Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2863/09, rješavajući apelaciju Živka Bubića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Bubića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-000 119 od 31. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-PR-08-000 167 od 18. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Živko Bubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 119 od 31. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-PR-08-000 167 od 18. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 26. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Centra javne sigurnosti Doboj, Policijske stanice za sigurnost saobraćaja Doboj, zatraženo je 11. maja 2012. godine da dostavi odgovor.
  • 3.
    Okružni sud i Centar javne sigurnosti Doboj, Policijska stanica za sigurnost saobraćaja Doboj, dostavili su odgovore na apelaciju 11. marta 2010. godine i 18. maja 2012. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Centra javne sigurnosti Doboj, Policijske stanice za sigurnost saobraćaja Doboj, dostavljeni su apelantu 29. juna 2010. godine i 26. maja 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-PR-08-000 167 od 18. februara 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 33. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti) i prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru. Istim rješenjem Osnovni sud je izrekao apelantu jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 590,00 KM, zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jednog mjeseca i dva kaznena boda. Također, istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je tokom usmenog pretresa, na prijedlog optužbe, saslušao svjedoka D. M., a na prijedlog odbrane je saslušao svjedoke S. P., M. P., M. B., S. L., A. Š. i I. B. i apelanta, a kao dokaz suda saslušani su svjedoci D. S. i B. N. Osnovni sud je istakao da je, dovodeći u vezu iskaze svjedoka D. M., B. N. i D. S., na pouzdan način utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja navedenih prekršaja. Naime, prilikom kontrole od 8. januara 2008. godine utvrđeno je da je apelant, koji je upravljao motornim vozilom, odavao znake alkoholiziranosti, zbog čega mu je ponuđeno da se podvrgne kontroli pomoću odgovarajućih sredstava i aparata radi utvrđivanja ima li alkohola u organizmu. Apelant je to odbio, a nakon što mu je priopćeno da je isključen iz saobraćaja, drsko se ponašao naslanjajući se na službeno vozilo i prijetio da će policijski službenici ostati bez posla. Također, apelant je odbio dati potrebne podatke o sebi i vrijeđajući policijske službenike onemogućavao ih je da rade svoj posao. S tim u vezi, apelant je počinio prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 33. Zakona o osnovama sigurnosti koji propisuje da ovaj prekršaj čini lice koje odbije da se podvrgne ispitivanju pomoću odgovarajućih sredstava i aparata ili stručnom pregledu radi provjere ima li alkohola u organizmu ili pokazuje li znake poremećenosti izazvane alkoholom. Dalje, apelant je počinio i prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu koji propisuje da ovaj prekršaj čini lice koje ometa ili sprječava djelovanje državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije.
  • 7.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Pžp-09-000 119 od 31. jula 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika o usmenom pretresu slijedi da je apelantu bilo predočeno zašto je okrivljen i koji su dokazi optužbe, tako da je imao mogućnost izjasniti se o njima, tj. ispitati svjedoke optužbe i predložiti dokaze u svoju korist, pa nije od značaja to što u zahtjevu o pokretanju prekršajnog postupka to nije navedeno, tim prije što je uz zahtjev bila priložena prekršajna prijava koja je kao dokaz bila pročitana na usmenom pretresu. U odnosu na žalbene navode da je sud izvodio dokaze koje ovlašteni organ nije predložio, Okružni sud je naveo da, u skladu sa članom 268. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), koji se, u smislu odredbe člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima, primjenjuje u prekršajnom postupku, sud može izvoditi dokaze i po službenoj dužnosti ukoliko je to neophodno radi utvrđivanja materijalne istine. S tim u vezi, nisu osnovani žalbeni navodi da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da je sud povrijedio odredbe prekršajnog postupka. Vezano za žalbene navode kojim se ukazuje na povredu materijalnog prava, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da je apelant odbio da se podvrgne kontroli pomoću odgovarajućih sredstava i aparata radi utvrđivanja ima li alkohola u organizmu, zatim da je isključen iz saobraćaja, te da je nakon toga vrijeđao ovlaštena službena lica i onemogućavao ih da obavljaju svoju funkciju. Zbog navedenih radnji, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da je apelant počinio predmetne prekršaje.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je tačno da odredbe člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima propisuju primjenu ZKP, međutim, nije tačno da će se odredbe člana 268. stav 2. ZKP primjenjivati u prekršajnom postupku. Naime, u članu 47. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima propisano je da ako okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju pozvati svjedoke, oni moraju na glavnom pretresu osigurati njihovo pojavljivanje, a članom 48. stav 2. istog zakona propisano je da je teret dokazivanja na ovlaštenom organu. Dakle, pravo na izvođenje dokaza pripada isključivo stranama u postupku, a to pravo mu ne daje niti odredba člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima. Apelant navodi da je primjena odredaba ZKP moguća jedino ako određeno ponašanje nije regulirano odredbama Zakona o prekršajima. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u povredi odredbe člana 40. Zakona o prekršajima, koji propisuje da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka mora sadržavati i prijedlog dokaza koji će se izvesti, a ukoliko ga ne sadrži, sud će tražiti dopunu zahtjeva. U konkretnom slučaju to nije učinjeno, tako da je to utjecalo na apelantovo pravo na odbranu, jer apelant nije znao koji su dokazi optužbe sve do otvaranja glavnog pretresa. Okružni sud uvodi novo ponašanje stavom da nije od utjecaja to što u zahtjevu nisu navedeni dokazi, a to je da podnosilac zahtjeva nije obavezan da u zahtjevu navede dokaze. Osim toga, prvostepeni sud je saslušao svjedoka optužbe D. M. ali nije pročitao prekršajnu prijavu, tako da je povredom materijalnih propisa i povredom pravila postupka donesena odluka na njegovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
  • 10.
    Centar javne sigurnosti Doboj, Policijska stanica za sigurnost saobraćaja Doboj, istakao je da je postupak proveden u skladu sa Zakonom o prekršajima. Također je naveo hronologiju postupanja u predmetu, te dostavio kopiju dokumentacije vezano za predmetni postupak.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06 i 1/09) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Prava lica okrivljenih za prekršaje

Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:

  • c)
    da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane;
  • e)
    da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ih terete;

[...]

Član 8.

Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku

(2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se takođe mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: [...] Poglavlje XXI pod nazivom „Glavni pretres“[...]

Član 40.

Sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka

(1) Obrazac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka propisuje Ministarstvo pravde Republike Srpske i sadrži sljedeće podatke:

  • g)
    prijedlog dokaza koji se trebaju izvesti;

[...]

(4) Ako je zahtjev nerazumljiv ili nepotpun, sud će pozvati podnosioca da ga u određenom roku, a najkasnije u roku od osam dana, ispravi, odnosno dopuni, a ako to ne učini, sud će zahtjev odbaciti. U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac će se upozoriti na posljedice propuštanja.

Član 42.

Suđenje

Suđenje u prekršajnom postupku se sprovodi na usmenom pretresu koji vodi sudija pojedinac. Ukoliko ne postoje izuzetne okolnosti, prekršajni postupak bi trebalo da se okonča na jednom usmenom pretresu.

Član 43.

Zakazivanje usmenog pretresa

(1) Sud po prijemu zahtjeva iz člana 37. ovog zakona ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (u daljem tekstu: zahtjev) ispituje da li je zahtjev podnesen u roku koji je određen zakonom.

(3) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen i ako datum i vrijeme usmenog pretresa nisu već određeni u skladu sa članom 33. stav 4. ovog zakona, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu slijedećih pravila o pozivanju:

  • a)
    pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja, uz naznaku obaveza i posljedica propuštanja prema članovima 44., 45. i 46. ovog zakona, te otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva.
  • b)
    u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, navešće se da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište.

(5) Prije početka usmenog pretresa, okrivljeni može uložiti pismeni prijedlog za obustavljanje prekršajnog postupka iz bilo kojeg od razloga određenih u članu 53. ovog zakona. U tom slučaju sud može:

  • a)
    usvojiti prijedlog i donijeti odluku o obustavljanju prekršajnog postupka;
  • b)
    zahtijevati od ovlašćenog organa da uloži pismeni odgovor ili
  • c)
    razmotriti takav zahtjev na početku usmenog pretresa.

Član 47.

