Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 9/08, rješavajući apelaciju Ekrema Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Ekrema Salihovića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Bihaću broj P-986/01 i Kantonalnim sudom u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 841 koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001271 od 16. decembra 2009. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Ekremu Salihoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ekrem Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi kod Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000841 i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-986/01. Predmet je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001271 od 16. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), zatraženo je 9. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Prvotuženi je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2008. godine, Kantonalni sud 31. januara 2008. godine, a Općinski sud 8. aprila 2008. godine. Općinski sud je dostavio na uvid cio spis 5. aprila 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku dostavljeni su apelantu 12. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 29. oktobra 2001. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv prvotuženog i Unsko-sanskog kantona, Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi duga u iznosu od 3.666,00 KM. Predložio je da sud po provedenom postupku obaveže prvotuženog i drugotuženog da mu solidarno plate iznos od 3.666,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. maja 1999. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
  • 7.
    Općinski sud je odgovor na tužbu prvotuženog i drugotuženog zatražio 21. februara 2002. godine, a oni su odgovore na tužbu dostavili 7. marta 2002. godine.
  • 8.
    Prvo ročište zakazano za 31. maj 2002. godine je odgođeno, jer prvotuženi i drugotuženi nisu pristupili iako su uredno primili pozive, a apelantova opunomoćenica je u spis predala pismeno izjašnjenje na navode odgovora na tužbu. Sljedeće ročište zakazano za 14. august 2002. godine je odgođeno, jer parnične stranke nisu pristupile a ročište zakazano za 23. oktobar 2002. godine, uz saglasnost apelantovog opunomoćenika, odgođeno je na neodređeno vrijeme, do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi Dijane Smajić protiv istih tuženih. Naime, u tom postupku, kako je konstatirao Općinski sud, radi se o istom činjeničnom i pravnom osnovu zbog čega bi trebalo sačekati pravosnažnost navedene odluke i stav Kantonalnog suda. Tokom 2003. godine Općinski sud je nekoliko puta provjeravao da li je okončan postupak u predmetu broj P-598/01 tužiteljice Dijane Smajić, a zatim je krajem 2003. godine zakazao pripremno ročište za 26. januar 2004. godine. Navedeno ročište je, na prijedlog apelantovog opunomoćenika, održano u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih, a ročište za glavnu raspravu zakazano je za 25. mart 2004. godine. Zatim je uredujući sudija 5. februara 2004. godine parnične stranke obavijestio da se zakazano ročište za glavnu raspravu odgađa zbog odlaska uredujućeg sudije na drugu dužnost, te da će o održavanju novog ročišta biti pismeno obaviješteni.
  • 9.
    Općinski sud je rješenjem od 27. aprila 2005. godine zakazao ročište za glavnu raspravu 11. maja 2005. godine. Navedeno ročište je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih, provedeni su dokazi predloženi na pripremnom ročištu i doneseno rješenje prema kojem će se sudska odluka donijeti 7. juna 2005. godine.
  • 10.
    Presudom broj P-986/01 od 7. juna 2005. godine Općinski sud je obavezao prvotuženog da apelantu na ime izuzetnog materijalnog osiguranja za period od 1. oktobra 1998. godine do 31. marta 1999. godine isplati iznos od 1.542,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počevši od 1. maja 1999. godine do isplate. U odnosu na prvotuženog, apelantov zahtjev za isplatu invalidnine i isplatu neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH i višak tužbenog zahtjeva na ime izuzetnog materijalnog osiguranja su odbijeni. U odnosu na drugotuženog, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
  • 11.
    Prvotuženi je protiv presude izjavio žalbu 13. septembra 2005. godine.
  • 12.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-986/01 od 4. oktobra 2005. godine žalbu prvotuženog odbacio kao nepravovremenu. Protiv tog rješenja prvotuženi je izjavio žalbu 14. oktobra 2005. godine, koja je dostavljena apelantovom opunomoćeniku na odgovor 16. novembra 2005. godine.
  • 13.
    Odlučujući o žalbi prvotuženog protiv Rješenja Općinskog suda broj Gž-1341/05 od 12. marta 2007. godine kojim je žalba odbačena kao nepravovremena, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1341/05 od 12. marta 2007. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na postupak po žalbi izjavljenoj protiv presude od 7. juna 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da je presuda prvotuženom uručena 10. juna 2005. godine, jer iz spisa predmeta jasno proizlazi da je pobijana presuda prvotuženom uručena 1. septembra 2005. godine.
  • 14.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-986/01 od 20. aprila 2007. godine prvotuženom vratio žalbu na dopunu i ispravku u roku od 8 dana uz napomenu da izjavljena žalba ne sadrži izjavu o tome u kojem dijelu se prvostepena presuda pobija. Po isteku utvrđenog roka Općinski sud je konstatirao da prvotuženi nije postupio po rješenju suda od 20. aprila 2007. godine pa je cio spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupak po žalbi protiv presude.
