USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1258/06, rješavajući apelaciju "Hemoprodukta", Hemijska industrija Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija "Hemoprodukta", Hemijska industrija Doboj.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine.
Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća na ponovno odlučivanje Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1."Hemoprodukt", Hemijska industrija Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 26. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Tatjane Stojaković, zastupnice suprotne strane u postupku, Osnovnog suda u Doboju i Okružnog suda u Doboju zatraženo je 10. aprila 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Zastupnica suprotne strane u redovnom postupku, advokat Tatjana Stojaković dostavila je 17. aprila 2008. godine odgovor na apelaciju. Osnovni sud u Doboju dostavio je odgovor 18. aprila 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori suprotne strane, koju zastupa advokat Tatjana Stojaković, i Osnovnog suda u Doboju dostavljeni su apelantu 30. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelantovi radnici (u daljnjem tekstu: tužioci) podnijeli su 9. juna 2004. godine tužbu radi isplate neisplaćenih plaća, regresa, naknada i otpremnina. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj RS-288/04 od 19. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine, usvojio tužbeni zahtjev protiv apelanta, kojim ga je obavezao da tužiocima isplati plaće za period od 1. juna 2001. do 31. augusta 2003. godine, uključujući razliku plaća za vrijeme čekanja na posao i razliku naknada za vrijeme bolovanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 140.666,25 KM. Dalje, utvrđena je apelantova obaveza da tužiocima isplati zakonske zatezne kamate na neisplaćene plaće za period od jula 2003. zaključno sa augustom 2004. godine u iznosu od 16.730,73 KM i neisplaćene plaće za septembar i oktobar 2004. godine u iznosu od 27.910 KM, zatim, regres za godišnji odmor za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu u iznosu od 51.480 KM, otpremnine u iznosu od 15.813,75 KM i otpremnine zbog odlaska u penziju u iznosu od 6.207,37 KM, na ime zakonskih zateznih kamata na otpremnine za period od 6. februara do 10. novembra 2004. godine iznos od 88,60 KM, kao i dodatak na plaću za predsjednika sindikata za period od 1. aprila 2004. do 31. jula 2004. godine u iznosu od 14.399,27 KM. Apelant je dužan tužiocima isplatiti plaće, regrese i otpremnine, uključujući kamate, u ukupnom iznosu od 273.193,83 KM.
- 7.Osnovni sud je zaključio da nije sporna činjenica da su tužioci u radnom odnosu kod apelanta. Naveo je da, prema odredbi člana 83. stav 1. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/89), radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Članom 39. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/89) određuje se način utvrđivanja osnovne plaće za puno radno vrijeme, što se odnosi na oblast poslovanja kojoj pripada i apelantovo poslovanje, prema članu 1. stav 2. tog ugovora. Sud, dalje, navodi da je vještak finansijske struke u nalazima od 31. januara 2005. godine utvrdio da je u periodu od 1. juna 2001. do 31. augusta 2003. godine uredno vršen obračun plaća zaposlenima radnicima, koje su odlukama poslovnog organa umanjivane od 10 do 40% zbog neizvršenja plana proizvodnje, negativnog poslovanja i nedostatka finansijskih sredstava potrebnih za isplatu, što se utvrđuje iz priloženih apelantovih odluka o načinu obračuna plaća, izvoda protokola iz spomenutoga perioda i izjava svjedoka. Vještak finansijske struke je istakao da je uvidom u apelantovu knjigovodstvenu i finansijsku dokumentaciju utvrdio da je apelant u spornom periodu vršio obračun plaća tužiocima u punom iznosu, koje, prema mišljenju toga suda, utvrđuje njihovo pravo na punu plaću, u skladu sa zakonskim propisima i ugovorima. Dalje, sud je naveo da je članom 50. Općeg kolektivnog ugovora propisano da je poslodavac koji nema dovoljno sredstava da isplati plaću u utvrđenoj visini dužan da svim zaposlenima isplati garantirani iznos plaća od 65%, što nije slučaj kod apelanta (nije utvrdio da nije bio u stanju isplatiti garantirane plaće propisane članom 50. Općeg kolektivnog ugovora). Sud je zaključio da je tužba protiv apelanta podnesena 9. juna 2004. godine, a prvo potraživanje odnosi se na ime razlike plaća za period od 1. juna 2001. do 31. augusta 2003. godine. U skladu sa članom 84. stav 2. Zakona o radu, plaće se isplaćuju u periodu koji nije duži od 30 dana, što znači da se utuženi period računa od 1. augusta 2001. godine (dospjelost prve naknade). Prema tome, sud je zaključio da žalbe nisu zastarjele u skladu sa članom 360. i članom 372. Zakona o obligacionim odnosima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo i smatra da su žalbe tužilaca zastarjele.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.U svom odgovoru na apelaciju od 17. aprila 2008. godine suprotna stranka u postupku, tj. tužioci, smatraju da apelacija nije dopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, jer apelant nije izjavio reviziju u skladu sa članom 237. Zakona o parničnom postupku. Tvrde, također, da je apelacija neosnovana, te da su u redovnom postupku zadovoljeni svi standardi iz Ustava Bosne i Hercegovine.
