Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 531/07, rješavajući apelaciju Udruženja za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Valerija Galić, potpredsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Udruženja za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Udruženje za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Amila Omersoftić, podnijelo je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj P-59/04. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila, 23. jula, 8. oktobra, 2. novembra, 19. novembra, 10. decembra 2007. godine, 28. aprila 2008. godine i 9. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatraženo 21. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 24. aprila 2008. godine.
  • 3.
    Sud BiH je 12. marta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud je odgovor dostavio 14. maja 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 20. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 11. novembra 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo i dr. radi utvrđenja prava vlasništva građana Bosne i Hercegovine i prava na povlačenje deviznih sredstava koja su građani Bosne i Hercegovine imali deponirana kod tuženih od 1 do 10, odnosno njihovih pravnih slijednika 31. decembra 1990. godine, sa pripadajućom kamatom do 2. juna 2004. godine, te zakonskom zateznom kamatom, a sve u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 7.
    Općinski sud se Rješenjem broj Ps-2423/04-III od 9. decembra 2004. godine proglasio stvarno nenadležnim za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari i spis ustupio na nadležno postupanje Sudu BiH kao stvarno i mjesno nadležnom, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, koji je stupio na snagu 12. augusta 2004. godine, jer je tužena strana bila i Bosna i Hercegovina.
  • 8.
    Apelant se zbog nepostupanja Suda BiH dopisom od 29. septembra, 9. novembra i 8. novembra 2005. godine obratio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, a dopisom od 6. marta 2006. godine predsjednici Suda BiH.
  • 9.
    Sud BiH je 7. aprila 2006. godine dostavio tužbu tuženim na odgovor.
  • 10.
    Apelant je 20. jula 2006. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.
  • 11.
    Sud BiH je dopisom broj R-25/07 od 18. maja 2007. godine vratio predmet na nadležno postupanje Općinskom sudu. U obrazloženju dopisa Sud BiH ističe da je predsjednik prvostepenog vijeća tog suda odbio stvarnu nadležnost tog suda za rješavanje spora zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o imovinskopravnom sporu za koji je Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH propisana stvarna nadležnost tog suda. Ovaj sud dalje navodi da je u smislu člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o sudu predsjednik prvostepenog parničnog vijeća dostavio predmet Upravnom odjeljenju tog suda na rješavanje nastalog sukoba nadležnosti između Suda BiH i Općinskog suda. Upravno odjeljenje je ispitalo postojanje uvjeta za odlučivanje o sukobu nadležnosti, pa zaključilo da nema uvjeta da se u konkretnom slučaju donosi odluka o sukobu stvarne nadležnosti sudova, a zbog toga što je 15. aprila 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje. Prema članu 28. navedenog zakona, svi predmeti koji na dan stupanja na snagu tog zakona nisu riješeni pravosnažnom odlukom suda nadležni sud prenosi predmet prema službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa zakonom. Sud BiH dalje ističe da je stupanjem na snagu zakona prestala stvarna nadležnost sudova za rješavanje svih sporova koji se odnose na staru deviznu štednju tako da su sudovi apsolutno nenadležni za rješavanje navedenih sporova, te, stoga, Upravno odjeljenje tog suda nije donijelo rješenje o sukobu stvarne nadležnosti navedenih sudova jer nadležni sud, u skladu sa navedenim propisima, donosi rješenje o apsolutnoj nenadležnosti i predmet prema službenoj dužnosti ustupa na verifikaciju u skladu sa zakonom. Ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o sporu za utvrđenje prava vlasništva, pa je Općinski sud do stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje bio isključivo stvarno nadležan za rješavanje ovog spora u smislu Zakona o sudovima Federacije BiH, a u smislu odredbe člana 28. navedenog zakona Općinski sud kao nadležni sud je ovlašten da prema službenoj dužnosti predmet dostavi na verifikaciju nadležnoj agenciji za verifikaciju.
  • 12.
    Općinski sud se Rješenjem broj 09 65 Ps 025502 04 Ps od 21. septembra 2007. godine proglasio stvarno nenadležnim za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja sud navodi da stupanjem na snagu Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje prestaje stvarna nadležnost sudova za rješavanje svih sporova koji se odnose na staru deviznu štednju, tako da su sudovi apsolutno nenadležni za rješavanje navedenih sporova, pa je, pošto sudovi prema službenoj dužnosti prate stvarnu nadležnost, u smislu člana 28. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje doneseno rješenje kao u dispozitivu.
  • 13.
