USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1948/06, rješavajući apelaciju Đurđice Novotni, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Valerija Galić, potpredsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Đurđice Novotni.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Đurđice Novotni podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Đurđica Novotni (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine. Apelantica je 9. augusta 2006. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), zatraženo je 12. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Ministarstvo, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) su 27. jula i 17. augusta 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je 7. januara i 5. marta 2008. godine zatražio na uvid spis Uprave broj 23/1-372-980/98, te spise Kantonalnog suda broj U-314/01, U-469/03 i U-900/04. Uprava je 23. januara 2008. godine dostavila traženi spis predmeta. Kantonalni sud je 15. i 18. januara 2008. godine dostavio spise predmeta broj U-314/01 i U-900/04, dok je za dostavu spisa predmeta broj U-469/03 uputio Ustavni sud da se obrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) jer se navedeni spis nalazi zbog žalbe pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je 5. marta 2008. godine zatražio od Vrhovnog suda dostavu spisa broj U-469/03, koji je Vrhovni sud dostavio 14. marta 2008. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. aprila 2008. godine.
- 6.Ustavni sud je u smislu člana 93. Pravila Ustavnog suda odbio apelanticin zahtjev za izuzeće sutkinje Seade Palavrić u odlučivanju o predmetnoj apelaciji zbog toga što apelantica osim svojih paušalnih navoda nije Ustavnom sudu dostavila dokaze kojima potkrepljuje svoje navode o pristranosti spomenute sutkinje.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Apelantica je 12. juna 1998. godine Upravi podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u ulici Gajev trg broj 1/1, navodeći da je član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
- 9.Uprava je Zaključkom broj 23/1-372-980/98 od 16. oktobra 1998. godine odbacila apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana zbog nenadležnosti organa. Iz obrazloženja Zaključka proizlazi da je apelanticin zahtjev odbačen zbog toga što predmetni stan, nositeljice stanarskog prava N. M., vlasništvo općine Centar, nije proglašen napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 8/92, 16/94 i 9/95).
- 10.Rješenjem Uprave broj 23/1-372-980/98 od 14. novembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4075/00 od 22. marta 2001. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed.
- 11.Protiv drugostepenog rješenja apelantica je 4. maja 2001. godine podnijela tužbu koju je Kantonalni sud Presudom broj U-314/01 od 8. novembra 2001. godine uvažio i poništio rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, te predmet vratio na ponovni postupak.
- 12.U obrazloženju presude se navodi da je prema stanju spisa predmeta utvrđeno da je apelanticina majka, N. M., nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Gajev trg broj 1 prema Ugovoru o korištenju stana od 31. jula 1989. godine, na koju je stanarsko pravo prešlo nakon smrti njene majke Z. M., a po Rješenju Skupštine općine Centar Sarajevo, Komisije za dodjelu stanova od 17. augusta 1988. godine. Dalje je utvrđeno da je apelanticina majka za života zaključila ugovor o zamjeni predmetnog stana za stan u ulici Prijedorska broj 40, nositeljice stanarskog prava J. R. Konstatirano je da ugovora o zamjeni nema u spisu. Istaknuto je da se u spisu nalazi i Odluka Radničkog savjeta "Sarajevske pivare", broj 3290-1/90 od 3. aprila 1990. godine, kojom daju saglasnost za zamjenu njihovog stana u ulici Prijedorska broj 40, te Rješenje Općine Centar, broj 07/B-1-372-118/92 AN/ŠM od 1. aprila 1992. godine, kojim se daje saglasnost na ugovor o zamjeni koji je zaključen 22. februara 1990. godine, te da se iz rješenja vidi da je nesporno da su stranke realizirale zamjenu. Također je utvrđeno da je apelanticina majka umrla 11. juna 1991. godine, što se vidi iz Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj O-1310/91 od 1. augusta 1991. godine, kojim je zakonskom nasljednicom iz prvog nasljednog reda proglašena apelantica kao njena kćerka. Kantonalni sud je našao da se u spisu nalazi i apelanticina molba za sklapanje ugovora o korištenju stana za stan u ulici Prijedorska broj 40 od 8. februara 1999. godine, te Uvjerenje PU Ilidža iz kojeg se vidi da je apelantica 1. jula 1982. godine prijavljena na adresi Gajev trg broj 1, a od 6. novembra 1998. godine na Ilidži u ulici Sestara Elčić broj 19.
