Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-89/03 («Alis-komerc» Sarajevo)
Odluka donesena 20. 12. 2003.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Uporedive situacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Didier Maus
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama carinskog zakona
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 54
- Odluka o izmjenama i dopunama poslovnika Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 54
- Zakon o izmjenama i dopunama carinskog zakona
- Carinski zakon
Predmeti (1)
U-89/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
20. 12. 2003.
Tekst odluke
Predmet broj U 89/03 Apelacija Društva jednog lica «Alis-komerc» iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se kao neosnovana apelacija Društva jednog lica «Alis-komerc» iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Društvo jednog lica «Alis-komerc» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 23. septembra 2003. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora.
3. Odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Ustavni sud je primio 25. septembra 2003. godine.
4. Odgovor na apelaciju Ustavni sud je 29. oktobra 2003. godine, u skladu sa članom 20. stav
2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je podnio Carinarnici Sarajevo, 20. novembra 2000. godine, preko ovlaštene špedicije DTS «Šped» – d.o.o. Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji UCD br. 23932 od 8. decembra 1997. godine, u vrijednosti od 2.604,00 KM.
7. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5705/00 od 21. novembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan, pozivajući se na član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona i člana 217. Zakona o carinskoj politici, koji propisuju da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u predmetnom slučaju, podnesen nakon isteka roka.
8. Apelant, nezadovoljan navedenim rješenjem, uložio je žalbu nadležnom drugostepenom organu.
9. Federalno ministarstvo finansija je, rješenjem broj 05-UP/II-05-1552/01 od 19. februara 2001. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja Carinarnice Sarajevo.
10. Apelant je, tužbom podnesenom Vrhovnom sudu, pokrenuo upravni spor protiv akta broj 05-UP/II-05-1552/01 od 19. februara 2001. godine, protiv tuženog Federalnog ministarstva finansija, tražeći da taj sud donese odluku kojom će tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti.
11. Vrhovni sud je, presudom broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine, ustanovio da je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Stoga je taj sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja broj 05-UP/II-05-1552/01 od 19. februara 2001. godine.
12. Vrhovni sud je, presudom broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine, ustanovio da su oba upravna organa pravilno odbila apelantov zahtjev jer je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Vrhovni sud je, stoga, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija.
IV. Relevantni propisi
13. Carinski zakon («Službene novine Federacije BiH», broj 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). «Član 249. stav 1. tačka 2.
(1) Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (....)
2) podnositelj deklaracije može u roku godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine».
Zakon o carinskoj politici («Službeni glasnik BiH», broj 21/98) «Član 217.
1. Ovaj zakon, uključujući i njegove Priloge, u cijelosti je obavezujući i izravno se primijenjuje u oba entiteta
2. Propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta, a koji su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, smatraju se nevažećim.
3. Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku BiH» i isti će se objaviti u službenim glasilima entiteta.
4. Danom primjene ovog zakona prestaje da važi Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 1/97, 8/98 i 12/98).
5. Zakon se primjenjuje od 1. januara 1999. godine».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. novembra 2000. godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija broj 05-UP/II-05-1552/01 od 19. februara 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2001. godine.
15. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu po UCD-u broj 23932 od 8. decembra 1997. godine u iznosu od 2.604,00 KM i utvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na temelju odredbi koje nisu bile primjenjive za robu uvezenu od 1997. godine.
16. Apelant se žali i na povredu njegovog prava na nediskriminaciju zajamčenog članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant se žali da je doveden u nejednak položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je oduzet po istom osnovu kao i njemu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je, 25. septembra 2003. godine, dostavio odgovor u kojem je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u presudi broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine. Vrhovni sud nalazi da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Vrhovni sud smatra da su neutemeljeni prigovori apelanta da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine, s obzirom da je zahtjev za povrat plaćene posebne pristojbe podnesen nakon proteka materijalno-pravnog prekluzivnog roka, čijim je protekom prestalo i samo pravo na povrat.
18. Vrhovni sud smatra da apelaciju iz navedenih razloga treba odbiti kao neosnovanu.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Evropskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
21. U ovom predmetu osporena je presuda Vrhovnog suda broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine protiv koje nema daljnjih redovnih pravnih lijekova.
22. Postupak pred Ustavnim sudom je u ovom predmetu pokrenut 27. juna 2001. godine. Imajući u vidu da je Vrhovni sud osporenu presudu donio 10. maja 2001. godine, očigledno je da je apelacija podnesena u predviđenom vremenskom roku.
23. Apelacija je, s obzirom na navedeno, dopustiva.
VII. Meritum
24. Ustavni sud u ovom predmetu treba ispitati da li se presudom Vrhovnog suda broj U-233/01 od 10. maja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, krši apelantovo ustavno pravo zagarantirano članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
26. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. utvrđuje da se prava i slobode, zaštićeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. posebno se štiti pravo na imovinu.
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavu. Država, između ostalog, ima pravo da kontrolira korištenje imovine u skladu sa općim interesima, donoseći zakone potrebne u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni.
28. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog preduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa izuzetak za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa.
29. Ustavni sud ističe da nametanje obaveze apelantu, po osnovu posebnih pristojbi, ima pravni osnov u Carinskom zakonu.
30. Tačno je da se u ovom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. U pogledu ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaći da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na arbitraran i proizvoljan način.
31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine nisu povrijeđeni.
32. Član 14. Evropske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: “Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
33. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio izložen diskriminacijskom postupanju protivno članu 14. Evropske konvencije ili članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
34. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić