USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. ožujka 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 141/03, rješavajući apelaciju I. P. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P., podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-119/03 od 31. siječnja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa J. M., odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 30. travnja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-119/03 od 31. siječnja 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog je suda 21. listopada 2003. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor je dostavljen 5. studenoga 2003. godine.
Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantima 27. siječnja 2004. godine.
III - Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 4.Općinski sud u Sarajevu, presudom broj P-1115/01 od 12. srpnja 2002. godine, u pravnoj stvari tužitelja I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P., protiv tužene N. M., iz Sarajeva, radi predaje u posjed stana, v.s.p. 2.000,00 KM, odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev kao neutemeljen, kao i prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 5.Kantonalni sud, presudom broj Gž-119/03 od 31. siječnja 2003. godine, rješavajući priziv apelanata - protiv presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1115/01 od 12. srpnja 2002. godine, priziv je odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio razloge prvostupanjskog suda date u obrazloženju presude. Pored toga, drugostupanjski je sud u svezi navoda priziva ocijenio da nije prijeporna činjenica da je otac tužene, S. M., bio nositelj stanarskog prava na prijepornom stanu i da je on, kao nositelj stanarskog prava, umro 10. travnja 2001. godine. Okolnost da je majka tužene imala stan u Herceg Novom od 1984. godine i da je ona tada bila član obiteljskog kućanstva, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne utječe na valjanost ove odluke obzirom na to da je tužena napustila to obiteljsko kućanstvo i opredijelila se da živi u obiteljskom kućanstvu svog oca, odnosno u prijepornom stanu. Do podnošenja tužbe apelanti nisu pobijali činjenicu da je tužena sustanar u predmetnim prostorijama i da je od početka rata bila u prijepornom stanu, što je utvrđeno u dokaznom postupku na temelju potvrde Mjesne zajednice "Skenderija" Općine Centar Sarajevo, broj 92/02 od 6. lipnja 2002. godine. Drugostupanjski je sud ocijenio, također, da nije utjecalo na valjanost prvostupanjske odluke to što otac tužene nije mogao za života prenositi stanarsko pravo i što je u međuvremenu ukinuta kategorija nositelja stanarskog prava (6. prosinca 2000. godine). Mišljenje je drugostupanjskog suda da to ne znači da prava koja proizlaze iz statusa ranijeg nositelja stanarskog prava, dakle, opseg tih prava, ne prelazi na osobu predviđeno člankom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, a to je upravo tužena kao jedini član obiteljskog kućanstva svog oca.
IV - Relevantni propisi
- 6.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99)
"Članak 6.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi kućanstva a ostala su u istom stanu.
Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su te osobe dužne po zakonu izdržavati nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
Članak 21.
Korisnici stana (članak 6. stavak 1.) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i neometano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2.) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskog kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovog zakona".
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
"Članak 364.
Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Revizija nije dopuštena u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM.
Revizija nije dopuštena u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.
Revizija nije dopuštena u sporovima iz obiteljskih odnosa i sporovima zakonskog izdržavanja."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 7.Podnositelji apelacije navode da su suvlasnici kuće sagrađene na k.č., broj 20 upisane u ZK uložak CXXXVIII/23 K.O. Sarajevo i da tužena N. M. nezakonito koristi dio stambene obiteljske zgrade jer je stalno nastanjena u Herceg Novom, Topla, broj 2, S-III Republika Crna Gora, sada državna zajednica Srbija i Crna Gora. Smatraju također da je tužena N. M. nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini bez pravnog osnova uselila u dvije prostorije njihove kuće, koja se nalazi u Sarajevu, u ulici Tabašnica na broju 3. Pobijajući prvostupanjsku presudu, ističu da je tužena N. M. stekla stanarsko pravo oprečno odredbama Zakona o stambenim odnosima jer se stanarsko pravo stiče zakonitim useljenjem sukladno članku 11. navedenog zakona, a tužena je, sukladno članku 22. istog zakona, bila dužna poslije smrti roditelja podnijeti zahtjev za prijenos stanarskog prava, a ona to nije ni mogla učiniti jer nije bila član obiteljskog kućanstva umrlih roditelja, obzirom na to da posjeduje stan i da je stanovala u drugoj državi. Apelanti temelje navode u apelaciji i na dokazima sadržanim u parničnim spisima Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1115/01, i Kantonalnog suda, broj Gž-119/03.