- 13.Kantonalni sud je našao da se tužbom osnovano ukazuje da je osporeni akt proturječan sam sebi jer odbija žalbu i potvrđuje prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat stana, jer njena majka nije posjedovala ugovor o korištenju stana, a također nije proveden ni jedan dokaz kojim bi se utvrdilo je li apelantica član porodičnog domaćinstva svoje majke. Dalje je Kantonalni sud našao da se u osporenom aktu konstatira da je apelanticina majka nositeljica stanarskog prava po osnovu ugovora o korištenju stana, ne utvrđujući je li apelantica član porodičnog domaćinstva svoje majke prema članu 1. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/1, 38/98, 12/99, 27/99 i 43/99). Utvrđeno je da nije razmatrana ni bitna činjenica kada je stan napušten, odnosno je li apelantica lice koje ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koju je neophodno utvrditi u ponovnom postupku imajući u vidu činjenicu da je saglasnost Općine Centar Sarajevo, davaoca stana na korištenje, data 1. aprila 1992. godine, što je potrebno utvrditi u ponovnom postupku. Prema mišljenju Kantonalnog suda potrebno je utvrditi i je li apelantica stan napustila između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, te smatra li se izbjeglicom i raseljenim licem, a posebno je li u momentu smrti svoje majke bila član njenog porodičnog domaćinstva.
- 14.U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-980/98 od 3. aprila 2002. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed.
- 15.Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-2343/02 od 2. jula 2002. godine, poništeno je prvostepeno rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da se uvidom u spise predmeta vidi da je prvostepeni organ, rješavajući o apelantičinom zahtjevu odbio njen zahtjev, primjenjujući član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) zbog toga što je apelanticina majka zaključila ugovor o zamjeni stana sa J. R., nositeljicom stanarskog prava u ulici Prijedorska broj 40 i ušla u posjed tog stana tokom 1989. godine, što je svojom izjavom potvrdila apelantica na usmenoj raspravi održanoj 22. marta 2002. godine, da bi nakon majčine smrti u junu 1991. godine preselila u Sokolović-Koloniju u ulicu Sestara Elčić broj 19 i da u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine nije napuštala Sarajevo, čime je izgubila status raseljenog lica. Na osnovu toga je prvostepeni organ utvrdio da apelantica nije lice iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da joj ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
- 16.Drugostepeni organ je našao da se takvo prvostepeno rješenje ne može prihvatiti kao pravilno i na zakonu zasnovano zbog toga što se na osnovu dokumentacije u spisu predmeta može vidjeti da je apelanticina majka zaključila ugovor o zamjeni predmetnog stana sa J. R. 1. aprila 1992. godine. Stoga je drugostepeni organ naveo da će prvostepeni organ, imajući u vidu datum davanja saglasnosti za zamjenu stana kao i činjenicu da je J. R. Rješenjem broj 23/5-372-5676/98 od 28. marta 2000. godine vraćen u posjed stan na kojem je bila nositeljica stanarskog prava prije izvršene zamjene, primjenjujući član 2.a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 56/01), član 3. st. 1. i 2. navedenog zakona, a u vezi sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima upotpuniti činjenično stanje, te razmotriti osnovanost zahtjeva za vraćanje u posjed spornog stana.
- 17.U ponovnom postupku Uprava je, Rješenjem broj 23/1-372-980/98 od 17. septembra 2002. godine, odbila apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan.