  • 15.
    Kantonalni sud, odlučujući o žalbi prvotuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-986/01 od 7. juna 2005. godine, donio je Rješenje broj 001-0-Gž-07-000 841 od 20. juna 2007. godine kojim je žalbu odbacio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je žalba nepotpuna, budući da ne sadrži izjavu u kojem dijelu se prvostepena presuda pobija. Prvostepeni sud, kako je ocijenio Kantonalni sud, u skladu sa odredbom člana 206. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pozvao je tuženog da žalbu dopuni i upozorio da će se u slučaju nepostupanja po navedenom pozivu žalba odbaciti.
  • 16.
    Prvotuženi je protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i istovremeno Kantonalnom sudu podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
  • 17.
    Odlučujući o prijedlogu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-07-000 841 od 13. septembra 2007. godine kojim se proglasio nenadležnim za postupanje po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, te je predmet ustupio Općinskom sudu.
  • 18.
    Općinski sud je Rješenjem broj 017-0-P-000464 od 24. septembra 2007. godine pozvao prvotuženog da dostavi dokaz da je dopunjenu žalbu podnio u roku određenom rješenjem tog suda od 20. aprila 2007. godine uz napomenu da će se u slučaju nepostupanja po navedenom rješenju donijeti odluka o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje prema stanju spisa.
  • 19.
    Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-P-07-000464 od 25. januara 2008. godine odbijen je prijedlog prvotuženog za povrat u prijašnje stanje kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da sud iz spisa nije mogao utvrditi da je prvotuženi uz prijedlog za povrat u prijašnje stanje dostavio dopunu žalbe, niti je vidljivo da je prvotuženi dopunjenu žalbu uputio Općinskom sudu, prema rješenju od 20. aprila 2007. godine, zbog čega je prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbijen.
  • 20.
    Vrhovni sud, odlučujući o reviziji prvotuženog protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000841 od 20. juna 2007. godine, donio je Rješenje broj 58 0 P 019644 07 Rev od 13. maja 2008. godine, kojim je reviziju uvažio, drugostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud odbacivanjem žalbe počinio bitnu povredu postupka, budući da je prvotuženi dostavio dokaz da je putem pošte 25. aprila 2007. godine uputio Općinskom sudu podnesak sa dopunjenom žalbom.
  • 21.
    Kantonalni sud, odlučujući o žalbi prvotuženog izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda broj P-986/01 od 7. juna 2005. godine, donio je Rješenje broj 001-0-Gž-09-001271 od 16. decembra 2009. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te da je utvrdio da se tužbenim zahtjevom traži isplata po osnovu izuzetnog materijalnog osiguranja. Prema odredbi člana 10. Zakona, o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca, kako je dalje navedeno, odlučuje organ uprave, a ne sud. Zbog navedenog, kako je dalje istakao Kantonalni sud, Općinski sud, donoseći odluku o zahtjevu za koji je apsolutno nenadležan, učinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka na šta je žalba prvotuženog osnovano ukazala.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 22.
    Apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom, povodom tužbe koju je podnio 2001. godine, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je zasnovao na tvrdnji da je od podnošenja tužbe pa do podnošenja apelacije proteklo više od šest godina, te da u tom periodu nije donesena pravosnažna odluka, zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantov predmet pripada "starim predmetima" koji se rješavaju hronološki, odnosno prema vremenu podnošenja tužbi. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud donio meritornu odluku a nakon toga rješenjem odbacio žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je na sjednici Građanskog odjeljenja, nezavisno od konkretnog predmeta, zaključio da se predmeti "invalida" treba da riješe u najskorije vrijeme. U postupku pred tim sudom, kako je dalje navedeno, nije došlo do povrede prava na koju apelant ukazuje, jer ima mogućnost da potraživanja koja su predmet spora realizira u izvršnom postupku na osnovu odluka nadležnih upravnih organa.
  • 24.
    Općinski sud u svom odgovoru na tužbu istakao je da se isključiva krivica za odugovlačenje postupka može pripisati ponašanju i radnjama prvotuženog koji je ulagao podneske sa zahtjevom za odgodu ročišta.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 26.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Općinski sud i Kantonalni sud u momentu podnošenja apelacije nisu u dugom vremenskom periodu donijeli pravosnažnu odluku po apelantovom zahtjevu iz tužbe. Za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom donesene su dvije odluke, i to rješenje Vrhovnog suda i rješenje Kantonalnog suda kojim je postupak okončan. Međutim, imajući u vidu da se apelant žali na nemogućnost dobijanja konačne odluke u dugom vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 30.
    Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 32.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

Relevantni principi

  • 33.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 34.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 35.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 36.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak u oktobru 2001. godine radi isplate izuzetnog materijalnog osiguranja, isplate invalidnine i isplate neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da njegov predmet nije riješen u razumnom roku, budući da je nakon donošenja meritorne odluke uslijedilo donošenje niza rješenja prema pravnim lijekovima prvotuženog. Konačno, zbog sporosti rješavanja predmeta, prekršeno mu je pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantovoj tužbi trajao je šest godina i u to vrijeme nije bio okončan. Nakon podnošenja apelacije, postupak je trajao još dvije godine i okončan je rješenjem Kantonalnog suda u decembru 2009. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak od podnošenja apelantove tužbe do okončanja postupka po podnesenoj tužbi trajao 8 godina.

Složenost predmeta

  • 37.
    Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
  • 38.
    Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebalo da utvrdi da li apelant može ostvariti prava koja su regulirana propisima iz oblasti materijalnog osiguranja ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati složenim.

Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 39.
    U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelant zatražio da mu se dosudi određeni novčani iznos na ime izuzetnog materijalnog osiguranja, invalidnine i razlike neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH. Obaveza suda nakon prijema tužbe i odgovora na tužbu je bila da utvrdi da li raspravljanje o apelantovom zahtjevu spada u sudsku nadležnost ili ne, pogotovo što je prvotuženi, između ostalog, istakao i prigovor o nenadležnosti suda o kojem sud, osim po prigovoru, pazi i po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da ni Općinski sud a ni Kantonalni sud nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka u periodu od ukupno 8 godina. Veliki broj predmeta i njihovo hronološko rješavanje, kao i odlučivanje po pravnim lijekovima koje je koristio prvotuženi, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu opravdani razlozi, pogotovo u situaciji kada je Kantonalni sud na osnovu materijalnog propisa, Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca, koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja tužbe, donio konačnu odluku nakon 8 godina, i to tako što je apelantovu tužbu odbacio zbog apsolutne nenadležnosti suda.
  • 40.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu trajao 8 godina i što je okončan na način da je apelantova tužba, zbog apsolutne nenadležnosti suda, odbačena.
  • 41.
    Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka u jednakoj mjeri doprinijeli i Općinski i Kantonalni sud, koji su nakon prvostepene meritorne odluke donijeli nekoliko procesnih rješenja i suštinski apelanta onemogućili da u tom periodu, koji je nakon donošenje prvostepene presude trajao više od 4 godine, dobije konačnu odluku po podnesenom zahtjevu. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud iz cjelokupnog trajanja ovog postupka zapaža da se od donošenja prvostepene presude, dakle od juna 2005. godine do decembra 2009. godine, Općinski i Kantonalni sud nisu bavili suštinom konkretnog predmeta, već su se bavili procesnim pitanjima koja se tiču pravovremenosti izjavljene žalbe, dopune i ispravke žalbe i prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te nadležnosti suda da ta procesna pitanja riješi.
  • 42.
    U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud smatra da je apelant u periodu od polovine 2002. godine do kraja 2003. godine doprinio dužini trajanja postupka, budući da jednom zakazanom ročištu nije pristupio iako je uredno primio poziv a uz njegovu saglasnost je sljedeće ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Nakon donošenja prvostepene presude apelant, prema ocjeni Ustavnog suda, nije mogao doprinijeti dužini trajanja postupka, jer osim izjašnjenja na žalbu protiv prvostepene presude, u daljnjem toku postupka u kojem su se rješavala procesna pitanja nije ni učestvovao. Ustavni sud smatra, ocjenjujući postupak u cjelini, da apelantov doprinos ukupnom trajanju postupka po njegovoj tužbi u periodu od 8 godina nije bio odlučujući.
  • 43.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je period od 8 godina nerazumno dug za donošenje konačne odluke u sudskom parničnom postupku, a odgovornost za tako dugo trajanje postupka se može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu i Kantonalnom sudu.
  • 44.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije navedene u relevantnim principima, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 45.
    Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 46.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovom zahtjevu radi isplate trajao 8 godina, za čije ovako dugo trajanje su odgovorni Općinski sud i Kantonalni sud, apelantu je određena naknada u visini od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko- sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
  • 47.
    Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su za ukupnu dužinu trajanja postupka u periodu od 8 godina odgovorni Općinski sud i Kantonalni sud. Naime, ovi sudovi nisu dali prihvatljive razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pogotovo zbog toga što je na kraju apelantova tužba odbačena usljed apsolutne nenadležnosti suda, a Ustavni sud nije utvrdio da je apelantov doprinos u ukupnom trajanju postupka bio odlučujući.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.