USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici, održanoj 27. veljače 2004. godine, donio
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 45/02, rješavajući apelaciju H. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 4. članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 63. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
David Feldman, sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija H. S., iz Vrhpolja, općina Sanski Most, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine.
Odbacuje se apelacija H. S., iz Vrhpolja, općina Sanski Most, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, presude Općinskog suda Sanski Most broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine i rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-21/00 od 19. travnja 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vrhpolja, općina Sanski Most, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 13. kolovoza 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I-21/00 od 19. travnja 2000. godine, presude Općinskog suda broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine i presude Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud, 17. rujna 2001. godine, od Općinskog suda zatražio na uvid spise tog suda u konkretnom sporu, koji su dostavljeni 11. listopada 2001. godine. Ustavni je sud, 22. srpnja 2002. godine, zatražio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda.
- 3.Ustavni je sud, 2. kolovoza 2002. godine, primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
III - Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 4.Općinski je sud, presudom broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, u pravnoj stvari tužitelja R. H., iz Vrhpolja, protiv apelanta radi utvrđivanja prava služnosti, ustvrdio da u korist nekretnina, koje su u posjedu i vlasništvu R. H., pripada pravo služnosti prolaza i prijevoza preko parcela koje su u posjedu apelanta, te da je apelant dužan, u roku od 15 dana, skloniti drvenu ogradu i postavljeno kamenje sa ovog pravca i dozvoliti nesmetan prolaz i prijevoz tužitelju, a pod prijetnjom izvršenja.
- 5.Na temelju navedene presude, povjeritelj R. H. je podnio prijedlog za izvršenje presude 2. veljače 2000. godine. Apelant je, 7. veljače 2000. godine, primio rješenje o izvršenju broj I-21/00 od 19. travnja 2000, a prigovor na ovo rješenje je podnio 17. travnja 2000. godine. Konačno, predložio je da Općinski sud odloži izvršenje zbog revizije koju će naknadno uložiti.
- 6.Općinski je sud donio rješenje broj I-21/00 od 19. travnja 2000. godine i tim rješenjem odbio apelatnov prigovor kao neutemeljen.
- 7.U konkretnom slučaju vrijednost spora je ispod 1.000,00 KM pa, prema članku 364. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dopuštena. Apelant je, 15. siječnja 2000. godine, primio presudu Kantonalnog suda broj Gž-31/99. Obzirom na malu vrijednost spora, odnosno da protiv ove presude revizija nije dopuštena, prema članku 364. Zakona o parničnom postupku, ova je presuda Kantonalnog suda i konačna u redovnom sudskom postupku.
- 8.Pravomoćna je presuda Općinskog suda, broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, izvršena na temelju rješenja tog suda, broj I-21/00.
- 9.Apelant je 9. listopada 2000. godine, pred Općinskim sudom, protiv R. H. pokrenuo parnični postupak broj 461/00 radi određivanja naknade za pravo služnosti, te ukidanja i izmještanja prava služnosti. Općinski je sud u tom postupku, presudom od 31. siječnja 2001. godine, zahtjeve apelanta, kako glavni, tako i alternativni tužbeni zahtjev, odbio kao neutemeljene.
- 10.Obzirom da je Općinski sud u svojoj ranijoj presudi, broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, utvrdio pravo služnosti, odnosno da je služnost utemeljena pravnim poslom za koji je već plaćena naknada, apelantov tužbeni zahtjev, glede plaćanja ove naknade, je odbijen. Zahtjev apelanta da je prestalo pravo služnosti je odbijen kao neutemeljen, jer je o tome odlučeno presudom Općinskog suda broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine. Presuda je izvršena u izvršnom postupku broj I-21/00 preko istog suda, nakon što je nesumnjivo utvrđeno da pravo služnosti nije prestalo. U postupku je, također, utvrđeno da ni apelantov zahtjev za izmještanjem prava služnosti nije utemeljen, jer je Općinski sud to pitanje ranije raspravio presudom broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine. Utvrđeno je u dokaznom postupku da nema drugog pravca kojim bi tuženi R. H. mogao doći do svojih nekretnina, osim pravca kojim ima pravo služnosti preko apelantovih nekretnina. Zbog toga Općinski sud nije, na apelantov zahtjev, ponovno održao ročište na licu mjesta.
