USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2216/07, rješavajući apelaciju Nikole Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Kovačevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nikola Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine i X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 3, 17. i 24. augusta 2007. godine i 3. septembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Tužilaštvo 7. februara 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 9. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Suda BiH broj X-KR-05/40 od 3. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine, apelant je proglašen krivim zbog toga što je "od aprila do augusta 1992. godine, kao pripadnik lokalne jedinice poznate kao Srpske odbrambene snage (u daljnjem tekstu: SOS), u sklopu širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, teritorijalne odbrane, pripadnika milicije i paravojnih formacija, na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a na području općine Sanski Most, znajući za takav napad i učestvujući u njemu, izvršio, pomagao i podsticao progon muslimana i Hrvata, a sve zbog njihove nacionalne, vjerske, političke i etničke pripadnosti", na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude. Time je apelant učinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo Sud BiH ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U tu kaznu mu je, na osnovu člana 56. KZBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. oktobra 2005. godine pa nadalje.
- 7.U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da nije sporno da su u inkriminiranom periodu na području Bosanske krajine, odnosno Sanskog Mosta, lišavani slobode pripadnici nesrpskog stanovništva, uglavnom muslimani i Hrvati, međutim, bilo je sporno da li je apelant učestvovao u radnjama pobliže navedenim u tačkama 1-2 optužnice. Rješavajući ovu spornu okolnost, sud je pošao od nesporne činjenice da se apelant u to vrijeme zvao Kajtez Daniluško (ime koje je 1996. godine promijenio u Nikola Kovačević), da je bio pripadnik SOS-a, da je u inkriminiranom periodu bio naoružan i da je povremeno dolazio u objekte gdje su bili zatočenici. Mnogobrojni svjedoci, navodi Sud BiH, sjećaju se apelanta kao lica koje su ili vidjeli na različitim mjestima na kojima su oni bili zatočeni u Sanskom Mostu ili kao direktnog počinioca krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je, također, istakao da je nesporno da je od aprila do augusta 1992. godine postojao rasprostranjen i sistematski napad na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti na širem području Bosanske krajine, a kojoj pripada i Općina Sanski Most. Do takvog zaključka sud je došao ocjenjujući materijalne dokaze Tužilaštva, te presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) protiv počinilaca ratnih zločina počinjenih na tom području i to prije svega pravosnažne presude MKSJ u predmetu protiv Duška Sikirića, Dragana Kulundžije i Damira Došena. Iz tih presuda se vidi da se na tom području provodila kampanja progona civilnog stanovništva "bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba". U vezi sa prigovorom odbrane koji se odnosi na uvođenje dokaznog materijala sadržanog u presudama MKSJ, Sud BiH je istakao da član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nije povrijeđen uvođenjem ovih dokaza i nije suprotan Evropskoj konvenciji, uz ograničenje da korištenje ovih dokaza ne smije da dovede u pitanje pravičnost postupka kao cjeline jer pružanjem apelantu mogućnosti da ospori dokaze sud je vodio računa o pravičnosti ovog krivičnog postupka.
- 8.U vezi sa znanjem počinioca za napad i postojanjem neophodne veze između djela i počinioca, Sud BiH je istakao da je nesporno da je apelant u inkriminiranom periodu boravio na području općine Sanski Most, da je bio pripadnik jedinice SOS, a što su potvrdili i mnogobrojni svjedoci. Prema tome, apelant je znao za postojanje napada na civilno stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti u tom periodu. Dakle, prema prirodi i posljedici počinjenog djela, Sud BiH je zaključio da je apelant ne samo bio svjestan ovog napada i pristao da njegove radnje budu dio tog napada nego je upravo htio da njegove radnje to budu. Navedeno proizlazi iz iskaza mnogobrojnih svjedoka-oštećenih i preživjelih zatočenika logora Betornika, OŠ Hasan Kikić, Sportska dvorana u Sanskom Mostu, te logora Manjača. Neki od njih su neposredno svjedočili o apelantovom prisustvu na navedenim lokacijama u inkriminiranom periodu, zatim o tome kako su čuli i vidjeli da je apelant (u to vrijeme poznat kao Kajtez Daniluško ili Dane Četnik) zlostavljao i mučio ostale zarobljenike i bio poznat kao lice koje sije strah i kojeg su se ljudi posebno bojali. Sud je naveo da su posebno ilustrativni iskazi svjedoka M. K., N. K. i E. D. koji svjedoče o tome kako ih je apelant premlaćivao i koji su ga u sudnici bez ikakve sumnje prepoznali kao počinioca. Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant znao za široki i sistematični napad koji se vodio protiv civilnog stanovništva muslimanske i hrvatske nacionalnosti, a njegove radnje predstavljale su dio tog napada, te su ispunjeni svi bitni elementi zločina protiv čovječnosti.
- 9.Sud BiH je opširno i detaljno opisao ocjenu dokaza prema svakoj tački optužnice. U vezi sa iskazima svjedoka koji su lično prošli kroz različite logore na području Sanskog Mosta i logor Manjača, Sud BiH je imao u vidu okolnost da se radi o licima koja su i sama bila izložena različitim vidovima fizičke i psihičke torture, da su se u kritičnim trenucima nalazila u konstantnom strahu za svoju sigurnost, te je sasvim očekivano da se iskazi dati pred sudom i ne mogu podudarati do najmanjih pojedinosti. Dakle, bitno je da se ti iskazi podudaraju u svojim bitnim i suštinskim elementima, kako međusobno između različitih svjedoka, tako i iskazi pojedinih svjedoka datih u različitim fazama postupka. Vezano za krivičnopravnu radnju zatvaranja, Sud BiH je naglasio da su svi svjedoci optužbe, koji su u inkriminiranom periodu bili lišeni slobode i zatočeni u različitim logorima na području Sanskog Mosta, pred sudom lično potvrdili da su uhapšeni, privedeni u različite objekte i zatim izvjesno vrijeme držani u zatočeništvu, da nije proveden nikakav postupak, nije im donesena ili uručena bilo kakva odluka o lišenju slobode i zatvaranju, niti su dovedeni pred sud ili neki drugi nadležni organ. Na ovaj način, zaključio je sud, ispunjeni su neophodni elementi krivičnopravne radnje zatvaranja i to suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava u smislu zakonske odredbe iz člana 172. stav 1.e) KZBiH. Vezano za krivičnopravne radnje odvođenja zatočenika u logor Manjača, njihovom premlaćivanju i nestanku izvjesnog broja lica nakon dolaska u Manjaču, Sud BiH je imao u vidu i apelantovo svojeručno pismo kojim se obraća V. V., šefu Kriznog štaba Srpske općine Sanski Most, u kojem na više mjesta govori o svojoj involviranosti u zločine u "pokretu Sanski Most".
- 10.U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim dva zakonska principa - princip zakonitosti (član 3. KZBiH) i princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH). Princip zakonitosti je propisan članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Ova odredba, ukazao je Sud BiH, propisuje zabranu izricanja teže kazne ne utvrđujući obavezno primjenu blažeg zakona za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, međutim, član 7. stav 2. i član 15. stav 2. MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. MPGPP. Također, isti izuzetak je sadržan u članu 4.a) KZBiH kojim je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa ostalim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. MPGPP i omogućeno je izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivično djelo prema međunarodnom pravu. To je slučaj u ovom postupku, zaključio je Sud BiH, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava.
- 11.Sud BiH je, dalje, pojasnio da je članom 172. KZBiH propisano kao krivično djelo "zločin protiv čovječnosti" koji je kao član 5. Statuta MKSJ definiran kao određena posebna djela. U vrijeme počinjenja djela zločin protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini, međutim, običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu od 1992. godine potvrdili su generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo i jurisprudencija MKSJ. Ove institucije ocijenile su da kažnjivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ili jus cogens. Zbog toga je nesporno da je 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava. Prema tome, zaključio je Sud BiH, krivično djelo zločina protiv čovječnosti može se u svakom slučaju podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a) KZBiH. Dakle, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno je da zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo u inkriminiranom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Također, ne treba zanemariti činjenicu da se krivičnopravne radnje iz člana 172. KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i prema tada važećem zakonu. Na kraju, a u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da primjenu člana 4.a) KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila u primjeni u vrijeme izvršenja djela. Time je zadovoljen i princip vremenskog važenja krivičnog zakona, odnosno primjena zakona koji je blaži za počinioca.
- 12.Prilikom odmjeravanja kazne sud je apelantu od olakšavajućih okolnosti prihvatio činjenicu da je u vrijeme počinjenog djela bio relativno mlad, da nije uživao komandnu ili drugu važnu ulogu u lancu odgovornosti, da je porodičan čovjek, a posebno činjenicu da se sam predao pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Otežavajuće okolnosti sud je našao u činjenici počinjenja više raznovrsnih radnji počinjenih u više navrata, čime je apelant iskazao izvjesnu upornost u počinjenju djela.
- 13.U obrazloženju presude Apelaciono vijeće navodi da se u apelantovoj žalbi neosnovano ističe da je prvostepeno vijeće povrijedilo apelantovo pravo na odbranu i ugrozilo pravičnost postupka prihvativši prijedlog Tužilaštva da kao dokazane prihvati činjenice utvrđene presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom. Naime, članom 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) propisano je da sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. Imajući u vidu da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje se apelant tereti, da je o njima već nekoliko puta na isti način pravosnažno odlučeno, da ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost, već samo konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja, Apelaciono vijeće je zaključilo da njihovim prihvatanjem ni na koji način nije povrijeđena pravičnost postupka. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na činjenicama iz navedenih presuda MKSJ već je dodatno potkrijepilo iskazima svjedoka koji su bili neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su na taj način dodatno potvrdili zaključak suda u pogledu postojanja općih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti.
- 14.Vezano za žalbene prigovore o načinu apelantove identifikacije u sudnici, Apelaciono vijeće je istaklo da upit svjedoku o tome da li u sudnici prepoznaje lice na koje se u svome svjedočenju poziva ne predstavlja posebnu radnju dokazivanja prepoznavanjem lica, a koja se vrši u skladu sa odredbom iz člana 85. ZKPBiH, već sastavni dio iskaza svjedoka čiju vjerodostojnost i uvjerljivost sud ocjenjuje u cjelini i na način propisan zakonom. Stoga, spomenuta pitanja, s ciljem provjere da li svjedok zaista poznaje lice o kojem govori, predstavljaju uobičajena i dopuštena pitanja svjedoku u sklopu njegovog ispitivanja na glavnom pretresu i ona ne podliježu formalnim zahtjevima kao što je to slučaj sa prepoznavanjem za koje je procedura propisana članom 85. stav 3. ZKPBiH na koju se branilac poziva u svojoj žalbi.
- 15.Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim i žalbeni prigovor da je prvostepeno vijeće navedenom prepoznavanju optuženog u sudnici dalo najveću dokaznu snagu i na tome zasnovalo utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivici, a što je evidentno iz samog obrazloženja osporene presude koje sadrži iscrpnu i detaljnu analizu svih dijelova iskaza svjedoka koji su značajni za utvrđivanje relevantnih činjenica, a ne samo dijela koji apelant navodi, te na osnovu takve sveobuhvatne analize izvodi pravilan zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženog, koji u potpunosti prihvata i Apelaciono vijeće.
- 16.Također, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim žalbene prigovore kojima se osporava primjena materijalnog zakona, odnosno da je umjesto KZSFRJ ili KZRBiH, koji su prema apelantovoj ocjeni blaži za učinioca, kako sa aspekta postojanja navedenog krivičnog djela kao takvog, tako i sa aspekta zaprijećene krivičnopravne sankcije, pogrešno primijenjen KZBiH, povrijedivši na taj način, kako princip zakonitosti, tako i princip vremenskog važenja krivičnog zakona koji su propisani u čl. 3. i 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelaciono vijeće je istaklo da je nesporno da u vrijeme izvršenja radnji koje se optuženom stavljaju na teret, a u kojima su ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, navedeno krivično djelo, kao takvo, nije bilo propisano Krivičnim zakonom SFRJ kao materijalnim zakonom koji je u vrijeme izvršenja djela bio na snazi. Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe čl. 3. i 4. KZBiH, te navelo da je princip zakonitosti propisan i u članu 7. stav 2. Evropske konvencije i članu 15. stav 1. MPGPP. Međutim, kako Apelaciono vijeće ukazuje, članom 4.a KZBiH je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Iz navedenog proizlazi da je ispravan stav prvostepenog vijeća da je Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala Evropsku konvenciju i MPGPP, te su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući. Budući da ti dokumenti propisuju obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti u skladu sa navedenim nesporno jeste, žalbeni prigovori kojim se ukazuje na to da suđenje i kažnjavanje za ovo krivično djelo predstavlja povredu principa nullum crimen sine lege, prema ocjeni ovog vijeća, u cijelosti su neosnovani.
- 17.Žalbeni prigovor da Tužilaštvo u toku postupka nije uspjelo dokazati faktičku pripadnost optuženog lokalnoj jedinici SOS, Apelaciono vijeće je smatralo potpuno bespredmetnim budući da je i sam apelant u svome iskazu datom na glavnom pretresu naveo da je bio pripadnik spomenute jedinice, a to potvrđuju gotovo svi svjedoci Tužilaštva, te je ta činjenica u toku postupka bila sasvim nesporna. Žalbene navode vezane za ulogu i karakter SOS-a, koji branilac u žalbi označava kao "neorganiziranu grupu sa zadatkom da u slučaju potrebe zaštiti srpski narod", ovo vijeće smatra irelevantnim za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, za koje je optuženi i proglašen krivim. Žalbeni navodi da analiza iskaza svjedoka ne ukazuje na to da je apelant učestvovao u nezakonitom zatvaranju i mučenju civila u Betonirci, te da iz njih proizlazi da ih nije tukao apelant već druga lica, apsolutno su netačni, te sasvim suprotni onome što su spomenuti svjedoci i svojim iskazima izjavili. Iz iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u garažama "Betonirka" nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim i to upravo u vrijeme i na način kako je opisano u izreci. Iskazi svjedoka se podudaraju gotovo u potpunosti, te jasno potvrđuju da ih je apelant pretukao. Svjedoci su na identičan način opisali način na koji su dovedeni, zatim izuzetno teške uvjete u kojima su boravili, te da su bili svakodnevno zlostavljani. Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepena presuda sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, te izvodi pravilan zaključak, kako u pogledu postojanja krivičnog djela, tako i u pogledu krivične odgovornosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Evropske konvencije.
- 19.Povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi prava garantiranog navedenim članom Evropske konvencije. Apelant navodi da je, uglavnom zbog psihičkog stanja u koje je doveden zbog PTSP-a, koji je pogoršan boravkom u zatvoru, često mijenjao raspoloženja i odluke koje je donosio. Apelant smatra da je sud zbog toga trebao odrediti psihijatrijsko vještačenje, koje je i izvršeno, ali da nije bio zadovoljan rezultatima vještačenja.
- 20.Apelant povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d) i člana 6. stav 2. Evropske konvencije vidi u činjenici da je osporena presuda donesena i na osnovu prihvatanja kao utvrđenih određenih činjenica o kojima su odlučila sudska vijeća MKSJ. Apelant navodi da ove činjenice, utvrđene u presudama MKSJ, predstavljaju samo stav određenih sudskih vijeća o dokazima koji su izneseni u određenim predmetima, te je ovakav postupak Suda BiH apelanta i njegovu odbranu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Sud BiH je osporene presude zasnovao i na činjenicama utvrđenim u presudama MKSJ, a to opravdava članom 4. Zakona o ustupanju predmeta. Apelant smatra da je prihvatanjem ovakvih činjenica prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. Prihvatanje dokaza "iz druge ruke", tj. prihvatanje činjenica kao dokazanih pred drugim sudom, nije, u principu, suprotno garancijama pravičnog suđenja, ali, ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda zasniva u cijelosti ili uglavnom na takvim dokazima. Apelant smatra da neke od prihvaćenih činjenica nemaju karakter općepoznatih činjenica koje ne treba dodatno utvrđivati nego karakter činjenica koje sadrže određene fraze neophodne da Tužilaštvo dokaže postojanje svih elemenata zločina za koje ga tereti. Apelant je naveo da mu nije data mogućnost da osporava dokaze koji su izvođeni u ovom postupku i na osnovu kojih su utvrđene činjenice, što upućuje na direktnu povredu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Posebno ističe da se rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica ne može osporavati žalbom nego se smatra procesnim rješenjem koje se može osporavati isključivo u žalbi na presudu.
- 21.Dalje, apelant navodi da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužilaštva, čiji kredibilitet osporava, a da je nejasno i neobrazloženo zašto sud prihvata iskaz svjedoka optužbe E. D. kada je on kontradiktoran, a ne prihvata niti obrazlaže iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni.
- 22.Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog toga što Apelaciono vijeće nije razmotrilo određeni žalbeni osnov.
- 23.Apelant povredu prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije vidi u činjenici da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali posebno krivično djelo u KZSFRJ, tj. zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te u pogledu činjenice da je Sud BiH propustio da primijeni blaži zakon, tj. zakon koji je povoljniji za učinioca. Apelant smatra da je, uzimajući u obzir princip zakonitosti, jasno da je osporenom odlukom Suda BiH prekršen član 7. Evropske konvencije budući da djelo za koje je apelant proglašen krivim, te zbog kojih razloga je osuđen na zatvorsku kaznu, u vrijeme počinjenja nije predstavljalo posebno krivično djelo. Kako zločini protiv čovječnosti nisu bili inkriminirani u zakonu u vrijeme kada su se desila djela za koja je apelant proglašen krivim, kazna za ova djela nije ni mogla biti propisana u zakonu. Zbog toga je, kako navodi apelant, Sud BiH osporenim presudama ne samo prekršio princip retroaktivnosti u pogledu apelantovog proglašavanja krivim za djelo koje u vrijeme počinjenja kao takvo nije bilo propisano u zakonu nego je propustio da primijeni i principe krivičnog prava koji se odnose na primjenu blažeg zakona.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da, u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant osuđen, u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u presudi koja sadrži sveobuhvatnu i pravilnu analizu svih relevantnih dokaza, te na njima utvrđenih činjenica, na osnovu čega je izveden zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove odgovornosti. U pogledu primjene KZBiH, Sud BiH se pozvao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, te predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
- 25.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da apelantove navode koji se odnose na primjenu blažeg zakona smatra neosnovanim, te da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH iz 2003. godine i u skladu sa odgovarajućim principima međunarodnog prava i člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Tužilaštvo je ukazalo na praksu Evropskog suda koja dodatno osnažuje argument da u ovom predmetu nije povrijeđen član 7. stav 1. Evropske konvencije navodeći relevantne predmete (predmet Naletić protiv Hrvatske, Streletz i dr. protiv Njemačke). Tužilaštvo je, dalje, istaklo da odredba člana 172. KZBiH kodificira općeprihvaćene principe međunarodnog prava, te je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 26.Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Princip zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava
Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.
Š...Ć
Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
Član 172.
Zločini protiv čovječnosti
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
- a)lišenje drugog lica života (ubistvo);
- b)istrebljenje;
- c)odvođenje u ropstvo;
- d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
- e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava;
- f)mučenje;
- g)prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
- h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi, koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
- i)prisilni nestanak lica;
- j)zločin aparthejda;
- k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
- 27.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ
Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/40 od 22. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
- 31.Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 32.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 33.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 33.
- b)da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane,
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
- 34.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud primjećuje da se apelant žalio na to da je sud prilikom donošenja presude prihvatio isključivo dokaze Tužilaštva, a da je nejasno i neobrazloženo zašto nije prihvatio niti obrazložio iskaze svjedoka D. M. koji su vjerodostojni.
- 36.U vezi sa navodom o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te navodom da je presuda zasnovana samo na dokazima Tužilaštva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, a ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 37.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, a apelant je imao i mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i učinio. Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud interpretirao iskaz svjedoka D. M. i da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Obrazloženje prvostepenog suda u pogledu dokaza na kojima je zasnovao svoju presudu niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu. Također, utisak proizvoljnosti ne ostavlja ni obrazloženje prvostepene presude o dokazima kojima nije pridavao poseban značaj niti je našao potrebnim da vrši njihovu detaljnu analizu jer nisu bitno utjecali na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao na osnovu dokaza čiju ocjenu je dao u presudi. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza u cijelosti je prihvatilo i Apelaciono vijeće, što je i obrazloženo. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove žalbene prigovore i da se ono o njima izjasnilo jasno i detaljno. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Apelant navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane, budući da je lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je u velikoj mjeri pridonijelo povredi iz člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka b) zahtijeva da se optuženom "osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane". Osnovni element u osiguravanju vremena za odbranu jeste da branilac bude blagovremeno dodijeljen kako bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju apelant ne navodi da nije imao dovoljno vremena da sa braniocem pripremi odbranu. Ustavni sud naglašava da, kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu osigurani odgovarajući uvjeti za odbranu, odgovornost suda je da odluči da li se može nastaviti sa suđenjem a da se ne prekrši član 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Pri tome se mora voditi računa o tome da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane neosnovani kada se takve tvrdnje zasnivaju isključivo na argumentima da je apelant lice koje pati od PTSP-a i da je ta okolnost uzrokovala da se kod njega stvori određeno psihičko stanje koje je pridonijelo povredi navedenog prava.
- 39.Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio dokazanim, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca, a prihvatanjem činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ prekršeno mu je i pravo na "presumpciju nevinosti". Međutim, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane.
- 40.U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju (prihvatanje utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ) razmatrao u svojoj Odluci broj AP 408/07 od 11. februara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao "da Zakon o ustupanju predmeta kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda". Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da su prihvaćene činjenice značajne za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje se optuženi tereti, da je o njima već nekoliko puta pravosnažno odlučeno, da te činjenice ne uključuju pravne karakterizacije niti potvrđuju apelantovu krivičnu odgovornost nego konkretnu radnju izvršenja stavljaju u širi kontekst ratnog događanja. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeno vijeće zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na navedenom geografskom području i u vrijeme obuhvaćeno optužnicom zasnovalo ne samo na presudama MKSJ već i na ostalim provedenim dokazima, prvenstveno na iskazima svjedoka F. B., S. A., S. Š., Z. B., E. D. i dr. koji su neposredno saslušani na glavnom pretresu i koji su svjedočili o hapšenju muslimana i Hrvata na području Sanskog Mosta, granatiranju civilnih objekata, istjerivanju civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti iz njihovih kuća, te odvođenju u različite objekte u Sanskom Mostu. Odbrana je u toku glavnog pretresa unakrsno ispitivala navedene svjedoke, a imala je mogućnost izvođenja vlastitih dokaza kojima bi eventualno osporila istinitost iznesenih i utvrđenih činjenica.
- 41.Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji ničim nije dokazao da su, u vezi s tim, njegova prava zaista povrijeđena na bilo koji način, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na navedenim činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i učinio, kao i priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
- 42.Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog toga što su u osporenim odlukama prihvaćene činjenice koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ. Imajući u vidu prethodne zaključke o tome da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen s obzirom na to da osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u predmetima pred MKSJ, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Ustavni sud ističe da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neosnovani.
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije.
- 34.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- 44.Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije:
- 1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 2.Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda.
- 45.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 1785/06 Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio "da su ratni zločini 'zločini prema međunarodnom pravu' u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije". Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.
- 46.Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 47.Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je uložio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Apelaciono vijeće ispitalo osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 48.Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 49.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da mu nisu osigurani vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. Također, nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku i presumpcije nevinosti kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada je apelantu, uz poštivanje principa kontradiktornosti, bilo omogućeno da ospori dokaze Tužilaštva ili da izvede dokaze, te kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise.
- 50.Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana, odnosno član 4.a KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
- 51.Ne postoji povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju imajući u vidu da je apelant uložio žalbu višem sudu, te da je sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu ovog člana.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.