Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 468/08, rješavajući apelaciju Rasima Mujezinovića i Pašana Mujezinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Rasima Mujezinovića i Pašana Mujezinovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Mujezinovića i Pašana Mujezinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Rasim i Pašan Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šerića, Općina Živinice, koje zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrirana u upisniku za 2008. godinu, protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1439/01 od 19. augusta 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, MVP "Spreča" DD Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 27. februara 2008. godine, a tužena 5. marta 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 10. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Nakon što je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž. 163701 od 14. juna 2001. godine ukinuo Presudu Općinskog suda broj P. 1698/91 od 26. maja 2000. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, Općinski sud je 19. augusta 2004. godine donio Presudu broj P-1439/01. Navedenom presudom tužena je obavezana da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti na parceli apelanata, označenoj kao k.č. broj 3 "krčevina" površine 5.730 m" upisana u p.l. broj 518 k.o. Suha, koja je zbog brane i akumulacije jezera Modrac plavljena, isplati ukupan iznos od 15.639.00 KM, sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom počevši od 19. augusta 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.007.05 KM.
  • 7.
    U obrazloženju presude je navedeno da među strankama tokom postupka nije bilo sporno, što proizlazi iz priloženih materijalnih dokaza u spisu, da su apelanti suvlasnici, odnosno suposjednici sa dijelom - na navedenim nekretninama, te da je tužena na osnovu ranije pravosnažne Presude Općinskog suda broj P.3538/89 od 5. marta 1991. godine bila obavezana apelantima isplatiti naknadu materijalne štete zbog izgubljenih prihoda za period od 1987. do 1990. godine u iznosu od tadašnjih 40.108.00 dinara sa pripadajućom zateznom kamatom. Također, među strankama nije bilo sporno, što proizlazi iz dokaza provedenih u prvobitnom postupku, da se predmetna parcela apelanata nalazi na koti 200,8 m.n.m. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je, shodno uputama iz Rješenja Kantonalnog suda broj Gž. 163701 od 14. juna 2001. godine, proveden dokaz dopunskim vještačenjem vještaka Envera Brkića, stalnog sudskog vještaka u oblasti geologije i hidrologije, te, s obzirom na to da je tužena prigovarala dostavljenom pismenom nalazu navedenog vještaka, na prijedlog punomoćnika tužene, proveden je dokaz vještačenjem putem specijalizirane ustanove, Instituta za hidrotehniku pri Građevinskom fakultetu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Institut). Iz dostavljenog pismenog nalaza i mišljenja Instituta od 22. septembra 2003. godine i 1. decembra 2003. godine slijedi da do plavljenja zemljišta oko akumulacije Modrac dolazi bez obzira na to kad je bio poplavni val, s obzirom na to da je važnija činjenica da je registrirana kota u akumulaciji iznad 200 m.n.m, te da, ukoliko je voda u akumulaciji na koti 200 m.n.m, nema prelivanja, a ako voda poraste i 1 m.n.m. preliv će proraditi. Iz pismenog nalaza Instituta od 22. aprila 2004. godine, kao i iz usmenog izjašnjenja njegovog ovlaštenog predstavnika mr. Nijaza Lukovca, koji je neposredno učestvovao u izradi nalaza, proizlazi da je osnovni uzrok nastanka štete na predmetnim parcelama, odnosno plavljenja predmetnih parcela, postojanje brane i akumulacije jezera Modrac. Visinu materijalne štete koju apelanti kao suvlasnici predmetne parcele trpe zbog izgubljenog prihoda za period od 1991. godine pa zaključno sa 2003. godinom Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke dipl. ing. Blage Ivankovića, koji je utvrdio da izgubljena korist apelanata zbog nemogućnosti korištenja navedene parcele u poljoprivredne svrhe godišnje iznosi 1.203.00 KM.
  • 8.
