Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/10 (Dubrava Vino d.o.o. Čapljina)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1368/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1368/10, rješavajući apelaciju „Dubrava vino“ d.o.o. Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Dubrava vino” d.o.o. Čapljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 005616 08 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 005616 08 Pz od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps 005616 06 Ps od 26. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Dubrava vino“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 005616 08 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 005616 08 Pz od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps 005616 06 Ps od 26. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps 005616 06 Ps od 26. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 005616 08 Pz od 7. maja 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime naknade štete isplati iznos od 2.432,766,00 KM sa kamatom, počev od 22. februara 2006. godine, i troškovima postupka. Obavezan je apelant da isplati tuženoj na ime troškova postupka iznos od 1.560,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije sporno da je organ tužene - Porezna uprava Federacije BiH rješenjem od 25. februara 2000. godine apelantu privremeno zabranio obavljanje djelatnosti do donošenja pravosnažnog rješenja o prekršaju ili zaštitnoj mjeri, da je navedeno rješenje potvrđeno Presudom Vrhovnog suda broj U-1144/00, kao i da je rješenjem o oduzimanju robe od 28. marta 2000. godine apelantu kao vlasniku zatečene robe i materijala u iznajmljenim poslovnim skladištima «Hepok» d.d. Mostar privremeno oduzeta roba do pravomoćnosti rješenja o izvršenom prekršaju. Općinski sud je, dalje, naveo da je organ tužene utvrdio da poreski obveznik-apelant nije postupio u smislu odredbe člana 108. Zakona o preduzećima («Službene novine Federacije BiH» broj 2/95), kao i čl. 18. i 19. Zakona o posebnom porezu na alkohol prema kojem je bio dužan Poreznoj upravi prijaviti djelatnost proizvodnje, mjesto i lokaciju proizvođačkih i uvoznih konsignacionih skladišta etil-alkohola, destilata i alkoholnih pića u roku od osam dana prije puštanja skladišta u promet. Također je navedeno da je organ tužene utvrdio da apelant nema dokumentaciju o porijeklu, nema evidenciju o utrošku sirovina za proizvodnju, te evidenciju o stvarnim zalihama a što je dužan imati prema odredbi čl. 21. i 22. Zakona o posebnom porezu na alkohol i alkoholna pića, te je, u smislu člana 24. Zakona o Poreskoj upravi Federacije BiH («Službeni list Federacije BiH» br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 i 27/12), doneseno rješenje o privremenom oduzimanju robe.

4. Među strankama, kako je dalje naveo Općinski sud, nije sporno da nije vođen prekršajni postupak po konačnom rješenju o privremeno oduzetoj robi. Međutim, iz Rješenja Općinskog suda Čapljina broj Pk-4703 od 14. marta 2005. godine (postalo pravomoćno 29. marta 2005. godine) proizlazi da je odbačen optužni prijedlog Općinskog tužilaštva protiv apelanta i odgovornih lica zbog osnovane sumnje da su počinili privredni prestup, jer je optužni prijedlog podnesen nakon isteka tri godine od počinjenog privrednog prestupa. Općinski sud je citirao odredbu člana 168. Zakona o prekršajima kojim se povređuje federalni propis («Službene novine Federacije BiH» br. 9/96 i 29/00) i kojim je propisano da lice kome je u prekršajnom postupku neopravdano izrečena novčana kazna, zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili oduzimanja imovinske koristi ima pravo na povrat […]oduzete imovinske koristi (povrat novčanog iznosa). Također je citiran član 169. istog zakona kojim je propisano da pravo na povrat novčanog iznosa prestaje ako je zahtjev za povrat podnesen nakon isteka šest mjeseci od dana prijema pravosnažnog rješenja o obustavi postupka […].

5. S obzirom na to da je rješenje Općinskog suda u Čapljini kojim je odbačen optužni prijedlog protiv apelanta i njegovih odgovornih lica postalo pravomoćno 29. marta 2005. godine, čime je pokrenuti postupak za privredni prijestup obustavljen, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je apelant bio dužan da u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti rješenja podnese zahtjev za povrat oduzete robe (vina i vinskog destilata) a što nije učinio ni do dana podnošenja tužbe sudu (23. februara 2006. godine) kako je to propisano Zakonom o prekršajima kojima se povređuje federalni propis.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na odredbu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 9. Zakona o upravi u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 28/97 i 26/02) neosnovani. Naime, za postojanje odgovornosti po osnovu oba propisa, kako je pojasnio sud, potrebno je postojanje kumulativnih uslova a to su nezakonit ili nepravilan rad lica ili organa koji vrše službu ili djelatnost, postojanje štete i da je šteta pričinjena u vezi sa vršenjem službe ili djelatnosti. U konkretnom slučaju radnici tuženog organa (Poreske uprave) su postupali upravo po pravilima struke i u njihovom radu nema nikakvog nezakonitog ili nepravilnog rada. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, nema ni štete u smislu čl. 154. i 158. ZOO, jer sve da je apelant i pretrpio štetu, ona je nastala njegovom krivicom a iz razloga koji su navedeni u rješenjima Poreske uprave.

7. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 005616 08 Rev od 15. decembra 2009. godine reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 172. stav 1. ZOO kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, kao i odredbu člana 9. Zakona o upravi u FBiH kojom je regulisano da Federacija[…] odgovara za štetu koju tijelo uprave nanese građaninu, pravnoj osobi ili drugoj osobi nezakonitim ili nepravilnim radom. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da citirane zakonske odredbe na koje se apelant poziva upravo ukazuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva. Pod nepravilnim radom smatra se postupanje suprotno opštim pravnim načelima i pravilima struke, te su, po ocjeni i Vrhovnog suda, radnici Poreske uprave upravo postupali po pravilima struke i u njihovom radu nema nezakonitosti i nepravilnog rada, te nama ni štete u smislu čl. 154. i 158. ZOO a ako je apelant i pretrpio štetu, ona je nastala njegovom krivicom zbog razloga navedenih u rješenju Poreske uprave. Vrhovni sud je na kraju istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja Općinskog suda u Čapljini od 14. marta 2005. godine, kojim je odbačen optužni prijedlog protiv apelanta i njegovih odgovornih lica, čime je pokrenuti postupak za privredni prestup obustavljen u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja (29. marta 2005. godine), bio dužan podnijeti zahtjev za povrat oduzete robe (vina i vinskog destilata), što nije učinio ni do dana podnošenja tužbe sudu a što je uticalo na postojanje apelantove krivnje ukoliko je na taj način pretrpio štetu.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je nezadovoljan primjenom materijalnog propisa od redovnih sudova, navodeći da je proizvoljno primijenjen član 168. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi. Apelant smatra da se navedeni propis nije mogao primijeniti, jer nije vođen prekršajni postupak protiv njega a redovni sudovi su izveli pogrešan zaključak o neodgovornosti tuženog za naknadu štete i tako ga onemogućili u zaštiti prava koja mu pripadaju prema pravilima ZOO i Zakona o upravi FBiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/10 (Dubrava Vino d.o.o. Čapljina) | Sudska praksa | Aktio