- 18.U obrazloženju rješenja se navodi da je u ponovnom postupku utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila N. M., apelanticina majka, na osnovu ugovora o korištenju stana broj MB-05-5-547/89 od 31. jula 1989. godine. Dalje je utvrđeno da su apelantica i njena majka predmetni stan zamijenile za stan u ulici Prijedorska broj 40, nositeljice stanarskog prava J. R., što se vidi iz Rješenja Općinskog sekretarijata od 1. aprila 1992. godine, a kojim je utvrđeno da je Općina Centar, kao davalac stana na korištenje, za predmetni stan dala saglasnost na ugovor o zamjeni stana, te da se iz obrazloženja navedenog rješenja vidi da je zamjena i realizirana faktičkim preseljenjem, i to apelantice sa sinom i majkom u stan u ulici Prijedorska broj 40, a J. R. u stan u ulici Gajev trg broj 1/1, čime je u cijelosti realiziran ugovor o zamjeni stanova. Također je utvrđeno da je nakon preseljenja u stan u ulici Prijedorska broj 40 apelanticina majka umrla 11. juna 1991. godine, te da je preseljenje izvršeno u novembru 1990. godine. Izjavom na usmenoj raspravi, održanoj 22. marta 2002. godine, apelantica je sama potvrdila da je predmetni stan u ulici Gajev trg broj 1/1 napustila i prestala koristiti u toku 1989. godine, te da je nakon majčine smrti u junu 1991. godine preselila kod svoje rodice M. R. u Sokolović-Koloniju, ulica Sestara Elčić broj 19, općina Ilidža, i da u periodu od 30. aprila 1991. godine do 1. aprila 1998. godine nije napuštala Sarajevo i nema status raseljenog lica.
- 19.Na osnovu navedenog, a u smislu člana 32. stav 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 11/98) kojim je određeno da se stanarsko pravo prilikom zamjene stanova stiče danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova, prvostepeni organ je naveo da je sasvim izvjesno da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, s obzirom da se on primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava ili članove njegovog porodičnog domaćinstva koji imaju pravo na povratak u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, s obzirom da se radi o osobama koje su napustile svoje domove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, te se smatraju izbjeglicama i raseljenim licima. Prema tome, zaključeno je da apelantica nije nositeljica stanarskog prava na stanu koji potražuje prema članu 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima.
- 20.Navedeno rješenje je poništeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5137/02 od 20. novembra 2002. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
- 21.U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni organ nije postupio prema uputama koje mu je dalo Ministarstvo u Rješenju broj 27/02-23-2343/02 od 2. jula 2002. godine, te da je time učinio povredu odredbe člana 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da je prvostepeni organ dužan u svemu postupiti prema uputama iz drugostepenog rješenja. Pri tome je utvrđeno da prvostepeni organ prilikom odlučivanja nije vodio računa o članu 2.a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 56/01), iako se ugovor o zamjeni stanova koje su zaključile apelanticina majka i J. R. može smatrati zaključenim 1. aprila 1992. godine, kada je doneseno Rješenje Općinskog sekretarijata o davanju saglasnosti na ugovor o zamjeni stanova. Također, prema mišljenju drugostepenog organa, prvostepeni organ nije uzeo u obzir ni činjenicu da je J. R. rješenjem prvostepenog organa od 2. marta 2000. godine vraćen stan u ulici Prijedorska broj 40 na kojem je imenovana bila nositeljica stanarskog prava prije izvršene zamjene. Dalje je utvrđeno da prvostepeni organ nije na pouzdan način utvrdio je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odnosno jesu li apelantica i njena majka zajedno živjele i stanovale u zajedničkom domaćinstvu sve do 11. juna 1991. godine. Konstatirano je da je prvostepeni organ u postupku trebao utvrditi je li došlo do realizacije ugovora o zamjeni stana prije majčine smrti i je li u momentu majčine smrti apelantica bila član njenog domaćinstva. Drugostepeni organ je naveo da, ukoliko se u postupku utvrdi da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima prvostepeni organ će apelantici omogućiti da se vrati u predmetni stan bez obzira gdje je apelantica stvarno stanovala 30. aprila 1991. godine, s obzirom da je ugovor o zamjeni stanova koji je zaključen između apelanticine majke i apelantice sa J. R. za stan u ulici Prijedorska broj 40 u Sarajevu počeo proizvoditi pravno dejstvo donošenjem rješenja o davanju saglasnosti na ugovor o zamjeni stanova od 1. aprila 1992. godine, a da je očito da apelantica i J. R. nisu ostale pri navedenoj zamjeni jer su podnijele zahtjev za povrat stana u kojem su stanovale prije zaključivanja ugovora o zamjeni stanova. Pri tome je drugostepeni organ našao da je J. R. rješenjem prvostepenog organa od 2. marta 2000. godine dozvoljeno vraćanje u posjed stana u ulici Prijedorska broj 40 na kojem je bila nositeljica stanarskog prava prije zamjene, te da je navedeno rješenje u tom dijelu postalo konačno u upravnom postupku, kao i da je imenovana 14. augusta 2001. godine uvedena u posjed tog stana. Stoga je drugostepeni organ zaključio da se rješenje doneseno povodom žalbe zasniva na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi materijalnog propisa, te je naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku otkloni propuste na koje je ukazano i postupi prema uputama drugostepenog organa.
- 22.U ponovnom postupku, Rješenjem Uprave broj 23/1-372-980/98 od 28. maja 2003. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neosnovan.
- 23.Navedeno novo rješenje Uprave je poništeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3216/03 od 15. septembra 2003. godine, i predmet je vraćen na ponovan postupak.
- 24.U obrazloženju rješenja se navodi da prvostepeni organ nije na pouzdan način utvrdio činjenicu je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva N. M. prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi jesu li apelantica i njena majka zajedno živjele i stanovale u zajedničkom domaćinstvu do 11. juna 1991. godine kada je umrla N. M., posebno što se iz podataka spisa predmeta vidi da postoji apelanticina izjava (zapisnik sa usmene rasprave od 22. marta 2002. godine) da je u stan u ulici Prijedorska uselila 1989. godine, a J. R. u svojoj izjavi (zapisnik sa usmene rasprave od 17. februara 2000. godine) tvrdi da je stan u ulici Prijedorska napustila u februaru 1991. godine. U tom smislu drugostepeni organ je dao uputu prvostepenom organu da sasluša svjedoke sa adrese Gajev trg broj 1 i adrese stana u ulici Prijedorska broj 40, po službenoj dužnosti pribavi podatke od Federalnog zavoda za statistiku sa koje adrese su N. M. i apelantica evidentirane popisom stanovništva iz 1991. godine, te da po potrebi provede druge dokaze radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica.
- 25.Protiv navedenog drugostepenog rješenja korisnik predmetnog stana je 2. oktobra 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu.
- 26.Zaključkom Uprave, broj 23/1-372-980/98 od 19. decembra 2003. godine, odbačen je zahtjev za prekid postupka koji je podnio korisnik predmetnog stana. Korisnik je podnio navedeni zahtjev zahtijevajući da se postupak povrata predmetnog stana u posjed po apelanticinom zahtjevu prekine do pravomoćnog okončanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom po njegovoj tužbi podnesenoj 2. oktobra 2003. godine.
- 27.Po tužbi korisnika predmetnog stana, podnesenoj 2. oktobra 2003. godine radi poništenja Rješenja Uprave broj 27/02-23-3216/03 od 15. septembra 2003. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-469/03 od 13. januara 2004. godine odbio navedenu tužbu.
- 28.U obrazloženju presude se navodi da je osporenim rješenjem Ministarstvo poništilo prvostepeno rješenje zbog toga što prvostepeni organ nije imao u vidu činjenicu da ugovor o zamjeni stanova kojeg su zaključile 22. februara 1990. godine J. R. i N. M. nije proizvodio nikakvo pravno dejstvo sve do 1. aprila 1992. godine, kada je Općina Centar Sarajevo dala saglasnost na ugovor o zamjeni stana, a na šta je Ministarstvo već uputio prvostepeni organ svojim prethodnim rješenjem od 26. novembra 2002. godine, koja je prema članu 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku bila obavezujuća za prvostepeni organ zbog toga što je u postupku ostala neutvrđena činjenica je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva N. M. do 11. juna 1991. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je poništilo prvostepeno rješenje, te je u cijelosti prihvatio sve razloge osporenog rješenja.
- 29.Protiv Presude Kantonalnog suda, broj U-469/03 od 13. januara 2004. godine, korisnik predmetnog stana je 24. juna 2004. godine podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji još uvijek nije donio odluku.
- 30.Zaključkom Uprave, broj 23/1-372-980/98 od 4. marta 2004. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za izuzeće službene osobe, Đ. M., ovlaštene za vođenje upravnog postupka.