    Odlučujući povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 009-0-PŽ-07-000742 od 19. novembra 2007. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o utvrđujućoj tužbi koja nije uredna jer nije usklađena sa čl. 53. i 54. Zakona o parničnom postupku, pa sud nije u mogućnosti ocijeniti je li za postupanje povodom takve tužbe nadležan sud ili neki drugi organ. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud prije donošenja osporene odluke prvo morao pozvati apelanta da uredi tužbu, pa tek onda ocijeniti je li nadležan za postupanje. Kantonalni sud zaključuje da će prvostepeni sud, nakon što pozove apelanta da uredi tužbu u skladu sa čl. 53. i 54. Zakona o parničnom postupku, donijeti pravilnu i zakonitu odluku, imajući u vidu činjenicu da je apelant građanskopravno, a ne privrednopravno lice, te činjenicu da je vrijednost predmeta spora suviše nisko naznačena.
  • 14.
    Općinski sud je, slijedeći uputstva Kantonalnog suda, Rješenjem broj P-5473/07 od 14. aprila 2008. godine naložio apelantu da u roku od osam dana uredi tužbu tako što će u njoj navesti jasan i određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja u skladu sa čl. 53. i 54. Zakona o parničnom postupku.
  • 15.
    Apelant je 24. aprila 2008. godine postupio prema nalogu Općinskog suda i u zakonskom roku dostavio uređenu tužbu protiv tuženih - Privredne banke Sarajevo i dr., radi utvrđivanja postojanja obligacijskih odnosa, deviznih računa građana i stranih fizičkih lica kod tuženih od 1 do 10, na dan 31. mart 1992. godine, uspostavljenih kod tuženih na bazi člana 19. Zakona o deviznom poslovanju, kao i vlasnika računa, stanja na računima, visine ugovorene kamate, visine potraživanja na ime glavnog duga i zatezne kamate, odredivši kao visinu spora iznos od 10.000 KM.
  • 16.
    Općinski sud je u skladu sa članom 28. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje uz dopis od 30. maja 2008. godine cio spis broj 065-0-P-07-005473 dostavio Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge (u daljnjem tekstu: Agencija).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda povodom njegove tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 18.
    Apelant navodi da je 11. novembra 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu koji se proglasio nenadležnim i predmet je ustupljen na nadležno postupanje Sudu BiH. Apelant ističe da je Sud BiH nakon više podnesaka i urgencija upućenih predsjednici suda i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću tek 10. aprila 2006. godine tužbu otpremio tuženima na odgovor. Također, apelant navodi da Sud BiH nije postupio prema zahtjevu od 2. oktobra 2006. godine kojim je tražio mjeru osiguranja niti je predmet uzeo u rad nakon što su tuženi dostavili odgovor na tužbu i nakon što se 20. jula 2007. godine apelant izjasnio na odgovore tuženih. Apelant ističe da sud nije primijenio odredbe člana 282. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH koji predviđa da se dostavljanje pravnom licu sa sjedištem u inostranstvu može obaviti i preko njihovog predstavništva u zemlji. Apelant smatra da je sud nepotrebno primijenio član 278. Zakona o parničnom postupku, te dostavljanje vršio preko Ministarstva pravde i Ministarstva inostranih poslova, koristeći instituciju međunarodne pravne pomoći i na taj način uskratio pravo na pravično suđenje u razumnom roku. U dopunama apelacije apelant je obavještavao Ustavni sud o toku postupka pred Sudom BiH i Općinskim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH ističe da je predmet zaprimio u rad 22. decembra 2004. godine i do 2006. godine, zbog nedostataka sudija raspoređenih na rad u parničnom referatu, kao i zbog prioritetnih rješavanja predmeta iz radnih odnosa, ovaj spis nije uzet u rad. Nakon imenovanja dvoje novih sudija predmet je uzet u rad i 7. aprila 2006. godine apelantova tužba je dostavljena na odgovor tuženim, a postupajući prema odredbama člana 278. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH dostavljanje licima u inostranstvu je obavljeno diplomatskim putem. Također, Sud BiH navodi da je apelant dostavio prijedlog za određivanje mjere osiguranja, međutim, kako i sam apelant navodi, ovaj institut nije predviđen Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH niti se iz sadržaja apelantovog prijedloga može zaključiti da se radi o mjeri osiguranja dokaza i, upravo suprotno, sadržaj prijedloga jeste osiguranje potraživanja a ne dokaza, a koja se može tražiti saglasno odredbama Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH i u izvršnom postupku. Sud BiH dalje navodi da je 27. februara 2007. godine zaprimio odgovor na tužbu od Republike Srbije, a koji je isti dan dostavljen na očitovanje apelantu. Sud BiH smatra da je u ovom postupku postupao poštujući odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, te navodi da će nakon analize odgovora na tužbu odlučiti o istaknutim procesnopravnim i materijalnopravnim prigovorima tuženih i donijeti odgovarajuće rješenje.
  • 20.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje postupajuće sutkinje. U dostavljenom izjašnjenju postupajuća sutkinja navodi da je predmetni spis primila u rad 5. maja 2008. godine. Ističe da je nakon povratka spisa sa Kantonalnog suda tužba vraćena apelantu na ispravku 14. aprila 2008. godine i apelant je 28. aprila 2008. godine dostavio podnesak kojim uređuje tužbu. Međutim, navodi dalje, uvidom u podnesak kojim apelant uređuje tužbu je utvrđeno da povlači tužbu u odnosu na pojedine tužene, označava nove tužene, pa zbog obimnosti spisa o tome će se postupiti nakon pregledanja. Na kraju ističe da u postupcima i radnjama nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/04):

Član 3.

Sud u toku cijelog postupka prema službenoj dužnosti pazi da se rješavanje spora ubraja u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti.

Član 4. stav 3.

Kada u toku postupka sud utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se proglasiti nenadležnim.

Član 5.

Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se proglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.

Član 15.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 29.

Sud će odmah nakon prijema tužbe početi pripreme za glavnu raspravu.

Pripreme za glavnu raspravu obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 42. stav 4.

Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sud pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu. Š...Ć

  • 22.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06):

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 23.
    Zakon o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06):

Član 17.

(1) Rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju računa stare devizne štednje je šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, a agencije su dužne završiti postupak verifikacije u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

(2) Verifikacija izvršena do dana stupanja na snagu ovog Zakona prihvata se kao pravovaljana u smislu ovog Zakona.

Član 28.

Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi prema službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom.

  • 24.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 76/06) stupio je na snagu 15. septembra 2006. godine, a u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06) u članu 6. stav 3) briše se alineja c).

  • 25.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 72/07) koji je stupio na snagu 27. septembra 2007. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

U članu 17. stav (1) mijenja se i glasi:

(1) Rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju računa stare devizne štednje je najmanje šest mjeseci od početka postupka verifikacije u skladu sa provedbenim propisima entiteta i Distrikta, dok su agencije dužne završiti postupak verifikacije u roku od 12 mjeseci od navedenog početka verifikacije.

Iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi:

(2) Izuzetno od odredaba stava (1) ovog člana utvrđuje se dodatni rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju u trajanju od mjesec dana, koji će se završiti najkasnije do 30. septembra 2007. godine, a agencije su dužne završiti postupak verifikacije najkasnije do 15. decembra 2007. godine.

Dosadašnji stav (2) postaje stav (3).

Član 13.

Član 27. mijenja se i glasi:

Izvršne sudske presude prema osnovu računa stare devizne štednje sudovi su dužni dostaviti entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta.

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 31.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 32.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Prema tome, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 33.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 36.
    Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnom postupku podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja prava vlasništva građana Bosne i Hercegovine i prava na povlačenje deviznih sredstava koja su građani Bosne i Hercegovine imali deponirana kod tuženih, odnosno njihovih pravnih slijednika 31. decembra 1990. godine, sa pripadajućom kamatom. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak sudova jeste utvrđivanje prava vlasništva građana Bosne i Hercegovine i prava na povlačenje deviznih sredstava koja su građani Bosne i Hercegovine imali deponirana kod tuženih. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava, pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka povodom njegovog tužbenog zahtjeva donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

a) Relevantni principi

  • 37.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 38.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 39.
    Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 40.
    Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 41.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 11. novembra 2004. godine kada je apelant protiv tuženih podnio tužbu radi utvrđenja. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud konstatira da je predmet 30. maja 2008. godine dostavljen na nadležno postupanje Agenciji.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 42.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđenja prava vlasništva građana Bosne i Hercegovine i prava na povlačenje deviznih sredstava koja su građani Bosne i Hercegovine imali deponirana kod tuženih. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o naročito složenom predmetu.
  • 43.
    Ustavni sud će ispitati trajanje postupka povodom apelantove tužbe pred Općinskim sudom i Sudom BiH. Ustavni sud zapaža da se nakon podnošenja tužbe 11. novembra 2004. godine Općinski sud Rješenjem broj Ps-2423/04-III od 9. decembra 2004. godine proglasio stvarno nenadležnim za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari i spis ustupio na nadležno postupanje Sudu BiH. Sud BiH, koji je spis primio u rad 22. decembra 2004. godine, nije preduzeo niti jednu procesnu radnju do 7. aprila 2006. godine kada je dostavio tužbu tuženim na odgovor iako je apelant u više navrata urgirao uzimanje predmeta u rad. Sud BiH je uz dopis od 18. maja 2007. godine vratio predmet na nadležno postupanje Općinskom sudu uz obrazloženje da taj sud nije nadležan jer se u konkretnom slučaju ne radi o imovinskopravnom sporu za koji je Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH propisana stvarna nadležnost tog suda. Dakle, Sud BiH je tek nakon jedne godine, tri mjeseca i 15 dana od momenta kada mu je spis dostavljen na nadležno postupanje preduzeo prvu procesnu radnju i dostavio tužbu na odgovor. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Bosne i Hercegovine nisu preduzeli konkretne mjere, ne samo formalne već i suštinske, na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Sud BiH u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. Također, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dopisom od 18. maja 2007. godine predmet vratio na nadležno postupanje Općinskom sudu a nije se rješenjem proglasio nenadležnim u smislu člana 4. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred sudom. Dakle, Sud BiH je cio spis predmeta nakon dvije godine i pet mjeseci od momenta kada mu je dostavljen na nadležno postupanje vratio Općinskom sudu, a da je u tom periodu samo dostavio tužbe tuženim na odgovor. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da je članom 28. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07) propisano da Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi prema službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom. Navedeni zakon objavljen je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine 14. aprila 2006. godine, a u smislu člana 30. Zakona stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja, tj. 15. aprila 2006. godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu cio spis dostavljen na nadležno postupanje 18. maja 2007. godine i da je Općinski sud nakon četiri mjeseca donio Rješenje broj 09 65 Ps 025502 04 Ps od 21. septembra 2007. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. Rješavajući povodom apelantove žalbe podnesene protiv navedenog rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je odluku donio u roku od dva mjeseca i Rješenjem broj 009-0-PŽ-07-000742 od 19. novembra 2007. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon što je spis ponovo dostavljen Općinskom sudu na nadležno postupanje, taj sud je predmet uzeo u rad i Rješenjem broj P-5473/07 od 14. aprila 2008. godine naložio apelantu da uredi tužbu. Apelant je postupio prema nalogu suda i 24. aprila 2008. godine dostavio Općinskom sudu uređenu tužbu. Općinski sud je uz dopis od 30. maja 2008. godine, dakle nakon šest mjeseci od kada mu je predmet ponovo dostavljen u rad, cio spis dostavio na nadležno postupanje Agenciji u skladu sa članom 28. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje.
  • 44.
    Ustavni sud zapaža da samo trajanje žalbenog postupka, kao i postupka pred prvostepenim sudom, nije bilo nerazumno dugo, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Međutim, Sud BiH je prvu i jedinu radnju u ovom postupku preduzeo tako što je nakon jedne godine i četiri mjeseca dostavio tužbu tuženim na odgovor a nakon dvije godine i pet mjeseci predmet vratio Općinskom sudu na nadležno postupanje.
  • 45.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti Suda BiH za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku tako što se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je, u konkretnom slučaju, budući da je tužba podnesena prije više od četiri godine, izostalo.
  • 46.
    Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 35. ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka u trajanju od četiri godine, kao i ponašanje Suda BiH i apelantovo ponašanje koji je ubrzanje postupka nastojao osigurati i urgencijama putem Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, kao i direktnim pismenim urgencijama upućenim Sudu BiH, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na postupak pred Sudom BiH. Budući da je postupak okončan na način da je cio spis proslijeđen Agenciji u skladu sa članom 28. Zakona o izmirenju obaveza prema osnovu računa stare devizne štednje, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju, a apelant nije podnio zahtjev za kompenzaciju.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog Suda BiH, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Valerija Galić