- 10.U svom odgovoru na apelaciju od 18. aprila 2008. godine, bez daljnjeg obrazlaganja, Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i slobode, te predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Republike Srpske može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 362.
Više lica može jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
- 1)ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proistječu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);
- 2)ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste, koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);
- 12.Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi:
- 12.
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste pitanje posljednjeg pravnog lijeka, koji je bio moguć prema zakonu u konkretnom slučaju, i da li je apelant imao mogućnost da izjavi reviziju. Član 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske stipulira da je moguće izjaviti reviziju u slučaju vrijednosti spora više od 10.000 KM ili kada Vrhovni sud, u izuzetnom slučaju, dopusti reviziju, "ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima".
- 16.U konkretnom slučaju vrijednost spora iznosi 273.193,83 KM. Međutim, vrijednost presuđenog bilo kojeg pojedinačnog dijela tužbenog zahtjeva ne prelazi 10.000 KM. Naime, u konkretnom predmetu svi tužioci imaju status formalnih suparničara. U skladu sa već utvrđenom praksom Ustavnog suda, revizija se smatra djelotvornim pravnim lijekom kod formalnih suparničara samo ako pojedinačni iznos presuđenog tužbenog zahtjeva prelazi iznos od 10.000 KM (vidi Odluku o dopustivosti Ustavnog suda AP 2683/07 od 14. februara 2008. godine, tač. 6. i dalje).
- 17.Na osnovu toga, u predmetnom slučaju revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, a Presuda Okružnog suda u Doboju broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine je konačna u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. marta 2006. godine a apelacija je podnesena 26. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant, prije svega, osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 21.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se u postupku donošenja osporenog rješenja odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama.
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder v. Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).
- 23.U predmetnom slučaju postupak se odnosi na isplatu razlike plaća i drugih novčanih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmete građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 24.Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred Okružnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud podsjeća na svoje prije utvrđene stavove da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
- 26.Apelant se žali da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalnopravne odredbe relevantnog zakona. Prema tome, apelant tvrdi da postoji arbitrarnost u primjeni propisa, što se ubraja u sferu pravičnosti postupka (uporedi, naprimjer, Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
- 27.Naime, Okružni sud, razmatrajući pravovremenost tužbenih zahtjeva, primijenio je član 360. u vezi sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima kojim je utvrdio da zahtjevi tužilaca nisu zastarjeli. Ovim odredbama stipulirano je da "zastarijevanjem prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze", a u slučaju povremenih davanja rok zastarijevanja iznosi tri godine. S obzirom na to da je tužba podnesena unutar tog roka, računajući od najranije dospjelog potraživanja (1. august 2001. godine), sudovi su odbili prigovor o zastarijevanju. Apelant smatra da je Okružni sud trebalo da donese rješenje prema odredbama člana 105. Zakona o radu Republike Srpske, koji određuje rok unutar kojeg se mogu pokrenuti sudski postupci radi zaštite prava iz radnog odnosa. Taj rok iznosi godinu dana.
- 28.Prema tome, osnovno pitanje koje pokreće ovaj predmet jeste da li je u slučaju tužbenih zahtjeva tužilaca, apelantovih radnika, koji su se odnosili na isplatu plaća, regresa, naknada i otpremnina, trebalo primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima ili Zakona o radu. Razlika, koja bitno utječe na sam rezultat postupka, jeste u tome što prvi zakon predviđa rok od tri godine, a drugi zakon predviđa rok od godinu dana.
