USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2301/07, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija B. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Vlasenici, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine u odnosu na pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića podnijela je 7. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 20. septembra 2007. godine i 29. septembra 2009. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelantica je 10. oktobra 2007. godine i 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 5. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi i spis broj 092-0-P-06-000 588.
- 3.Osnovni sud je 1. februara 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju i spis broj 092-0-P-06-000 588. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantici 5. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj RS-61/2002 od 12. septembra 2002. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev od 19. marta 2002. godine. Navedenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu broj I-A-1-1302/01 od 14. decembra 2001. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na posao. Osim navedenog, apelantica je tražila da joj tuženi isplati naknadu za neisplaćene plaće i druga primanja na koja je imala pravo prema Pravilniku o radu i Ugovoru o radu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba da taj radnik prestane sa radom. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno dokazano da je prestala potreba za apelanticinim radom zbog smanjenog obima posla i zbog organizacionih i tehnoloških promjena. Osnovni sud je naveo da iz tog razloga nema osnova da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu kao nezakonitog i da se naknade plaće nakon otkaza ugovora o radu.
- 7.U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu plaća i ostalih primanja za period čekanja posla od 21. februara 2000. godine do 21. novembra 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica, nakon odlaska na čekanje posla, bila upoznata sa svojim statusom. Osim toga Osnovni sud je naveo da je apelantica svoj status na čekanju prihvatila i za to vrijeme primala 50% plaće, iako joj tuženi nije izdao pismeno rješenje o upućivanju na čekanje. Pored navedenog, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da apelantica nije tražila da joj tuženi izda rješenje o upućivanju na čekanje. S tim u vezi Općinski sud je odbio apelanticin zahtjev za naknadu plaća i za ovaj period.
- 8.Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-635/02 od 16. jula 2003. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su osnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije utvrdio razloge za donošenje rješenja o otkazu. Osim toga, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio niti da li je tuženi obavijestio apelanticu i Savjet radnika u roku od 30 dana prije davanja otkaza da je tehnološki višak. Okružni sud je naveo da ova obaveza tuženog proizlazi iz odredbi čl. 124. i 125. Zakona i odgovarajućih odredbi Općeg kolektivnog ugovora.
- 9.U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-226/2003 od 23. decembra 2003. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantica zbog smanjenja obima poslovanja i ukidanja njenog radnog mjesta dobila otkaz ugovora o radu sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.577 KM koju je i podigla. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno i da nije postojala mogućnost da se apelantica rasporedi na neko drugo radno mjesto.
- 10.Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Sindikat zaposlenih kod tuženog donio zaključak na koji je saglasnost dao i direktor tuženog. Osnovni sud je istakao da je u zaključku bilo navedeno da će prilikom otkaza ugovora o radu zbog manjeg obima poslova i ekonomskih teškoća preduzeća, u situaciji kada se daje otkaz broju radnika koji čini manje od 10% zaposlenih, poslodavac voditi računa i o radnom neangažovanju u periodu od tri mjeseca i duže. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je otkaz ugovora o radu nezakonit jer je otkaz tada dobio veći broj radnika od 10% zaposlenih. Osnovni sud je naveo da je tuženi dokazao da je otkaz dobilo samo 29 radnika, što čini mnogo manje od 10% od ukupno 1139 koliko je bilo zaposlenih. Imajući u vidu navedeno, a prema odredbama člana 124. Zakona o radu, Osnovni sud je odbio apelanticin zahtjev da se proglasi nezakonitim predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je, saglasno navedenom, odbio i apelanticin zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 6. novembra 2003. godine i zahtjev za povrat na posao.
- 11.Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbio kao neosnovan i apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća za period od 21. februara 2000. godine do 16. decembra 2001. godine, kao i za isplatu regresa za 2001. i 2002. godinu. Kao razlog za odbijanje Osnovni sud je naveo da apelantica nije ničim dokazala osnov niti visinu tog potraživanja, a nije tražila ni vještačenje finansijske struke čime je mogla dokazati navedene činjenice.
- 12.Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-90/04 od 17. septembra 2004. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni sud nije apelantici dostavio dokaze koje je tužena dostavila uz odgovor na tužbu. Okružni sud je naveo da je s tim u vezi prvostepeni sud, suprotno odredbama čl. 5. i 334. ZPP-a na ročištu provodio dokaze koji nisu bili dostavljeni protivnoj strani.
- 13.Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenja broj Rs-245/04 od 14. jula 2005. godine i 12. septembra 2005. godine kojima je odbio apelanticine zahtjeve za izuzeće sudije zaduženog za njen predmet. Naime, apelantica je tražila izuzeće sudije budući da je smatrala da navedeni sudija opstruira njen predmet i jer je 12. septembra 2005. godine donio Rješenje broj RS-245/04 kojim se tužba u predmetnoj stvari smatra povučenom, a kao razlog je naveden apelanticin nedolazak na zakazano ročište. Nakon toga, apelantica je podnijela zahtjev za povrat u pređašnje stanje navodeći da je iz zdravstvenih razloga bila spriječena da pristupi ročištu, o čemu je na vrijeme podnijela dokaze sudu. Osim toga, apelantica je navela i da je predsjednik suda prvo morao donijeti odluku o izuzeću predmetnog sudije, pa je tek nakon toga sudija mogao odlučivati o predmetu.