Svjedoci i isprave

(1) Ukoliko okrivljeni ili ovlašćeni organ namjeravaju da pozovu svjedoke, oni moraju obezbijediti pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu. U slučaju da svjedok ne želi da dobrovoljno pristupi na sud, svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke. Zahtjev sudu mora se podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. Ako sud odobri zahtjev za pozivanje i ako je neophodno dodatno vrijeme da bi se pozivi uručili, sud može odgoditi usmeni pretres.

(2) Svaka strana koja namjerava da podnese bilo koju ispravu kao dokaz, mora donijeti ispravu na usmeni pretres. Ako isprava nije dostupna strani koja je želi podnijeti kao dokaz, ta strana može zahtijevati od suda da izda sudski nalog za njeno pribavljanje. Svaki zahtjev sudu mora biti podnesen najmanje tri dana prije dana koji je određen za usmeni pretres. Ako sud odobri zahtjev za izdavanje sudskog naloga i ako je neophodno dodatno vrijeme da bi se nalog uručio, sud može odgoditi usmeni pretres.

(3) Usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da obezbijedi svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane.

Član 48.

Postupak na usmenom pretresu

  • 2)
    Teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na ovlašćenom organu.
    • 12.
      U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:

Član 257.

Razlozi za odlaganje glavnog pretresa

(1) Na zahtjev stranaka ili branioca, glavni pretres može odložiti rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.

Član 268.

Izvođenje dokaza

(1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drukčije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

  • a)
    dokazi optužbe,
  • b)
    dokazi odbrane,
  • v)
    dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
  • g)
    dokazi odbrane, kao odgovor na pobijanje (duplikat),
  • d)
    dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

[...]

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 013-0-Pžp-09-000 119 od 31. jula 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
    • b)
      da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane,
    • d)
      da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

