Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 19. travnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 36/03, rješavajući apelaciju N. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Usvaja se apelacija N. S.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. prosinca 2002. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu na žuran ponovni postupak, sukladno članku 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda.

Kantonalnom sudu u Sarajevu se nalaže da, sukladno članku 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama glede sprovođenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    N. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 10. veljače 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. prosinca 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu i Privredne banke Sarajevo d.d., kao sudionika u postupku, zatraženo je 20. veljače 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni je sud u Sarajevu dostavio odgovor na apelaciju 3. ožujka 2004. godine.
  • 4.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Sarajevu je 17. ožujka 2004. godine dostavljen apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je uposlena kod Privredne banke Sarajevo d.d. (u daljnjem tekstu: Privredna banka) od 15. studenoga 1979. godine. Na temelju nalaza liječnika specijaliste, otvoreno joj je porodiljsko odsustvo sa posla 3. travnja 2000. godine. Privredna je banka apelantici vršila obračun i isplaćivala naknadu plaće za porodiljsko odsustvo u trajanju od šest mjeseci, sve do 11. listopada 2000. godine, od kada je prekinula sa isplatom. Zbog toga je apelantica podnijela tužbu 7. svibnja 2001. godine Općinskom sudu I Sarajevo, tražeći da taj sud obveže Privrednu banku da joj isplati naknadu plaće zbog porodiljskog odsustva sa posla za još šest mjeseci, u ukupnom iznosu od 5.807 konvertibilnih maraka.
  • 7.
    Nakon okončanog prvostupanjskog postupka, presudom Općinskog suda I Sarajevo broj Pr-197/01 od 5. prosinca 2001. godine, obvezana je tužena Privredna banka da apelantici, kao tužiteljici u toj parnici, isplati naknadu plaće za porodiljsko odsustvo za razdoblje od šest mjeseci u ukupnom iznosu od 5.803,44 konvertibilne marke sa zakonskom zateznom kamatom.
  • 8.
    Protiv navedene presude tužena je Privredna banka uložila priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je, svojom presudom broj Gž-421/02 od 16. prosinca 2002. godine, uvažio priziv, preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda I Sarajevo i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Odluka drugostupanjskog suda se temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalni propis. Stav drugostupanjskog suda jeste da je prvostupanjski sud na odnosni činjenični supstrat morao primijeniti odredbu članka 25. Zakona o zaštiti obitelji sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98), a ne odredbe Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00), kako je to učinio prvostupanjski sud.
  • 9.
    Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. prosinca 2002. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/99)

Članak 62. stavak 1. glasi:

"Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, uposlenik ima pravo na naknadu plaće, sukladno zakonu."

  • 11.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 32/00)

Članak 27. stavak 1, u relevantnom dijelu, glasi:

"Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno."

  • 12.
    Zakon o zaštiti obitelji sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98)

Članak 25. stavak 2., u relevantnom dijelu, glasi:

"Naknada... isplaćuje se u periodu od šest mjeseci od dana porođaja neovisno od duljine trajanja porodiljskog odsustva utvrđenog zakonom."

  • 13.
    Zakon o socijalnoj skrbi, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 16/00)

Članak 93., u relevantnom dijelu, glasi:

"Naknada plaće ženi-majci sukladno ovom zakonu isplaćuje se za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva počevši od dana poroda, a koje je propisano propisima kojima se reguliraju radni odnosi."

Članak117., u relevantnom dijelu, glasi:

"Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti... Zakon o zaštiti obitelji sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98)."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelantica navodi da joj je pobijanom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i, kako apelantica navodi, pravo na "jednakost građana pred zakonom i ustavom". Apelantica se, nadalje, žali da je Kantonalni sud u Sarajevu svojom odlukom trebao odbaciti priziv tuženog, jer je, navodno, uložena nakon proteka zakonskog roka za priziv, te da je pogrešno tumačio materijalno-pravni propis iz članka 55. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine odluku Kantonalnog suda.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 15.
      U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud Sarajevo navodi da je apelacija neutemeljena, te da Sud ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju pobijane presude.

VI - Dopustivost

  • 16.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-421/02 od 16. prosinca 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelantica je podnijela apelaciju 10. veljače 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, što znači da apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 21.
    Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu.

(...)."

  • 22.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 23.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelantica titular prava koja potpadaju pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 24.
    Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenoga 1983., serija A br. 70, točka 48.) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. studenoga 1995., serija A br. 332, točka 31.). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelantica tvrdi da joj je uskraćeno, predstavlja "opravdano očekivanje", odnosno zaštićeni posjed ukoliko se temelji na valjanom pravnom osnovu.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva istog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stavak 51).
  • 26.
    U odnosnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Kantonalnog suda Sarajevo, kojom se onemogućuje apelantici pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, nedvojbeno predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelantice na njeno mirno uživanje. Ovo zbog toga, jer je pobijanom odlukom meritorno, na pravomoćan način, odlučeno da apelantici ne pripada pravo na navedenu naknadu plaće. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 27.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li navedeni sud opravdano lišio apelanticu posjeda naknade plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva. To može biti slučaj samo ako je onemogućavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno principu proporcionalnosti.
  • 28.
    Razmatrajući pitanje je li pobijana odluka Kantonalnog suda Sarajevo utemeljena na zakonu, Ustavni sud primjećuje da je navedeni sud na utvrđeno činjenično stanje od prvostupanjskog suda primijenio odredbu članka 25. stavak 2. Zakona o zaštiti obitelji sa djecom. Navedenim je propisom određeno da se ženi-majci isplaćuje naknada u razdoblju od šest mjeseci od dana porođaja, neovisno od duljine trajanja porodiljskog odsustva utvrđenog zakonom. Kako je apelantica, smatra taj sud, primala predmetnu naknadu u trajanju od šest mjeseci, to je njen zahtjev za isplatom naknade za narednih šest mjeseci neutemeljen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud primijenio odredbu koju nije trebao primijeniti, jer je navedeni Zakon o zaštiti obitelji prestao važiti 15. kolovoza 2000. godine, donošenjem novog Zakona o socijalnoj skrbi, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom. Naime, člankom 117. navedenog zakona određeno je da danom stupanja na snagu tog zakona, u roku od osam dana od dana objavljivanja, prestaje, između ostalih, važiti i Zakon o zaštiti obitelji sa djecom, kojeg je Kantonalni sud primijenio u odnosnom slučaju, a pobijana je presuda donesena 16. prosinca 2002. godine.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 93. Zakona o socijalnoj skrbi, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom propisano da se naknada plaće ženi-majci isplaćuje za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, počevši od dana poroda, a čija duljina je određena odredbom članka 27. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - na razdoblje od godinu dana. Dakle, kako je apelantici navedena naknada plaće isplaćena za razdoblje od šest mjeseci, a ne za godinu dana, nedvosmisleno proizlazi da se presudom Kantonalnog suda Sarajevo apelantica lišava prava na uživanje šestomjesečne naknade plaće. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je šestomjesečna naknada plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva "opravdano očekivana" imovina utemeljena na zakonu i da lišavanje mogućnosti uživanja apelantice u svojoj imovini, donošenjem pobijane presude, nije predviđeno zakonom u obliku kako je to rezultiralo pobijanom presudom.
  • 30.
    Pored toga, neprijeporno je da ne postoji javni interes na temelju kojega bi Kantonalni sud Sarajevo apelantici onemogućio uživanje njene imovine, s obzirom na činjenicu da je ona u prijepornom odnosu sa svojim poslodavcem koji ne obavlja djelatnost od javnog interesa, niti takav interes zastupa.
  • 31.
    Nadalje, pored navedenog, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije vodio dovoljno računa niti o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "osobni i neumjeren teret" (vidi primjerice Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986., sup. cit. paragraf 46. i 50). Ustavni sud, zato, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, obzirom i na nepostojanje javnog interesa, na apelanticu prenesen neprimjereno opsežan teret u vidu lišavanja prava na naknadu plaće u traženom iznosu u odnosu na njenog poslodavca.
  • 32.
    Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud Sarajevo pobijanom presudom povrijedio apelantičino pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.