Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici, održanoj 27. veljače 2004. godine, donio

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 30/02, rješavajući apelaciju S. Č. , na temelju članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr. , dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr. , dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof. sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se, kao neutemeljena, apelacija S. Č. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Općinskog suda Sanski Most broj P 56/00 od 10. kolovoza 2000. godine i presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-61/01 od 27. kolovoza 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 17. listopada 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-56/00 od 10. kolovoza 2000. godine i presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-61/01 od 27. kolovoza 2001.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud 15. svibnja 2003. godine uputio zahtjev za odgovor M. K. , Općinskom sudu i Kantonalnom sudu.
  • 3.
    M. K. je dostavio svoj odgovor 3. lipnja 2003. , Općinski sud 19. svibnja 2003. , a Kantonalni sud 17. lipnja 2003. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Apelant i M. K. su, 31. prosinca 1999. godine, zaključili predugovor o kupoprodaji nekretnina u vlasništvu M. K. Nekretnine su označene u k. č. u Sanskom Mostu Pl 1O82, k. č. 1988/00, zvana okućnica kultura objekata kuća i zgrada površine 67m", dvorište površine 454m" i k. č. zvana Greda, kulture voćnjak površine od 862m", odnosno ukupne površine od 1,383m". Prema predugovoru, M. K. se obvezao da će na apelanta prenijeti pravo vlasništva i pravo korištenja nekretnina. Apelant se obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu od 47. 000 KM.
  • 6.
    Nakon sklapanja predugovora, apelant je bio obvezan isplatiti kaparu od 7. 000 KM u slučaju raskida ugovora. U predugovoru M. K. se obvezao u zemljišne knjige unijeti prijenos vlasništva na nekretninama i apelantu dati posjedovni list i druge dokumente nužne za prijenos vlasništva. Dogovoreno je da se konačni ugovor zaključi 1. veljače 2000. godine. Ovjera predugovora je izvršena kod Općine Sanski Most 31. prosinca 1999. godine pod brojem 19802/99.
  • 7.
    Prije sklapanja predugovora M. K. je također sklopio drugi ugovor o prodaji nekretnina (Pl 3228, k. č. 1990/01 zvana Greda) E. G. Apelant je bio izviješten o prodaji ovih nekretnina, kao i da se one ne nalaze u blizini nekretnina koje kupuje apelant.
  • 8.
    Apelant naknadno tvrdi da je saznao da je dio nekretnina koje je on htio kupiti bio u posjedu E. G. i da M. K. nije izvršio prijenos u zemljišnim knjigama nakon zaključenog predugovora.
  • 9.
    Apelant je, 11. siječnja 2000. godine, tražio raskid predugovora kao i povrat kapare, ali je M. K. odbio to učiniti. Naknadno, 17. siječnja 2000. godine, apelant je podnio tužbu za raskid predugovora Općinskom sudu u Sanskom Mostu, sa zahtjevom da Sud raskine predugovor i usvoji rješenje kojim će privremeno zabraniti M. K. korištenje nekretnina do okončanja parničnog postupka. Međutim, M. K. tvrdi da je apelant bio uredno obaviješten o nekretnini koja je prodana E. G. i da se taj dio zemlje ne prodaje apelantu.
  • 10.
    Općinski je sud donio presudu broj P-56/00 od 10. kolovoza 2000. godine kojom je predugovor proglasio nevažećim i tuženog obvezao da vrati primljenu kaparu u iznosu od 7. 000 KM apelantu, a apelanta obvezao da nekretnine vrati M. K. U obrazloženju svoje presude Općinski se sud pozvao na odredbu članka 45. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/98 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94), kojom je utvrđeno da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor. Slijedom toga, Općinski sud smatra da , obzirom da potpise nije ovjerio nadležni sud, kao što je propisano, ugovor ništavan i bez pravnog djelovanja.
  • 11.
    Protiv presude Općinskog suda apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu zahtijevajući da se presuda Općinskog suda poništi u dijelu koji se odnosi na ništavost predugovora i apelantovu obvezu da vrati nekretnine M. K. Apelant je zahtijevao da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na novu odluku, uključujući i odluku o privremenoj mjeri, kao i da se M. K. obaveže da apelantu isplati dupli iznos kapare, obzirom da M. K. nije ispunio svoje obveze prema predugovoru. Apelant tvrdi da je presudom Općinskog suda došlo do povrede Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) time što nije odlučio po njegovom zahtjevu, te da su pogrešno primijenjeni Zakon o obligacijskim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti. Apelant dalje tvrdi da je Općinski sud trebao utvrditi predmet predugovora, kako bi zaključio koji je dio nekretnina prodan E. G. , a koji je trebalo prodati apelantu. Apelant također tvrdi da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je apelant u posjedu nekretnina.
  • 12.
    Kantonalni je sud , presudom broj Gž-61/01 od 27. kolovoza 2001. godine, djelomično uvažio priziv, utvrdivši da apelant nije pobijao utvrđeno činjenično stanje u odnosu na ništavost predugovora, u kojem dijelu je presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni je sud vratio predmet Općinskom sudu na novi postupak kako bi se utvrdilo je li apelant u posjedu nekretnina, i obvezao Općinski sud da odluči o zateznoj kamati i apelantovom zahtjevu za vraćanjem duple kapare.

IV. Relevantni propisi

(1.) Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78 i 29/78 i "Službeni list RBiH", br. 21/92, 13/94 i 18/94, koji se sukladno članom IX/1 Ustava Federacije BiH primjenjuje kao federalni zakon)

"Članak 9.

Ugovor na temelju koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbama stavka 1. ne proizvodi pravno djelovanje".

(2.) Zakon o obligacijskim odnosima

"Predugovor

Članak 45.

(1.)...Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2.)... Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora.

(3.)... Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(...)

Forma prodaje nepokretnosti

Članak 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti".

V. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 13.
      Apelant tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da nisu odlučili o preliminarnom pitanju, nego su odmah donijeli odluku u meritumu. Stoga apelant nije imao mogućnost ponuditi svoj odgovor o važnosti predugovora. Apelant tvrdi da, kao tuženi, nije imao isti tretman Općinskog suda i Kantonalnog suda te da je zato došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, zaštićeno člankom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
    • 14.
      Apelant također tvrdi da, time što nije donesena privremena mjera kojom se zabranjuje prodaja nekretnina, Općinski sud i Kantonalni sud nisu pružili zaštitu njegovog prava na mirno uživanje imovine. Ti sudovi, tvrdi apelant, nisu pravilno utvrdili koji dio nekretnina je apelant namjeravao kupiti. Također, nisu odlučili o zahtjevu za vraćanjem duple kapare niti od kada teče zatezna kamata.
    • 15.
      Apelant se poziva na nekoliko zakonskih odredbi za koje smatra da su ih Općinski i Kantonalni sud povrijedili. Prvo, smatra da je došlo do povrede Zakona o obligacijskim odnosima, pobijajući da je pismena forma predugovora bila nužna među privatnim osobama. Tvrdi da su se nižestepeni sudovi trebali pozvati na članak 103. Zakona o obligacijskim odnosima koji, između ostalog, predviđa ništavost onih ugovora koji su protivni ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Drugo, apelant tvrdi da je povrijeđen Zakon o parničnom postupku, jer su, između ostalog, presude nižestepenog suda nerazvidne i proturječne, te da su mu nižestepeni sudovi uskratili mogućnost dostave svojih komentara o prijepornim pitanjima. Uz to, ističe da se na pobijane presude ne može primijeniti Zakon o prometu nepokretnosti i da su nižestepeni sudovi trebali primijeniti Zakon o građevinskom zemljištu koji se odnosi na prijenos nekretnina. Konačno, apelant navodi da u ovim presudama nije primijenjen Zakon o vlasničko-pravnim odnosima čijim se člankom 38. pravo vlasništva na nekretnine, na temelju pravnog posla, stiče upisom u javne knjige o nekretninama.
    • 16.
      Apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u građanskim pitanjima iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i njegovog prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3. (k) Ustava BiH i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Nadalje, time što nisu odlučili o njegovom prizivu ex officio, po shvaćanju apelanta, Općinski i Kantonalni sud nisu mu osigurali efikasan pravni lijek.
  • b)
    Odgovori na apelaciju
    • 17.
      M. K. je dostavio svoj odgovor na apelaciju Ustavnom sudu 9. svibnja 2003. godine, ističući da nije imao namjeru raskinuti predugovor, te da je apelant bio taj koji nije htio prihvatiti ugovor. Istaknuo je da apelantu nije isplatio kaparu, obzirom da je apelant jednostrano raskinuo predugovor. Napominje da je 6. srpnja 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor s novim kupcem, u svezi iste imovine koju je trebao prodati apelantu, te da je izvršen prijenos vlasništva na novog vlasnika.
    • 18.
      Kantonalni je sud 17. lipnja 2003. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu, ponovno potvrdivši da je poništio predugovor između apelanta i M. K. , obzirom da taj ugovor nije bio zaključen na način propisan zakonom. Kantonalni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, obzirom da je on imao pravo zahtijevati izvršenje odluke Općinskog suda o isplati kapare. Kantonalni sud također ističe da je o apelantovom zahtjevu odlučeno u meritumu.
    • 19.
      Općinski je sud dostavio Ustavnom sudu svoj odgovor 19. svibnja 2003. godine.

