USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. ožujka 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 46/02, rješavajući apelaciju J. J. i M. J., sa Ilidže, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
David Feldman, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija J. J. i M. J., sa Ilidže, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 216/00 od 3. travnja 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.J. J. i M. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), sa Ilidže, koje zastupa H. J., odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 18. kolovoza 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev.216/00 od 3. travnja 2001. godine. Apelanti su, podneskom od 7. siječnja 2003. godine, dopunili svoju apelaciju.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 8. studenoga 2002. godine je zatraženo od Vrhovnog suda i od Grada Sarajeva, koji je bio druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, da odgovore na apelaciju. Vrhovni je sud 13. studenoga 2002. godine dostavio spis u predmetu broj Rev. 216/00, ali nije odgovorio na apelaciju, što nije učinio ni Grad Sarajevo.
III - Činjenično stanje
- 3.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 4.Apelanti su, 6. rujna 1985. godine, podnijeli tužbu protiv Grada Sarajeva radi naknade štete pričinjene nezakonitim radom Tajništva za urbanističku regulativu Grada Sarajeva. Isticali su da su u 1971. godini podnijeli zahtjeve spomenutom Tajništvu radi izdavanja urbanističke suglasnosti za izgradnju obiteljskih kuća u naselju Lužani - Ilidža, za koje je urbanističkim planskim dokumentom, donesenim 1968. godine, bila predviđena izgradnja 120 obiteljskih kuća i neki objekti društvenog standarda. Zbog toga nije bilo zakonske smetnje da njihovi zahtjevi budu pozitivno riješeni prema odredbama Zakona o upravnom postupku u zakonskom roku od 30 dana. Oni su, računajući da će dobiti urbanističke suglasnosti, podigli obiteljske stambene zgrade, kao što su to učinili i neki drugi građani koji su dobili urbanističke suglasnosti (R.P, P.B, K.M.). Općina Ilidža je 1981. godine izvršila eksproprijaciju svih stambenih obiteljskih zgrada u naselju, ali su naknadu dobile samo one osobe koje su imale urbanističku suglasnost, dok oni (apelanti) nisu dobili naknadu zato što nisu imali urbanističku suglasnost. Smatrali su, zato, da je za štetu koju su time pretrpjeli odgovoran tuženi Grad Sarajevo, jer je njegov organ (Tajništvo za urbanističku regulativu) u odnosu na apelante postupao nezakonito.
- 5.Osnovni je sud II u Sarajevu, presudom broj P-151/87 od 27. veljače 1990. godine, odbio tužbene zahtjeve apelanata kao neutemeljene.
- 6.Viši je sud u Sarajevu, rješavajući priziv apelanata protiv presude Osnovnog suda II u Sarajevu, broj P-151/87 od 27. veljače 1990. godine, svojim rješenjem broj Gž-2533/90 od 10. travnja 1991. godine, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ukazano je, posebice, na propust prvostupanjskog suda koji se uopće nije osvrtao na tvrdnju apelanata da su druge osobe u isto vrijeme i po istom urbanističkom planu dobile urbanističke suglasnosti, te da u tom pogledu nije provodio nikakve dokaze.
- 7.Osnovni je sud II u Sarajevu, postupajući po rješenju Višeg suda u Sarajevu broj Gž-2533/90 od 10. travnja 1991. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, presudom broj P-1797/91 od 11. veljače 1992. godine, obvezao tuženi Grad Sarajevo da, na ime naknade štete, isplati i to apelantu J. J. 5,628.998 dinara, a M. J. 10,218.454 dinara, sve sa kamatom po članku 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, od 11. veljače 1992. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 552.300 dinara. Osnovni je sud II u Sarajevu presudu utemeljio na činjenicama da je u vrijeme kada su tužitelji (apelanti) podnijeli zahtjeve za urbanističku suglasnost (apelant J. J. 16. kolovoza 1971. godine, a apelant M. J. 14. srpnja 1971. godine) postojao urbanistički plan za naselje Lužani, ali njihovi zahtjevi nikada nisu riješeni iz različitih razloga (za apelanta J. J. je navedeno da je u tijeku izrada novog programa za područje Lužani, a za apelanta M. J. da konkretna parcela spada u područje za koje nije donesen urbanistički plan), kao i da su neke osobe (P.B, R.P. i K.M.) ostvarile pravo na pravičnu naknadu za svoje stambene objekte koji su eksproprirani u 1981. godini i to isključivo zbog toga što su posjedovali urbanističku suglasnost, a da apelanti nisu u redovitom postupku ostvarili pravo na naknadu zato što nisu posjedovali urbanističku suglasnost. Prema mišljenju ovog suda, nezakonitim postupanjem organa tuženog Grada Sarajeva, koji zahtjeve tužitelja nije riješio u zakonskom roku, odgovoran je za štetu pričinjenu apelantima suglasno odredbama članka 199. Ustava SFRJ i članka 210 Ustava SRBiH.
