Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1782/07, rješavajući apelaciju Senada Pekušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Senada Pekušića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-917/02 od 25. aprila 2007. godine.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Senadu Pekušiću iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se apelacija Senada Pekušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-917/02 od 25. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-04/1-41-533/01 od 31. januara 2002. godine i Rješenja Službe za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo broj 07-41-1955/01 od 10. oktobra 2001. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Senad Pekušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zeba Hajran, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-917/02 od 25. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-533/01 od 31. januara 2002. godine i Rješenja Službe za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba za boračko-invalidsku zaštitu) broj 07-41-1955/01 od 10. oktobra 2001. godine. Apelant je na traženje Ustavnog suda 24. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju i dostavio punomoć za zastupanje.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i Službe za boračko-invalidsku zaštitu zatraženo je 4. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. oktobra 2007. godine, a Ministarstvo 10. oktobra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantu 22. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Službe za boračko-invalidsku zaštitu broj 07-41-1955/01 od 10. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem Ministarstva broj UP-II-04/1-41-533/01 od 31. januara 2002. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta na osnovu oboljenja na čije su pogoršanje znatno utjecali ratni napori u Oružanim snagama u sastavu Armije Bosne i Hercegovine, sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 50,00 KM mjesečno, od 1. februara 2000. godine pa sve dok za to postoje zakonom propisani uvjeti. Drugostepeni i prvostepeni organi su svoje odluke donijeli u smislu preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SFRJ" br. 31/86, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90, "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon). Također, drugostepeni i prvostepeni organi su svoje odluke donijeli i na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije broj 281/01 od 7. septembra 2001. godine, koja je utvrdila da vojni invaliditet kod apelanta iznosi 40%-VIII grupa-trajno, i drugostepene ljekarske komisije čiji su nalaz i mišljenje broj 3/02 od 16. januara 2002. godine pribavljeni povodom apelantove žalbe u drugostepenom postupku.
  • 7.
    Apelant je tužbom od 14. marta 2002. godine pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, a 6. januara 2006. godine apelant je urgirao donošenje odluke povodom tužbe.
  • 8.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-917/02 od 25. aprila 2007. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su upravni organi odlučne činjenice utvrdili na osnovu "potpuno saglasnih nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 7. septembra 2001. godine i drugostepene ljekarske komisije za pregled lica koja su obuhvaćena Zakonom u drugostepenom postupku od 16. januara 2002. godine, koja je toga dana obavila pregled apelanta". Također, sud je istakao da se prema saglasnim nalazima prvostepene i drugostepene ljekarske komisije kod apelanta radi o oboljenju iz člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), na čije su pogoršanje ratni napori znatno utjecali, te je utvrđeno da, prema tački 230.b. Pravilnika, postoji invaliditet. Vrhovni sud se pozvao i na listu procenata vojnog invaliditeta, koja u smislu člana 2. navedenog Pravilnika čini njegov sastavni dio, te je uz primjenu člana 26. Zakona utvrđen procent od 40%. Sud je naveo da se takva oboljenja, na osnovu navedenih propisa, u pravilu ne mogu uzimati kao osnov za priznanje vojnog invaliditeta, osim izuzetno kada su prve pojave oboljenja nastale pod okolnostima iz člana 7, odnosno čl. 5. i 6. stav 1. navedenog Zakona, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo s obzirom na uobičajeni tok bolesti ili su te okolnosti ometale pravilno liječenje, kada se može smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, pa se izuzetno može djelimično priznati vojni invaliditet.
  • 9.
