USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. ožujka 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 22/03, rješavajući apelaciju N. P. , N. S. i M. B. , na temelju članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr. , dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr. , dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
David Feldman, sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije N. P. , N. S. i M. B. , iz Banjaluke, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine, broj Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.N. P. , iz Banjaluke, koga zastupa G. M. , odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine, broj Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine. Naknadno, 20. lipnja 2001. godine, N. P. je podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu, zajedno sa N. S. i M. B. , koje zastupa J. J. , odvjetnica iz Banjaluke, protiv istih presuda Vrhovnog suda Republike Srpske i presude Okružnog suda u Banjaluci. Ovom je apelacijom apelant N. P. proširio svoju prvu apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud, na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, 27. veljače 2002. godine dostavio apelaciju N. P. Vrhovnom sudu i republičkom javnom tužiteljstvu, radi davanja odgovora. Vrhovni je sud, 9. travnja 2002. godine, dao odgovor na apelaciju koji je, sukladno članku 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 16. svibnja 2002. godine dostavljen apelantu. Republički javni tužitelj nije dao odgovor.
- 3.Ustavni je sud, u smislu članka 30. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, odlučio voditi jedan postupak (prvoprispjelu apelaciju apelanta N. P. od 1. lipnja 2001. godine broj U 7/02 spoji sa drugoprispjelom apelacijom broj U 22/03) i donese jednu odluku broj U 22/03).
- 4.Ustavni je sud, također, 3. studenoga 2003. godine dostavio apelaciju na koju je tražio odgovor. Vrhovni je sud dao odgovor na apelaciju 20. studenoga 2003. godine koji je, sukladno članku 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 26. prosinca 2003. godine dostavljen branitelju apelanata.
Republički javni tužitelj nije dao odgovor.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Prema presudi Okružnog suda u Banjaluci, broj K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine, apelanti su, u sastavu grupe, uporabom sile nad drugim osobama oduzeli tuđu pokretnu stvar u namjeri da, njenim prisvajanjem, pribave sebi protupravnu imovinsku korist, pri čemu su sa umišljajem ubili M. M. , dok su apelanti N. P. i M. B. lišili života M. S. , da bi na taj način prikrili kazneno djelo razbojništva. Okružni sud je, na temelju članka 84. stav 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) rješenjem od 21. travnja 1999. godine, koje je postalo pravomoćno 17. svibnja 1999. godine, uključio i izjave apelanata date na zapisnik organima unutarnjih poslova 30. svibnja 1995. godine, koje su potpisali apelanti i ovlaštene službene osobe.
- 7.Apelanti N. P. , N. S. i M. B. su, 13. prosinca 1994. godine, počinili kazneno djelo teškog razbojništva iz članka 151. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) - posebni dio, u svezi članka 150. istog zakona, te u svezi članka 22. KZ RS.
- 8.Apelantima su utvrđene kazne zatvora, i to:
- -N. P. , za kazneno djelo iz članka 151. stavak 2. u svezi članka 150. KZ RS, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina; za kaznena djela iz članka 36. stavak 2. točka 4. KZ RS kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina;
- -N. S. , za kazneno djelo iz članka 151. stavak 2. KZ RS u svezi članka 150. istog zakona, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina;
- -M. B. , za kazneno djelo iz članka 151. stavak 2. u svezi članka 150. KZ RS, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina; za kazneno djelo iz članka 36. stavak 2. točka 4. KZ RS kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina.
- -
- 9.Prema istoj presudi, apelant N. S. je, u srpnju 1992. godine, u sastavu grupe u Bronzanom Majdanu, počinio kazneno djelo teškog razbojništva iz članka 151. stavak 1. KZ RS u svezi članka 150. istog zakona, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.
Također, prema istoj presudi apelant N. P. je,. travnja 1995. godine, u Banjaluci počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 150. stavak 1. KZ RS, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.
Sva su trojica apelanata, uz primjenu članka 48. stavak 2. točka 2. KZ RS, osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset) godina.
- 10.Vrhovni sud je, presudom broj Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine, odlučio o žalbama apelanata izjavljenim protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine. Vrhovni je sud potvrdio presudu u odnosu na N. S. , a preinačio presudu Okružnog suda u odnosu na N. P. i M. B. glede pravne ocjene djela i u odluci o kazni, tako što je utvrdio da su "ovi optuženi, radnjama opisanim u točki 1. izreke prvostupanjske presude, učinili samo kazneno djelo iz članka 151. stavak 2. KZ RS - posebni dio, za koje se optuženi M. B. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, za citirano kazneno djelo optuženom N. P. se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset), a uzima se kao utvrđena kazna zatvora od pet godina za kazneno djelo pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, te se primjenom članka 48. KZ RS - osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 (dvadeset) godina. " U kaznu zatvora, po članku 50. KZ RS, uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru od 30. svibnja 1995. godine, pa nadalje.
- 11.Oprečno tvrdnjama priziva, Vrhovni je sud smatrao da su postojale sve pretpostavke sadržane u članku 84. stavak 1. točka 2. ZKP (doprinos razrješenju stvari, visina po zakonu zaprijećene kazne itd.) da se koriste obavještenja koja su apelanti dali organima unutarnjih poslova; da prvostupanjska presuda nije utemeljena isključivo na tim obavještenjima; da, kako to i prvostupanjska presuda pravilno nalazi, iz iskaza inspektora organa unutarnjih poslova proizlazi da pri uzimanju obavještenja prema optuženim nije primjenjivana sila niti prijetnja, a prvostupanjska se presuda oslonila samo na sadržaj obavještenja bez ikakvog dodatka, te da su ključna obavještenja optuženih, data 30. svibnja 1995. godine, potpisali optuženi i ovlaštena službena osoba.
- 12.Protiv presude Vrhovnog suda Kž-130/00, od 13. srpnja 2000. godine, prizive su izjavili apelanti i njihovi branitelji zbog bitnih povreda odredbi kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i "povrede Europske konvencije o ljudskim pravima", a apelant N. P. i M. B. zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.
- 13.Vrhovni je sud, presudom broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine, u odnosu na apelanta N. P. preinačio drugostupanjsku presudu Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine, kao i prvostupanjsku presudu Okružnog suda u Banjaluci K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine, glede pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da je optuženi N. P. radnjama opisanim pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude učinio kazneno djelo razbojništva iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, za koje mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, s tim da mu se uzima kao pravilno utvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, pa se, primjenom članka 48. KZ RS, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. U preostalom je dijelu priziv apelanta i njegovog branitelja odbijen kao neutemeljen. Prizivi apelanata N. S. i M. B. , kao i priziv njihovog branitelja protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda, odbijeni su kao neutemeljeni te je presuda u tom dijelu potvrđena.
- 14.Vrhovni je sud, u odnosu na apelanta N. P. , preinačio nižestupanjske presude glede pravne ocjene djela i odluke o kazni za to djelo, jer je 1. listopada 2000. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), prema kojem kazneno djelo iz točke 3. izreke prvostupanjske presude, kvalificirano prema članku 150. ranijeg zakona, za koje je bila predviđena kazna zatvora od jedne godine do dvanaest godina, sada odgovara kaznenom djelu razbojništva iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina.
IV. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
"Članak 15.
- 1)Sud i državni organi koji sudjeluju u kaznenom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
- 2)Oni su dužni da s jednakom pozornošću ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.
Članak 83.
- 1)Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može temeljiti sudska odluka, istražni sudac će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja suglasnosti istražnog suca da se optužnica može podići bez provođenja istrage (članak 160. stavak 1). Protiv ovog je rješenja dozvoljen poseban priziv.
- 2)Po pravomoćnosti rješenja, izdvojeni zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod istražnog suca odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se mogu koristiti u postupku, osim u slučajevima predviđenim u članku 84. ovog zakona.
- 3)Poslije završene istrage, kao i poslije davanja suglasnosti da se optužnica može podići bez provođenja istrage (članak 160. stavak 1), istražni sudac će postupiti po odredbama st. 1. i 2. ovog članka i glede svih obavještenja koja su u smislu članka 151. ovog zakona organima unutarnjih poslova dali okrivljeni i osobe navedene u čl. 226. i 227. i članku 244. stavak 1. ovog zakona. Kad javni tužitelj podigne optužnicu bez provođenja istrage (članak 160. stavak 6), dostavit će spise u kojima se nalaze ovakva obavještenja istražnom sucu, koji će postupiti po odredbama ovog članka.