- 8.Viši je sud u Sarajevu, presudom broj Gž-261/95 od 16. siječnja 1996. godine, uvažio priziv tuženog Grada Sarajeva, te je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. Viši je sud u Sarajevu svoju odluku utemeljio na stavu da su urbanistička suglasnost i građevinska dozvola uvjet za započinjanje gradnje i da se izgradnja stambenih objekata bez ispunjenja navedenog uvjeta smatra bespravnom, a osoba koja je tako postupila izložila se riziku sa pravnim posljedicama, te joj se po zakonu ne može priznati pravo na naknadu štete zbog nezakonitog rada organa uprave. S tim u vezi, navodi se i da je odredbom članka 218. Zakona o upravnom postupku strankama pružena zaštita tako što, ukoliko se u zakonom propisanom roku zahtjev ne riješi, stranke imaju mogućnost izjaviti priziv drugostupanjskom organu zbog šutnje administracije, a zatim i eventualno pokrenuti upravni spor radi ishoda konačnog rješenja o zahtjevu. Međutim, apelanti to nisu učinili i nisu iskoristili zakonske mogućnosti nego su, pošto su otpočeli sa gradnjom stambenih objekata bez urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole, podnijeli zahtjev radi pribavljanja urbanističke suglasnosti. Navodi se, dalje, da utvrđenje prvostupanjskog suda da je izvjestan broj građana u naselju Lužani nakon usvajanja Regulacionog plana iz 1968. godine, na temelju rješenja o dodjeli zemljišta ili priznanja prava prvenstva izgradnje, podizao stambene objekte bez građevinske dozvole u razdoblju od 15. veljače 1968. godine pa dalje i da su ti objekti tretirani kao legalno izgrađeni, kao i da su na temelju istog planskog dokumenta rješavani zahtjevi za izdavanje urbanističke suglasnosti, ne mogu predstavljati osnovu po kojoj bi se apelantima priznalo pravo na naknadu štete zbog nezakonitog postupanja organa uprave, jer se ne radi o identičnim slučajevima.
- 9.Apelanti su protiv presude Višeg suda u Sarajevu, broj Gž-261/95 od 16. siječnja 1996. godine, izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni je sud, presudom broj Rev-216/00 od 3. travnja 2001. godine, odbio reviziju, smatrajući, kao i drugostupanjski sud, da se odluka prvostupanjskog suda ne može temeljiti na analogiji, kod neprijeporne činjenice da se tužitelji (apelanti) nisu ponašali u smislu članka 218. Zakona o upravnom postupku, tj. nisu kod nadležnog organa, postupanjem, iscrpili propisane zakonske mogućnosti i dovršili upravni postupak povodom svojih zahtjeva za izdavanjem urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole pa ni vodili, eventualno, upravni spor te da su se, gradeći bez odgovarajuće dokumentacije, sami doveli u situaciju da nemaju pravo na naknadu štete. U presudi Vrhovnog suda se, dalje, navodi da ni revizija ne pobija činjenicu da tužitelji (apelanti) nisu imali valjanu dokumentaciju za gradnju stambenih objekata, kao ni činjenicu da se nisu upustili u zakonom predviđeni upravni postupak za dobivanje te dokumentacije, dok ostale prigovore revizija svodi na to da su tužitelji (apelanti) dovedeni pred gotov čin rušenja zato što je u pozadini svega bila namjera promjene Regulacionog plana iz 1968. godine, što je i učinjeno 1973. godine. Vrhovni je sud smatrao da ovi navodi revizije predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ih nije ni procjenjivao, jer se iz tog razloga revizija ne može izjaviti (članak 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).
IV - Relevantne odredbe
- 10.Apelanti su se u postupcima pred redovitim sudovima pozivali na ustavne odredbe koje su bile na snazi u vrijeme kada je nastala situacija na koju se odnose njihovi tužbeni zahtjevi. Tako je člankom 210. Ustava SR Bosne i Hercegovine bilo utvrđeno da svaka osoba ima pravo na naknadu štete koju mu u svezi obavljanja službe ili druge djelatnosti državnog organa, odnosno organizacije koja vrši poslove od javnog interesa, pričini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom osoba ili organ koji vrši tu službu ili djelatnost, te da je štetu dužna naknaditi društveno-politička zajednica, odnosno organizacija u kojoj se vrši djelatnost ili služba, a ovlašteni ima pravo da, sukladno zakonu, zahtijeva naknadu i neposredno od osobe koja je pričinila štetu. Identične odredbe bile su sadržane i u članku 199. Ustava SFRJ.
- 11.U vrijeme kada su apelanti otpočeli i dovršili izgradnju predmetnih stambenih objekata, bili su na snazi sljedeći propisi:
- -Odluka o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih osoba, kao i svih privremenih objekata na području grada Sarajeva ("Službeni glasnik sreza Sarajevo", broj 12/63). Prema ovoj se odluci pod objektima građana podrazumijevaju obiteljske zgrade... (članak 2); izgradnja objekata iz članaka 2. i 4. ove odluke dozvoljena je samo na površinama koje su posebnim propisima određene za takvu izgradnju (članak 5); izvođenju objekata ne smije se pristupiti bez odobrenja za gradnju... (članak 6); prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju podnosi investitor nadležnom organu preko Ureda za urbanizam; uz prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju investitor je dužan podnijeti: 1. tehničku dokumentaciju; 2. ugovor o davanju zemljišta na korištenje; 3. potvrdu da je predviđena izgradnja sukladno prostornom planu, ako se radi o zemljištu izvan užeg građevinskog rajona (članak 9); potvrda da je objekt sukladan prostornom planu sadrži, između ostalog, prijedlog parcelacije, izvod iz urbanističkog rješenja sa ucrtanim objektom i drugim elementima, a potvrdu izdaje Ured za urbanizam (članak 10); Ured za urbanizam, nakon provjere tehničke dokumentacije i ocjene da li je ona sukladna danim uvjetima i Regulacionom planu, dostavit će kompletan predmet organu nadležnom za izdavanje odobrenja za izgradnju uz naznaku je li tehnička dokumentacija ispravna. Prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju mora se riješiti u roku od mjesec dana od dana njegove predaje Uredu za urbanizam, a rješenje o prijedlogu dostavlja se investitoru preko Ureda za urbanizam (članak 12. st. 1. i 2.); odobrenje za izgradnju izdaje organ uprave općinske skupštine nadležan za poslove građevinarstva (članak 13). Protiv rješenja kojim se uskraćuje izdavanje odobrenja za izgradnju može se izjaviti priziv organu nadležnom za poslove građevinarstva skupštine sreza Sarajevo (članak 14.); investitor je dužan prijaviti organu iz članka 13. ove odluke dan otpočinjanja radova na izgradnji objekta i to najmanje na osam dana prije njihovog početka (članak 16); svako izvođenje objekta bez izdanog odobrenja za izgradnju smatra se bespravnim građenjem (članak 37).
- -Zakon o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86) propisivao je da, kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke... a prije donošenja rješenja, nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgađanja (rješenje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva...., ako posebnim propisima nije određen kraći rok... , a ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dozvoljen priziv ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo priziva kao da je njen zahtjev odbijen (članak 218); protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo priziva... (članak 223); odredbe ovog zakona, koje se odnose na rješenje, dosljedno se primjenjuju i na rješenje koje se donese po prizivu.
- -
(Identične odredbe su u suštini sadržane i u Zakonu o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini "Službeni list RBiH", br. 2/92, 16/92, 13/93, 13/94 i u Zakonu o upravnom postupku "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99).
- -Zakon o upravnim sporovima ("Službeni list SFRJ", broj 21/65), koji je bio na snazi do 1. srpnja 1977. godine, propisivao je da radi osiguranja sudske zaštite prava građana..., kao i radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti akata kojima državni organi i organizacije, u vršenju javnih ovlasti, rješavaju o pravima i obvezama u pojedinačnim upravnim stvarima (članak 1); pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac, ili pravna osoba ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu (članak 2. stavak 1); upravni se spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donijet u drugom stupnju (članak 7. stavak 1); upravni se spor može pokrenuti i kad nadležni državni organ nije donio nikakav akt, a ovaj zakon ovlašćuje stranku da postupi kao da je od traženja odbijena (članak 8); ako drugostupanjski državni organ nije u roku od 60 dana, ili u posebnim propisom određenom kraćem roku, donio rješenje o prizivu stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je priziv odbijen, a ako prvostupanjski organ, protiv čijeg akta ima mjesta prizivu, nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se sa svojim zahtjevom drugostupanjskom organu, a protiv rješenja drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje (članak 26. st. 1. i 3).
- 12.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) propisivao je da sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja (članak 325. stavak 1); protiv presude donijete u prvom stupnju stranke mogu izjaviti priziv o kojem odlučuje drugostupanjski sud (članak 348.); drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, između ostalog, ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (članak 373. točka 4); protiv pravomoćne presude, donesene u drugom stupnju, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 382. stavak 1); revizija se može izjaviti, između ostalog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. stavak 1. točka 3. i stavak 3); revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 386).
- 12.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 42/98 i 3/99), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o reviziji apelanata, propisivao je da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda u postupku koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovog zakona, rješavati prema pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu ovog zakona (članak 495. stavak 3).
V - Apelacija
- 13.Apelanti se žale da su pobijanom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-216/00 od 3. travnja 2001. godine, kojom je odbijena njihova revizija protiv drugostupanjske presude Višeg suda u Sarajevu, broj Gž-261/95 od 16. siječnja 1996. godine, "bez razmatranja revizije kao cjeline", ostali u ovom predmetu bez sudske zaštite, protivno principima jednakosti i jednakopravnosti građana u njihovim osobnim i imovinskim pravima, zagarantiranim Ustavom Bosne i Hercegovine i brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.
Apelanti navode da je Vrhovni sud reviziju odbio (a ne odbacio) iz procesnih razloga, smatrajući pogrešno da je ona uložena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je samo konstatirano u zadnjoj rečenici presude, pa iz tog razloga ostali navodi revizije nisu ni procjenjivani, a kako Vrhovni sud iz navedenih razloga uopće nije procjenjivao sadržaj revizije drugostupanjske i prvostupanjske presude, a niti dokaze na kojima se temelje presude, proizlazi da su apelanti ostali u ovom predmetu bez sudske zaštite. Polazeći od toga da je jednakost i jednakopravnost građana u njihovim osobnim i imovinskim pravima zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, apelanti ne vide razloge zašto ova zaštita nije pružena i njima u ovom sporu. Ističu da je pravna osnova tužbe i tužbenog zahtjeva, koje Vrhovni sud nije ni procjenjivao, niti se o njima izjasnio, utemeljena na tada važećim ustavnim odredbama koje govore o bezuvjetnoj odgovornosti društveno-političke zajednice za štetu koju pričini bilo kojim nezakonitim radom osoba uposlenih u organima te zajednice, o čijoj odgovornosti, iz istih razloga, govore i članak 218. Zakona o parničnom postupku, kao i članak 12. Odluke o izgradnji objekata građana na području grada Sarajeva, iz 1963. godine, na koje su se pozvali.
Apelanti dalje navode da su 1971. godine, prema Regulacionom planu naselja Lužani iz 1968. godine, podnijeli zahtjev za izdavanjem urbanističke suglasnosti, koja im formalno nije izdana, iako je na licu mjesta utvrđeno da ispunjavaju uvjete, dok je nekim drugim građanima u zakonskom roku od 30 dana izdana urbanistička suglasnost; sve ove osobe, uključujući i apelante, otpočele su i završile gradnju obiteljskih kuća i u zgrade uselile prije izmjene Regulacionog plana studenoga 1973. godine; sve osobe koje su imale urbanističku suglasnost (a ne i dozvolu za građenje) prilikom eksproprijacije stambenih objekata 1981. godine dobile su naknadu, izuzev apelanata, i to zato što apelanti nisu imali urbanističku suglasnost. Kako su u postupku eksproprijacije apelanti odbijeni sa zahtjevom za naknadu, podnijeli su odštetnu tužbu protiv tuženika Grada Sarajeva, jer su nezakonitim i nepravilnim radom službenika tuženika ostali bez urbanističke suglasnosti kao jedinog uvjeta za dobivanje naknade u postupku eksproprijacije.