- 11.Navedeno činjenično i pravno stanje u ovom sporu i razloge koje je za pobijane odluke dao Općinski sud, u cijelosti je prihvatio i Kantonalni sud u presudi broj Gž- 266/01 od 2. srpnja 2001. godine, odlučujući o prizivu apelanta protiv presude Općinskog suda broj 461/00 od 31. siječnja 2001. godine, kojom je priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu tog suda.
IV - Relevantni propisi
- 12.Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98):
"Članak 55.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.
Članak 57.
Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću.
Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine.
- a)Zasnivanje pravne služnosti pravnim poslom.
Članak 59. stavak 1.
Odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelomično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Članak 60.
Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.
Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.
Članak 63.
Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kad prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.
Članak 64.
Stvarna služnost prestaje:
- 1)ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo;
- 2)ako se ne vrši za vrijeme potrebno za njeno stjecanje dosjelošću;
- 3)ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, i
- 4)ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina."
- 13.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH, broj 42/98):
- 13.
"Članak 7.
Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi utemeljenost zahtjeva.Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.), ali svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.
Članak 63.
Sudac ne može suditi:
- 1.ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;
- 2.ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije;
- 3.ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;
- 4.ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
- 5.ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.
Odredbe točke 4. prethodnog stavka ne primjenjuju se kada se o pravnom lijeku odlučuje u sjednici svih sudaca.
Članak 204.
Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud.
Članak 336. stavak 2. toč. 1. i 2.
Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji:
- 1)ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi;
- 2)ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (člankak 63. stavak 1. toč. 1. do 4.), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 14.Apelant se žali da su mu pobijanim sudskim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na vlasničko-pravnu zaštitu, i pravo na mirno uživanje imovine, koja su zagarantirana svakoj osobi odredbama članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člankom 6. stavak 1. i čl. 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 15.Pobijajući presudu Općinskog suda broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, apelant smatra da je pravo služnosti prestalo, u konkretnom slučaju, primjenom članka 63. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer R. H. ima mogućnost prilaza kući preko drugih nekretnina. Također navodi da je pravo služnosti prestalo i po članku 64. navedenog zakona jer R. H. ima svoje nekretnine preko kojih može doći svojoj kući. Prema apelantovom mišljenju, to je oprečno odredbama čl. 55. i 56. navedenog zakona, prema kojima se stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Apelant također navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari po presudi istog suda broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine.
- 16.Nezadovoljan presudom Općinskog suda broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine i presudom Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine, apelant, pored ostalog, smatra da je presuda Općinskog suda nezakonita i zato što je u njenom donošenju sudjelovao sudac Općinskog suda koji je sudjelovao i u donošenju ranije presude tog suda, broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine, i da je na taj način učinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku (kojim je propisano da bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se po zakonu mora izuzeti). Apelant se također žali da su, presudom broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine, povrijeđene i odredbe čl. 7. i 204. Zakona o parničnom postupku jer Općinski sud nije proveo dokaze koje je on predložio i zbog toga što je presuda sastavljena oprečno članku 320. Zakona o parničnom postupku, obzirom na to da je nerazumljiva i kontradiktorna sama sebi i danim razlozima.