- 31.Rješenjem Uprave, broj 23/1-372-980/98 od 1. juna 2004. godine, potvrđeno je da je N. M. bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Gajev trg broj 1, te da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Utvrđen je prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana Š. Č. i određeno da je privremeni korisnik dužan napustiti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
- 32.U obrazloženju rješenja se navodi da je prvostepeni organ, postupajući po uputama iz rješenja drugostepenog organa, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke N. M., nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedeno je da je N. M. sa kćerkom (apelanticom) i unukom D. B. napustila predmetni stan po ugovoru o zamjeni stana zaključenog sa J. R. 1990. godine, te da je očito da apelantica i J. R. nisu ostale pri navedenoj zamjeni pošto su podnijele zahtjeve za povrat stana u kojem su stanovale prije zaključenja ugovora o zamjeni stanova, koji je postao pravno valjan 1. aprila 1992. godine.
- 33.Stoga su, porema mišljenu prvostepenog organa, imenovane u smislu člana 2.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iskoristile mogućnost i podnijele zahtjeve za povrat stanova koje su koristile prije zaključenja ugovora o zamjeni stanova. Također je navedeno da je J. R. vraćen u posjed stan u ulici Prijedorska broj 40. Prvostepeni organ je naveo da je pristupio analognom rješavanju o zahtjevu J. R. za vraćanje u posjed stana, a poštujući jednakost svih građana pred zakonom, te razmatrajući sve provedene dokaze u ranijem kao i u ponovnom postupku, tumačeći odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji je saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a posebno člana 8. Evropske konvencije, kao i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini čiji je osnovni cilj povratak izbjeglih i raseljenih lica u njihove domove.
- 34.Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio korisnik predmetnog stana, te je Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2031/04 od 14. jula 2004. godine poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja se navodi da je pozivanje prvostepenog organa na analogno rješavanje o zahtjevu J. R. za vraćanje u posjed stana neprihvatljivo zbog toga što je J. R. bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Prijedorska broj 40, ali nije ostala kod ugovora o zamjeni stanova. Međutim, konstatirano je da apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u ulici Gajev trg broj 1, te da nije utvrđeno da je preselila u stan u ulici Prijedorska broj 40 niti da je napustila stan u ulici Gajev trg broj 1, iz čega proizlazi da analogija postoji samo u smislu primjene člana 2.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Stoga je drugostepeni organ dao upute prvostepenom organu da u ponovnom postupku, uz prisustvo svih stranaka, na pouzdan način utvrdi kada su apelantica i njena majka faktički napustile predmetni stan i gdje su preselile nakon napuštanja tog stana, te je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, odnosno je li apelantica trajno živjela i stanovala sa nositeljicom stanarskog prava do 11. juna 1991. godine u predmetnom stanu ili u zamijenjenom stanu. U tom smislu drugostepeni organ je naložio prvostepenom organu da provede dokaze uviđajem na licu mjesta u ulici Prijedorska broj 40, pribavi podatke iz Mjesne zajednice u ulici Prijedorska broj 40 u periodu od 1989. godine do 1992. godine. Pored toga, naloženo je da prvostepeni organ sasluša komšije sa adrese Sestara Eličić broj 10, Sokolović-Kolonija, gdje je stanovao apelanticin sin, a na činjenicu je li i od kada apelantica živjela na toj adresi, te da po potrebi provede i druge dokaze, a potom ponovo odluči o zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana primjenjujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 35.U ponovnom postupku, Rješenjem Uprave broj 23/1-372-980/98 od 11. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2097/05 od 14. marta 2005. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan.
- 36.Protiv Rješenja Ministarstva apelantica je 20. aprila 2005. godine podnijela tužbu koju je Kantonalni sud, Presudom broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine, odbio. U obrazloženju presude se navodi da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja upravni organi nesumnjivo utvrdili da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke-nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima s obzirom da ga je napustila 1989. godine, kako je to izjavila na zapisnik o usmenoj raspravi od 22. marta 2002. godine. Iz navedenog je zaključeno da apelantica nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje bi imalo pravo da se vrati u predmetni stan.