Konačno, apelanti prigovaraju stavu Višeg suda u Sarajevu, protiv čije presude su izjavili reviziju, da oni nisu iskoristili mogućnosti za zaštitu svojih prava prema članku 218. Zakona o upravnom postupku, jer takav stav nema uporišta u spisu iz kojeg je vidljivo da apelant J. J. nikada nije primio odbijajuće rješenje za svoj zahtjev za urbanističku suglasnost za gradnju obiteljske kuće poslije izmjene Regulacionog plana 1973. godine, a u predmetu o zahtjevu apelanta M. J. za izdavanje urbanističke suglasnosti postupak je prekinut, a njegov je priziv na rješenje o prekidu postupka odbijen. Osim toga, ovaj drugostupanjski sud uopće nije procijenio rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove, utemeljena na odlukama Vrhovnog suda u predmetima M. K. i B. P., u kojima je zauzet pravni stav da imaju pravo na naknadu u postupku eksproprijacije jer su imali rješenja o urbanističkoj suglasnosti. Apelanti smatraju da su nezakonitim radom organa tuženog ostali bez rješenja o urbanističkoj suglasnosti te da im je, stoga, tuženi dužan naknaditi štetu koju su pretrpjeli eksproprijacijom njihovih objekata bez naknade.
- 14.Apelanti su u dopuni apelacije priložili rješenje organa uprave na čiji se pravni stav pozivaju.
VI - Dopustivost
- 15.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."
- 17.Prema članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis
- 18.Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. U konkretnom slučaju apelanti su 1985. godine pokrenuli postupak o svojim pravnim zahtjevima za naknadu štete, koji se odnose na situaciju koja se ranije desila i okončala, te ne spadaju u jurisdikciju Ustavnog suda ratione temporis. Međutim, osnovni je predmet apelacije presuda Vrhovnog suda, kojom je konačno odlučeno o pravnim zahtjevima apelanata i koja je, kao i drugostupanjska presuda Višeg suda u Sarajevu od 16. lipnja 1996. godine, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odlučiti o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda broj Rev.216/00 od 3. travnja 2001. godine. Događaji, kao i postupci koji su vođeni do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, mogu se uzeti u obzir ukoliko je nužno ocijeniti ustavnost pobijane presude.
- 19.Ustavni sud posebice ističe da predmet pobijanja pred Ustavnim sudom nisu odluke donesene u postupku eksproprijacije predmetnih stambenih objekata, a niti postupak izdavanja urbanističkih suglasnosti i građevinskih dozvola za izgradnju tih objekata, pa se ne postavlja pitanje eventualnog kontinuiranog kršenja ljudskih prava apelanata, iako su posljedice tih postupaka bile razlog za pokretanje sudskog spora radi naknade štete. Međutim, i da jesu predmet pobijanja, za razmatranje apelacije u tom smislu smetnja bi bila neiscrpljivanje pravnih lijekova, jer apelanti nisu koristili zakonske mogućnosti pravnih lijekova u upravnom postupku i u upravnom sporu, predviđene za slučajeve "šutnje administracije" (vidi toč. 11. i 17. ove odluke).
b) Iscrpljivanje pravnih lijekova
- 20.U konkretnom je slučaju konačna odluka presuda Vrhovnog suda, broj Rev. 216/00 od 3. travnja 2001. godine, kojom je odlučeno o izjavljenoj reviziji. Nadalje, apelanti su 2. srpnja 2001. godine primili presudu Vrhovnog suda broj Rev. 216/00 od 3. travnja 2001. godine, a apelaciju su podnijeli 18. kolovoza 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Prema članku 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu". Iz navoda apelanata proizlazi da se oni žale na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje garantiraju čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog činjenice da tuženi Grad Sarajevo nije obvezan naknaditi im štetu zbog nezakonitog postupanja njegovog upravnog organa u postupku izdavanja urbanističke suglasnosti za izgradnju predmetnih stambenih objekata, što je imalo za posljedicu da apelanti nisu mogli ostvariti naknadu u postupku eksproprijacije tih objekata. Osim toga, apelanti ukazuju i na povredu prava na nediskriminacijsko uživanje prava na pravično suđenje.