- 17.Apelant smatra, također, da je činjenično stanje u presudi Općinskog suda od 31. siječnja 2001. godine pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je u predmetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tj. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. Ističe da mu je pravo vlasništva oduzeto oprečno čl. 2., 3. i 5. navedenog zakona, tj. da je pravo služnosti ustanovljeno protivno cilju ovog zakona jer R. H. nije potreban put preko njegovih, tj. apelantovih nekretnina, i da je sud pogrešno ustvrdio da vlasnik poslužne nekretnine nema prava na naknadu prema članku 59. stavak 3. ovog zakona, jer mu je tako ograničeno pravo vlasništva. Za navedene tvrdnje apelant nije naveo dokaze niti su dokazi o tome sadržani u prilogu apelacije i spisima sudova.
- 18.Apelant je predložio da Ustavni sud, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, usvoji apelaciju, ukine pobijane sudske odluke, te da predmet vrati Općinskom sudu na meritorno odlučivanje sukladno važećim zakonskim propisima.
- 14.
- b)Odgovor na apelaciju
- 19.Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neutemeljena, odnosno da su, kako prvostupanjska, tako i drugostupanjska presuda zakonite, jer su donesene sukladno važećim propisima. Predlaže se da se apelacija odbije kao neutemeljena.
- 20.Punomoćnik apelanta je, 7. listopada 2002. godine, Ustavnom sudu dostavio svoj komentar odgovora Kantonalnog suda, u kojem je ponovio navode date u apelaciji.
- 19.
VI - Dopustivost
- 21.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
I - Dopustivost apelacije u odnosu na stavak 1. dispozitiva ove odluke
- 24.U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom presuda Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 2. kolovoza 2001. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnio 13. kolovoza 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije utvrđen nijedan od slučajeva iz ovog članka zbog kojeg apelacija u ovom dijelu ne bi bila dopustiva.
II - Dopustivost apelacije u odnosu na stavak 2. dispozitiva ove odluke
- 25.U ovom je predmetu apelant pobijao i drugostupanjsku presudu Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, presudu Općinskog suda broj 193/98 od 24. rujna 1998. godine i rješenje Općinskog suda broj I-21/00 od 19. travnja 1998. godine.
Apelantu je, 15. siječnja 2000 godine, uručena presuda Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, koja je konačna jer je utvrđeno da protiv ove presude nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je u Ustavnom sudu primljena 13. kolovoza 2001. godine, tj. nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. Sukladno navedenim odredbama Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu.
Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ne ispunjava uvjete iz navedenih članova glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 26.Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije odnose na meritum prvostupanjske presude Općinskog suda, broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine, i meritum drugostupanjske presude Kantonalnog suda, broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine. Apelant se žali na povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno na procesne i materijalne povrede zakona u smislu članka 6. Europske konvencije. On također navodi da su navedene presude u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj instanci u osnovi povrijedile parnični postupak iz članka 336. stavak 2. u svezi članka 63. točka 4. Zakona o parničnom postupku, jer je sudac koji je trebao biti izuzet sudjelovao u donošenju pobijanih prvostupanjskih odluka.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
- 27.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije garantiraju "pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi krivičnog postupka" i glasi:
Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
Članak 6. Europske konvencije - Pravo na pravično suđenje u svom relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde."
- 28.Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost predočavanja razloga presude obzirom na to da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33.). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godina, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13 listopada 1986. godine, OI 49,67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. srpnja 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda materijalnog i proceduralnog zakona, sud treba provjeriti je li postupak bio pravičan kao što je navedeno u članku 6. Europske konvencije.