  • 18.
    Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
  • 19.
    Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je sud izvodio dokaze po službenoj dužnosti, što nije u skladu sa odredbama Zakona o prekršaju, te da mu je, zato što zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije sadržavao prijedlog dokaza koje će optužba izvesti, povrijeđeno pravo na odbranu. Također, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
  • 20.
    Vezano za povredu pravila postupka, Ustavni sud nalazi da obrazloženje rješenja Okružnog suda sadrži odgovore koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, prvostepeni sud je izvodio dokaze koje ovlašteni organ nije predložio, međutim, u skladu sa članom 268. stav 2. ZKP, koji se, u smislu odredbe člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima, primjenjuje u prekršajnom postupku, sud može izvoditi dokaze i po službenoj dužnosti ukoliko je to neophodno radi utvrđivanja materijalne istine. Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima propisana primjena odredaba ZKP, tačnije navedena odredba, između ostalog, propisuje: „Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se takođe mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: [...] Poglavlje XXI pod nazivom 'Glavni pretres'„. Dalje, odredbe člana 268. stav 2. ZKP propisuju redoslijed izvođenja dokaza na glavnom pretresu, odnosno da nakon dokaza optužbe i odbrane i replike i duplikata slijede dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, čija primjena, budući da je nesporno da je sadržana u navedenom poglavlju, u smislu navedene odredbe Zakona o prekršajima, nije upitna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi da nije bilo mjesta primjeni odredaba ZKP, jer je navedena materija regulirana odredbama Zakona o prekršajima, nisu osnovani.
  • 21.
    U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zato što zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije sadržavao prijedlog dokaza koje treba izvesti, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 3. tačka b) zahtijeva da se optuženom osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: (1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i (2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda proizlazi da, budući da iz sadržaja zapisnika o usmenom pretresu slijedi da je apelantu bilo predočeno zašto je okrivljen i koji su dokazi optužbe, tako da je imao mogućnost da se izjasni o njima, tj. ispita svjedoke optužbe i predloži dokaze u svoju korist, nije od značaja to što u zahtjevu o pokretanju prekršajnog postupka to nije navedeno.
  • 22.
    Ustavni sud nalazi da odredbe člana 40. Zakona o prekršajima propisuju sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te postupanje sa nepotpunim zahtjevima. Dakle, u spomenutom zakonu je navedeno: „Obrazac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka propisuje Ministarstvo pravde Republike Srpske i sadrži sljedeće podatke: g) prijedlog dokaza koji se trebaju izvesti; (4) Ako je zahtjev nerazumljiv ili nepotpun, sud će pozvati podnosioca da ga u određenom roku, a najkasnije u roku od osam dana, ispravi, odnosno dopuni, a ako to ne učini, sud će zahtjev odbaciti […]“. Ustavni sud, dalje, nalazi da odredbe člana 43. Zakona o prekršajima propisuju radnje koje prethode zakazivanju glavnog pretresa, tačnije stav 3. tačke a) i b) navedenog člana, između ostalog, propisuju: „[…] pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja […]; u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, navešće se da se poziva u svojstvu okrivljenog“. Također, odredbe istog člana u tački 5. propisuju: „Prije početka usmenog pretresa, okrivljeni može uložiti pismeni prijedlog za obustavljanje prekršajnog postupka iz bilo kojeg od razloga određenih u članu 53. ovog zakona“. Osim toga, odredbe člana 257. stav 1. ZKP, koje se, u smislu odredbe člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima, primjenjuju u prekršajnom postupku, propisuju: „Na zahtjev stranaka ili branioca, glavni pretres može odložiti rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede“.
  • 23.
    Dakle, citirane odredbe jasno preciziraju da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka mora sadržavati i prijedlog dokaza koje treba izvesti, da je u pozivu za glavni pretres okrivljenom sud obavezan navesti za koji prekršaj se tereti i da je uz poziv obavezan dostaviti i zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Osim toga, citirane odredbe ukazuju na mogućnost da prije održavanja glavnog pretresa okrivljeni može uložiti prijedlog za obustavu postupka, te mogućnost podnošenja zahtjeva za odlaganje pretresa. Međutim, iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je bilo zahtjeva za odlaganje glavnog pretresa, pa da ga je sud neosnovano odbio, odnosno iz dostavljene dokumentacije upravo proizlazi da je sud saslušao više svjedoka odbrane, što dokazuje da se apelant bez prigovora upustio u provođenje dokaza. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 47. Zakona o prekršajima koje propisuju mogućnost izdavanja sudskog naloga za pribavljanje isprava, odnosno dovođenje svjedoka, kao načina da se osigura pribavljanje dokaza, te odgodu usmenog pretresa da bi se navedeno osiguralo. Ustavni sud uočava da su u konkretnom postupku provedeni samo dokazi saslušanjem svjedoka. Međutim, i u tom dijelu nije vidljivo da je apelant koristio navedene mogućnosti, što vjerovatno nije niti bilo upitno, budući da je saslušano šest svjedoka kao dokaz odbrane. Ustavni sud nalazi da apelant osnovano ukazuje na to da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, u smislu člana 40. Zakona o prekršajima, mora sadržavati prijedlog dokaza koje će optužba izvesti. Međutim, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu navedeno, tj. da iz dokumentacije ne proizlazi da je apelant tražio odlaganje glavnog pretresa, nego da se upustio u dokazni postupak, apelantu niti je uskraćeno pravo na dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu, niti mu je uskraćena mogućnost da se pred sudom izjasni o dokazima optužbe, da ispita svjedoke optužbe i predloži dokaze u svoju korist. Zbog toga, u konkretnom slučaju to što zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije sadržavao prijedlog dokaza ne može značiti da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
  • 24.
    Također, apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženja redovnih sudova osnovanim. Naime, budući da je apelant odavao znake alkoholiziranosti, ponuđeno mu je da se podvrgne kontroli pomoću odgovarajućih sredstava i aparata radi utvrđivanja ima li alkohola u organizmu. Apelant je to odbio, a nakon što mu je priopćeno da je isključen iz saobraćaja, drsko se ponašao naslanjajući se na službeno vozilo i prijetio da će policijski službenici ostati bez posla. Također, apelant je odbio dati potrebne podatke o sebi i vrijeđajući policijske službenike onemogućavao ih je da rade svoj posao. Zbog toga je apelant proglašen krivim za prekršaje propisane Zakonom o osnovama sigurnosti i Zakonom o javnom redu i miru. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i apelantove navode da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
  • 25.
    Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 26.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi on bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 27.
    Nisu osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije. Naime, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe kojima je reguliran prekršajni postupak, niti su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant nije dokazao da mu je uskraćeno pravo na odbranu. Također, nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zato što je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.