Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 6/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 140/03, rješavajući apelaciju F. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija F. K., iz Banjaluke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-6/02 od 19. veljače 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    F. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa S. M.-B., odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 22. travnja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-6/02 od 19. veljače 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda 19. listopada 2003. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

Odgovor je na apelaciju zatražen 10. prosinca 2003. godine i od Gradske uprave grada Banja Luka.

  • 3.
    Vrhovni je sud 27. studenoga 2003. godine odgovorio na apelaciju, a odgovor je dostavljen apelantu sukladno članku 25. Poslovnika Ustavnog suda.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Nakon smrti N. K. i M. K., bivših nositelja stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, u ulici Rade Vranješević broj 4/III, stan broj 41, apelant je u postupku pred nadležnim organima uprave i Vrhovnim sudom (rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Banja Luka, broj 05-372-57/01 od 24. srpnja 2001. godine, rješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-847/01 od 13. studenoga 2001. godine, i presuda Vrhovnog suda broj U-6/02 od 19. veljače 2003. godine) odbijen sa zahtjevom da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na prijepornom stanu. Ovako je odlučeno s obrazloženjem da je apelant prestao biti članom obiteljskog kućanstva umrlog nositelja stanarskog prava, a i da nije izgubio taj status vlasnik je obiteljske stambene zgrade u Banjoj Luci, u ulici Njegoševa broj 68-f, u kojoj živi i koja predstavlja njegov dom (čl. 12. i 13. Zakona o stambenim odnosima).

IV - Relevantni propisi

  • 6.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 36/89 i "Službeni glasnik RS", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).

"Članak 12.

Građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu.

Član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, kao i osoba koja je prestala biti član toga kućanstva a ostala je u istom stanu (članak 6. stavak 1.) ne može biti istodobno i samostalan nositelj stanarskog prava na drugom stanu.

Zabranjeno je istodobno biti nositeljem stanarskog prava više od jednog stana.

Članak 13.

Ako nositelj stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog obiteljskog kućanstva imaju ili steknu u vlasništvo obiteljsku stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana iseliti iz stana koji koristi i useliti u svoj stan, odnosno stan u vlasništvu maloljetnog člana obiteljskog kućanstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stavka nositelj stanarskog prava sa članovima svog obiteljskog kućanstva dužan je, u roku od 30 dana od dana stjecanja obiteljske stambene zgrade ili stana u vlasništvu, iseliti i predati stan davatelju stana na korištenje odnosno vlasniku stana ili podnijeti dokaze da stan u vlasništvu ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno sa njim stanuju.

Ako nositelj stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stavka, na zahtjev davatelja stana na korištenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti, stambeni organ donijet će rješenje o iseljenju nositelja stanarskog prava sa svim osobama i stvarima.

Članak 22. stavak 1.

Kad nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog obiteljskog kućanstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi obiteljskog kućanstva će sporazumno između sebe odrediti jednu osobu za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje."

Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS", broj 12/94)

"Članak 10.

Upravni se akt može pobijati:

  • 1.
    Što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu ili drugi zakonito doneseni propis ili opći akt;
  • 2.
    Što je akt donio nenadležni organ;
  • 3.
    Što se u postupku koji je aktu prethodio nije postupalo prema pravilima postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak glede činjeničnog stanja.

Nema nepravilne primjene propisa kad je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni na temelju i u granicama ovlasti koje su mu dane pravnim propisima, sukladno cilju u kojem je ovlast dana.

Članak 39.

Zakonitosti pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.

Članak 41. st. 1. i 2.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena. Ako se tužba uvažava, sud poništava pobijani upravni akt."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 7.
      Apelant se žali da je pobijanim upravnim i sudskim odlukama, navedenim u točki 5. ove odluke, povrijeđeno njegovo pravo na dom, koje je svakoj osobi zagarantirano čl. II/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
    • 8.
      Apelant predlaže da se apelacija usvoji i ukinu pobijane odluke upravnih organa i presuda Vrhovnog suda koji su navedeni u predmetu kao i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine odluči da mu se vrati predmetni stan slobodan od osoba i stvari.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 9.
      Vrhovni sud i Gradska uprava Grada Banja Luka poriču navode apelacije i predlažu da se odbije kao neutemeljena.

VI - Dopustivost

  • 10.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 11.
    Člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 12.
    U konkretnom su slučaju, u smislu članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, iscrpljeni svi pravni lijekovi prije podnošenja apelacije.
  • 13.
    Apelant je pobijanu presudu Vrhovnog suda primio 20. ožujka 2003. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 22. travnja 2003. godine, dakle, u roku od 60 dana.
  • 14.
    Na temelju navedenog proizilazi da je apelacija dopuštena.

VII - Meritum

  • 15.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prizivna nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan ispitivati jesu li su redoviti sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje.
  • 16.
    Apelant se žali da je pobijanom presudom Vrhovnog suda, kao i upravnim aktima koji su prethodili upravnom sporu, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na dom, koje je svakoj osobi zagarantirano čl. II/2. i II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije.
  • 17.
    Članak 8. Europske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 18.
    Osnovna je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A br. 297-C, stavak 31).

Važna činjenica za utvrđivanje radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, jeste je li prijeporni stan apelantu predstavljao "dom" sukladno značenju stavka 1. članka 8. ove konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" u smislu poštivanja toga "doma".

Da bi se miješanje smatralo opravdanim, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti pretpostavlja da je: (a) miješanje utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) da zakon o kojemu je riječ bude primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; (c) da zakon bude formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću kako bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A broj 30, stavak 49).

  • 19.
    Čak i ako se ispostavi da je to miješanje sukladno zakonu, i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ukoliko se utvrdi da se time nije "nužno" postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. "Nužno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Europski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. prosinca 1992. godine, serija A broj 251).
  • 20.
    U vezi sa pitanjem može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je apelant odlaskom na rad u inozemstvo 1994. godine prekinuo zajednicu življenja sa svojom majkom i na taj način izgubio svojstvo člana njenog obiteljskog kućanstva, te da mu zato ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem prijepornog stana nakon njene smrti. Na ovakav zaključak upućuju usmeni i pismeni dokazi koji su izvedeni u zakonom predviđenom upravnom postupku pred nadležnim organima uprave, a koje je cijenio i Vrhovni sud u pobijanoj Odluci broj U-6/02 od 19. veljače 2003. godine. Ovakav je zaključak sukladan članku 22. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima koji je u primjeni u Republici Srpskoj. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, svojstvo člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava se cijeni prema okolnostima u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nositeljem stanarskog prava u zajedničkom kućanstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana obiteljskog kućanstva (vidi odluke Ustavnog suda, broj U-1/02 od 26. rujna 2003. godine i broj U-12/01).
  • 21.
    Naime, u postupku pred upravnim organima i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom utvrđeno je da prijeporni stan, u vrijeme smrti apelantove majke, koja je bila nositeljem stanarskog prava nakon smrti apelantovog oca, nije bio apelantov dom. Apelantov dom, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u stvarnosti predstavlja njegova obiteljska stambena zgrada koja se nalazi u Banjoj Luci, u Njegoševoj ulici broj 68 F, a koja nije bila predmetom postupka u konkretnoj pravnoj stvari.
  • 22.
    Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da je pobijana presuda Vrhovnog suda donesena sukladno zakonitom cilju i da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite prava zakonitog vlasnika prijepornog stana, pa nije došlo do povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine ni članka 8. Europske konvencije, niti bilo kojeg drugog ustavnog prava. Zbog toga Ustavni sud nije razmatrao druge aspekte članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glede apelantovih navoda, kao ni zahtjev za donošenjem privremene mjere.

VIII - Zaključak

  • 23.
    Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 24.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.