Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3648/08 (Mesna industrija „G.I.P.I.“ DOO Čitluk)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o izmjenama carinskog zakona · čl. 249
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama carinskog zakona · čl. 249
- Carinski zakon · čl. 249
- Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3648/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3648/08, rješavajući apelaciju Mesne industrije „G.I.P.I.“ DOO Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesne industrije „G.I.P.I.“ DOO Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1855/03 od 22. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva Finansija broj 07-UP/II-05-360/03 od 14. maja 2003. godine i Rješenja Carinarnice Mostar broj 09.1203.UP-I-3156/02 od 3. oktobra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesna industrija „G.I.P.I.“ DOO Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, koga zastupa Nikola Sivirić, advokat iz Čitluka, podnio je 20. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1855/03 od 22. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva Finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-UP/II- 05-360/03 od 14. maja 2003. godine i Rješenja Carinarnice Mostar (u daljnjem tekstu: Carinarnica) broj 09.1203.UP-I-3156/02 od 3. oktobra 2002. godine.
2. Prema stanju spisa, Rješenjem Carinarnice broj 09.1203.UP-I-3156/02 od 3. oktobra 2002. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj 07-UP/II-05-360/03 od 14. maja 2003. godine, apelant je obavezan da za robu ocarinjenu po JCI broj 7719 od 23. marta 2002. godine, uplati iznos od 79.440,00 KM na ime nenaplaćene posebne pristojbe (prelevmana).
3. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 07-UP/II-05-360/03 od 14. maja 2003. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-1855/03 od 22. septembra 2008. godine.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je prema JCI broj 7719 od 23. marta 2002. godine, apelant uvezao 39.720 kg smrznutog pilećeg separata, na koju robu je plaćena carina, ali nije obračunata i plaćena posebna pristojba (taksa). U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00, 15/01 i 33/01, u daljnjem tekstu: Odluka), propisano da će se ta odluka primjenjivati u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine, te je zaključio da je, prema tome, postojala obaveza apelanta, koji je izvršio uvoz navedene robe 23. marta 2002. godine, da na kilogram uvezene robe plati 2,00 KM posebne takse, kako je to propisano tačkom II pomenute Odluke. Budući da je tačkom III navedene Odluke, određeno da obaveza plaćanja takse nastaje i ista se plaća na način i po postupku po kojem se utvrđuje i plaća carina na proizvode koji se uvoze, Vrhovni sud je zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su obavezali apelanta da naknadno uplati posebnu taksu.
5. Naime, Sud je istakao da se, prema odredbama člana 1. stav 1. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 21/98, 34/00 i 10/02, u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici), carinski propisi sastoje od tog zakona, te zakona i propisa koje usvoji Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Vjeće ministara i Entiteti, što znači da se u pogledu naknadnog obračuna i naplate carine i ostalih uvoznih pristojbi, što je u konkretnom slučaju i posebna taksa, suprotno apelantovom prigovoru, primjenjuju i odredbe člana 249. Carinskog Zakona („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97, u daljnjem tekstu: Carinski zakon), jer iste nisu prestale da važe stupanjem na snagu Zakona o carinskoj politici. Nadalje, Sud je naveo da je predmetnim odredbama Carinskog zakona propisano, da ako carina i ostale uvozne pristojbe budu plaćene u manjoj ili većoj svoti, carinarnica mora u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije naknadno obračunati carinu i ostale uvozne pristojbe i donijeti rješenje o naplati ili vraćanju carine i ostalih uvoznih pristojbi. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ, suprotno tvrdnjama apelanta, u zakonom propisanom roku od godinu dana, pravilno izvršio naknadni obračun posebne pristojbe prema propisu koji bio na snazi na dan carinjenja robe. Zaključivši da se u predmetnom slučaju naknadni obračun posebne pristojbe i nalog za njenu uplatu temelji na ovlaštenju Carinarnice iz člana 249. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona, Vrhovni sud je konstatovao da su neosnovani prigovori apelanta da Carinarnica nije bila nadležna da naknadno obračuna posebnu pristojbu, kao i prigovor da u postupku donošenja prvostepenog rješenja povrijeđena pravila upravnog postupka. Takođe, Vrhovni sud je istakao da zakonitost i pravilnost osporenog rješenja nije dovedena u sumnju ni tvrdnjama iz tužbe da su Ministarstvo, a kasnije i Carinske uprave donijeli tumačenja da se na tu vrstu robe ne plaća posebna pristojba, navodeći da su ta tumačenja u suprotnosti sa zakonom i podzakonskim aktom, s obzirom da je nadležni organ na osnovu zakonskih ovlaštenja donio navedenu Odluku, koja predstavlja pozitivni propis koji su carinski ograni morali primjeniti, što su i učinili bez obzira na data tumačenja od neovlaštenih organa.
6. Apelant se žali da je osporenim odlukama pogrešno primjenjeno materijalno pravo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant se žali i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati posebnu pristojbu (prelevman), ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi, da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava, ukoliko nije bilo arbitrarnosti u njegovoj primjeni (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene carinskog zaknodavstva, odnosno relevantnih odredaba Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 21/98, 34/00 i 10/02), Carinskog zakona („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97) i Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00, 15/01 i 33/01), pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu takođe moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant se žali i na povredu prava prava na zabranu diskiriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evrospke konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović