USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4518/10, rješavajući apelaciju N. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N. G.
Utvrđuje se kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu u kojem je apelacija podnesena protiv odluka donesenih u postupku stavljanja pod nadzor i produženja nadzora i to presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0002383 10 U od 29. septembra 2010. godine i broj S1 3 U 001783 10 U od 27. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-171/10 od 24. septembra 2010. godine i broj UP-2-07-07-2-153/10 od 23. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-34-3/10 od 22. septembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-34-2/10 od 20. augusta 2010. godine, zbog produženja nadzora nad apelantom N. G. u periodima obuhvaćenim osporenim rješenjima počevši od 31. augusta 2010. godine pa do pokretanja postupka deportacije 6. oktobra 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. podnesena protiv:
- 1.odluka donesenih u postupku za odobravanje međunarodne zaštite i to:
- -presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, broj S1 3 U 006050 11 od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil, broj UP-1-07/1-41-1-34-35/10 od 1. aprila 2011. godine;
- -
- 2.odluka donesenih u postupku izmjene rješenja o odobrenom stalnom boravku i to:
- -Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003821 10 U od 15. februara 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-197/10 od 26. novembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.1-07.2-968/10 od 12. oktobra 2010. godine;
- -
- 3.odluka donesenih u postupku otkazivanja stalnog boravka u Bosni i Hercegovini i to:
- -Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003130 10 U od 14. januara 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine;
- -
- 4.odluka donesenih u postupku protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine i to:
- -Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 004204 1 U od 16. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-198/10 od 22. novembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima – Terenski centar Zenica, broj UP-1/19.5-07.3-78/10 od 15. oktobra 2010. godine,
- -
sve u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
- 5.odluka donesenih u postupku ograničavanja kretanja i to:
- -presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0007529 11 U od 14. oktobra 2011. godine, broj S1 3 U 0004932 11 U od 15. aprila 2011. godine, broj S1 3 U 003749 10 U od 15. februara 2011. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil, broj UP-2-06-07-2-131/11 od 10. oktobra 2011. godine, UP-1-07/1-41-1-34-20/10 od 28. februara 2011. godine i broj UP-1-07/1-41-1-34-11/10 od 1. decembra 2010. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
- -
- 6.odluka donesenih u postupku produžavanja i izuzetnog produžavanja nadzora i to:
- -presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008549 12 U od 6. januara 2012. godine, S1 3 U 008272 1 od 15. decembra 2011. godine, S1 3 U 007851 1 U od 1. novembra 2011. godine, S1 3 U 007287 11 U od 13. septembra 2011. godine, S1 3 U 006622 11 U od 10. augusta 2011. godine, broj S1 3 U 003274 U od 29. oktobra 2010. godine,
- -rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-01/12 od 4. januara 2012. godine, broj UP-2-06-07-2-164/11 od 12. decembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-143/11 od 8. novembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-116/11 od 8. septembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-100/11 od 8. augusta 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-190/10 od 25. oktobra 2010. godine,
- -rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-6/11 od 30. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-5/1 od 8. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-4/11 od 4. novembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-2/11 od 6. septembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49.1/11 od 5. augusta 2011. godine i broj UP-1/19.5-07.3-34-4/10 od 22. oktobra 2010. godine,
- -
sve u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. G. podnesena protiv odluka navedenih u prethodim stavovima ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.N. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Alžira, kojeg zastupaju Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko, i Amra Kadrić, pravna savjetnica Fondacije lokalne demokratije iz Sarajeva, podnio je u periodu od 21. oktobra 2010. godine do 7. februara 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka preciziranih u dispozitivu ove odluke. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 4518/10, AP 4557/10, AP 5479/10, AP 1028/11, AP 1401/11, AP 1402/11, AP 1601/11, AP 1999/11, AP 3475/11, AP 3826/11, AP 4162/11, AP 4319/11, AP 4531/11, AP 5005/11 i AP 538/12. Apelant je uz apelaciju broj AP 4162/11 podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio organima vlasti BiH da ne preduzimaju nikakve mjere s ciljem njegovog protjerivanja sa teritorije BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
- 2.Apelant je 26. augusta 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 1 U od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-34-35/10 od 1. aprila 2011. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3417/11 i u kojoj je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio organima vlasti BiH da ne preduzimaju nikakve mjere s ciljem njegovog protjerivanja sa teritorije BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3417/11 od 12. oktobra 2011. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 11 U od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-34-35/10 od 1. aprila 2011. godine, jer postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Sudom BiH u to vrijeme nije bio okončan. Nakon okončanja navedenog postupka apelant je podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, koja je registrirana pod već navedenim brojem AP 4162/11.
- 4.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno 15 apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4518/10. Spojene su apelacije br. AP 4518/10, AP 4557/10, AP 5479/10, AP 1028/11, AP 1401/11, AP 1402/11, AP 1601/11, AP 1999/11, AP 3475/11, AP 3826/11, AP 4162/11, AP 4319/11, AP 4531/11, AP 5005/11 i AP 538/12.
- 5.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti (u daljnjem tekstu Ministarstvo), Ministarstva sigurnosti – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil), i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 13. decembra 2010. godine do 20. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 6.Sud BiH, Ministarstvo, Sektor za azil i Služba za poslove sa strancima dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 23. decembra 2010. godine do 6. marta 2012. godine.
- 7.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u periodu od 29. decembra 2010. godine do 16. aprila 2012. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Opći podaci
- 9.Apelant je državljanin Alžira. Do oktobra 1988. godine živio je u gradu Larba u blizini prijestolnice Alžira sa članovima uže porodice. Nakon izbijanja nereda u Alžiru i ulaska vojske u gradove, apelant je 1988. godine napustio Alžir i otišao u Italiju gdje je nakon izvjesnog vremena dobio dozvolu za rad i počeo raditi u jednoj građevinskoj firmi u Parmi. U izbjegličkom kampu u Italiji, u kojem je pomagao i radio neke poslove, upoznao se sa državljankom BiH sa kojom je 1. januara 1997. godine došao u BiH i vjenčao se. Apelant je imao namjeru da se sa suprugom vrati u Italiju, ali je alžirska ambasada odbila da mu produži pasoš jer je bio član pokreta/partije FIS, koja nije priznavala vlast u Alžiru i zbog čega su ga alžirske vlasti optužile, te je apelant sa suprugom ostao u BiH i 1998. godine dobio dozvolu boravka u BiH. U toku posjete alžirskog ambasadora BiH apelant je pozvan na razgovor s njim i ponuđeno mu je da potpiše sporazum o priznanju vlasti u Alžiru čime bi dobio oslobođenje od sudskog gonjenja, a da se zauzvrat sa porodicom infiltrira u vehabijsku zajednicu u Bočinji kako bi Vladi Alžira mogao prezentirati podatke o Alžircima koji žive u toj zajednici. Apelant je na to pristao, iako je jedan broj pripadnika FIS-a osporavao ovakve postupke i pridružio se Al-Kaidi. Apelant se krajem 1999. godine sa suprugom uselio u Bočinju, ali su ga pripadnici vehabijskog pokreta poslije tri mjeseca otjerali. Nakon toga je ostao da živi sa suprugom u Zenici. Tokom boravka u Alžiru 2007. godine, gdje je deportiran iz Italije, apelant je ranjen, pa se nakon oporavka vratio u BiH.
Postupak otkazivanja stalnog boravka na teritoriji BiH i izmjene rješenja o odobrenju stalnog boravka
- 10.Rješenjem Ministarstva za civilne poslove i komunikacije BiH broj 03-26-1225/98 od 11. septembra 1998. godine apelantu je odobren stalni boravak u BiH sa važenjem putne isprave do 10. maja 2015. godine.
- 11.Apelant je 1. juna 2010. godine Službi podnio zahtjev za izmjenu rješenja o odobravanju stalnog boravka u BiH u dijelu koji se odnosio na rok važenja putne isprave s ciljem produženja putne isprave čiji je rok važenja do 10. maja 2015. godine. Služba je donijela Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.2-968/10 od 12. oktobra 2010. godine kojim je apelantov zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku pred Službom, na osnovu informacija koje je toj službi dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: Agencija), a koja je, shodno članu 7. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), nadležna da vrši sigurnosne provjere s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH, utvrđeno da je Rješenjem te službe broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine apelantu otkazan stalni boravak u BiH na osnovu člana 68. stav 1. tačka a) Zakona, a u vezi sa članom 9. istog zakona, uz obavezu da apelant napusti teritoriju BiH u roku od petnaest dana od dana dostavljanja konačne odluke, zbog toga što je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, te da je navedeno rješenje, u postupku povodom apelantove žalbe, potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine.
- 12.Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-197/10 od 26. novembra 2010. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezani za informaciju Agencije i činjenicu da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, zatim za povredu materijalnog prava i prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je, prema obrazloženju Ministarstva, apelant ove navode eventualno mogao isticati u žalbi protiv rješenja kojim mu je otkazan stalni boravak, a ne u konkretnom postupku. Također je navedeno da je neosnovan žalbeni navod da je postupak otkaza stalnog boravka prethodno pitanje u odnosu na postupak izmjene rješenja, jer se pravilnom primjenom člana 145. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) postupak otkaza stalnog boravka ne može tretirati kao prethodno pitanje u odnosu na izmjenu rješenja. Obrazloženo je i da u predmetnom postupku nisu od značaja apelantovi navodi da mu je život ugrožen i da bi izgonom u Alžir bio podvrgnut mučenju jer se o ovim navodima može raspravljati samo u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu a ne u konkretnom postupku.
- 13.Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom u Sudu BiH pokrenuo upravni spor. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 003821 10 U od 15. februara 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da su uvjeti za ulazak, boravak i kretanje stranaca kao i uvjeti za protjerivanje propisani Zakonom, te da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države na osnovu međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, te da svaka država propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti boravak u njenoj zemlji. Navedeno je da je odredbom člana 65. Zakona propisana procedura izmjene rješenja o odobrenju boravka na način da je propisano da ako je pasoš stranca u kojem se nalazila važeća naljepnica odobrenja boravka zamijenjen novim pasošem, izmjena pravosnažnog rješenja vrši se u dijelu koji se odnosi na broj pasoša, te da u tom slučaju Služba izdaje novu naljepnicu odobrenja boravka koju unosi u novi pasoš stranca. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelantu rješenjem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija otkazan stalni boravak u BiH jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, to je, prema obrazloženju Suda BiH, pravilan zaključak upravnih organa da je apelantov zahtjev za izmjenu rješenja o odobrenju stalnog boravka u dijelu koji se odnosio na datum važenja putne isprave neosnovan jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za takvu izmjenu.
- 14.Sud BiH je naveo i da prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije, na čije kršenje je ukazivano u tužbi, nisu prekršena na apelantovu štetu jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je to i urađeno osporenim rješenjem, a shodno Zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. Obrazloženo je i da navodi izneseni u tužbi da bi apelant protjerivanjem bio izložen mučenju i da bi mu život bio ugrožen nisu od utjecaja na donošenje predmetne odluke jer navedena prava nisu predmet ispitivanja u konkretnom postupku već se ispituju u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
- 15.U međuvremenu, Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine apelantu je otkazano pravo na stalni boravak u BiH i ostavljen mu je rok od 15 dana od dana dostavljanja konačnog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je aktom granične policije preciziranim u rješenju ta služba informirana da su službenici Granične policije BiH, u skladu sa Sporazumom između Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske o saradnji u predaji i prihvatu lica čiji je boravak nezakonit, 24. maja 2004. godine na MGP Velika Kladuša izvršili prihvat apelanta za kojeg je utvrđeno da je zajedno sa O. F., također državljaninom Alžira, nezakonito prešao granicu između BiH i RH s ciljem odlaska u Zagreb, te da je apelant 23. maja 2004. godine priveden u Prekršajni sud u Slunju gdje mu je pravosnažnim rješenjem izrečena novčana kazna i zaštitna mjera protjerivanja stranca iz zemlje. Na osnovu iskaza svjedoka navedenog u rješenju utvrđeno je da je apelant priznao da je zajedno sa O. F. autobusom krenuo prema Velikoj Kladuši s ciljem odlaska u Hrvatsku jer, kako je naveo, u BiH nema ambasade niti konzulata Alžira gdje bi mogao produžiti važenje putne isprave; zatim da se apelant jedan dan zadržao u Velikoj Kladuši nakon čega je zajedno sa O. F. zaobišao granični prijelaz između BiH i RH, biciklom prešao u Hrvatsku i krenuo prema Slunju gdje ga je uhvatila policija R Hrvatske bez važeće putne isprave pa je vraćen u BiH. Služba je navela da iz svega navedenog jasno proizlazi da je apelant prekršio odredbe Zakona o prelasku državne granice jer je članom 15. st. 2. i 4. tog zakona propisano da stranac može preći državnu granicu samo na graničnim prijelazima otvorenim za međunarodni saobraćaj u vrijeme kada granični prijelaz radi, kao i da je stranac koji želi ući u BiH ili izaći iz BiH dužan zaustaviti se na graničnom prijelazu, dati na uvid dokumente potrebne za prelazak granice i podvrgnuti sebe, svoj prtljag i svoje prijevozno sredstvo graničnoj kontroli, u skladu sa Zakonom o nadzoru i kontroli prelaska državne granice. Dalje, navedeno je da je uvidom u ISM bazu kao i u apelantovu putnu ispravu utvrđeno da apelant ima evidentiran izlaz iz BiH preko GP Aerodrom Sarajevo, na relaciji Sarajevo – Milano 15. maja 2006. godine, a zatim povratak u BiH preko istog graničnog prijelaza i to 7. augusta 2006. godine, te da je sljedeći njegov ulaz u BiH evidentiran 6. jula 2008. godine, također na GP Aerodrom Sarajevo, na relaciji Istanbul – Sarajevo, bez evidentiranog izlaska iz BiH, što upućuje na apelantov nezakonit prelazak granice.
- 16.Također je navedeno da je Služba aktom NCB Interpol Sarajevo, čiji je broj preciziran u rješenju, obaviještena da je Interpol Rim potvrdio da je 18. januara 2007. godine Italijansko protivterorističko odjeljenje u Parmi uhapsilo apelanta zajedno sa O. F., također državljaninom Alžira, zbog posjedovanja falsificiranih ličnih dokumenata na ime određenih alžirskih državljana, te da je, zbog toga, apelant bio deportiran u Alžir 26. jula 2007. godine, nakon čega se opet vratio u BiH.
- 17.U vezi sa navedenim, Služba je navela da je, na osnovu svih predočenih podataka, informacija i saznanja sa kojima raspolaže, kao i na osnovu obavještenja koja su dobijena od nadležnih organa, a prije svega Agencije, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i da postoje opravdani razlozi za otkaz boravka apelantu, u skladu sa članom 68. stav 1. tačka a) Zakona, jer je evidentno da apelant tokom stalnog boravka u BiH, preduzimanjem navedenih radnji, nije poštovao javni poredak u BiH, odnosno nije poštovao zakone i druge propise BiH. Služba je obrazložila da je obaveza poštovanja javnog poretka BiH, odnosno propisa i zakona u BiH kao i odluka organa i vlasti u BiH jasno propisana članom 9. Zakona, te je, u vezi s tim, postupajući na osnovu zakonom propisanih ovlaštenja iz člana 3. stav 2. tačka b) Zakona o Službi, taj organ primjenom čl. 68. i 70. u vezi sa članom 9. Zakona donio rješenje kao u dispozitivu.
- 18.Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine odbilo žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je u toku prvostepenog postupka na osnovu dokaza i obavještenja Agencije utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti BiH, zbog čega to ministarstvo smatra da je pravilan zaključak Službe da su se stekli svi uvjeti da se apelantu, shodno odredbama člana 68. stav 1. tačka a) Zakona, otkaže boravak jer nije poštivao zakone i druge propise BiH na način kako je to propisano članom 9. Zakona.