Članak 84.
(1) Izuzetno, zapisnici i obavještenja izdvojeni po odredbi članka 83. ovog zakona mogu se koristiti na glavnom pretresu i u postupku po pravnim lijekovima samo:
- 1)Ako okrivljeni sam traži da se pročitaju izdvojeni zapisnici o njegovom ispitivanju ili o saslušanju osoba koje on poimenično označi i obavještenja koja su okrivljeni i te osobe dali organima unutarnjih poslova (članak 151), a nisu u pitanju osobe navedene u članku 226. točka 1. ovog zakona. U tom se slučaju uvijek čitaju svi zapisnici i obavještenja osoba na koje se zahtjev okrivljenog odnosi osim zapisnika koji su izdvojeni zbog iznuđivanja izjave silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvima (članak 218. stavak 8. i članak 228), ali će se i ti zapisnici pročitati ako okrivljeni to izričito zahtijeva.
- 2)Ako na glavnom pretresu, po saslušanju stranaka vijeće odluči da se u postupku mogu koristiti zapisnici o ispitivanju okrivljenog koji su izdvojeni samo zbog povrede odredbe članka 218. stavak 9. ovog zakona i obavještenja koja je okrivljeni dao organima unutarnjih poslova. Rješenje o korištenju ovih izdvojenih zapisnika i obavještenja vijeće može donijeti samo u izuzetnim slučajevima ako se i pored izvođenja dokaza kojima sud raspolaže ne mogu razjasniti važne činjenice u postupku, a smatra se da bi korištenje tih zapisnika i obavještenja doprinijelo razjašnjenju stvari, a u pitanju su kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od dvadeset godina ili teža kazna. Ako potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja nastupi kad se predmet povodom pravnog lijeka nalazi pred višim sudom, odluku o njihovom korištenju donosi taj sud, po prethodno pribavljenom mišljenju javnog tužitelja i branitelja optuženog.
(2) Protiv rješenja prvostupanjskog suda iz stavka 1. toč. 1. i 2. ovog članka dozvoljen je poseban priziv. Po prizivu protiv ovog rješenja viši sud odlučuje u vijeću sastavljenom od pet sudaca. Na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda, ili rješenja višeg suda ako je potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja o izjavama okrivljenog nastala u postupku po pravnom lijeku, istražni će sud dostaviti sudu izdvojene zapisnike i obavještenja na koja se rješenje odnosi.
Članak 86.
Ako su korišteni izdvojeni zapisnici i obavještenja na temelju članka 84. ovog zakona, osuđujuća presuda ne može se zasnovati isključivo na izjavama na koje se odnose ovi zapisnici i obavještenja.
Članak 151.
(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, organi unutarnjih poslova su dužni poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili suučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupe sva obavještenja koja bi mogla biti korisna za uspješno vođenje kaznenog postupka.
(...)
(5) Organi unutarnjih poslova mogu prikupljati obavještenja i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih kaznenih djela iste osobe, njegovih suučesnika ili kaznenih djela drugih počinitelja. Ova obavještenja će se prikupljati u vrijeme koje odredi istražni sudac.
(...).
Članak 218.
(1) Kad se okrivljeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kad služio vojsku, odnosno ima li čin pričuvnog mlađeg časnika, časnika ili vojnog djelatnika, vodi li se u vojnoj evidenciji i pri kojem organu nadležnom za poslove narodne obrane, je li odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za koje drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik. Okrivljeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu ili odmah saopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Zatim će se okrivljenom saopćiti zašto se okrivljuje i osnovu dvojbe koji stoje protiv njega, pa će se pitati što ima da navede u svoju obranu, a saopćit će mu se da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
(3) Ako okrivljeni neće uopće da odgovara ili neće da odgovara na postavljena pitanja, poučit će se, ako je potrebno, da time može otežati prikupljanje dokaza za svoju obranu.
(4) Okrivljeni se ispituje usmeno. Pri ispitivanju okrivljenom se može dozvoliti da se koristi svojim zabilješkama.
