Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1885/07, rješavajući apelaciju Mahire Hamzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Mahire Hamzić.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Mahiri Hamzić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mahire Hamzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mahira Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, advokati iz Sarajeva, podnijela je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4955/05 od 22. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 11. jula 2008. godine i 30. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 8. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. augusta 2007. godine, Uprava i Ministarstvo 13. i 21. februara 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu u ulici Ferhadija broj 16/2. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica putem Općine Stari Grad Sarajevo 30. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Istaknuto je da je apelantica na usmenoj raspravi održanoj 22. jula 2003. godine izjavila da Paša Muminović (apelanticina baka) prije rata nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Stoga je zaključeno da je apelanticin zahtjev neosnovan u smislu člana 4. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je lex specialis. Također je utvrđeno da apelantica nije bila evidentirana kao član porodičnog domaćinstva Paše Muminović na predmetnom stanu, te je predmetni zahtjev i prema tome neosnovan.
  • 7.
    Apelantica je 8. marta 2004. godine podnijela prijedlog za obnavljanje postupka i ukidanje klauzule pravosnažnosti. Uprava je Zaključkom broj 23-04/I-23-3/00 od 28. aprila 2004. godine dopustila obnavljanje postupka. Iz obrazloženja zaključka proizlazi da je u prijedlogu za obnavljanje apelantica navela da je nakon uvida u spis 24. februara 2004. godine utvrdila da je postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana okončan Rješenjem broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine, da je navedeno rješenje poslano poštom na adresu Ferhadija broj 16, te da ga je ona "navodno" primila 29. jula 2003. godine iako nije u posjedu predmetnog stana. Također je navela da i obični laik ako uporedi apelanticin potpis na svim dokumentima u spisu i dostavnici može utvrditi da nedostaje faktor identičnosti između tih potpisa. Uprava je utvrdila da je Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. jula 2003. godine poslano na adresu Ferhadija broj 16 iako se iz predmetnog zahtjeva i ostalih dokaza u spisu može zaključiti da apelantica nije u posjedu predmetnog stana. Stoga je zaključeno da je apelanticin prijedlog osnovan.
  • 8.
    Prijepis Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine dostavljen je apelanticinom punomoćniku 25. maja 2004. godine.
  • 9.
    Protiv Rješenja Uprave broj 23-04/I-23-3/2000 od 23. jula 2003. godine apelantica je 8. juna 2004. godine podnijela žalbu. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1920/04 od 28. jula 2004. godine poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da Ministarstvo nije moglo prihvatiti prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu osnovano jer nisu na pouzdan i siguran način utvrđene činjenice koje su prethodile donošenju rješenja. Stoga je Ministarstvo naložilo prvostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi u kojem svojstvu je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed s obzirom na to da je u žalbi istakla da njezina baka nije imala zaključen ugovor o korištenju stana. Osim toga, Ministarstvo je obavezalo prvostepeni organ da utvrdi ko je 30. aprila 1991. godine koristio predmetni stan i na kojem osnovu, te da pribavi potvrdu o vlasništvu stana i utvrdi da li je vlasnik stana osporavao korištenje predmetnog stana raspoloživim zakonskim sredstvima. S ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja na okolnost u kojem stanu je apelantica živjela 30. aprila 1991. godine i koji stan je bio njezin dom, Ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da sasluša svjedoke-stanare zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan kao i stanare zgrade u kojoj se nalazi stan njezinih roditelja, da pribavi podatke iz Mjesne zajednice, podatke o popisu stanovništva izvršenom na adresi stana njezinih roditelja, a po potrebi i da provede druge dokaze i nakon toga donese novu i na zakonu osnovanu odluku.
  • 10.
    Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku održala ročište 10. novembra 2004. godine. Apelantica je na navedenom ročištu predložila da se provedu određeni dokazi.
  • 11.
    Na ročištu koje je bilo zakazano za 26. januar 2005. godine, radi dostavljanja izvoda iz matične knjige rođenih za ranijeg korisnika predmetnog stana Pašu Muminović na okolnost da je apelantica unuka ranijeg korisnika predmetnog stana, apelanticin punomoćnik je tražio od Uprave da mu se ostavi rok za dostavljanje navedenih podataka s obzirom na to da apelantica traženi izvod nije uspjela pribaviti do tada. Uprava je apelanticinom punomoćniku ostavila rok od 15 dana za dostavljanje navedenih dokumenata.
  • 12.
    Apelanticin punomoćnik je 2. februara 2005. godine dostavio izvode iz matičnih knjiga.
  • 13.
    Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-3/00 od 23. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4955 od 22. aprila 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana.
  • 14.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Uprava, ocjenjujući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdila da je Paša Muminović koristila predmetni stan bez rješenja i ugovora o korištenju stana, da je apelantica unuka Paše Muminović, da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Navedeno je da svi ostali dokazi u spisu upućuju na zaključak da je baka čuvala apelanticu dok je bila mala, da je apelantica posjećivala baku, a što ne znači da je živjela sa bakom kao član porodičnog domaćinstva. Također, navedeno ne potvrđuje ni izjava svjedoka Š. G. koja je izjavila da je apelantica živjela sa bakom, ali da se 1994. godine udala i otišla da živi kod supruga (mjesec dana), a zatim se vratila da živi kod bake.