- 29.Prizivna nadležnost Ustavnog suda podrazumijeva ispitivanje navodnog uskraćivanja prava iz članka 6. Konvencije, a ne nezadovoljstvo pojedinca-apelanta nekom sudskom odlukom. U svezi toga, treba naglasiti da apelant, izuzev svog nezadovoljstva pobijanim sudskim odlukama, u konkretnom slučaju, nije Ustavnom sudu predočio vjerodostojne dokaze o povredama njegovih ustavnih prava. Dapače, u dokaznom je postupku pred Općinskim sudom nedvojbeno utvrđeno da je R. H. stekao pravo služnosti na apelantovoj nekretnini pravnim poslom tako što je kupio zemljište, odnosno nekretnine apelantovog brata, a time i stekao pravo služnosti preko njegove nekretnine, jer je na parceli R. H. već bila izgrađena kuća apelantovog brata. Prenošenjem vlasništva parcele i kuće sa apelantovog brata na R. H. na temelju pravnog posla, tj. na temelju kupoprodajnog ugovora, preneseno je i pravo služnosti sukladno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima. Kako je kupoprodajnim ugovorom već isplaćeno pravo služnosti, sudovi su pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo naknade za služnost u korist apelantovih parcela. Prema tome, pravo služnosti je već postojalo i, zato, presude broj P-193/98 od 24. rujna 1998. godine i broj Gž-31/99 imaju samo deklaratorni karakter.
- 30.Glede apelantovih navoda da je učinjena bitna povreda parničnog postupka time što sudovi sudjelovanje istog suca u donošenju prvostupanjskih presuda (broj P-193/98 i P-461/00) nisu ocijenili kao bitnu povredu parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud ističe da drugi postupak, koji je rezultirao presudom broj P-461/00 od 31. siječnja 2001. godine i presudom Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. srpnja 2001. godine, nije prosto nastavak postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine. Ustvari, radi se o dva potpuno odvojena, neovisna sudska postupka. U oprečnom, radilo bi se o svršenoj pravnoj stvari (res iudicata). Samo (isključivo) apelantovo nezadovoljstvo spram pobijanih presuda po toj osnovi, bez navođenja jakog i uvjerljivog dokaza da princip sudske nepristranosti nije ispoštovan, ne može se u okolnostima predmetnog spora smatrati dovoljnim argumentom za pobijanje principa sudske nepristranosti. To također ne može biti pravna osnova za tvrdnju da su zbog toga pobijane presude nezakonite.
- 31.Glede navoda apelanta da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda, u prizivnim postupcima, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je jedino slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, zatim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska i ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, "Službene novine Federacije BiH", broj 43/02).
- 32.Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da su zahtjevi iz apelacije glede prava apelanta na pravično suđenje neutemeljeni.
b) Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
Pravo na mirno uživanje imovine
- 33.Apelant se žali na povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine, koje je zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju garantiraju svakoj osobi unutar Bosne i Hercegovine uživanje ovog prava.
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"3. Katalog prava
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
......
(k) Pravo na imovinu.
....."
Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju, u relevantnom dijelu, glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 34.Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, u osnovi, garantira pravo na imovinu/posjed. On se sastoji od tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, presuda od 20. studenoga 1995. godine, serija A 332. stavak 33.).
- 35.Ustavni sud prvo mora utvrditi koje je od navedenih pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjivo na konkretan slučaj.
- 36.Prilikom odlučivanja koje je od navedenih pravila (članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju) primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da postoje dva različita aspekta ovog slučaja. Kao prvo, slučaj se odnosi na navodni propust organa vlasti da od ometanja pojedinca zaštite apelantovu imovinu, dok se drugi aspekt odnosi na navodnu povredu apelantovih prava na imovinu, koja proizlazi iz odluka sudova kojima se R. H. dopušta korištenje apelantove nekretnine bez plaćanja naknade. Ustavni sud smatra da se takva dodjela prava na apelantovu imovinu može smatrati kao kontrola korištenja imovine i da je treba preispitati na temelju drugog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 37.Na temelju podataka koje je apelant dostavio i činjenica koje su utvrđene pred nadležnim sudovima u presudama br. P-193/98, P-461/00 i I-21/00, utvrđeno je da je R. H. stekao pravo služnosti puta na temelju dosjelosti i zaključenog pravnog posla, tj. zakonito. Slijedi da apelant ni po kojem temelju nema pravo tražiti naknadu za korištenje prava služnosti puta. Osim toga, prijeporno pravo služnosti puta se u okolnostima konkretnog slučaja ne može ukinuti, jer tuženi zakonito koristi ovaj put kao jedini mogući pristup svojoj obiteljskoj kući.
- 38.U konkretnom slučaju, R. H. je zakonito i pravilno stekao pravo služnosti puta što je utvrđeno na temelju pravomoćne presude, donesene sukladno važećem zakonu. Slijedi da je odbijanje apelantovog zahtjeva u odnosu na plaćanje naknade za korištenje puta bilo sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi apelantovog zahtjevom da se utvrdi da je prestalo korištenje prava služnosti puta, Ustavni sud ističe da je apelantov zahtjev odbijen jer su o tom istom zahtjevu odlučili nadležni sudovi u prethodnom parničnom postupku, presudama br. P-193/98 od 24. rujna 1998. godine i br. Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine. Nadležni je sud donio rješenje broj I-21/00 kojim se utvrdilo da nije bilo osnova za izmještanje prava služnosti puta jer je to Općinski sud kao prvostupanjski sud uzeo u obzir. Kantonalni je sud ustvrdio da tuženi R. H. nije mogao koristiti alternativne pravce za pristup svojim nekretninama.
- 39.Uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženi R. H. stekao pravo služnosti puta na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda broj P-193/98 i presude Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, Ustavni sud zaključuje da apelant nema pravo tražiti naknadu jer se ovaj slučaj odnosi na pravo služnosti puta koje je već utvrđeno, a ne na utvrđivanje novog prava. Prema tome, ovdje se radi o utvrđivanju postojećeg prava služnosti puta koje je tuženi R. H. stekao dospjelošću.
- 40.Prilikom razmatranja mjere iz drugog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud mora u okolnostima konkretnog slučaja razmotriti postoji li razumno razmjeran odnos između cilja kojeg treba postići i korištenih sredstava, odnosno je li uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi predmet Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1986, serija A, broj 108. stavak 52). Pri tome, jedan od relevantnih faktora bi mogao biti postojanje adekvatnih proceduralnih mehanizama zaštite pojedinca.
- 41.Ustavni sud smatra da se cilj relevantnih zakonskih propisa, na temelju kojih su donesene pobijane sudske odluke (tj. da se R. H. dopusti pravo korištenja apelantove imovine kao puta do svoje kuće i imovine), u principu, može smatrati legitimnim. Uzimajući u obzir neprijepornu činjenicu da je tuženi R. H. stekao pravo služnosti puta na temelju pravomoćne presude Općinskog suda broj P-193/98 i presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-31/99 od 14. prosinca 1999. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev u ovom dijelu neutemeljen.
- 42.Ustavni sud konstatira da se pobijano pravo služnosti puta ne može ukinuti jer je nužno u predmetnom slučaju i služi zakonitoj svrsi kako je to propisano relevantnim zakonom, a osobito zato što ustanovljeno pravo služnosti pobijanog puta tuženi R. H. koristi kao pristup svojoj kući koju je kupio od apelantovog brata.
- 43.Pod navedenim okolnostima, proizlazi da je uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava podnositelja zahtjeva da koristi svoju imovinu.
Ustavni sud, polazeći od navedenog, zaključuje da nije došlo do povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i apelantovog prava iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
c) Pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana zlouporabe prava
- 44.Ustavni sud primjećuje da apelant, izuzev isključivo svog nezadovoljstva pobijanim odlukama sudova, nije naveo nijednu činjenicu, niti dostavio bilo kakav valjan dokaz o postojanju povrede ovih njegovih prava niti to proizlazi iz dokumenata ovog predmeta.
Obzirom da se apelant pozvao i na povredu čl. 13. i 17. Europske konvencije, Ustavni sud smatra, polazeći od zaključaka koje je usvojio glede razmatranja članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, da nema potrebe razmatrati dio apelacije koji se odnosi na ove odredbe Europske konvencije.
VIII - Zaključak
- 45.Polazeći od navedenog, a imajući u vidu članak 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.