- 19.Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 003130 10 U od 14. januara 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud mišljenja da se osporeno rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona. Sud BiH je naveo da iz podataka upravnog spisa proizlazi da je apelant stranac kojem je otkazan stalni boravak u BiH; da je oženjen bh. državljankom sa kojom ima dvoje djece i da je na osnovu Rješenja Službe broj UP-1/19.5-07.3-34/10 od 30. juna 2010. godine smješten u Ustanovu za prihvat stranaca, Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je, u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o apelantovom stavljanju pod nadzor, na osnovu informacije Agencije, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH. Navedeno je da Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama i da on ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH i da o tome nije upoznat jer je nedvojbeno da je Agencija provela sigurnosnu provjeru kojom je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH.
- 20.Sud BiH je naveo da su neosnovani i apelantovi tužbeni navodi da je upravni organ prekršio odredbe upravnog postupka i da se radi o nerazumljivom rješenju vezanom za datum njegovog prihvatanja u BiH iz Hrvatske, tj. za 24. maj 2010. godine, jer se u prvostepenom rješenju radilo o očiglednoj grešci u pisanju koju je prvostepeni organ ispravio donošenjem Zaključka o ispravci greške broj UP-1/19.5-07.3-42-1/10 od 1. septembra 2010. godine, koji je apelant primio 2. septembra 2010. godine, a što je vidljivo iz dostavnice i spisa predmeta. Prema obrazloženju Suda BiH, u konkretnom slučaju nije sporan razlog zbog kojeg je apelant boravio u Hrvatskoj, Italiji i Alžiru, već je sporan način prelaska državne granice, što je također vidljivo iz podataka u spisu jer je apelant na nezakonit način prešao granicu BiH i nije poštovao zakone i druge propise u BiH, zbog čega je opravdana primjena člana 68. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 9. Zakona. Osim toga, Sud BiH je obrazložio da apelantova tvrdnja da mu je ugrožen život od grupacija koje ne prihvataju alžirsku Vladu, te da bi izgonom u Alžir bio podvrgnut mučenju, što je suprotno odredbama čl. 1, 3. i 5. Evropske konvencije, nije od značaja za konkretan upravni spor jer se o ovim navodima može raspravljati u postupku traženja međunarodne zaštite, te da je bitno da se u ovom postupku ne radi o apelantovom protjerivanju već o postupku otkaza boravka. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je, nakon što je upravni organ odredio stavljanje apelanta pod nadzor, po službenoj dužnosti pokrenut postupak otkaza stalnog boravka apelantu, te je doneseno prvostepeno a nakon žalbe i osporeno drugostepeno rješenje prilikom čega nadležni organi nisu učinili povredu pravila postupka niti su pogrešno utvrđene činjenice ili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
- 21.Također, prema obrazloženju Suda BiH, nisu osnovani ni apelantovi navodi da su mu prekršena prava zagarantirana članom II/3.a), c), d), e) i f) Ustava BiH i čl. 2, 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije i to zbog toga što pitanje boravka stranaca spada u javni domen države i njenih organa pa se neodobravanje boravka apelantu po zakonu ustanovljenoj proceduri ne može smatrati kršenjem navedenih prava. Sud BiH je naveo i da otkazivanje boravka strancu nije nerazmjerno legitimnom cilju kojem se teži jer je interes države da štiti javni poredak i sigurnost i jači je u odnosu na apelantov interes da sa porodicom živi u BiH, kao i da državni organi za provođenje zakona nisu u obavezi da stranca obavještavaju o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije niti jednim zakonom propisana.
- 22.Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da, osim što nema mjesta kršenju apelantovih prava na porodični život, nema kršenja ni prava iz člana II/3.a), b) i d) Ustava BiH i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, odnosno da u slučaju apelantovog protjerivanja u Alžir ne postoji realna opasnost da bude ugroženo njegovo pravo iz navedenih članova, jer se kršenje ovih prava može razmatrati povodom zahtjeva u postupku međunarodne zaštite i u postupku eventualnog protjerivanja, kako je to predviđeno i Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju, a osporenim rješenjem apelantu nije izrečena mjera protjerivanja, pa su u tom dijelu, prema mišljenju Suda BiH, apelantovi navodi preuranjeni. Zbog navedenog, Sud BiH je donio odluku kao u dispozitivu.
Postupak protjerivanja sa teritorije BiH i postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu a) Protjerivanje
- 23.Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-78/10 od 15. oktobra 2010. godine apelant je protjeran sa teritorije BiH jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i zbog toga što mu je konačnim rješenjem otkazan boravak u BiH, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH. Rješenjem je naloženo apelantu da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju a pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te mu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja teritorije BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu konačnim rješenjem, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, otkazan stalni boravak u BiH i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH od dana dostavljanja konačnog rješenja, te su odbijene apelantova žalba protiv navedenog rješenja i tužba protiv drugostepenog rješenja u upravnom sporu u Sudu BiH. Služba je navela da je članom 88. stav 1. tačke c) i h) Zakona propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako mu je otkazan boravak a u određenom roku nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH u skladu sa Zakonom, odnosno ako je utvrđeno da prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Prema obrazloženju Službe, te imajući u vidu da apelant nije u ostavljenom roku dobrovoljno napustio BiH nakon otkazanog stalnog boravka, Služba je, ocjenjujući naročitom pažnjom sve dokaze, donijela predmetno rješenje u skladu sa Zakonom.
- 24.Dalje je navedeno da donošenjem rješenja o protjerivanju apelantova prava zagarantirana čl. II/3.d), e), f), j) i m) Ustava BiH i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije nisu povrijeđena budući da je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa se donošenje rješenja o protjerivanju iz BiH u zakonom predviđenoj proceduri uz primjenu zakonom propisanih ovlaštenja ovog organa ne može smatrati kršenjem navedenih prava.
- 25.Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-198/10 od 22. novembra 2010. godine žalbu odbilo kao neosnovanu prihvatajući u cijelosti zaključke i razloge koje je navela Služba u osporenom rješenju.
- 26.Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 004204 11 U od 16. marta 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio činjenice utvrđene u upravnom postupku, te, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti jer je taj prigovor suprotan podacima u spisu, te zbog toga što iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH, te da se predmetno rješenje o otkazu privremenog boravka treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u duhu ovog protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to neophodno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Navedeno je da osporenim rješenjem nisu ugrožena ni apelantova prava zagarantirana članom 8. Evropske konvencije i to zbog toga što je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa pa se izricanje mjere protjerivanja strancu u zakonom predviđenoj proceduri kao što je ova ne može smatrati povredom navedenog prava, kao i da taj sud ozbiljno pristupa činjenici da je apelant u braku sa državljankom BiH stekao djecu koja su državljani BiH i da su njihove veze sa BiH jače i čvršće nego veze sa apelantovom zemljom porijekla i da nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, što ne utječe na činjenicu da to može biti stvar izbora.
- 27.Prema obrazloženju Suda BiH, nisu prekršena ni prava iz člana 5. Evropske konvencije jer izricanje mjere protjerivanja nije posljedica proizvoljnog postupanja organa nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona i Evropske konvencije. Navedeno je i da nisu ugrožena ni apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije jer je u skladu sa važećim Zakonom apelantu bilo omogućeno da uloži pravni lijek na rješenje o protjerivanju kao i da protiv konačnog rješenja pokrene upravni spor pred tim sudom, zbog čega nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
b) Postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu
- 28.Apelant je 26. oktobra 2010. godine Sektoru za azil podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu.
- 29.Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-34-6/10 od 5. novembra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 003543 10 U od 25. februara 2011. godine uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje i predmet vratio Sektoru za azil na ponovni postupak uz obrazloženje da je taj sektor postupak registracije azila proveo protivno odredbama člana 131. i člana 143. stav 2. ZUP-a jer punomoćnici nisu blagovremeno obaviješteni o postupku registracije niti o ročištu zakazanom za saslušanje, kao i zbog toga što je donesena odluka uručena apelantu a ne njegovim punomoćnicima.
- 30.U ponovljenom postupku Sektor za azil je donio Rješenje broj UP-1-07/1-41-1-34-35/10 od 1. aprila 2011. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i ostavio mu rok od 15 dana od pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje BiH. U obrazloženju rješenja Sektor za azil je, između ostalog, ponovio činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te naveo da, prema stavu tog organa, apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu, te da je, također, utvrdio da se radi o neosnovanom zahtjevu shodno odredbama člana 110. stav 2. tačka c) i stav 3. tačka d) Zakona. Navedeno je da je tim odredbama propisano da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbiti kao neosnovan ako se zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka radi sticanja međunarodne zaštite, a da se pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka smatra i slučaj kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi radi odgode izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije. Sektor za azil je naveo da je apelant podnio predmetni zahtjev nakon što mu je rješenjem od 15. oktobra 2010. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od pet godina i nakon što je stavljen pod nadzor, te da taj organ smatra da je apelant predmetni zahtjev mogao podnijeti znatno ranije budući da u BiH boravi već duže vrijeme, a da je za institutom međunarodne zaštite posegnuo tek kada se suočio sa protjerivanjem iz BiH.
- 31.Dalje, obrazloženo je i da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 105. stav 2. Zakona da se apelantu odobri međunarodna zaštita jer ne postoje pretpostavke za priznavanje izbjegličkog statusa predviđene Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Sektor za azil je obrazložio i da su sve utvrđene činjenice tom organu pružile dovoljan stepen uvjerenja da se apelant povratkom u zemlju porijekla ne bi suočio sa eventualnim teškim povredama ljudskih prava, odnosno da bi uživao zaštitu svoje zemlje, kao i do momenta podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno i u periodu kada je, za vrijeme važenja dozvole boravka, boravio u Alžiru. Zbog navedenog, Sektor za azil je odbio apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu.
- 32.Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 006050 11 U od 20. juna 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te naveo da je pravilan zaključak Sektora za azil da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje međunarodne zaštite apelantu propisani članom 105. stav 2. Zakona. Navedeno je da je tom odredbom propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odobriti strancu ako postoje uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu, a koji se, shodno odredbama Protokola o statusu izbjeglica i Konvenciji o izbjeglicama, priznaje svakom licu koje se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja koje se odnosi na proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, pa se zbog opravdanog straha ne može ili zbog straha neće da stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima. S obzirom na to da je u upravnim postupcima utvrđeno da je apelant stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, te kako je nesporno da je apelant predmetni zahtjev podnio nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od pet godina, Sud BiH je zaključio da je pravilno utvrđenje upravnog organa da su se stekli uvjeti za odbijanje apelantovog zahtjeva, odnosno uvjeti za primjenu člana 106. stav 4. i člana 110. Zakona.