- 14.U međuvremenu, Rješenjem broj RS-245/04 od 7. marta 2006. godine usvojen je ponovni apelanticin zahtjev za izuzeće predmetnog sudije.
- 15.Rješenjem broj Rs.245/04 od 28. aprila 2006. godine odbijen je apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno utvrđeno da se apelantica javila ljekaru 9. septembra 2005. godine, a da je ročište održano 12. septembra 2005. godine, te da je, prema iskazu ljekara, apelantica bila u potpunosti sposobna da pristupi ročištu.
- 16.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 331 od 6. septembra 2006. godine žalbu uvažio, rješenja Osnovnog suda od 12. septembra 2005. godine i 28. aprila 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da apelantica ročištu nije pristupila zbog bolesti. Okružni sud je naveo da je, međutim, pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica bila sposobna da pristupi ročištu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je nesporno da je mišljenje o apelanticinoj nesposobnosti ili sposobnosti, zbog prirode bolesti, mogao dati samo ljekar specijalista urolog a ne ljekar opće prakse.
- 17.Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-06-000588 od 15. marta 2007. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da je rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonito, te obavezao tuženog da apelanticu rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu plaća za period od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine, naknadu toplog obroka i regresa u iznosima pobliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama. Osnovni sud je navedenom presudom odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaća za period od 21. februara 2000. godine do 6. decembra 2001. godine, odnosno, dok je bila na čekanju.
- 18.U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 31. decembra 2001. godine direktor tuženog sačinio dokument u kojem su navedene namjere da se broj radnika sa 1139 smanji na 850. Pored toga, ovaj sud je istakao da je u spomenutom dokumentu bilo navedeno da se 289 radnika smatra viškom, te da su dati prijedlozi za rješavanje statusa tih radnika. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je kod tuženog otkaz dobilo 289 radnika, što iznosi 25,73% od ukupnog broja zaposlenih. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da u trenutku davanja otkaza apelantici 14. decembra 2001. godine tuženi nije obavijestio sindikalnu organizaciju o postojanju namjere za otkazivanjem ugovora za najmanje 10% radnika, već je to učinio tek 31. decembra 2001. godine, nakon sačinjavanja spomenutog dokumenta.
- 19.S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je rješenje o otkazu apelantici nezakonito jer prilikom njegovog donošenja nisu ispoštovane odredbe čl. 124. i 125. Zakona o radu. Naime, u obrazloženju je navedeno da je predmetnim odredbama Zakona o radu utvrđena obaveza poslodavca da obavijesti sindikalnu organizaciju o postojanju namjere da u naredna tri mjeseca otkaže ugovor o radu za najmanje 10% radnika od ukupnog broja radnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Prema navedenom, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu primanja po osnovu radnog odnosa za period od 18. februara 2002. godine do 18. decembra 2006. godine.
- 20.Međutim, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila isplatu razlike plaća za period dok se nalazila na čekanju, uz obrazloženje da apelantica nije dokazala da je pobijala rješenje kojim je upućena na čekanje.
- 21.Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 227 od 30. maja 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu tako što je apelanticin zahtjev da se proglasi nezakonitim rješenje o otkazu i naknadi primanja po osnovu rada odbio kao neosnovan. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
- 22.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je Odlukom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 23. novembra 2001. godine ukinuto apelanticino radno mjesto. Osim toga, navedeno je da je nesporno i da tuženi nije imao slobodno drugo radno mjesto koje je odgovaralo apelanticinoj stručnoj spremi na koje ju je mogao rasporediti. S tim u vezi Okružni sud je istakao da iz navedenog utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantici otkaz ugovora o radu dat u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu i da joj je određena otpremnina u iznosu od 1.577 KM (koju je apelantica i primila), a ne u smislu odredbi čl. 124. i 125. Zakona o radu kako je to utvrdio prvostepeni sud.
- 23.U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao i da se poslodavčeva namjera iz dokumenta od 31. decembra 2001. godine da otkaže ugovore o radu za 289 radnika, a na koju se prvostepeni sud pozvao kod utvrđenja da je nezakonito doneseno rješenje o otkazu apelantici, ne odnosi na period kada je apelantica dobila otkaz već na budući period.
- 24.Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine reviziju odbacio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelantica tražila isplatu razlike plaća za period dok je bila na čekanju. U preostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio. U vezi sa odbacujućim dijelom revizije Vrhovni sud je istakao da je apelantica tek u revizionom postupku osporavala prvostepenu presudu u navedenom dijelu umjesto da je izjavila žalbu Okružnom sudu. S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da je revizija u ovom dijelu nedopuštena.
- 25.U odnosu na odbijajući dio revizije Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da Vrhovni sud u potpunosti prihvata sve razloge koje je drugostepeni sud dao u obrazloženju svoje presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 26.Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je postupak u radnom sporu, koji je po svojoj prirodi hitan, trajao neopravdano dugo. Osim toga, apelantica smatra da su navedeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak sudova da je otkaz dobila prema odredbama člana 113. Zakona o radu jer je nesporno da su u njenom slučaju primijenjeni čl. 124. i 125. Zakona o radu. Apelantica smatra da utvrđenje sudova da se saglasila sa otkazom i čekanjem time što nije osporavala rješenje o upućivanju na čekanje i da je primila otpremninu, koju nikada nije vratila, "notorna laž". Apelantica navodi da rješenje o čekanju nije osporavala jer ga nikada nije ni dobila, a da je otpremninu podigao njen suprug a ne ona. Osim toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice, jer iz svega proizlazi da su joj brak i porodica svjesno ugroženi osporenim odlukama budući da nemaju sredstava za život.
b) Odgovor na apelaciju
- 27.U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da smatra apelanticine navode o kršenju ustavnih prava neosnovanim, te da apelaciju treba odbaciti ili odbiti. Osim toga, Osnovni sud je naveo da ne može dati odgovor na navode iz apelacije koji se tiču postupka pred Okružnim sudom.
V. Relevantni propisi
- 28.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."
- 29.Zakon o radu RS ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 41/00 i 26/01) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 113. stav 1. tačka 2.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
Š...Ć
- 2)ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; Š...Ć"
VI. Dopustivost
- 30.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
- 31.Razmatrajući dopustivost konkretne apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 32.U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njenom predmetu. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku postupak revizije u ovom predmetu. Međutim, apelantica je 8. oktobra 2009. godine dostavila dopunu apelacije uz koju je priložila i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 877 od 27. marta 2009. godine kojom je postupak okončan.
- 33.Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost ratione materiae
- 34.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
- 35.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 36.Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;"
- 37.Ispitujući dopustivost u ovom dijelu apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, član 12. Evropske konvencije garantira pravo osobama koje postanu sposobne za brak da stupe u brak i zasnuju porodicu, u skladu sa relevantnim državnim zakonima kojima je regulirana ta oblast. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da član 12. Evropske konvencije ne garantira društveno-ekonomsko pravo na pristojan smještaj i sredstva za izdržavanje porodice. S obzirom da apelantica smatra da joj je ovo pravo povrijeđeno osporenim presudama kojima je utvrđena zakonitost otkaza ugovora o radu koji je dobila, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine kada je riječ o ovom pravu ne pruža širi obim zaštite od Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
- 38.Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 40.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 40.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
Razuman rok
a) Relevantni principi
- 41.Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 42.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 43.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 44.Predmetni postupak je započeo 19. marta 2002. godine kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, uspostavljanja radno-pravnog statusa te radi isplate primanja po osnovu radnog odnosa. Postupak je okončan donošenjem revizione presude Vrhovnog suda od 27. marta 2009. godine. Dakle, od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke Vrhovnog suda prošlo je nešto malo više od sedam godina. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 45.U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanja da li je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, te s tim u vezi koja prava iz radnog odnosa pripadaju apelantici. Ustavni sud smatra da se predmetni spor ne može okarakterisati kao naročito složen, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanticu, jer je od njegovog ishoda zavisio apelanticin radno-pravni status. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je ZPP-om u radnim sporovima određeno hitno postupanje.
- 46.U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud četiri puta vraćao predmet Osnovnom sudu na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nezakonito provođenje dokaza i donošenje rješenja kojim se tužba smatrala povučenom zbog nedolaska apelantice na raspravu iako je razlog nedolaska bio opravdan). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je pred Okružnim sudom svaki od četiri žalbena postupka okončan u relativno kratkom vremenu -osam mjeseci do godinu dana, te da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto malo manje od dvije godine. Ustavni sud, također, nije mogao iz spisa predmeta utvrditi niti jedan razlog iz kojeg bi proizlazilo da je apelantica svojim ponašanjem uticala na dužinu trajanja postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se ukupna dužina trajanja radnog spora od sedam godina može isključivo staviti na teret Osnovnom sudu, koji nije bio neaktivan, ali čije su odluke više puta ukidane, zbog proceduralnih propusta i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.
- 47.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 48.Apelantica, također, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava jer smatra da je pogrešan zaključak sudova da joj je radni odnos prestao na zakonit način.
- 49.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 50.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelanticin tužbeni zahtjev. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti se poziva na neki suštinski element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljna osporenim odlukama. Stoga Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 51.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak u parnici iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, trajao sedam godina zbog višestrukog vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih grešaka i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantica doprinijela ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelantica poziva samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke.
- 52.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.