- 29.Ustavni sud, prije svega, poziva se na svoj stav donesen u Odluci broj U 49/02 (od 28. novembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 6/04, tačka 43), prema kojem prigovor o zastarijevanju tužbenih zahtjeva predstavlja inherentno ograničenje u pogledu ostvarivanja građanskih prava (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Institut zastarijevanja je potreban da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastarijevanja treba pozitivno da utječe na nemarnost u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja a, prije svega, određivanja roka zastarijevanja, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). Ovo pitanje zakonodavac ne smije tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
- 30.Dalje, Ustavni sud se poziva na predmet AP 1081/06 (od 11. marta 2008. godine) u kojem se odlučivalo o pitanju da li o zastarijevanju naknada štete iz osnova povrede na radu treba da bude odlučeno po osnovu odredaba iz Zakona o obligacionim odnosima ili Zakona o radu. Ustavni sud je, inter alia, obrazložio (tačka 7):
"Naknada štete, kao pravni institut, principijelno je regulirana Zakonom o obligacionim odnosima. To je tipični obligacionopravni odnos, koji nastaje po sili zakona. Prema tome, taj zakon predstavlja materijalnopravnu osnovu za odlučivanje u svim onim slučajevima u kojima nije drugim zakonom specifična naknada štete regulirana u materijalnopravnom smislu. Kada bi to bio slučaj, taj drugi zakon predstavljao bi lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i imao bi prednost u primjeni. Upravo iz ovog obrazloženja proizlazi i činjenica da su pravila o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima supsidijarne prirode, jer se ona primjenjuju samo ako određenim zakonom, koji regulira izvjesnu pravnu oblast, nije određeno vrijeme unutar kojeg je potrebno podnijeti tužbu ili izvršiti određenu radnju pod prijetnjom gubitka prava (član 370. Zakona o obligacionim odnosima). Ustavni sud naglašava da naknada štete zbog posljedica nesreće na radu, u materijalnopravnom smislu, nije regulirana Zakonom o radu. Ovo je i pravno logično, jer to nije tipična materija koja proizlazi iz radnog odnosa (član 104. stav 1. Zakona o radu), te koja bi trebalo da se isključivo regulira radnopravnim propisom, materijalnopravnog karaktera, kao što su zasnivanje, prekid ili otkaz radnog odnosa, naknada za rad, pravo na godišnji odmor itd. Tačno je da član 64. stav 1. Zakona o radu propisuje obavezu poslodavca da naknadi štetu zaposleniku zbog posljedica nesreće na radu. Ipak, stav 2. istog člana, također, upućuje na 'opća pravila odgovornosti', koja su regulirana u Zakonu o obligacionim odnosima. Na osnovu navedenog, pravilan stav Okružnog suda jeste da je zastarjelost konkretnog tužbenog zahtjeva trebalo ocijeniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima."
- 31.Za razliku od naknade štete po osnovu povrede na radu, prava na plaću, regres, naknadu i otpremninu, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju tipična prava iz radnog odnosa. Naime, cijelo Poglavlje VI Zakona o radu regulira pitanje "naknada" i "plaća", član 59. Zakona određuje pravo na "regres", a Poglavlje XI, tačka 8, regulira pitanje "otpremnina". Dodatno reguliranje ovih pitanja nalazi se u Općem kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu i ugovorima o radu.
- 32.Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o žalbama tužilaca, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji ima pravnu prirodu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, tužioci su, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, imali pravo da u roku od godinu dana od saznanja za povredu (subjektivni rok), a najdalje tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), podnesu tužbu. Prema tome, Okružni sud je, kada je odlučivao o tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenio pravnu osnovu za odlučivanje.
- 33.Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je potrebno da se predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak u kojem će, na osnovu pravilne primjene zakonskih odredaba, donijeti novu odluku.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, jer su nadležni sudovi arbitrarno primijenili Zakon o obligacionim odnosima, kao pravnu osnovu za odlučivanje o predmetnim slučajevima, umjesto Zakona o radu, kao relevantnog lex specialis.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine