Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, suci Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 27. veljače 2004. godine, u predmetu broj U 19/02, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 7. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/04.
OBRAZLOŽENJE

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. K., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-57/00 od 18. kolovoza 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-611/00 od 7. svibnja 2001. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    F. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., podnio je 15. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-57/00 od 18. kolovoza 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-611/2000 od 7. svibnja 2001. godine.
  • 2.
    Apelant se žali Ustavnom sudu zbog navodne povrede njegovog prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima, povrede prava na efikasan pravni lijek i prava na imovinu.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni je sud, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, 22. veljače. 2002. godine dostavio apelaciju Općinskom sudu, Kantonalnom sudu i E. T., tuženom u ovom predmetu pred Općinskim i Kantonalnim sudom.
  • 4.
    Općinski je sud, 11. ožujka 2002. godine, dostavio Ustavnom sudu spis Općinskog suda broj I-57/00.
  • 5.
    Kantonalni je sud dostavio odgovor Ustavnom sudu 21. ožujka 2002. godine.
  • 6.
    Tuženi E. T. nije dostavio odgovor.
  • 7.
    Kantonalni je sud, dopisom od 18. lipnja 2003. godine, izvijestio Ustavni sud da nema promjena u svezi ovog slučaja.
  • 8.
    Ustavni je sud, dopisom od 10. lipnja 2003. godine, zatražio od apelanta dostavu novih informacija. Apelant je odgovorio pismom od 28. kolovoza 2003. godine.

III - Činjenice predmeta

  • 9.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 10.
    Apelant je sklopio usmeni ugovor sa E. T. o izdavanju pod zakup poslovnih prostorija E. T., tuženom u ovom predmetu. Nakon toga, izvan-sudskim poravnanjem (broj P-260-99) od 29. rujna 1999. tuženi i apelant su dogovorili uvjete poravnanja, te su se sporazumjeli da tuženi plati apelantu iznos od 2.224 KM do 31. prosinca 1999. godine za nestali i uništeni inventar, kao i naknadu za zakupninu poslovnog prostora.
  • 11.
    Nakon toga, apelant je podnio tužbu Općinskom sudu, tražeći povrat pokretne imovine, naknadu za nestalu i uništenu osobnu imovinu i plaćanje zakupnine. Općinski je sud, presudom broj P-260/99 od 29. rujna 1999. godine, obvezao tuženog da vrati apelantu nekoliko predmeta i nadoknadi razliku u cijeni i isplati naknadu za obavljene popravke. Zauzvrat, apelant treba vratiti tuženom oštećenu muzičku liniju. Stranke su bile dužne izvršiti svoje obveze u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i to pod prijetnjom izvršenja.
  • 12.
    Tuženi nije ispunio svoje obveze u danom vremenskom roku, te je apelant preko svog pravnog zastupnika, 17. veljače 2000. godine, podnio prijedlog za izvršenje sudskog poravnanja i pljenidbu dužnikovih pokretnih stvari. Općinski je sud donio zaključak broj I-57/00 od 28. veljače 2000. godine, kojim je pozvao apelanta da dostavi Općinskom sudu punomoć za odvjetnika, obzirom na to da Općinski sud nije mogao utvrditi ima li odvjetnik punomoć za predstavljanje apelanta. Općinski je sud, 13. ožujka 2000. godine, donio rješenje broj I-57/00 kojim je odbacio prijedlog za izvršenjem, navodeći da apelant nije u ostavljenom roku udovoljio traženju Općinskog suda.
  • 13.
    Apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredbi parničnog postupka. Apelant tvrdi da se nije moglo sa sigurnošću zaključiti je li apelant primio zaključak Općinskog suda, budući da mu je prebivalište u Njemačkoj. Apelant, također, navodi da je Općinski sud pogrešno zaključio da odvjetnik nije imao punomoć za zastupanje i da se dokaz o postojanju punomoći za zastupanje mogao naći u sudskom spisu. Štoviše, obzirom na to da je apelantov odvjetnik već predao punomoć za zastupanje sudu koji je odlučivao o apelantovom predmetu u prvom stupnju, nije bio obvezan to ponovno uraditi. Apelant, nadalje, navodi da, prema članku 85. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlasti u punomoći, odvjetnik je ovlašten, na temelju takve punomoći, između ostalog, stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati posebne radnje u postupku. Apelant navodi da, kako je očito da je odvjetnik imao punomoć za predstavljanje apelanta, automatski je i ovlašten za podnošenje prijedloga za izvršenjem.
  • 14.
    Kantonalni je sud, rješenjem broj Gž-177/00 od 10. travnja 2000. godine, uvažio apelantov priziv, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni je sud zaključio da je nižestepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da sukladno članku 85. Zakona o parničnom postupku, ukoliko je stranka odvjetniku izdala punomoć za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlasti u punomoći, odvjetnik je ovlašten podnijeti zahtjev za izvršenjem. Sukladno tome, Općinskom je sudu naređeno da otkloni učinjeni propust u ponovnom postupku i, osobito, da procijeni je li odvjetnik imao ovlasti u punomoći za stavljanje zahtjeva za izvršenjem.
  • 15.
    Nakon toga, 13. lipnja 2000. godine, Općinski je sud izvijestio apelanta da je pokušaj popisa imovine za prodaju bio bezuspješan, jer tuženi ne posjeduje stvari koje bi mogle biti predmetom prodaje.
  • 16.
    Općinski je sud, 18. rujna 2000. godine, obustavio izvršni postupak protiv tuženog zbog toga što je apelant propustio rok od tri mjeseca utvrđen člankom 79. Zakona o izvršenom postupku - da predloži novi popis dobara za procjenu i prodaju imovine.
  • 17.
    Apelant je podnio priziv protiv rješenja Općinskog suda sa prijedlogom da rješenje od 18. rujna 2000. godine bude poništeno. Kao osnovu svog priziva apelant navodi da je Općinski sud trebao o popisu izravno izvijestiti apelanta, a ne samo njegovog odvjetnika. Apelant smatra da je ovakav postupak oprečan čl. 132. i 133. Zakona o parničnom postupku. Apelant tvrdi da, obzirom na to da je izviješten o neuspjelom popisu na dan kada je obavijest uručena njemu osobno, a ne njegovom odvjetniku, rok za traženje novog popisa nije istekao. Apelant smatra da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je njegov odvjetnik bio ovlašten za poduzimanje potrebnih koraka u njegovom odsustvu.
  • 18.
    Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gz-611/00 od 7. svibnja 2001. godine, odbijen je priziv kao neutemeljen i potvrđeno rješenje Općinskog suda. Kantonalni je sud istaknuo da su svi dokumenti dostavljeni apelantovom odvjetniku i da to apelant nije pobijao. Prema članku 128. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a u svezi članka 14. Zakona o izvršnom postupku, dokumenti mogu biti dostavljeni odvjetniku koji predstavlja stranku, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Kako zakon ne daje mogućnost dostave stranci osobno, Općinski je sud postupio sukladno zakonu kada je akte, obavijesti i zaključke dostavio apelantovom zastupniku, a ne izravno apelantu. Slijedom toga, a sukladno članku 37. Zakona o izvršnom postupku, Općinski je sud ispravno obustavio izvršenje nakon isteka roka od tri mjeseca za podnošenje zahtjeva za vršenje novog popisa. Kantonalni je sud također istaknuo da tvrdnja da tuženi ima pokretnu imovinu, koja može biti predmetom popisa, može biti valjan razlog za ponovno podnošenje prijedloga za izvršenjem sukladno Zakonu o izvršnom postupku.
  • 19.
    Nakon što je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, Općinski je sud donio rješenje broj I-172/01 od 22. svibnja 2002. godine, kojim je obustavio postupak izvršenja zbog činjenice da je apelantov odvjetnik povukao prijedlog za izvršenjem, jer je dužnik u cijelosti izmirio svoj dug prema apelantu. Apelant ne pobija ovu činjenicu, ali tvrdi da je njegov odvjetnik donio odluku o povlačenju prijedloga za izvršenjem bez konzultiranja sa apelantom. Nakon toga, apelant je podnio novi prijedlog za izvršenjem koji je Općinski sud usvojio rješenjem broj I-190/02 od 21. lipnja 2002. godine. Postupak pred Općinskim sudom još uvijek nije okončan.