  • 15.
    Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu 26. maja 2005. godine koju je Kantonalni sud Presudom broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine odbio.
  • 16.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 38/98) kojom je propisano da je jedan od osnovnih uvjeta da se nekom licu prizna status člana porodičnog domaćinstva činjenica trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava, odnosno život u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina ako se uselilo u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Istaknuto je da jedino lica koja ispunjavaju navedene uvjete, dakle članovi porodičnog domaćinstva, mogu na osnovu člana 4. u vezi sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana.
  • 17.
    Kantonalni sud je utvrdio da se prema navedenoj zakonskoj odredbi apelantica ne ubraja u krug lica navedenih u stavu 2. člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti je u postupku dokazano da je živjela u ekonomskoj zajednici sa Pašom Muminović u istom stanu duže od 10 godina. Apelantica se prvi put pojavila na adresi predmetnog stana 9. oktobra 1990. godine, a Paša Muminović je umrla 21. jula 1995. godine, dakle, sve i da je živjela sa Pašom Muminović u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici od 1988. godine, odnosno od 1990. godine do 21. jula 1995. godine, nije proteklo više od 10 godina da bi se apelantica mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva.
  • 18.
    Dalje je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su, između ostalog, saslušani i svjedoci A. L., Š. G., S. A., V. B. i M.K., prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva korisnika stana Paše Muminović niti lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojem pravo na povrat u stan ima nosilac stanarskog prava i član njegovog porodičnog domaćinstva, dakle, isključivo lica koja prema Zakonu o stambenim odnosima imaju status nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga je zaključeno da apelantici ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u skladu sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da predmetni stan za apelanticu nije mogao predstavljati dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je, stoga, drugostepeni organ prihvatajući utvrđenje prvostepenog organa pravilno odbio apelanticinu žalbu jer ne ispunjava zakonske uvjete da joj se predmetni stan preda u posjed.
  • 19.
    Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine odbio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Prema apelanticinom mišljenju, unuk nosioca stanarskog prava smatra se članom porodičnog domaćinstva bez obzira na period u kojem je živio u istom porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava. Ističe da je Kantonalni sud prihvatio ocjenu dokaza (iskaze svjedoka) prvostepenog i drugostepenog upravnog organa uprave iako se iz iskaza saslušanih svjedoka uopće ne može zaključiti da je apelanticin zahtjev neosnovan. Smatra da se u predmetnom slučaju odlučivalo van razumnog roka jer je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijela 30. septembra 1999. godine. Apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
  • 21.
    U dopuni apelacije od 11. jula 2008. godine apelantica je dostavila Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine, koja je donesena u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Navedenom presudom apelanticina tužba je uvažena, osporeno Rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice Sarajevo broj UPII/05-23-5-51/03 od 15. aprila 2003. godine i prvostepeno Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-97/00 od 12. decembra 2002. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
  • 22.
    U dopuni apelacije od 30. decembra 2009. godine apelantica je uz Presudu Vrhovnog suda broj U-1623/03 od 12. juna 2008. godine dostavila i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000304 od 17. septembra 2009. godine donesenu povodom njezinog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude. Ističe da u predmetnom postupku osporenom presudom apelantici nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom.
  • 24.
    U svom izjašnjenju Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelanticini navodi u odnosu na povredu prava na dom s obzirom na to da ona nije ispunila uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako bi joj, u skladu sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica nije stekla uvjete prema kojima bi se predmetni stan mogao smatrati njezinim domom. Dalje, navode da se dužina upravnog postupka može pripisati apelantici. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala zakonsku mogućnost da, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njezin zahtjev odbijen ukoliko nadležni organ u roku od 60 dana nije odlučio o njezinom zahtjevu. Prema mišljenju Ministarstva, apelantica je imala mogućnost da, u smislu odredbe člana 22. Zakona o upravnim sporovima, pokrene upravni spor ukoliko drugostepeni organ u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi ni u daljnjem roku od sedam dana. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 25.
    U svom izjašnjenju Uprava je navela da nije bilo kršenja apelanticinih prava u postupku pred Upravom, te da je odluka donesena na osnovu stanja spisa u predmetu u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kada organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216. st. 1, 2. i 3.

