USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1471/07, rješavajući apelaciju Olarua Ioana Dorina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Olarua Ioana Dorina.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa produženjem pritvora Olaru Ioanu Dorinu na osnovu rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Olaru Ioanu Dorinu podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olarua Ioana Dorina podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Olaru Ioan Dorin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Friedrichshafena, Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupaju Mustafa Bračković i Alen Nakić, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine i Rješenja Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Tužilaštvo BiH je dostavilo svoj odgovor 8. juna 2007. godine, a Sud BiH 6. juna 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnosiocu zahtjeva 31. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelantu je produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa ili do nove odluke Suda, a najduže do godinu dana od momenta potvrđivanja optužnice, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši svaka dva mjeseca računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, je navedeno da je Optužnicom broj KT-163/07 od 11. aprila 2007. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) optužilo apelanta da je počinio krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 61/03, 30/05, 53/06 i 55/06, u daljnjem tekstu: KZ BiH). Dalje je navedeno da u optužnici, koju je Sud BiH zaprimio 11. aprila 2007. godine, a koju je potvrdio 13. aprila 2007. godine, ovlašteni tužilac nije stavio prijedlog za produženje pritvora optuženog. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je ocijenio da još uvijek postoje razlozi predviđeni članom 132. stav 1. tačke a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), odnosno na nesumnjiv način je utvrđeno da je optuženi strani državljanin, te kako mu je u istražnom postupku određena mjera pritvora, po ocjeni sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, još uvijek postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen u istrazi pa je, bez obzira što tužilac nije predložio određivanje mjere pritvora u optužnici, Sud BiH donio odluku o produženju pritvora apelantu. Na osnovu svega iznijetog Sud BiH je bio mišljenja da su se u ovom slučaju stekli razlozi za produženje pritvora predviđeni u članu 132. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, zbog čega je na osnovu člana 137. stav 1. i člana 134. stav 1, a u vezi sa članom 132. stav 1. tačka b) i c) ZKP BiH, donio odluku o produženju pritvora apelantu.
- 7.Protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH, broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine, apelant je izjavio žalbu Sudu BiH zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet dostavi vanraspravnom vijeću na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe je navedeno da sudija za prethodno saslušanje nije bio funkcionalno nadležan za produženje mjere pritvora apelantu, već da je to u isključivoj nadležnosti vijeća iz člana 25. stav 6. ZKP BiH. Posebno je ukazao i na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. ZKP BiH, koja se ogleda u tome da je apelantu sud produžio pritvor, a da Tužilaštvo u podnesenoj optužnici nije uopće predložilo produženje pritvora apelantu. U žalbi je također navedeno da je sud propustio saslušati apelanta, a obrazloženje o pritvoru nema razloge u pogledu zadržavanja apelanta u pritvoru.
- 8.Rješenjem Suda BiH broj KV-59/07 od 23. aprila 2007. godine, apelantova žalba protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu tačni navodi žalbe da sudija za prethodno saslušanje nije funkcionalno nadležan za produženje pritvora apelantu, jer u smislu člana 137. ZKP-a sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice može odlučiti da se optuženom produži pritvor do okončanja glavnog pretresa ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu. Prema tome, po ocjeni Suda BiH, neprihvatljivo je stanovište apelantove odbrane da je o žalbi trebalo odlučivati vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP-a, kao što je neprihvatljivo stanovište da sudija za prethodno saslušanje bez prijedloga tužioca za produženje pritvora nije mogao donijeti rješenje o njegovom produženju. Sudija za prethodno saslušanje je u smislu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a mogao donijeti rješenje o produženju pritvora, jer razlozi za produženje pritvora nisu prestali nakon podizanja optužnice, pa je opravdano produžio pritvor do jedne godine, odnosno do nove odluke. Sud BiH je također istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zbog toga što je Sud propustio saslušati apelanta prije produženja pritvora, odnosno da sud samo iz razloga tačke a) stava 1. člana 132. ZKP BiH, dakle samo zbog toga što je apelant strani državljanin, nije mogao produžiti pritvor, jer je ovakvo stanovište upravo u suprotnosti sa tom odredbom.
- 9.Sud BiH je posebno ukazao na činjenicu da je apelant izjavio žalbu 16. aprila 2007. godine, tj. istog dana kada je Sud nakon izricanja Presude KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine optuženom Olaru Ioanu Dorinu ukinuo pritvor, Rješenjem broj KPS-60/07 od 16. aprila 2007. godine. Sud BiH je također napomenuo da navodi žalbe optuženog zanemaruju činjenicu da je pobijano rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice sa kaznenim nalogom i da je u konkretnom slučaju u pitanju poseban postupak regulisan odredbama čl. 334, 336. i 337. ZKP BiH.
- 10.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je 29. maja 2007. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Iz odgovora na apelaciju Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH, i to sudija za prethodni postupak, nakon što je 7. aprila 2007. godine saslušao apelanta u odnosu na okolnosti navedene u prijedlogu za određivanje pritvora, donio Rješenje broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine kojim je usvojen prijedlog Tužilaštva BiH i apelantu određen pritvor, koji po tom rješenju može trajati mjesec dana računajući od 6. aprila 2007. godine od 16.30 sati (dakle od časa lišavanja slobode) do 6. maja 2007. godine do 16. 30 sati, a iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je iz dostavljenih priloga utvrdio da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH, čime je ispunjen prvi osnovni uvjet za određivanje pritvora, a iz činjenice da je apelant državljanin Rumunije, da je u proceduri dobijanje državljanstva Savezne Republike Njemačke, da mu je mjesto prebivališta u Rumuniji, a mjesto boravišta u Njemačkoj, te činjenicu da Ustav Rumunije ne dozvoljava izručenje državljana Rumunije drugim državama ukoliko na teritoriji tih država počine krivično djelo, upućuju na zaključak da je ispunjen i drugi poseban uvjet za određivanje pritvora, opasnost od bjekstva, odnosno napuštanja BiH i nedostupnost njenim organima gonjenja u slučaju apelantovog ostanka na slobodi. Iz odgovora Tužilaštva BiH dalje proizlazi da je Vijeće Suda BiH donijelo Rješenje broj KV-53/07 od 12. aprila 2007. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH broj KPP-41/07 od 7. aprila 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju određivanjem jamstva nije moglo obezbijediti apelantovo prisustvo u daljem toku krivičnog postupka zbog činjenica da je apelant državljanin Rumunije, da u BiH nema prijavljeno mjesto boravka niti bilo kakvu imovinu ili stalno zaposlenje, pa samim tim objektivno nije vezan za boravak u ovoj zemlji, te da bi puštanje iz pritvora mogao iskoristiti za bijeg u Republiku Rumuniju čiji zakoni ne dozvoljavaju isporučivanje njihovih državljana, što sve objektivno ukazuje na opasnost od bjekstva i nedostupnost organima gonjenja BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u tome što je Rješenjem Suda BiH broj KPS-60/07 od 13. aprila 2007. godine sudija za prethodno saslušanje produžio pritvor, a za to nije bio nadležan, što je istim rješenjem pritvor produžen bez prijedloga tužioca i bez saslušanja apelanta i njegovog branioca, te što osnov za produženje pritvora ne može biti samo činjenica da je optuženi/apelant strani državljanin. Posebno ističe da ni sam ZKP ne pravi razliku između obaveze saslušanja optuženog prilikom odlučivanja o pravima optuženog iz člana 5. Evropske konvencije u zavisnosti od toga da li se radi o produženju mjere pritvora po prijedlogu tužilaštva ili, pak, u okviru kontrole opravdanosti daljeg trajanja pritvora, po samom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U svojim odgovorima na apelaciju Tužilaštvo BiH i Sud BiH ističu da je postupak vođen u skladu sa odredbama ZKP, te da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu, sigurnost i pravo na pravično suđenje neosnovani. Predlažu da se apelacija kao neosnovana odbije. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 16.