IV - Dopustivost

Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. točka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."

Članak 16. stavak 2. točka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva:

(...)

  • 7.
    apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje apelacije".
  • 20.
    U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na propust nižestupanjskih sudova da izvrše odluku u njegovu korist. Nakon podnošenja apelacije, postupak izvršenja je ponovno pokrenut i, prema informaciji dobivenoj od Kantonalnog suda, dug je izmiren. I pored toga, i apelant i Općinski sud su potvrdili da je novi postupak za izvršenjem pokrenut nakon što je došlo do izmirenja duga i ovaj postupak je još uvijek u tijeku. Ustavni sud zaključuje da to znači da još uvijek postoje dijelovi duga koji moraju biti izmireni.
  • 21.
    Ustavni sud ističe da je najvažnija obveza nižestupanjskih sudova da primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Bosne i Hercegovine i samo u slučaju da nižestupanjski sudovi ne postupaju sukladno ovoj obvezi Ustavni sud može donijeti odluku o predmetu. Zato je od presudnog značaja da nižestupanjski sudovi dobiju šansu da isprave eventualne greške, koje se jave u tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima. Samo u slučaju ako apelant tvrdi da pravni lijekovi nisu efektivni ili ne daju punu jurisdikciju da se odluči o meritumu predmeta, Ustavni sud može djelovati u cilju zaštite ustavnih prava.
  • 22.
    U ovom slučaju, izvršni je postupak ponovno pokrenut i još uvijek je u tijeku. Iako Ustavni sud smatra da neizvršenje sudske presude može predstavljati povredu temeljnih prava, u predmetnom slučaju nema dokaza da su nižestupanjski sudovi odugovlačili ili opstruirali postupak. Upravo oprečno, apelant je bio taj koji nije postupao sukladno proceduralnim zahtjevima kao što je npr. vremenski rok za podnošenje zahtjeva za novi popis imovine. Argument da odvjetnik nije uredno izvijestio apelanta pitanje je koje treba među sobom da razriješe apelant i njegov odvjetnik. Apelant je sam sebe doveo u ovu situaciju, izjavivši da njegov odvjetnik ima punomoć da ga zastupa u postupku. Nižestupanjski sudovi su, zato, bili u pravu kada su pretpostavili da odvjetnik u potpunosti zastupa apelanta. Apelant nije izabrao novog odvjetnika, što dokazuje da apelant i dalje smatra da ga je dotadašnji odvjetnik zastupao. Prema tome, nema prima facie dokaza da je apelant bio pogrešno zastupan pred navedenim sudovima. Obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je svojim ponašanjem apelant doveo do odugovlačenja izvršnog postupka, Ustavni je sud zaključio da su Općinski i Kantonalni sud osigurali efektivne pravne lijekove u ovom predmetu na koje se apelant mogao pozivati.
  • 23.
    Sukladno navedenom, a polazeći od odredbi članka 16. stavak 2. točka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 24.
    Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.