- 33.Osim navedenog, Sud BiH je obrazložio da je nesporno da je apelant u periodu dok je imao dozvolu boravka u BiH nekoliko puta boravio u Alžiru; da je istina da je bio ranjen prilikom jednog od boravaka ali da je sam apelant izjavio da mu nije poznato da njegova rodbina u Alžiru ima problema; da je apelant potpisao sporazum sa Vladom Alžira kojim mu je dato oslobođenje od sudskog gonjenja; da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja, te da nije poštivao zakone i propise BiH budući da je na nezakonit način nekoliko puta prelazio granicu BiH; da je iz izjave samog apelanta vidljivo da se njegov strah od povratka u Alžir ne vezuje za strah od državnih organa Alžira nego od terorističke organizacije u Alžiru čija su meta napada većinom državni organi Alžira, te kako apelant nije dokazao da ga državni organi Alžira nakon povratka ne bi mogli zaštititi od terorističkih organizacija. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelantova tužba neosnovana i odbio ju je.
- 34.Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, uz obrazloženje da i Apelaciono vijeće tog suda smatra da je apelant pokušao da zloupotrijebi postupak dobijanja međunarodne zaštite, budući da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio tek nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, zahtjev odbio kao neosnovan.
Postupak stavljanja pod nadzor i produženje nadzora
- 35.Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-34/10 od 30. juna 2010. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar u periodu od 30. juna do 30. jula 2010. godine, uz obrazloženje da je na osnovu podataka Agencije utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-131/10 od 1. jula 2010. godine žalbu odbilo, nakon čega je apelant protiv tog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 000902 10 U od 7. jula 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Nakon toga, Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-34-1/10 od 22. jula 2010. godine apelantu je nadzor produžen za period od 31. jula do 30. augusta 2010. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu, koje je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-145/10 od 26. jula 2010. godine žalbu odbilo, nakon čega je apelant protiv tog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 001373 10 U od 28. jula 2010. godine odbio tužbu. Navedene odluke Službe, Ministarstva i Suda BiH apelant nije osporio apelacijom.
- 36.Nakon toga, rješenjima Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-49-6/11 od 30. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-5/1 od 8. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-4/11 od 4. novembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-2/11 od 6. septembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49.1/11 od 5. augusta 2011. godine, broj UP-1/19.5-07.3-34-4/10 od 22. oktobra 2010. godine, broj UP-1/19.5-07.3-34-3/10 od 22. septembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-34-2/10 od 20. augusta 2010. godine, koje apelant osporava apelacijom, apelantu je produžen i izuzetno produžen nadzor u Imigracionom centru. U svim rješenjima Služba je ponovila činjenice relevantne za konkretan slučaj i istakla da je ispitala postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelantu određena mjera nadzora, te utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti, odnosno razlozi zbog kojih mu je mjera nadzora određena, već da je u međuvremenu apelantu otkazan stalni boravak i izrečena mu mjera protjerivanja, zbog čega je neophodno produženjem nadzora osigurati i izvršenje ovih mjera.
- 37.Kada apelantu ne bi bila produžena mjera nadzora, kako je dalje navedeno, to bi bilo suprotno članu 99. stav 2. tačka b) Zakona, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir i sigurnost BiH, te da je, u skladu sa članom 102. stav 7. Zakona, izvršena procjena mogućnosti da se izrečena mjera zamijeni blažom, ali da je, imajući u vidu procjenu Agencije, zaključeno da se na taj način ne bi mogla postići svrha nadzora. Navedeno je i da donošenjem i produženjem ove mjere nisu prekršena apelantova prava iz člana II/3.d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije jer je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa se donošenje rješenja o produženju nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, a primjenom zakonom propisanih ovlaštenja Službe, ne može smatrati kršenjem navedenih prava, kao i da je članom 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je to u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne i javne sigurnosti.
- 38.Protiv navedenih rješenja apelant je podnio žalbe Ministarstvu, koje je rješenjima broj UP-2-06-07-2-01/12 od 4. januara 2012. godine, broj UP-2-06-07-2-164/11 od 12. decembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-143/11 od 8. novembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-116/11 od 8. septembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-100/11 od 8. augusta 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-190/10 od 25. oktobra 2010. godine, broj UP-2-07-07-2-171/10 od 24. septembra 2010. godine i broj UP-2-07-07-2-153/10 od 23. augusta 2010. godine žalbe odbilo i potvrdilo prvostepena rješenja uz obrazloženje da se, između ostalog, nije izmijenio apelantov status u odnosu na vrijeme kada je doneseno inicijalno rješenje o stavljanju pod nadzor, te da je, u vezi s tim, prvostepeni organ pravilno utvrdio sve činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su u prvostepenim postupcima prekršena prava iz člana 5. Evropske konvencije jer nije upoznat sa dokazima prema kojima predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, budući da svoje saznanje u vezi sa razlozima zbog kojih apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prvostepeni organ zasniva na izvještaju Agencije, a ograničenja u pogledu prezentiranja apelantu dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku proizlaze iz čl. 8, 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka i člana 72. stav 4. ZUP-a. Navedeno je da nisu osnovani ni navodi da je apelantu uskraćeno pravo na zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da mu je onemogućeno da donesene odluke podvrgne preispitivanju u postupku u nadležnom organu. Prema obrazloženju Ministarstva, apelantu nisu prekršena ni prava iz člana 3. Evropske konvencije jer mjera smještanja u Imigracioni centar i produženja nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja prvostepenog organa nego je taj postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona, kao i da apelant neosnovano ističe da bi u slučaju izgona iz BiH bio podvrgnut torturi, mučenju i nečovječnom postupanju jer bi bio izgnan u područje u kojem postoje stalni sukobi budući da predmet ovog postupka nije utvrđivanje uvjeta za protjerivanje apelanta iz BiH nego postojanje uvjeta za produženje nadzora.