VI. Dopustivost

  • 20.
    Sukladno članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan ispitati nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, Kantonalni je sud dostavio svoju presudu apelantu 27. kolovoza 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 17. listopada 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana. Obzirom da iznos spora iz predugovora nije veći od 15. 000 KM, nije bilo drugih pravnih lijekova dostupnih apelantu (članak 364. stavak 2. Zakona o parničnom postupku) pa je presuda Kantonalnog suda posljednji efektivni pravni lijek koji je apelant mogao koristiti. Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 24.
    Prizivna je nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan preispitivati utvrđene činjenice, kao ni vršiti tumačenje i primjenu zakona koje primjenjuju niži sudovi, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). Ustavni sud, stoga, nema ovlasti drugih prizivnih sudova. Uz to, povreda temeljnih procesnih ili materijalnih prava ne podrazumijeva nužno i povredu prava i sloboda zaštićenih Europskom konvencijom.
  • 25.
    Apelant tvrdi da su Općinski sud i Kantonalni sud počinili nekoliko grešaka u odnosu na utvrđivanje činjenica i materijalnog prava, te da je kao posljedica toga došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine. Ustavni sud, zato, ocjenjuje ukazuje li apelant na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, a posebice na pravo na mirno uživanje imovine i pravo na pravično suđenje.

Pravo na mirno uživanje imovine

  • 26.
    Ustavni će sud prvo ocijeniti je li došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje njegove imovine.
  • 27.
    Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

..."Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2. , što uključuje:

...(...)

...(k) Pravo na imovinu".

  • 28.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. "