(5) Pri ispitivanju treba okrivljenom omogućiti da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu.
(6) Kad okrivljeni izvrši svoj iskaz, postavit će mu se pitanja ukoliko je potrebno popuniti praznine ili otkloniti proturječnosti i nejasnost u njegovom izlaganju.
(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje osobnost okrivljenog.
(8) Prema okrivljenom ne smiju se uporabljivati sila, prijetnja ili druga slična sredstva (članak 259. stavak 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.
(9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branitelja ako se izričito odrekao tog prava, i obrana nije obvezna, ako je branitelju uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branitelj nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (članak 168), ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije osigurao prisustvovanje branitelja ili u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (članak 67. stavak 2), osim u slučaju obvezne obrane.
(10) Ako je postupano protivno odredbama st. 8. i 9. ovog članka ili ako izjave okrivljenog iz stavka 9. ovog članka o prisustvovanju branitelja nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se temeljiti sudska odluka.
Članak 363.
Presuda se može pobijati:
- 1)zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka;
- 2)zbog povrede kaznenog zakona;
- 3)zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
- 4)zbog odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinsko-pravnim zahtjevima, kao i zbog odluke o objavljivanju presude preko tiska, radija ili televizije.
Članak 364.
(1) Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji:
(...)
- 8)ako se presuda temelji na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očevidno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.
(...)
- 11)Ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ali ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
(2) Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u tijeku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo obrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
Članak 391.
(1) Protiv presude drugostupanjskog suda dozvoljen je priziv sudu koji odlučuje u trećem stupnju samo u sljedećim slučajevima:
- 1)ako je drugostupanjski sud izrekao smrtnu kaznu ili kaznu zatvora od dvadeset godina, ili ako je potvrdio presudu prvostupanjskog suda kojom je izrečena takva kazna;
(...)".
- 16.Odgovarajuća odredba Pravilnika o načinu vršenja poslova Službe javne sigurnosti ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine", broj 24/77), koji se u vrijeme uzimanja obavještenja od apelanta i drugih optuženih primjenjivao u Republici Srpskoj na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), je član 238. , koji glasi:
"Ovlaštena službena osoba sačinit će službenu zabilješku o pribavljenim obavještenjima ili uzeti izjavu koju potpisuje davalac obavještenja. Kad god to okolnosti omogućuju treba uzeti izjavu napisanu svojeručno od građanina koji daje obavještenja.
Obavještenja dobivena od osobe za koju se pretpostavlja da će u kaznenom postupku biti okrivljena kao i od svjedoka iz čl. 226. i 227. ZKP (privilegirani svjedoci), moraju se fiksirati u odvojenim službenim zabilješkama".
V. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 17.Apelant N. P. u apelaciji od 1. lipnja 2001. godine se žali da su presuda Vrhovnog suda, od 11. travnja 2001. godine, kao i nižestupanjske presude, povrijedile njegovo ljudsko pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obranu. Navodi da dokazni postupak, koji je proveden, nije dao rezultat koji utemeljeno dokazuje da je on počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, da su kao dokazno sredstvo korišteni određeni iskazi pribavljeni nedozvoljenim metodama bez procesnih garancija za obranu, da su u postupku čitane određene zabilješke policije i saslušavani policajci koji su na nezakonit način pribavljali iskaze od njega i to je poslužilo kao jedino dokazno sredstvo; da u materijalu, koji je u tijeku postupka provjeravan, nema argumentirane logičke povezanosti, iz koje bi proizlazila odgovornost za kaznena djela za koja je osuđen.
- 17.
Branitelj apelanta smatra da su i propusti i u osiguravanju procesnih garancija apsolutna povreda prava na obranu, zbog čega se presuda ovakve vrste i težine i ne može donijeti i traži da bude pozvan na sjednicu gdje će navode detaljnije objasniti.