- 39.Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove u Sudu BiH. Sud BiH je presudama br. S1 3 U 008549 12 U od 6. januara 2012. godine, S1 3 U 008272 1 od 15. decembra 2011. godine, S1 3 U 007851 1 U od 1. novembra 2011. godine, S1 3 U 007287 11 U od 13. septembra 2011. godine, S1 3 U 006622 11 U od 10. augusta 2011. godine, S1 3 U 003274 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 0002383 10 U od 29. septembra 2010. godine i S1 3 U 001783 10 U od 27. augusta 2010. godine odbio tužbe. U svim presudama Sud BiH je ponovio relevantno činjenično stanje i naveo da apelantov prigovor da u njegovom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 99. stav 2. tačka b) Zakona nije osnovan jer apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile nadležno Ministarstvo da zaključi kako je neophodno stavljanje apelanta pod nadzor budući da je apelantu nedvojbeno otkazan stalni boravak u BiH, odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te donesena odluka o protjerivanju na period od pet godina. Također je navedeno da je neosnovan i apelantov prigovor da nije bilo razloga da mu se nadzor produži jer ne predstavlja opasnost za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost budući da je navedeni prigovor irelevantan i ne može biti predmet ocjene u konkretnom postupku s obzirom na to da su i Ministarstvo i taj sud ocijenili ovu okolnost odlučujući o stavljanju apelanta pod nadzor.
- 40.Sud BiH je obrazložio da apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenciju nisu prekršena na apelantovu štetu jer je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa pa se produženje nadzora nad strancem u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati kršenjem prava, kao i zbog toga što se boravak u Imigracionom centru ne može smatrati torturom ili nečovječnim postupkom, niti apelant bilo čim ukazuje na osnovanost tog prigovora. Navedeno je i da su apelantu omogućeni pravično suđenje i pristup sudu jer je saslušan ne samo u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti stavljanja pod nadzor nego i u postupku ocjene zakonitosti donesenih rješenja o produženju nadzora, a apelant je upravo u navedenim postupcima koristio djelotvoran pravni lijek – tužbu za pokretanje upravnog spora.
Postupak ograničavanja kretanja
- 41.Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-34-11/10 od 1. decembra 2010. godine apelantu je ograničeno kretanje na period od 90 dana počevši od 2. decembra 2010. godine do 1. marta 2011. godine i to zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra. U obrazloženju rješenja su ponovljene činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te istaknuto da se, shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka a) Zakona, ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti ako podnosilac ne poštuje javni poredak BiH, predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti, kao i da je članom 39. stav 2. Pravilnika propisano da Sektor za azil može tražiocu međunarodne zaštite privremeno ograničiti kretanje isključivo u prostoru Imigracionog centra ukoliko se mjera ograničenja kretanja zasniva na razlozima propisanim odredbom člana 114. stav 1. tačka a) Zakona. Budući da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te imajući u vidu da mu je produžen i nadzor rješenjem Službe zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku, miru i redu ili sigurnosti BiH, te kako postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu izbjegao izvršenje odluke o protjerivanju i odluke o otkazu stalnog boravka u BiH, Sektor za azil je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Nakon toga, apelantu je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-34-20/10 od 28. februara 2011. godine produženo ograničenje kretanja na period od 30 dana i to od 2. marta 2011. godine do 31. marta 2011. godine, a Rješenjem broj UP-2-06-07-2-131/11 od 10. oktobra 2011. godine također na 30 dana za period od 16. oktobra 2011. godine do 15. novembra 2011. godine, zbog istih razloga kao i u rješenju od 1. decembra 2010. godine.
- 42.Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove u Sudu BiH, koji je presudama br. S1 3 U 003749 10 U od 15. februara 2011. godine, S1 3 U 0004932 11 U od 15. aprila 2011. godine i S1 3 U 0007529 11 U od 14. oktobra 2011. godine odbio tužbe. Sud BiH je u obrazloženju presuda ponovio već navedeno činjenično stanje, te zaključio da je upravni organ pri donošenju osporenih rješenja pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Također je navedeno da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije jer pitanje kretanja stranaca spada u javni domen države i njenih organa pa određivanje mjere ograničenja kretanja stranaca u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je konkretna, ne može se smatrati kršenjem navedenog prava.
- 43.Navedena rješenja i presude apelant je osporio apelacijom. Rješenja o produženju ograničenja kretanja donesena u periodu od marta 2011. godine do oktobra 2011. godine i presude donesene u vezi s tim rješenjima apelant nije osporio.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 44.Apelant navodi da su mu odlukama donesenim u navedenim postupcima prekršeni pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u činjenici da je neopravdano stavljen pod nadzor, što je suprotno članu 5. Evropske konvencije koji obavezuje da licu kojem je sloboda kretanja ograničena moraju biti predočeni svi dokazi na kojima se to ograničenje zasniva, a u njegovom slučaju dokazi da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Apelant navodi i da su bez ikakvog osnova donesene odluke o oduzimanju njegovog prava na stalni boravak, o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu i o njegovom protjerivanju. Apelant ističe da je općepoznato da se u Alžiru stalno dešavaju sukobi raznih grupa, te smatra da bi zbog toga protjerivanjem iz BiH u Alžir bio podvrgnut torturi i mučenju i život bi mu bio doveden u opasnost, što je zabranjeno čl. 2. i 3. Evropske konvencije, te da bi u tom slučaju bio odvojen i od svoje porodice, što bi vodilo kršenju prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije i ponovnog uvođenja srednjovjekovnog koncepta kolektivnog kažnjavanja. Apelant navodi da je odlučna činjenica koja je u ovom postupku pogrešno utvrđena ta da on ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da nadležni organi, osim paušalnog navoda, ničim nisu obrazložili u čemu se ta prijetnja sastoji, niti su ponudili ikakve razloge tome u prilog, zbog čega smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
- 45.U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da u postupku pred tim sudom nisu prekršena prava koja apelant navodi, te da su odluke tog suda donesene u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona. Također, smatra da su apelacije preuranjene jer je apelant imao mogućnost podnošenja zahtjeva za preispitivanje osporenih presuda, što nije učinio.
- 46.U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da su svi navodi iz apelacije neosnovani jer je u postupcima nedvojbeno utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da mu je otkazan stalni boravak u BiH, da mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da je zbog svega toga doneseno i rješenje o protjerivanju, pa da su u vezi s tim ispunjeni zakonski uvjeti za stavljanje apelanta pod nadzor i ograničenje njegovog kretanja.
- 47.U odgovoru na apelaciju Sektor za azil je naveo da u postupku odobravanja međunarodne zaštite koji je pred tim organom vođen povodom apelantovog zahtjeva nisu prekršena prava na koja apelant upućuje u apelaciji, jer je odluka tog organa zasnovana na prikupljenim podacima relevantnih službi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 48.Služba je u odgovoru na apelaciju navela hronologiju konkretnog predmeta, te, u suštini, ponovila obrazloženja svojih odluka i istakla da iz dokaza navedenih u osporenim odlukama slijedi da nisu prekršena prava koja apelant navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 49.U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 68. stav 1. tačke a) i m) i st. 2, 5. i 6.
(Razlozi za otkaz boravka)
(1) Pravo na boravak otkazuje se ako:
- a)stranac ne poštuje javni poredak BiH [član 9. (Obaveza poštovanja javnog poretka BiH)] ili preduzme aktivnost narušavanja sigurnosti BiH ili je član organizacije koja preduzme takvu aktivnost;
- m)prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
(2) Osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanih stavom (1) ovog člana je postojanje međunarodne potjernice, pravosnažne sudske odluke, kao i podaci i informacije koje ima Služba ili obavještenja od strane nadležnih organa.
(5) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), e), g), h), l) ili m) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja iz BiH.
(6) Stranac kojem je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja može se do napuštanja BiH staviti pod nadzor.
Član 88. stav 1. tačke c) i h)
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja)
(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
- c)mu je otkazan boravak, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio BiH u skladu sa ovim Zakonom;
- h)prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 99. stav 2. tačka b)
(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:
- b)da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)
(1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar).
(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljavanja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(3) Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme.
(4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stava (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
Član 105. stav 2.
(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
Član 106. stav 4. tačka a)
(Razlozi za isključenje primjene međunarodne zaštite)
(4) Zahtjev za međunarodnu zaštitu može se odbiti strancu:
- a)za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 110. stav 2. tačka c) i stav 3. tačka d)
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
- c)se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;
(3) Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi:
- d)ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije;
Član 114. stav 1. tačka a)
(Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
- a)podnosilac zahtjeva ne poštuje javni poredak BiH [član 9. (Obaveza poštovanja javnog poretka BiH)], predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH;
- 50.U Zakonu o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) relevantne odredbe glase:
- 50.
Član 10.
(Uslovi za pristup tajnim podacima)
Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 70.
(Mjere i postupci zaštite tajnih podataka)
(1) Tajni podaci moraju se čuvati na način koji osigurava da pristup tim podacima imaju samo oni koji raspolažu dozvolom za pristup tajnim podacima odgovarajućeg nivoa i kojima su ti podaci potrebni pri obavljanju njihovih dužnosti i radnih zadataka.
(2) Izvan prostorija korisnika tajni podaci mogu se slati samo uz poštivanje zaštitnih mjera i postupaka koji garantiraju da će do podataka doći samo osobe koje imaju dozvolu odgovarajućeg nivoa.
(3) Postupke i odluke u vezi sa zaštitom slanja tajnih podataka donose odgovorni rukovodioci u skladu sa stepenom tajnosti tih podataka, s tim da to slanje ne smije biti obavljeno putem nezaštićenih komunikacionih sredstava.
(4) Vijeće ministara BiH detaljnije propisuje fizičke, organizacione i tehničke mjere i postupke zaštite tajnih podataka i dokumenata posebnim propisom iz člana 24. ovog zakona.
- 51.U Zakonu o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 72. stav 4.
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.
VI. Dopustivost
- 52.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 53.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.