  • 29.
    Pri ocjeni je li došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, prvo se mora ocijeniti odnosi li se apelantov zahtjev na pitanje posjeda koje je zaštićeno navedenim odredbama članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Europski sud za ljudska prava podržava sveobuhvatan stav o značenju imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nalazeći, između ostalog, da pravo na imovinu nije ograničeno na imovinu fizičkih dobara, nego i da ekonomski interes predstavlja imovinu (vidi Europski sud za ljudska prava, Bramelid i Malmström protiv Švedske, odluka od 12. listopada 1982. Odluke i izvješća, broj 29). Također je utvrdio da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo imovinu koja je već stečena i ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti.
  • 30.
    U konkretnom predmetu, apelant tvrdi da Općinski sud i Kantonalni sud, time što nisu zabranili prodaju nekretnina, nisu pružili zaštitu njegovog prava na mirno uživanje imovine. U predugovoru je dogovoreno da će se nekretnine prodati apelantu sukladno konačnom ugovoru i uvjetima iz predugovora, ali uvjeti za uvođenje nekretnina u zemljišne knjige nikad nisu ispunjeni. Zato je apelant podnio zahtjev za raskidom predugovora, a Općinski sud naknadno proglasio predugovor ništavim. Kupoprodajni ugovor nikad nije ni potpisan, a M. K. je ostao vlasnik nekretnina.
  • 31.
    Predugovor je proglašen ništavim iz procesnih razloga i zato je bez pravnog djelovanja, a Ustavni sud nema razloga sumnjati u pravilnost pobijanih sudskih odluka. Pored toga, apelant nije mogao zakonski očekivati da će doći u posjed nekretnina u budućnosti. Obzirom da je odlučeno da apelant nije imao posjed, u okviru značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ne smatra da treba dalje preispitivati postupanje Općinskog suda i Kantonalnog suda u tom pogledu. Slijedom toga, nije došlo do povrede članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, a u svezi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Apelant tvrdi da su presude Općinskog suda i Kantonalnog suda nerazvidne, proturječne i neizvršive, ukazujući na nekoliko zakonskih odredbi za koje smatra da su ih povrijedili Općinski sud i Kantonalni sud. Međutim, kao što je već navedeno, Ustavni sud nije nadležan preispitivati utvrđene činjenice i primjenu zakona od nižih sudova, pa se Ustavni sud ograničava na ocjenu poziva li se apelant na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
  • 33.
    Članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2. , što uključuje: - (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š... Ć"

  • 35.
    Apelant tvrdi da, obzirom da su Općinski sud i Kantonalni sud odmah odlučili u meritumu, nije imao mogućnost dostaviti svoje mišljenje u odnosu na važnost predugovora. Također, tvrdi da nije imao jednak tretman kao M. K.
  • 36.
    Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje podrazumijeva koncept jednakopravnosti stranaka i pravo na kontradiktornost postupka. Koncept jednakopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost za izlaganje svog predmeta pred sudom i to pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na suprotnu stranu. Pravo na kontradiktornost postupka također podrazumijeva da strane u postupku imaju pravo biti upoznate sa svim provedenim dokazima, kao i onima koji se nalaze u spisu i dati svoj komentar na njih.
  • 37.
    U konkretnom predmetu, apelant nije pokazao na koji način mu je uskraćeno pravo na jednakost strana ili na kontradiktornost postupka. Apelant tvrdi da mu Općinski sud i Kantonalni sud nisu dali mogućnost da iznese svoje mišljenje o važnosti predugovora. Međutim, apelant je u parnici istaknuo razloge zbog kojih se predugovor mora raskinuti.
  • 38.
    Ustavni sud uočava da apelant također nije dao bilo koji dokaz kojim bi dokazao da je imao lošiji tretman nego tuženi ili da je bio spriječen u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom izložiti svoj predmet. Tvrdnju da su presude Općinskog suda i Kantonalnog sud nerazvidne i proturječne i stoga neizvršive, apelant nije potvrdio. Ustavni sud ne nalazi bilo koji dokaz da su presude Općinskog suda i Kantonalnog suda dovele do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Zato, Ustavni sud ne smatra nužnim daljnje preispitivanje jesu li Općinski sud i Kantonalni sud počinili greške kada su primjenjivali odredbe zakona na koje se poziva apelant.
  • 39.
    Slijedi da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava BiH i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na efektivan pravni lijek

  • 40.
    Imajući u vidu zaključak glede članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i zaključak u odnosu na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati navode apelanta u odnosu na pravo iz članka 13. Europske konvencije - pravo na efektivan pravni lijek.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Polazeći od iznesenog, a na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.