- 8.Navodeći da je tužena prije rata u Bosni i Hercegovini prestala biti član kućanstva svog oca - nositelja stanarskog prava na prijepornom stanu i da su prvostupanjski i drugostupanjski sud u konkretnom sporu postupili oprečno čl. 11. i 21. Zakona o stambenim odnosima, apelanti smatraju da im je na taj način povrijeđeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine i traže da Ustavni sud odluči o zaštiti njihovih prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.U odgovoru Kantonalni sud navodi da su apelanti ponovili navode koje su iznijeli tijekom prvostupanjskog postupka i u prizivu protiv prvostupanjske presude. Također, Kantonalni sud smatra da su o svim relevantnim činjenicama dati valjani razlozi u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci i da je uzrok predmetnog spora činjenica da se u konkretnom slučaju radi o nositeljima stanarskog prava na privatnom vlasništvu - stana. Kantonalni sud smatra, zato, apelaciju neutemeljenom.
VI - Dopustivost
- 10.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 11.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 12.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-119/03 od 31. siječnja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu su presudu apelanti primili preko svog punomoćnika 5. ožujka 2003. godine, a apelaciju su Ustavnom sudu podnijeli 30. travnja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 13.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 14.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
- 15.Apelant je naveo da su odluke Kantonalnog i Općinskog suda nezakonite jer su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno-pravne propise i time povrijedili njihovo pravo na mirno uživanje imovine.
- 16.Ustavni sud podsjeća da, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima "prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
To znači da Ustavni sud u ovom slučaju mora preispitati krše li pobijane presude Općinskog i Kantonalnog suda ustavna prava apelanta, a osobito iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu;"
- 17.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 18.Članak 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih zato treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 19.Riječ "imovina" podrazumijeva širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01).
- 20.Sukladno svojoj sudskoj praksi, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis imovinske interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. studenoga 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
- 21.Prema drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u društvenom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
- 22.U konkretnom predmetu apelanti su naveli da su vlasnici kuće sagrađene u Sarajevu, na k.č. br. 20 upisan u Z.K, uložak CXXVIII/23 k.o. Sarajevo i da tužena N. M. nezakonito koristi dio stambeno-obiteljske zgrade jer je stalno nastanjena u drugoj državi. Također su naveli da se tužena po završetku rata u Bosni i Hercegovini bez ikakvog pravnog odnosa uselila u dvije prostorije predmetne kuće koja je vlasništvo apelanata i nalazi se u Sarajevu u ulici Tabašnica, broj 3.
- 23.Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u više navrata, definirao stanarsko pravo kao imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer "stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na neometano i stalno korištenje stana, mogućnost članova obiteljskog kućanstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nositelja stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava kćerke nositelja stanarskog prava, tj. tužene, koja je jedini član obiteljskog kućanstva iza svog oca (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 6/98, od 24. rujna 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
- 24.U predmetnom slučaju sudovi su odlučivali o pravnoj situaciji apelanata, pri čemu se oni pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudova, tvrdeći da tužena nije bila član obiteljskog kućanstva te da u konkretnom sporu nema mjesta primjeni članka 6. Zakona o stambenim odnosima.
Ustavni sud primjećuje da su sudovi u okolnostima predmetnog slučaja, primjenom članka 6. Zakona o stambenim odnosima, zaključili da apelanti ne mogu tražiti predaju u posjed prijepornog stana dok postoji stanarsko pravo na ovom stanu jer prava koja proizlaze iz statusa ranijeg nositelja stanarskog prava, dakle, opseg tih prava, prelazi na osobu predviđenu člankom 6. Zakona o stambenim odnosima, a to je upravo tužena kao jedini član obiteljskog kućanstva svog oca.
Prema tome, sudovi su u konkretnom slučaju postupali sukladno važećim zakonima i Ustavni sud smatra da takvim postupanjem nisu prekršili prava apelanata.
- 25.Na temelju navedenog, Ustavni je sud utvrdio da pobijanim sudskim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda nije prekršeno pravo apelanata na mirno uživanje imovine na temelju članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 26.Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 27.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.