- 37.Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije preselila u stan u ulici Prijedorska broj 40 prema ugovoru o zamjeni stanova, već je preselila na adresu Sestara Elčić broj 19 u Sokolović-Koloniju, općina Ilidža, u stan u kojem je stanovao apelanticin sin. S obzirom da apelantica 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu u ulici Gajev trg broj 1 niti u stanu u ulici Prijedorska broj 40, predmetni stan, čiji se povrat traži, po mišljenju Kantonalnog suda se ne može smatrati njenim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Činjenica o tome da apelantica nije živjela u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine niti u stanu u ulici Prijedorska broj 40 proizlazi i iz iskaza svjedokinje A. N. koja je izjavila, koliko se sjeća, da je apelantica 1990. godine još uvijek bila u predmetnom stanu (u ulici Gajev trg), a koliko joj je poznato apelantica je poslije živjela u Sokolović-Koloniji u kući bivšeg supruga koju je naslijedio njen sin. Dalje je navedeno da svjedokinja A. M. nije sigurna je li apelantica u predmetnom stanu bila do kraja 1990. godine ili 1991. godine. Stoga, kada se iskaz navedene svjedokinje dovede u vezu sa iskazom svjedokinje A. N. i izjavom apelantice na zapisniku sa usmene rasprave od 22. marta 2002. godine, onda se može nesumnjivo zaključiti da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, kako u stanu u ulici Gajev trg tako ni u stanu u ulici Prijedorska, već je sa svojim sinom činila jedno porodično domaćinstvo i stanovala u stanu u kući u Sokolović-Koloniji. Apelantica 1989. godine nije ni mogla preseliti u zamijenjeni stan u ulici Prijedorska, s obzirom da je iz njega J. R., prema njenoj izjavi, iselila u februara 1991. godine.
- 38.S obzirom na navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su apelanticini navodi da je ona dostavila dokaze iz kojih se vidi da je njen zahtjev osnovan, kao što su uvjerenje da je upisana u opći birački spisak za 1990. godinu, kopija lične karte, pasoša, zdravstvene legitimacije, radne knjižice, uvjerenje o nekažnjavanju Okružnog suda u Sarajevu od 21. marta 1969. godine, rješenje Općinskog sekretarijata od 1. aprila 1992. godine, rješenje Osnovnog suda I u Sarajevu od 1. augusta 1991. godine, te zapisnik o usmenoj raspravi održanoj 15. marta 1990. godine pred Općinskim sekretarijatom za prostorno uređenje i stambene poslove.
- 39.Kantonalni sud smatra da se iz navedenih dokaza može na nesumnjiv način zaključiti, što nije sporno, da je apelantica bila prijavljena na adresi predmetnog stana, ali se ne može utvrditi da je apelantica 30. aprila 1991. godine stvarno živjela i stanovala sa nositeljicom stanarskog prava, majkom, bilo u stanu u ulici Prijedorska broj 40, bilo u stanu u ulici Gajev trg broj 1, odnosno da je sa predmetnim stanom ili zamijenjenim stanom nakon izvršene zamjene stanova ostvarila dovoljno jaku vezu iz čega bi se moglo zaključiti da je predmetni stan za apelanticu predstavljao "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Da, prema mišljenju suda, navedena apelanticina veza sa predmetnim stanom nije bila dovoljno jaka ni ranije, govori činjenica da je apelantica predmetni stan, prema njenoj izjavi, napustila još 1989. godine, dakle prije nego što je bio i formalno sačinjen pismeni ugovor o zamjeni stanova od 22. februara 1990. godine, a za koji su tek kasnije uslijedile saglasnosti davalaca stanova na korištenje. Kantonalni sud je našao da iz svih ostalih provedenih dokaza proizlazi da je apelantica 30. aprila 1991. godine bila u zajedničkom domaćinstvu sa svojim sinom i da su stanovali u ulici Sestara Elčić broj 10 u Sokolović-Koloniji.
- 40.Prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno navodima apelanticinog punomoćnika iz iskaza svjedoka Lj. H., na koji se apelantica pozvala u svom podnesku od 14. aprila 2006. godine, ne može se utvrditi da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke 30. aprila 1991. godine i na dan smrti N. M. 11. juna 1991. godine, već se može utvrditi suprotno. Prema mišljenju suda, bez značaja je apelanticino pozivanje na Rješenje Općinskog sekretarijata od 1. aprila 1992. godine (sa klauzulom pravosnažnosti) u čijem dispozitivu stoji da se daje saglasnost na ugovor o zamjeni stanova zaključen između N. M. i apelantice sa J. R., jer u navedenom postupku upravni organ nije provodio dokaze niti utvrđivao je li apelantica član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, svoje majke, niti je to bilo potrebno jer se zamjena stanova vrši između nosilaca stanarskih prava, a u zahtjevu - ugovoru o zamjeni stanova, pored imena nositeljice stanarskog prava N. M., stajalo je i ime apelantice kao člana porodičnog domaćinstva.
- 41.Ocijenjeno je da je neosnovan i apelanticin navod da navedeno postupanje tuženog predstavlja njenu diskriminaciju u odnosu na J. R. S tim u vezi sud je naveo da je nesporno da je J. R. bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Prijedorska broj 40, koji je zamijenila za stan u ulici Gajev trg broj 1, ali nije ostala kod ugovora o zamjeni stanova u smislu člana 2.a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za razliku od apelantice koja nije bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Gajev trg broj 1, a koji je napustila 1989. godine, kako je to sama izjavila, i nije preselila u stan u ulici Prijedorska broj 40 već je preselila kod sina na adresi Sestara Elčić broj 10, Sokolović-Kolonija.
- 42.U vezi sa apelanticinim prigovorima da se kao dokaz ne mogu prihvatiti podaci Stručne službe za koordinaciju rada mjesnih zajednica od 6. oktobra 2004. godine, jer ona ne vodi službenu evidenciju o podacima koje je dala, sud je istakao da upravni organi i nisu isključivo na tom dokazu zasnovali svoju odluku, ali su navedeni dokaz razmatrali kako pojedinačno tako i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Također je utvrđeno da su neprihvatljivi i tužbeni navodi da je zainteresirano lice Š. Č. bespravni, odnosno višestruki korisnik predmetnog stana, te da je tuženi bio dužan po službenoj dužnosti donijeti rješenje o njegovom prinudnom iseljenju u smislu člana 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju se radi o privremenom korisniku u smislu odredbe člana 2. st. 3. i 4. navedenog zakona, koji predmetni stan koristi na osnovu ugovora o korištenju stana od 18. maja 1996. godine i ima pravo na novi ugovor o korištenju "ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom" ukoliko je nadležni organ, u skladu sa spomenutim zakonom, odbio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 43.Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica je u apelaciji iznijela hronologiju postupaka koji su prethodili predmetnoj apelaciji, te smatra da navedeni postupci nisu bili pravični zbog proizvoljne primjene zakona i jer nisu realizirani u razumnom roku. Također navodi i proizvoljnu ocjenu dokaza. Ističe ako je J. R. napustila stan u ulici Prijedorska broj 40 u februaru 1991. godine, a što se vidi iz izjave na zapisnik J. R. od 17. februara 2000. godine, onda se ni zahtjev J. R. nije mogao rješavati na osnovu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Stoga, prema apelanticinom mišljenju, ako je prvostepeni organ utvrdio da je stan u ulici Prijedorska broj 40 bio dom J. R., bez obzira što ga je napustila prije 30. aprila 1991. godine, te da ima pravo na njegovo vraćanje u posjed prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proizlazi da je predmetni stan bio apelanticin dom. Smatra da je u predmetnom postupku diskriminirana u odnosu na J. R., odnosno sve članove domaćinstva nosilaca stanarskih prava kojima je Uprava dozvolila povratak u stanove. Prema apelanticinom mišljenju, miješanjem javne vlasti u njeno pravo na imovinu nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelanticinog interesa i interesa društva, jer javna vlast nema bilo kakav konkretan interes za predmetni stan pošto ne postoji opravdan interes bilo koje treće osobe za posjedovanjem predmetnog stana. Ističe da se u predmetnom stanu ne nalazi raseljena osoba ili izbjeglica da bi se interes javne vlasti mogao podvesti pod neophodnost u demokratskom društvu. Jedini interes koji postoji, prema apelanticinom mišljenju, je interes Š. Č., višestrukog korisnika stana, nasuprot njenom interesu.
b) Odgovor na apelaciju
- 44.Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.
- 45.U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo, odnosno Uprava, smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
- 46.U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
"Član 239. stav 1.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koji bi bili od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u proturječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni postupiti po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješit drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.
Član 240. stav 1.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju koga se rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nađe da je na temelju slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar."
- 47.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava."
- 48.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."