    Protiv prvostepene presude apelanti i tužena su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je, nakon održane rasprave, donio Presudu broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine kojom je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na dosuđene kamate, a žalbu tužene je djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je naknadu materijalne štete sa iznosa od 15.639.00 KM snizio na iznos od 8.421.00 KM, a dosuđene troškove parničnog postupka sa iznosa 9.007.05 KM snizio na iznos od 4.845.70 KM. Zahtjev apelanata za dosuđenje troškova zastupanja pred drugostepenim sudom je odbijen.
  • 9.
    U obrazloženju presude je navedeno da materijalna šteta koju apelanti trpe potječe od vode iz jezera Modrac, kojim upravlja tužena, pa je objektivno odgovorna za prouzrokovanu štetu od opasne djelatnosti kojom se bavi (čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Za postojanje objektivne odgovornosti tužene dovoljno je da sama kota vode u jezeru prelazi 200 m.n.m, kada dolazi do preliva vode preko brane i plavljenja parcele apelanata koja se nalazi na koti od 200,8 m.n.m. Pri tome je Institut imao u vidu da su se od prvog punjenja akumulacije 1964. godine pa do izrade dopunskog vještačenja velike količine nanosa taložile u jezeru tako da je došlo do izdizanja jezera i rijeke u prosjeku za oko dva metra na razmatranom području, a do ovoga ne bi došlo bez postojanja brane i akumulacije Modrac.
  • 10.
    Dalje je navedeno da je postojanje isključive objektivne odgovornosti tužene utvrđeno i u ranije pravosnažno okončanoj parnici među istim strankama broj P. 3538/89, u kojoj je tužena obavezana apelantima naknaditi materijalnu štetu za 1987. godinu, 1988. godinu i 1990. godinu, što indirektno ukazuje na postojanje pretpostavke uzročnosti između opasnih djelatnosti i nastale štete i u konkretnoj parnici u kojoj tužena, također, nije oborila zakonsku pretpostavku za cijeli traženi period. Međutim, Kantonalni sud je, na osnovu tabelarnog pregleda velikih voda za period od 1985. godine do 2003. godine i dopunskog izjašnjenja ovlaštenog predstavnika Instituta, koje je dao na raspravi pred Kantonalnim sudom, utvrdio da je u periodu podnesenog tužbenog zahtjeva dolazilo do plavljenja parcele apelanata u 1991, 1992, 1998, 1999, 2000, 2001. i 2002. godini i da se većina poplava dogodila u periodu vegetacije (mart - august), te da je za plavljenje parcele odgovorna tužena jer je voda u akumulaciji prelazila kotu od 200 m.n.m. Kantonalni sud je zaključio da tužena ne može biti odgovorna ukoliko je bilo poplava u 1993, 1994, 1995, 1997. i 2003. godini jer nije bilo priliva vode preko brane na koti od 200 m.n.m., s tim da je u toku marta 1996. godine bio vrlo mali utjecaj akumulacije Modrac.
  • 11.
    Na osnovu nalaza i mišljenja mjerodavnog vještaka poljoprivredne struke Blage Ivankovića, koji tužena u žalbi nije osporila, imajući u vidu da postoji objektivna odgovornost tužene za štetu koju su apelanti pretrpjeli u navedenim godinama i da godišnja šteta iznosi 1.203.00 KM, tužena je, prema ocjeni Kantonalnog suda, obavezna da apelantima naknadi materijalnu štetu u iznosu od 8.421.00 KM (1.203.00 KM x 7 godina).
  • 12.
    U odnosu na zakonske zatezne kamate, Kantonalni sud je istakao da zatezna kamata na naknadu materijalne štete dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je visina naknade određena. Kantonalni sud se pozvao na načelni stav Zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda, objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 3/1987, str. 55.
  • 13.
    Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i podnijeli apelaciju Ustavnom sudu.
  • 14.
    Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 106/06 od 23. februara 2006. godine. Naime, Ustavni sud je navedenom odlukom odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv navedenih presuda zato što je bila preuranjena jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.
  • 15.
    Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-000305 od 11. septembra 2007. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06).

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 16.
    Apelanti smatraju da im je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da im je navedeno pravo povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud usvojio tužbeni zahtjev za naknadu štete samo u odnosu na godine kada je nivo akumulacije na brani "Modrac" prelazio kotu 200 m.n.m., a odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete u odnosu na godine u kojima nivo akumulacije na brani "Modrac" nije prelazio kotu 200 m.n.m. Apelanti, također, osporavaju presude Kantonalnog suda i Općinskog suda u dijelu u kojem je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata. Ističu da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 277. ZOO-a dosudivši kamatu na dosuđene iznose od dana presuđenja, a ne od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, jer su apelanti svake godine imali gubitak na svojoj imovini, koji su morali nadoknaditi, pa je, u skladu sa članom 186. ZOO-a, obaveza naknade štete dospjela u trenutku nastanka štete - istekom godine u kojoj je šteta nastala.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj presudi dao odgovarajuće razloge zbog kojih je ocijenio da nije osnovana žalba apelanata, a zbog čega je prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu. Kantonalni sud se u cijelosti pozvao na razloge date u osporenoj presudi.
  • 18.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri stavovima iznesenim u osporenoj presudi, te da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu.
  • 19.
    Tužena u odgovoru na apelaciju u cijelosti podržava stavove Kantonalnog suda i Općinskog suda iznesene u osporavanim presudama.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Š...Ć

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 106/06 od 23. februara 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000305 od 11. septembra 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1581/04 od 23. novembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantima 23. novembra 2005. godine, a apelacija podnesena 20. januara 2006. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 27.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 28.
    Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud konstatira da je odlukama redovnih sudova apelantima priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu. Ustavni sud smatra nespornim da kamate predstavljaju imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 4/99 od 13. augusta 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 16/99 i AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/09). Također, naknada materijalne štete, za koju apelanti imaju opravdano očekivanje, predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 487/04 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 67/05).
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća na to da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama izraženo je stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zaključio da je "Š...Ć članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete". Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri utvrđivanju materijalne štete.
  • 30.
    U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) zaključio da je u navedenom predmetu Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate zbog čega je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Imajući u vidu ovakvo stanovište Ustavnog suda u vezi sa tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju, i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već bilo raspravljano u citiranim odlukama, Ustavni sud i pri odlučivanju u konkretnom slučaju ne nalazi razloge da mijenja svoju već uspostavljenu praksu. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, a umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na citirani stav. Pri tome, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je potrebno prvenstveno osigurati pravilnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i pravilne primjene materijalnog prava.
  • 32.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da su sudovi, određujući za početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate dan donošenja prvostepene presude, a ne dan nastanka materijalne štete, povrijedili pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Apelanti se, također, žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu jer je Kantonalni sud samo djelimično usvojio njihov tužbeni zahtjev utvrdivši da im ne pripada naknada štete za cijeli period koji su označili u tužbenom zahtjevu već samo za pojedine godine. Ustavni sud konstatira da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa. Ustavni sud nalazi da je miješanje u pravo apelanata bilo u skladu sa zakonom jer su sudovi za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja su zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog prava. Naime, apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenice na kojima se zasnivao njihov tužbeni zahtjev u odnosu na periode za koje je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo zakonito.
  • 34.
    Dalje, Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na imovinu u konkretnom slučaju ogleda u osiguranju efikasnog funkcioniranja pravnog sistema na način da su stranke u postupku dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Na kraju, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njih nije stavljen pretjeran teret budući da je svaka stranka u postupku u obavezi da dokaže sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a u konkretnom slučaju apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odbijen. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u ovom dijelu neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nadležni sud, pri određivanju materijalne štete, zateznu kamatu dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude umjesto od dana nastanka štete, kako je to regulirano relevantnim zakonskim odredbama. Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u dijelu u kojem je redovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete za godine za koje apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.