Osim toga, apelant N. P. ponovno je 20. lipnja 2001. godine, zajedno sa N. S. i M. B. , apelaciju dostavio Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine. Predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i preinači odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine, odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine i presudu Okružnog suda Banjaluka broj K-36/97 od 15. srpnja 1999. godine i apelante oslobodi od optužbe ili pak presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelanti predlažu da se, radi neposredne rasprave o pitanjima od značaja za donošenje odluke, zakaže javna rasprava a u slučaju uvažavanja i ukidanja presuda odmah puste na slobodu. Apelanti ističu da su navedenim presudama povrijeđena njihova ljudska prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine iz članka II/1. i 2. toč. (b) i (c) (pravo da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo na pravičan postupak u kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka). Apelanti navode da povreda prava da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni proizlazi iz činjenice da su prilikom saslušanja u Ministarstvu unutarnjih poslova, kada su sačinjene službene zabilješke koje su korištene kao dokaz, bili podvrgnuti mučenju (prijetnja i sila), nehumanom postupku (izvođenje na rijeku Vrbas, prisiljavanje da pišu rukom službene zabilješke u prostorijama Kazneno-popravnog doma, iako su one već bile sačinjene). Smatraju da su odluka Okružnog suda Banjaluka i obje odluke Vrhovnog suda Republike Srpske zasnovane na službenim zabilješkama i informacijama koje su dobivene na način kada su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupku. Nadalje, apelanti navode da su u toku postupka cijenjene samo zabilješke koje su sačinili radnici Ministarstva unutarnjih poslova, dok su službene zabilješke pisane rukom, iako su čitane i korištene, prema nalogu Vrhovnog suda zapečaćene. Apelanti ističu da je Vrhovni sud, na navode apelanata N. S. i M. B. da im je na svojevrstan način iskazivana prijetnja i da je inspektor J. to potvrdio, jednostavno konstatirao da je sve bilo sukladno zakonu i da su njihovi navodi neutemeljeni. Na navod da je na službenoj zabilješci o saslušanju M. B. falsificiran potpis inspektora M. R. , Vrhovni sud, kako navode apelanti, odgovara da taj falsifikat potpisa ništa ne znači jer je M. R. radio u timu sa drugim ovlaštenim službenim osobama i nije bitno tko ga je potpisao. Postupak na koji ukazuju apelanti, rezultirao je sačinjavanjem službenih zabilješki, koje su korištene kao dokaz, ali zbog načina kako su sačinjene, smatraju da nisu mogle predstavljati dokaz na temelju kojeg je donesena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim.
Povredu prava na pravičan postupak u kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka apelanti upravo vide općenito u kvaliteti dokaza na temelju kojih su osuđeni, smatrajući da nije postojalo uporište za to u provedenim dokazima.
- b)Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni je sud, u svojim aktima od 9. travnja 2002. godine i 20. studenoga 2003. godine, dao odgovore da su navodi apelacija u bitnome istovjetni navodima apelanata i njihovih branitelja iz priziva protiv drugostupanjske presude broj Kž-130/00 od 13. srpnja 2000. godine u predmetnoj kaznenopravnoj stvari. Vrhovni sud ističe da su, u obrazloženju pobijane presude, dati odgovori na sve navode. Vrhovni sud smatra da su apelanti imali pravično suđenje u smislu odredbi članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da, otuda, nije povrijeđeno njihovo pravo na obranu, pa predlaže da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
- 18.
VI. Dopustivost
- 19.Sukladno članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 21.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu presudu apelanti su primili 30. travnja 2001. godine i apelacije podnijeli 1. i 20. lipnja 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Imajući u vidu odredbe članka VI/3. (b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Prema članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prizivna se nadležnost Ustavnog suda odnosi na ustavna pitanja i Ustavni je sud nadležan da ocjenjuje je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima.
... "a) Ponižavajući tretman"
Svi apelanti tvrde da je njihovo pravo da se ne bude podvrgnuto mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni povrijeđeno, jer su službene izjave uzete na nezakonit način, prijetnjom, silom i nečovječnim tretmanom. Takav tretman, ako je potkrijepljen dokazima, vodio bi povredi prava da se ne bude podvrgnuto ponižavajućem tretmanu, iz članka II/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2. , što uključuje:
(...)