(1) Kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njezin zahtjev odbijen.

  • 27.
    U Zakonu o upravnom sporu ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantna odredba glasi:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje povodom žalbe stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad o njezinom zahtjevu u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dopuštena žalba nije donio rješenje.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dopuštena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine kojom je okončan predmetni postupak, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 24. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

A) Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Razuman rok

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 34.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja. Također, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu su od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 35.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana u posjed. Ustavni sud je ranije izrazio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Razuman rok

a) Relevantni principi

  • 36.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 37.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana započeo 30. septembra 1999. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-1278/05 od 28. februara 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci.
  • 38.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 39.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povrata stana u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelantica zakonske uvjete za povrat. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

b) Apelanticino ponašanje

  • 41.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon rasprave održane pred Upravom 22. jula 2003. godine izvršila uvid u spis 24. februara 2004. godine, dakle nakon sedam mjeseci računajući od 30. septembra 1999. godine kao datuma kada je podnijela zahtjev za povrat stana.
  • 42.
    Također, Ustavni sud smatra da Ministarstvo u svom odgovoru osnovano ukazuje na to da je apelantica s ciljem ubrzanja predmetnog postupka mogla, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku, izjaviti žalbu zbog šutnje administracije ili eventualno pokrenuti upravni spor u smislu člana 22. Zakona o upravnom sporu. Naime, apelantica je, prema mišljenju Ustavnog suda, mogla koristiti pravni lijek "žalba zbog šutnje administracije" računajući od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana, odnosno od 30. septembra 1999. godine, pa do 22. jula 2003. godine, dakle u periodu od tri godine i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je ova apelanticina neaktivnost doprinijela ukupnoj dužini postupka, s obzirom na daljnji tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, to nije bio odlučujući faktor ukupne dužine postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09).

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 43.
    Ustavni sud ističe da je predmetni postupak pred Upravom trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. U predmetnom postupku Uprava je donijela rješenje 23. jula 2003. godine, dakle nakon tri godine i deset mjeseci od momenta podnošenja zahtjeva za povrat stana. Dalje, Uprava je navedeno rješenje dostavila apelantici na adresu predmetnog stana iako je bilo nesporno da se apelantica ne nalazi na toj adresi, te je to bio razlog zbog kojeg je dopušteno obnavljanje postupka zaključkom od 28. aprila 2004. godine. Dalje, rješenjem Ministarstva od 28. jula 2004. godine poništeno je rješenje Uprave od 23. jula 2003. godine i naloženo Upravi da u ponovnom postupku utvrdi određene činjenice. Ustavni sud smatra da je Uprava nakon donošenja zaključka od 28. aprila 2004. godine, kojim je dopustila obnavljanje postupka, preduzimala radnje u relativno kratkom roku. Međutim, predmetni postupak pred Upravom je trajao ukupno pet godina i šest mjeseci. Stoga, uzimajući u obzir rokove iz Zakona o upravnom postupku prema kojima je uprava bila dužna riješiti o apelanticinom zahtjevu, kao i da se nije radilo o složenom predmetu, Ustavni sud smatra da je Uprava svojim radnjama odgovorna za ukupnu dužinu predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud ističe da je sud od momenta podnošenja tužbe donio odluku u periodu od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud naglašava da se u okolnostima konkretnog slučaja taj period ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga, kako je Ustavni sud već ocijenio da je navedeno ponašanje Uprave bilo odlučujuće u ukupnoj dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje kompenzacije

  • 45.
    Apelantica je zatražila naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 46.
    Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 30. septembra 1999. godine, a okončan je 28. februara 2007. godine, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 47.
    Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 48.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostepeni upravni organ proveo detaljan dokazni postupak, te je, ocjenjujući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio činjenično stanje koje je kao potpuno i pravilno utvrđeno prihvatio i Kantonalni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje upravni organi i Kantonalni sud su primijenili materijalno pravo, te zaključili da se apelantica ne ubraja u krug lica iz stava 2. člana 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je apelantica u postupku dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici sa svojom bakom u istom stanu duže od 10 godina. Stoga je utvrđeno da apelantica nije ispunila zakonske uvjete da joj se, u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predmetni stan vrati u posjed. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, niti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i precizna, te da ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji kao i priložene dokumentacije ne može utvrditi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 50.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

  • 51.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
  • 52.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 53.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 54.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju predmetnim stanom.
  • 55.
    Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije, sporni stan apelantici predstavljao dom.
  • 56.
    Ustavni sud ističe da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu sa svojom bakom na način na koji bi ostvarila vezu sa tim stanom da bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 57.
    Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao duže od sedam godina i da je odlučujući doprinos dužini postupka bila neaktivnost upravnih organa dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelanticino pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda jer nije utvrđeno da obrazloženja osporenih odluka ukazuju na proizvoljnost u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom.
  • 58.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 59.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.