Princip akuzatornosti
Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja.
Član 132.
- 1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
- a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
- a)
Š...Ć
Član 134.
- 1)Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
Š...Ć"
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena."
- 17.Apelant osporava navedena rješenja kojima mu je produžen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 18.Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije još nije bio okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju apelantovog pritvora, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.
- 19.Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koje apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 22. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije, kao i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Š...Ć"
- 23.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
Š...Ć
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
Š...Ć
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
Š...Ć"
- 24.Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
- 25.U konkretnom slučaju apelant se, između ostalog, žali da mu je osporenim rješenjem Suda BiH uskraćeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1.c. i 3, prvenstveno zbog toga što je sudija za prethodno saslušanje Suda BiH proizvoljno primijenio propise o krivičnom postupku i donio rješenje o produženju pritvora apelantu, iako ovlašteni tužilac Tužilaštva BiH u optužnici koju je podnio sudiji za prethodno saslušanje Suda BiH na potvrđivanje nije stavio prijedlog za produženje pritvora apelantu. Ustavni sud nalazi da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje osnovnog principa člana 5. stav 1. da mu nije produžen pritvor "u skladu sa zakonom propisanim postupkom".
- 26.Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 16. ZKP prihvaćeno optužno načelo (ili načelo akuzatornosti), koje traži da, kako za pokretanje, tako i za provođenje krivičnog postupka, postoji zahtjev tužioca. U skladu sa ovim principom, krivični postupak se ne može pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tužioca (nemo iudex sine actore). Usvajanjem ovog principa razdvojene su osnovne funkcije u krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima: funkcija krivičnog gonjenja je povjerena tužiocu, funkcija odbrane koju ostvaruje osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ili uz pomoć branioca i funkcija presuđenja koju vrši sud. S obzirom na navedeni princip sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužioca, te je krivični postupak dobio karakter spora između dvije strane tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog pred sudom. Također, odredbom člana 136. stav 1. ZKP eksplicitno je propisano da se pritvor može odrediti samo na prijedlog tužitelja.
- 27.Imajući u vidu citirane odredbe ZKP, Ustavni sud konstatira da u krivičnom postupku sud odlučuje o pritvoru isključivo na prijedlog tužitelja. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Sud BiH odlučuje o produženju pritvora apelantu, s obzirom da tužitelj takav prijedlog nije podnio prilikom podnošenja optužnice na potvrđivanje.
- 28.Ustavni sud smatra da je Sud BiH, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu čl. 16. i 136. stav 1. ZKP, jer je odlučivao o produženju pritvora apelantu, a da tužitelj nije takav prijedlog ni postavio, što predstavlja povredu suštinskog proceduralnog zahtjeva utvrđenog nacionalnim zakonom, a što je dovelo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
- 29.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
- 30.Član 5. stav 3. Evropske konvencije uključuje određeni broj neophodnih garancija da bi lišenje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se osigura pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom. Ovaj dio teksta se uglavnom bavi pritvorom u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio povredu osnovnog principa člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije zbog toga što je Sud BiH, suprotno ZKP, odlučivao o produženju pritvora apelantu bez prijedloga ovlaštenog tužioca, nije bilo potrebno razmatrati apelantove navode u pogledu povreda ostalih aspekata prava na ličnu slobodu i sigurnost.
b) Pravo na nediskriminaciju
- 31.Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, nije naveo osnov diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije kada sud svojom odlukom produži pritvor, a da ovlašteni tužilac takav prijedlog nije podnio, jer je članom 134. ZKP BiH utvrđeno pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog tužitelja. Ovo stoga što je na taj način pritvor produžen suprotno osnovnom principu prava na slobodu i sigurnost da niko ne smije biti lišen slobode izuzev u tačno navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.
- 33.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.