    Vrhovni sud je zaključio da su prvostepena i drugostepena ljekarska komisija objektivno i na pouzdan način utvrdile sve pravno relevantne činjenice po pitanju tjelesnog oštećenja i invaliditeta apelanta koji je u tužbi samo ponavljao svoje navode iz žalbe protiv prvostepenog rješenja, a koje nije potkrijepio bilo kakvim dokazima. Sud je naveo da je apelanta povodom žalbe ponovo pregledala drugostepena ljekarska komisija koja je, na osnovu tog pregleda i kontrole medicinske dokumentacije, potvrdila pravilnost nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo "da je težak duševni bolesnik, da nije imao nikakvo adekvatno liječenje, rehabilitaciju, niti upošljavanje na odgovarajuće poslove, te da od završetka rata do danas živi od socijalne pomoći". Apelant je posebno istakao da je kao ratni vojni invalid ostao uskraćen da prima po 50,00 KM mjesečno od 2001. godine do 2007. godine, kao i da je Vrhovnom sudu podnosio urgenciju za rješavanje njegove tužbe. Apelant je, također, naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u tome što mu Ministarstvo, kao drugostepeni organ, "nije dalo priliku da ima aktivan odnos u postupku odlučivanja o njegovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, jer ga drugostepena ljekarska komisija nije pozvala na ponovni pregled". Tvrdi da je Vrhovni sud svoju odluku donio imajući u vidu dokumentaciju na osnovu koje se odlučivalo u upravnom postupku, a da apelant zbog svog pogoršanog zdravstvenog stanja od 2001. godine do 2007. godine nije mogao sudu dostaviti novu medicinsku dokumentaciju, te mu je iz tih razloga onemogućeno aktivno učešće u upravnom sporu i pristup sudu. Konačno, apelant je zatražio novčanu naknadu u iznosu od 1.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud je u odgovoru osporio navode apelacije ističući da sud ne smatra da je svojom odlukom povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Naprotiv, u konkretnom slučaju radi se, kako je naveo Vrhovni sud, o utvrđenim činjenicama u upravnom postupku na osnovu kojih je apelantu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu, koje je sud u postupku rješavanja upravnog spora prihvatio kao potpuno i pravilno utvrđene i na osnovu kojih je, prema ocjeni suda, pravilno primijenjeno materijalno pravo.
  • 12.
    Ministarstvo je, također, u svom odgovoru osporilo navode apelacije.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 30. stav 1.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 14.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05 - koji je stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 28. st. 1, 2. i 3.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju.

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Član 33. stav 1.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-917/02 od 25. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 25. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
    • 25.
      Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbi kojom je pokrenut upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i utvrđeno pravo na ličnu invalidninu, dakle o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

I. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 26.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 27.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 28.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 29.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom kojem je podnio tužbu 14. marta 2002. godine, a o kojoj je odluka donesena 25. aprila 2007. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period nešto duži od pet godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 30.
    U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostepenog organa kojim je apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida i određen iznos lične invalidnine. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 31.
    Što se tiče ponašanja nadležnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo više od pet godina da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa, te da taj period Vrhovni sud nije ničim opravdao. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, naprotiv, apelant je i pismeno urgirao da se donese odluka o podnijetoj tužbi. Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao.
  • 32.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 33.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 34.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe trajao pet godina, jedan mjesec i deset dana, apelantu se određuje naknada u visini od 750,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Vrhovnog suda.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 35.
    Apelant smatra da mu je propustom Ministarstva kao drugostepenog organa da ga pozove na ponovni pregled kod drugostepene ljekarske komisije povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da je pravo na pristup sudu element koji je neodvojiv od prava sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je drugostepena ljekarska komisija, povodom apelantove žalbe na nalaz prvostepene ljekarske komisije, apelanta ponovo pregledala 16. januara 2002. godine. Također, Vrhovni sud je u postupku povodom tužbe meritorno odlučio i u cijelosti ispitao osporena rješenja upravnih organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise.
  • 38.
    Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jednog od aspekata člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 40.
    S obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što se i navodi o povredi ovog prava zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom žalbe u periodu od pet godina može u potpunosti staviti na teret nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pristup sudu kao jednog od aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant u upravnom postupku i upravnom sporu koji je vođen pred nadležnim sudom i nadležnim organima uprave, koji su ispitali i činjenične i pravne aspekte predmeta, imao pristup sudu pune jurisdikcije.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.