USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 312/08, rješavajući apelaciju NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 730 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1048/03 od 11. januara 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 24. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-07-000 730 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1048/03 od 11. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milenka Vračara (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 1. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. februara 2008. godine, Osnovni sud 14. februara 2008. godine, a tužitelj 13. februara 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Tužitelj je podnio Osnovnom sudu tužbu protiv Dragana Jerinića (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelanta radi naknade nematerijalne štete zbog iznošenja i objavljivanja neistina o njemu.
- 7.Osnovni sud je Presudom broj P-1048/03 od 11. januara 2007. godine utvrdio da su apelant i tuženi člancima koji su objavljeni u dnevnom listu "Nezavisne novine" iz Banje Luke od 7. i 8. maja 2003. godine pod nazivom Vračar i Spasojević pod lupom i Vlast RS štiti kriminalce, iznoseći neistinu nanijeli klevetu tužitelju i time zloupotrijebili pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U stavu II dispozitiva presude apelant i tuženi su obavezani da solidarno nadoknade štetu tužitelju izazvanu objavljivanjem klevete u iznosu od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. jula 2007. godine i da nadoknade troškove postupka u iznosu od 288,10 KM. Stavom III dispozitiva presude apelant i tuženi su dužni trpjeti da se o njihovom trošku ova presuda objavi tri puta uzastopno na trećoj stranici u dnevnom listu "Nezavisne novine" u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. U stavu IV navedene presude odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su članci, koji su objavljeni u dnevnom listu "Nezavisne novine" od 7. i 8. maja 2003. godine, objavljeni i u elektronskoj verziji tog lista na internet adresi www.nezavisne.com, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa.
- 8.U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je proveo dokaze čitanjem spornih članaka objavljenih 7. i 8. maja 2003. godine, čitanjem demantija Džejmsa Lajona od 9. maja 2003. godine, saslušao tužitelja i tužene u svojstvu parničnih stranaka, proveo dokaz saslušanjem svjedoka te izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazila u spisu. Iz naslova članka Vračar i Spasojević pod lupom, podnaslova Uoči objavljivanja spiska osoba iz BiH kojima će biti zabranjen ulazak u zemlje EU i teksta da će Milenko Vračar biti stavljen na listu od 25 osoba iz BiH kojima će biti zabranjen ulazak u EU i naslova članka Vlast RS štiti kriminalce s podnaslovom Dosta je pitanja koja se mogu postaviti Milenku Vračaru i sadržaja teksta a posebno je interesantna njegova saradnja sa paravojnim strukturama i finansiranje tih kriminalnih struktura a riječ je o finansiranju paravojnih struktura koje obezbjeđuju Radovana Karadžića, Osnovni sud je utvrdio da je sadržajem objavljenih članaka tužitelju nanesena šteta usljed čega je trpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Naime, Osnovni sud je zaključio da sporni članci u vrijeme objavljivanja nisu zasnovani na istinitim informacijama nego na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama. Navedeno je utvrđeno na osnovu demantija gospodina Džejmsa Lajona od 9. maja 2003. godine koji je, pozivajući se na intervju objavljen u "Nezavisnim novinama" od 8. maja 2003. godine pod naslovom Vlast RS štiti kriminalce, istakao da su pogrešno interpretirane činjenice iz intervjua i da on nema saznanja o navodnoj listi od 25 osoba kojima će biti zabranjen ulazak u zemlje EU, niti ima saznanja da ta lista postoji, da ni u jednom trenutku nije izjavio da su gospoda Milenko Vračar i Dragan Spasojević na listi i da nije izjavio da su gospoda Vračar i Spasojević momentalno dio mreže koja finansijski pomaže gospodina Karadžića.
- 9.Osnovni sud je naveo da u parnici za naknadu štete zbog povrede ugleda tužitelj mora da dokaže postojanje povrede svog prava i da su takvu povredu izvršili upravo tuženi, a zadatak tuženih je da u takvoj parnici dokaže postojanje općih razloga isključenja pretpostavki ili predviđeni razlozi isključenja odgovornosti. Osnova za odgovornost za naknadu štete na ime klevete sadržana je u propisu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge propise, te u odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je kao osnova odgovornosti propisana subjektivna odgovornost. Za pravilnu primjenu materijalnog prava, kako je dalje navedeno, kod ovog vida štete od pravnog značaja je određivanje šta se smatra sadržajem prava ličnosti, a to je i pravo na zaštitu od protupravnog objavljivanja neistinitih informacija što se cijeni u svakom konkretnom slučaju u kontekstu svega onoga što je predmet izražavanja.
- 10.U konkretnom predmetu Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme objavljivanja spornih članaka tužitelj bio na funkciji generalnog direktora "Nove banjalučke banke" te je bio izložen sudu javnosti usljed čega je po mišljenju tog suda sporno izražavanje povrijedilo ugled tužitelja. Osnovni sud je dalje naveo da odgovornost propisana članom 5. Zakona o zaštiti od klevete nije suprotna članu 10. Evropske konvencije, odnosno da se zakonom predviđena odgovornost može podvesti pod ograničenja iz stava 2. član 10. Evropske konvencije. Naime, zagarantovano pravo slobode izražavanja ne znači da to pravo može biti zloupotrebljeno da ugrožava druga zagarantovana prava, kao što su čovjekova lična prava, a objavljivanje neistinitih informacija je u stvari zloupotreba prava na slobodu izražavanja. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155. i 200. ZOO, te odredbu iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzrokovati i posljedice u vidu duševnih patnji. Imajući u vidu elemente iz navedenih zakonskih odredbi kao i specifičnost konkretnog slučaja, način na koji je povreda časti i ugleda učinjena (objavljivanje u dnevnom listu velikog tiraža), okolnost da je tužitelj u to vrijeme bio istaknuta ličnost, te posljedicu ovog vida štete koju je trpio kao poslovan čovjek a i posljedice na porodicu, Osnovni sud je tužitelju dosudio iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete smatrajući da je proporcionalan nanesenoj šteti.
- 11.Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog Okružni sud je Presudom broj 011-0-07-000 730 od 30. oktobra 2007. godine žalbu tuženog i apelanta djelomično uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-1048/03 od 11. januara 2003. godine preinačio u dijelu kojim su tuženi dužni trpjeti da se o njihovom trošku prvostepena presuda objavi tri puta uzastopno na trećoj stranici u dnevnom listu "Nezavisne novine", i to tako što se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija. U preostalom dosuđujućem dijelu žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 12.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije sporno da su tuženi objavili dva članka pod nazivom Vračar i Spasojević pod lupom i Vlast RS štiti kriminalce u kojima su iznesene tvrdnje da se tužitelj nalazi na spisku lica kojima je zabranjen ulazak u zemlje EU, da štiti haške bjegunce i tome slično. Kod činjenice da je uslijedio demanti članka Vlast RS štiti kriminalce a koji nije objavljen, kao i da odgovornost tužitelja za sve ono što mu je stavljeno na teret nije ničim dokazana, Okružni sud je zaključio da su sadržajem objavljenih članaka za tužitelja objavljene neistine i da se one imaju smatrati klevetom. Sloboda izražavanja propisana odredbom člana 1. Zakona o zaštiti od klevete i odredbom člana 10. Evropske konvencije podrazumijeva i određena ograničenja, a ona se prvenstveno tiču nemogućnosti objavljivanja i izražavanja neistinitog sadržaja, te Okružni sud smatra neosnovanim žalbene navode kojima se ukazuje da objavljenim člancima nije izrečena kleveta u odnosu na tužitelja. Cijeneći pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbi člana 200. ZOO te odredbe člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud je mišljenja da je prvostepenu odluku trebalo potvrditi u dijelu kojim su apelant i tuženi obavezani isplatiti tužitelju na ime satisfakcije za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti iznos od 6.000,00 KM. Kada se ima u vidu da je tužitelj uspio demantovati kod tuženih članak Vračar i Spasojević pod lupom, te kada se ima u vidu da je dosuđena naknada pravična novčana naknada koja ima za cilj satisfakciju i koja ne smije da teži drugim ciljevima, Okružni sud je zaključio da se svrha tražene naknade postiže obavezom apelanta i tuženog da tužitelju zbog učinjene klevete isplate 6.000,00 KM. Donoseći takvu odluku Okružni sud je imao u vidu da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke ne proizlazi da je tužitelj imao osobito teške duševne bolove zbog povrede časti i ugleda već da se tu radilo o duševnim bolovima čija se manifestacija odražavala u uznemirenosti koja se prenosila i na porodicu, ali koja je trajala samo privremeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 14.Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je istakao da dokazi nisu cijenjeni cjelovito i u uzajamnoj vezi, te smatra da prvostepena presuda ne sadrži nikakve razloge, odnosno ocjenu dokaza koje su izveli tuženi s obzirom da su tokom postupka izveli dokaze iz kojih proizlazi da je tužitelj odlukom organa EU stavljen na tzv. crnu listu, da mu je zabranjen ulazak u države članice EU i da su mu odlukom Visokog predstavnika za BiH blokirani računi u banci i imovina, sve zbog toga što je povezan s licima koja su optužena za ratne zločine. Apelant je također istakao da drugostepena presuda nije dala odgovore na žalbene razloge, posebno one kojima su se neposredno apostrofirala ustavna i zakonska ograničenja u vezi s konkretnim postupkom.
- 15.U pogledu kršenja prava na slobodu izražavanja apelant je istakao da sporni članci ne sadrže samo činjenice već i vrijednosne sudove o tužitelju, odnosno mišljenja o tužitelju, a zakon jasno reguliše da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje. U konkretnom predmetu, istakao je dalje apelant, očigledno je da je tema spornog saopćenja legitimna jer je tužitelj javna ličnost, a rad i ponašanje tužitelja su predmet ocjene drugih organa uključujući i tijela izvan Bosne i Hercegovine. U ovom slučaju su uloženi razumni napori medija radi utvrđenja istine jer je jasno da su se sporna novinska saopćenja u osnovi ispostavila kao istinita, jer su kraće vrijeme nakon objavljivanja članaka organi EU i OHR tužitelja zaista stavili na "crnu listu" povezujući ga sa licima optuženim za ratne zločine. Apelant je istakao da je samo radio svoj posao i izvještavao o tadašnjim aktuelnim događanjima koji očito nisu išli na ruku tužitelju. Apelant je istakao da su objavili dva demantija tužitelja u odnosu na dva sporna članka te je na taj način sanirana šteta ako je i postojala, te je naglasio da ne može snositi odgovornost za činjenice objavljene u vezi s tzv. crnom listom. Apelant je istakao da u osporenim presudama nije uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužitelja kao javne ličnosti na vlastiti ugled, jer sporno izražavanje predstavlja mišljenje o tužitelju koje potiče od organa koji su ga stavili na "crnu listu", on nije "autor" spornog mišljenja već Međunarodna krizna grupa, a tužitelj je kao javna ličnost dužan trpjeti kritike iznesene o njemu.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Okružni sud je u svom odgovoru istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude i da prilikom donošenja presude nije došlo do kršenja ljudskih prava.
- 17.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima, bez posebnog osvrta na navode iz apelacije.