- 22.Nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan vršiti provjeru utvrđivanja činjenica niti pravno tumačiti odluke redovitih sudova osim ukoliko odluka redovitih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kad je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima).
- a)Pravo na imovinu - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- a)
- 23.Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu".
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 24.Pojam "imovina", koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31., stavak 50).
- 25.Konkretni predmet se odnosi na postupak radi naknade štete zbog navodnog nezakonitog postupanja organa uprave. Ustavni sud konstatira da su Vrhovni sud i, prethodno, Viši sud u Sarajevu, primijenili relevantne odredbe propisa o izgradnji objekata građana na području grada Sarajeva, kao i relevantne odredbe zakona o upravnom postupku i o upravnom sporu, odlučivši da, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, apelanti nemaju pravo na naknadu štete, jer nisu imali valjanu dokumentaciju za gradnju stambenih objekata, kao i činjenice da se nisu upustili u zakonom predviđeni upravni postupak za dobivanje te dokumentacije, do njegove pravomoćnosti.
Ustavni sud posebice ukazuje na odredbe Odluke o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih osoba, kao i svih privremenih objekata na području grada Sarajeva ("Službeni glasnik sreza Sarajevo", broj 12/63), koja je bila na snazi u vrijeme kada su apelanti započeli i završili izgradnju predmetnih stambenih objekata (čl. 6., 9. i 12) prema kojima se izvođenju objekta ne smije pristupiti bez odobrenja za gradnju.
- 26.Prema tome, u konkretnom se slučaju novčano potraživanje po temelju naknade štete ne bi moglo smatrati imovinom u smislu članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer za to novčano potraživanje ne postoji pravna osnova.
- 27.Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda nije povrijedila prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- b)Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
- b)
- 28.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"
- 29.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi krivičnog postupka, odnosno prava da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
- -Pravo pristupa sudu
- -
- 30.Iz tvrdnji apelanata da su pobijanom presudom Vrhovnog suda u ovom predmetu ostali bez sudske zaštite proizlazi da se apelanti žale na povredu prava na pristup sudu.
- 31.Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu navedenom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo pristupa sudu nije neovisno o tome omogućuje li domaći pravni sustav sudski postupak za dati slučaj, a ako nije tako, u pitanju je kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ovako tumačen članak 6. Europske konvencije u znatnoj mjeri preuzima funkciju članka 13. Europske konvencije koji garantira pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava navedenu u točki 28. ove odluke).
- 32.Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznesu svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje, dalje, da su apelanti imali zakonske mogućnosti, koje nisu iskoristili, sudske revizije u upravnom sporu upravnih akata koji se tiču njihovih zahtjeva za izdavanje urbanističke suglasnosti. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- -Drugi aspekti
- -
- 33.Apelanti prigovaraju obrazloženju presude Vrhovnog suda, broj Rev.216/00 od 3. travnja 2001. godine, osobito u odnosu na ustavne i druge odredbe koje su bile pravna osnova tužbe i tužbenog zahtjeva.
- 34.Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986, godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981. OI 25, 240).
- 35.Ustavni sud nije našao da ima povrede prava na pravičan postupak u smislu ovih prigovora apelacije.
- c)Pravo na pravičan postupak u svezi prava na zabranu diskriminacije - članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članak 14. Europske konvencije
- c)
- 36.Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."
- 37.Članak 14. Europske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 38.Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 23. srpnja 1968, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv VB, od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226).
- 39.Apelanti ne daju nikakav valjan razlog na temelju kojeg se može zaključiti da su tretirani drukčije od ostalih u istoj situaciji. To, također, ne proizlazi iz dokumenata spisa u ovom predmetu, koji se odnose na relevantan period razmatranja Ustavnog suda. Rješenje republičkog organa uprave, na čiji se pravni stav apelanti pozivaju, doneseno je 1981. godine i odnosi se na postupak eksproprijacije stambenih objekata određenih osoba.
- 40.Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda nije povrijedila prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. u svezi članka 14. Europske konvencije.
VIII - Zaključak
- 41.Na temelju članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.