmetnom postupku, te da su prvi put saznali da se vodi predmetni postupak kada su primili prvostepeno rješenje. Ističu da im sud nije nikada lično dostavio pozive za saslušanje, u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajnom postupku, čime im je uskraćeno pravo na odbranu. Prema mišljenju apelanata, zbog navedenog, činjenično stanje u predmetnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno.
- 28.U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
- 29.Prvo, Ustavni sud konstatira da zahtjev za pravično saslušanje, u principu, podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11 ) i pravom da se može pratiti postupak (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava je smatrao, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, da cilj navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14 ). Izuzetaka od ovog principa može biti kada je riječ o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da prisustvuje drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je pažnju izričito posvećivao činjenici da je lice bilo prisutno prvostepenom suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46).
- 30.Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, cilj člana 6. st. 1. i 3. tačka c) podrazumijeva prisustvo okrivljenog na suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dopušta se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantno lice o ročištu, i može biti dopušteno u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatira da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) podrazumijeva pravo da se optuženi brani sâm, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo prisustvovati svim radnjama u postupku.
- 31.Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelante proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 18. Zakona o preduzećima i za učinjeni prekršaj kaznio ih novčanom kaznom od 4.500,00 KM i od 300 KM. Apelanti nisu učestvovali u prvostepenom postupku, jer je Sud za prekršaje apelantima poslao pozive za ispitivanje na adresu sjedišta pravnog lica, te je iz dostavnica utvrdio da su u sjedištu preduzeća one potpisane i tako zaključio da se apelanti nisu odazvali urednim pozivima i svoj izostanak opravdali. Pri tome je sud primijenio odredbu člana 143. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da se urednim dostavljanjem smatra i dostavljanje koje se vrši na radnom mjestu. Stoga je Sud za prekršaje, na osnovu člana 215. Zakona o prekršajnom postupku, donio rješenje. Također, Okružni sud, odlučujući o žalbama apelanata, smatrao je da je dostavljanje poziva za ispitivanje apelanata bilo uredno, te da je Sud za prekršaje pravilno postupio kada je, u smislu člana 215. Zakona o prekršajima, donio prvostepeno rješenje bez ispitivanja apelanata.
- 32.U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da je Sud za prekršaje, kao i Okružni sud, prilikom odlučivanja o žalbi apelanata, potpuno zanemario odredbu člana 141. stav 2. Zakona o prekršajnom postupku kojom je propisano da se pozivi radi saslušanja ili ispitivanja dostavljaju okrivljenom lično, što je bio konkretan slučaj. Također, sudovi su zanemarili činjenicu da su upravo odredbom člana 143. stav 1. Zakona o prekršajnom postupku, koja je primijenjena u predmetnom postupku, eksplicitno izuzeta od posrednog dostavljanja pismena iz člana 141. stav 2. navedenog zakona. Dakle, proizlazi da se odredba člana 143. Zakona o prekršajima u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju.
- 33.Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje apelanata, redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega je apelantima bilo onemogućeno da učestvuju u postupku, te predlože svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima suprotne strane.
- 34.U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva za pravično suđenje predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, u kojima sâm karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogim pitanjima. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švajcarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora se dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana.
- 35.Upravo u konkretnom slučaju se radilo o pozivima za ispitivanje apelanata, kao okrivljenih, odnosno pozivima za raspravu za koje je Ustavni sud utvrdio da apelantima nisu dostavljeni u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, s obzirom na to da su sudovi u pogledu dostavljanja navedenih poziva proizvoljno primijenili odredbu člana 143. stav 1. Zakona o prekršajima. Prema mišljenju Ustavnog suda, dostavljanje poziva za ispitivanje, u smislu odredbe člana 141. stav 2. Zakona o prekršajima, apelantima bi omogućilo da učestvuju u postupku u kojem bi bili saslušani, te imali mogućnost da sudu ponude svoje dokaze, kao i da se svojim argumentima suprotstave argumentima druge strane, što bi utjecalo na potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga proizlazi da je u konkretnom prekršajnom postupku činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koje je sudu ponudio podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ustavni sud smatra da, zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, apelantima u predmetnom prekršajnom postupku nije data prilika da pokušaju osporiti dokaze "optužbe" i iznesu navode koje im idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, narušen standard pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
- 36.Stoga, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije, jer apelantima, zbog proizvoljne primjene procesnog prava u pogledu dostavljanja poziva za ispitivanje, nije bilo omogućeno da prisustvuju suđenju na kojem bi mogli iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argument? navodima suprotne strane.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.