- 18.Tužitelj je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je tokom postupka imao ravnopravan položaj, mogao je predlagati i izvoditi dokaze i izjašnjavati se na njih. Tužitelj je naveo da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije, te istakao da apelant nije preduzeo ni minimalne korake kako bi provjerio tačnost navoda koji su objavljeni u člancima, pa čak i u slučaju da je postojao legitiman cilj. Ovakav stav, istakao je dalje tužitelj, pokazuje da je apelantova namjera bila daleko od dobre, već je jedini cilj bio prodaja novina i nanošenje klevete neistinitim navodima za profesionalnu, političku i moralnu diskvalifikaciju. Tužitelj je istakao da u prilog navedenom govori i činjenica da apelant i pored demantija Džejmsa Lajona nije objavio ovaj demanti u svojim novinama, ne želeći ispraviti netačne navode, te je time prekršen i kodeks za štampu prema kojem je apelant bio obavezan da istinito izvještava, da provjeri izvore, da izbjegava prejudiciranje i uvredljive aluzije, odnosno da ispravi bilo koju informaciju za koju se utvrdi da je netačna. Tužitelj je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 19.U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opći dio
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Š...Ć.
Odgovornost za klevetu
Član 5.
Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć.
Izuzeci od odgovornosti
Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
- a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
- b)kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- c)ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.
Obaveza ublažavanja
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulirano ovim zakonom primjenjivat će se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
- 20.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Š...Ć.
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
- 21.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 730 od 30. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 26. novembra 2007. godine a apelacija je podnesena 24. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 26.Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 28.Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na apelantovu tvrdnju da dokazi nisu cijenjeni cjelovito i u uzajamnoj vezi, te da je na taj način pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 30.U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi tužitelja i redovni sudovi su djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu i utvrdili da su apelant i tuženi objavljivanjem u "Nezavisnim novinama" članaka pod nazivom Vračar i Spasojević pod lupom i Vlast RS štiti kriminalce objavili neistinu o tužitelju, zloupotrijebivši pravo na slobodu izražavanja i na taj način nanijeli tužitelju štetu, usljed čega je tužitelj trpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, te na ime naknade štete obavezali apelanta i tuženog da isplate tužitelju iznos od 6.000,00 KM. Redovni sudovi su obrazložili da objavljeni sporni članci u vrijeme objavljivanja nisu zasnovani na istinitim informacijama, što je utvrđeno iz demantija gospodina Džejmsa Lajona, nego na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama čime su ispunjeni uvjeti za apelantovu odgovornost za ovaj vid štete propisane čl. 5, 6. i 11. Zakona o zaštiti od klevete i članom 154. ZOO. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
- 31.U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza slobodno ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
- 32.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Okružni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da apelant nije dokazao da su navodi objavljeni u spornim člancima o tužitelju istinite i provjerene informacije, odnosno nije dokazao da postoje predviđeni razlozi da se isključi njegova odgovornost. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, te ih ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
- 33.U vezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije razmatrao sve navode žalbe, Ustavni sud ukazuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Okružni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dok apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne.
- 34.Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
- 35.Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- h)Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
- 37.Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog Ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
- 38.Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
- 39.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 40.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 41.Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1. tačka a). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije.
- 42.Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 43.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 44.S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzimati prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja.
- 45.Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.
- 46.U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 47.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta i tuženog zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
- 48.Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu i tuženom da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
- 49.Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica na što upućuje sadržaj teksta da će Milenko Vračar biti stavljen na listu od 25 osoba iz BiH kojima će biti zabranjen ulazak u EU i a posebno je interesantna njegova saradnja sa paravojnim strukturama i finansiranje tih kriminalnih struktura a riječ je o finansiranju paravojnih struktura koje obezbjeđuju Radovana Karadžića koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati. Ustavni sud zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za tužiteljevo obeštećenje. Redovni sudovi su također utvrdili da apelantova tvrdnja da objavljivanje spornih članaka predstavlja mišljenje o tužitelju koje potiče od organa koji su ga stavili na "crnu listu" nema uporišta u demantiju Džejmsa Lajona od 9. maja 2003. godine.
- 50.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu apelantov propust da prethodno provjeri podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiteljevom javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze.
- 51.Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantove slobode na izražavanje i tužiteljevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
- 52.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sud nije očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
- 54.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 55.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.