(b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. "
Članak 3. Europske konvencije glasi:
"Nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. "
Članak 3. Europske konvencije nameće službenim osobama odgovornu zadaću da osobama u pritvoru ne naškode i da ih zaštite (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Kudla protiv Poljske, aplikacija broj 30210. 96, presuda od 26. listopada 2000. godine, stavci 93-94). Međutim, tvrdnja o ponižavajućem tretmanu je ozbiljna stvar, i mora biti potkrijepljena razvidnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Pored toga, tretman mora prouzročiti visok stupanj patnje žrtve da bi se ustanovila povreda članka 3. Europske konvencije. U ovom predmetu, apelanti navode da su odvedeni do rijeke Vrbas i da su bili prisiljeni napisati izjave svojeručno u Kazneno-popravnom domu.
Nijedan apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu koji bi potkrijepili ovu tvrdnju. Također, Ustavni sud smatra da su dokazi, izneseni prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu, nedovoljni da se ustanovi postojanje ovakvog tretmana.
Prema tome, Ustavni sud odbija kao neutemeljene tvrdnje apelanata da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu.
"b) Pravo na pravično saslušanje"
Apelanti se žale da je tijekom postupka pred sudovima Republike Srpske povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje.
Ustavni sud ukazuje da dokaze u predmetima ne procjenjuje, osim do stupnja koji je potreban da se odredi da li su ispoštovana ustavna prava apelanata ili neki drugi ustavni zahtjev.
- 25."Pravo na pravično suđenje" je predviđeno člankom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Stoga je Ustavni sud nadležan preispitati je li pravo zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, na koje se poziva, povrijeđeno.
- 26.Članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira "pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka". Ovo se pravo, prema stavku 1. istog članka, osigurava na najvišoj razini međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema tome i Europske konvencije, koja se, prema stavku 2. istog članka, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda glede članka 6. Europske konvencije odnosi i na članak II/3. (e) Ustava.
- 27.Članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2. , što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u prvoj rečenici predviđa da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š... Ć"
- a)Primjenljivost članka 6. Europske konvencije na kazneni postupak u cjelini
- 28.Svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. travnja 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju se mora procijeniti tijek postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tijekom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tijek postupka (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. prosinca 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštito prava apelanta iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. srpnja 2003. godine).
- 29.Apelanti tvrde da im je uskraćeno pravično saslušanje po dva osnova: prvo, da je pravo da ne inkriminiraju sami sebe bilo povrijeđeno jer su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi koristili izjave apelanata uzete pod prisilom; drugo sudovi su koristili nepouzdane dokaze ili dokaze koji nisu trebali biti korišteni na suđenju.
- 30.Pravo da se neko ne prisiljava da inkriminira samog sebe je osnovni element poimanja pravičnog saslušanja u kaznenim postupcima. Kazneni sud, koji koristi dokaze dobivene prisilom, krši članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. prosinca 1996. godine, RJD 1996-VI, i Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine).
- 31.Međutim, dokazi koji su predočeni Ustavnom sudu ne pokazuju bilo kakvu prisilu, a apelanti nisu pružili bilo kakve pojedinosti o postupku službenika koji je mogao uticati na njihovu volju da ne daju izjave. Ustavni sud odbija tvrdnju da su inspektori, te prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, povrijedili prava apelanata na pravično saslušanje po ovom osnovu.
- 32.Iz dokaza u spisima proizlazi da je Okružni sud u Banjaluci, i pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka glede utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao važnim rasvjetljavanje posto- janja ili nepostojanja dogovora za izvršenje djela među optuženim, sadržaja i plana dogovora, konkretnih uloga i stvarno poduzetih radnji svakog od optuženih, te dinamike zbivanja i krono- logije određenih momenata, namjere i motiva za postupanje i drugih okolnosti koje bolje objašnjavaju kompletan događaj. Kako se radilo o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora teža od dvadeset godina, Sud je primijenio odredbu članka 84. stavak 1. točka 2. ZKP-a i rješenjem od 21. travnja 1999. godine, koje je postalo pravomoćno 17. svibnja 1999. godine, ustvrdio da se u postupku koriste zapisnici i obavještenja koja su optuženi dali organima unutarnjih poslova, a koji su ranije izdvojeni po odredbama članka 83. ZKP-a. Ustavni je sud ocijenio da su navedene okolnosti, koje su se odnosile na potrebu doprinosa razrješenju stvari kao i visinu zaprijećene kazne po zakonu, ispunjavale kriterije propisane člankom 84. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku. Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su dužni ocijeniti kvalitetu dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Tvrdnje apelanata da su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi donijeli pogrešne odluke o činjeničnom stanju ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Po toj osnovi, Ustavni sud odbija navode apelanata o općoj nepravičnosti u suprotnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 33.Što se tiče navoda apelanata da su sudovi svoje odluke temeljili na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su zanemarili odlučne činjenice koje idu njima u prilog, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u svezi apelacija iz članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke redovitih sudova, osim ako odluka redovitog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
- 28.
Prema tome, Ustavni sud nije našao da su povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje.
- 34.Jedan od navoda apelacije od 20. lipnja 2001. godine ukazuje "da je na službenoj zabilješci o saslušanju apelanta M. B. falsificiran potpis inspektora M. R. . Vrhovni sud odgovara da taj falsifikat potpisa ništa ne znači, jer je inspektor M. R. radio u timu sa drugim ovlaštenim službenim osobama, pa nije bitno tko ga je potpisao. Ako je to tako, zašto je onda inspektor M. R. prilikom saslušavanja na glavnom pretresu istaknuo da na toj službenoj zabilješci nije njegov potpis i da je on nije sačinjavao". Vrhovni je sud, u svojoj presudi broj Kž-345/00 od 11. travnja 2001. godine, između ostalog, konstatirao da iz spisa predmeta proizlazi da su obavještenja u vidu izjava optuženih od 30. svibnja 1995. godine (a ona su, kada je u pitanju djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, pravno relevantna) potpisale službene osobe. Što se tiče službene zabilješke od 1. lipnja 1995. godine, koja se odnosi na optuženog M. B. i s tim u vezi žalbeni navod da je na njoj falsificiran potpis službene osobe M. R. , ta zabilješka se i ne odnosi na bilo koje djelo iz osuđujućeg dijela presude, pa je već iz tog razloga ona pravno irelevantna. Naime, evidentno je da su službene osobe organa unutarnjih poslova u predmetnoj stvari radile ekipno po pravilima kriminalističke taktike (proizlazi to iz njihovih iskaza u svojstvu svjedoka) - u smislu odredbi članka 225. stav 1. Pravilnika o vršenju poslova Službe javne sigurnosti, pa je bez značaja tko je od njih tu zabilješku potpisao.
- 35.Međutim, Ustavni sud mora razmotriti utjecaj prihvaćanja navedenih dokaza na pravičnost cjelokupnog saslušanja. S ove točke motrišta, činjenica, ukoliko je došlo do falsificiranja službenog potpisa, koji treba da garantira vjerodostojnost zapisnika, dovodi u dvojbu njegovu pouzdanost. . Sud koji prihvati takav dokaz mora shvatiti da, ukoliko optuženi negiraju navode zapisnika, takav dokaz obično nema značajnu dokaznu vrijednost. Odluka koja se donese na temelju takvog dokaza će, po mišljenju Ustavnog suda, vjerojatno biti nepravična i vjerojatno će dovesti do nepravičnosti saslušanja u cijelosti, što će rezultirati povredom članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, ako su dostupni drugi dokazi koji su potrebni i koji potvrđuju navode o sumnjivom zapisniku, saslušanje u cijelosti može biti pravično sve dotle dok sumnjivi zapisnik ne sadrži jedini ili glavni dokaz na kojem se temelji odluka suda.
- 36.Ustavni sud zapaža da izjava apelanta M. B. od 1. lipnja 1995. godine ne sadrži inkriminirane informacije koje se odnose na njega, jer na taj način ne utiču na njegovo pravo da ne bude inkriminiran, niti se izjava odnosi na dokaze na temelju kojih je u odnosu na njega sud zasnovao svoju odluku. Ustavni sud smatra da su konkretan slučaj u potpunosti razmotrili sudovi koji su rješavali predmet.
- 37.Stoga, Ustavni sud odbija tvrdnju apelanta M. B. da je došlo do povrede njegovog prava na pravično saslušanje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije pozivajući se na točku 37. ove odluke.
VIII. Zaključak
- 38.Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.