VI. Dopustivost
- 49.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 50.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 51.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 11. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 52.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 53.Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na "dom" iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
A) Pravo na pravično suđenje
- 54.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)"
Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 55.U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 56.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana u posjed. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Razuman rok
- 57.Ustavni sud će kao prvo pitanje razmotriti apelanticine navode u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
- a)Relevantni principi
- a)
- 58.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 59.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
- 60.Ustavni sud zapaža da je postupak po apelanticinom zahtjevu za povrat spornog stana započeo 12. juna 1998. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina i 10 mjeseci.
- 61.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 62.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 63.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku povrata stana na kojem postoji stanarsko pravo, odnosno da je u ovom slučaju trebalo utvrditi ispunjava li apelantica zakonske uvjete za povrat spornog stana. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
b) Ponašanje apelanta
- 64.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
- 65.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je, preko svog punomoćnika, bila prisutna na raspravama pred organom uprave i u više navrata urgirala na donošenju rješenja. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, da bi u što kraćem roku došla do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelanticinom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinijela sveukupnoj dužini predmetnog postupka.
c) Ponašanje javnih vlasti
- 66.Ustavni sud konstatira da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 12. juna 1998. godine. Uprava, kao prvostepeni organ, s ciljem rješavanja predmetnog zahtjeva donijela je ukupno sedam odluka, a Ministarstvo kao drugostepeni organ šest odluka od čega je četiri puta predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u predmetnom postupku donio tri odluke. Dakle, proizlazi da je u predmetnom postupku od momenta kada je apelantica podnijela zahtjev doneseno 16 odluka, te da je predmet okončan tek Presudom Kantonalnog suda broj U-900/05 od 12. aprila 2006. godine.
- 67.Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje, prvenstveno nadležnih upravnih organa, čijim ponašanjem je došlo do toga da je predmetni postupak, za koji je Ustavni sud već zaključio da nije bio složene prirode, trajao preko sedam godina. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da je Ministarstvo vratilo predmet na ponovno odlučivanje prvostepenom organu u situaciji kada odredbe čl. 239. i 240. Zakona o upravnom postupku daju mogućnost drugostepenom organu da sam meritorno riješi navedeni predmet bez vraćanja na ponovni postupak. U odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom Ustavni sud nalazi da radnjama ovog suda nije došlo do odugovlačenja predmetnog postupka, s obzirom da je navedeni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, od momenta kada su apelantica i korisnik stana podnijeli tužbe, svoje odluke donosio u razumnom roku.
- 68.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje predmetnog postupka može u cijelosti staviti na teret prvenstveno nadležnim upravnim organima. Stoga Ustavni sud smatra da se period odlučivanja u predmetnom postupku, koji je trajao preko sedam godina, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.
- 69.S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po zahtjevu apelantice od 12. juna 1998. godine došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 70.Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 71.Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnoj stvari prije donošenja osporene presude održao javnu raspravu na kojoj su bile lično prisutna i apelantica i njena punomoćnica, te je iz provedenih dokaza utvrdio da su upravni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalno pravo. Kantonalni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, kao ni na dan njene smrti 11. juna 1991. godine, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu čega je zaključeno da apelantica nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pri tome je Kantonalni sud za takvu svoju odluku dao jasne i precizne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi da su osporenom odlukom Kantonalnog suda, kojom je okončan predmetni postupak, povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da je došlo do povrede apelanticinih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 72.Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- 73.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 74.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 75.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 76.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 77.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f), Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 78.Ustavni sud prvo mora utvrditi je li u konkretnom slučaju sporni stan apelantici predstavljao dom, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.
- 79.Na osnovu dokaza izvedenih u upravnom postupku, koje je razmatrao i Kantonalni sud u osporenoj presudi, utvrđeno je da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke 30. aprila 1991. godine niti na dan njene smrti 11. juna 1991. godine, s obzirom da je predmetni stan napustila 1989. godine, odnosno i prije nego što je bio formalno sačinjen i pismeni ugovor o zamjeni stanova od 22. februara 1990. godine. Također je utvrđeno da apelantica nije ni preselila u stan u ulici Prijedorska broj 40, već se preselila kod sina na adresu Sestara Elčić broj 10, Sokolović-Kolonija, općina Ilidža. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, odluke broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02, broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04).
- 80.Ustavni sud primjećuje da je apelantica, napuštajući predmetni stan 1989. godine, prekinula faktičku zajednicu života sa svojom majkom. Apelantica više nije niti živjela niti obavljala svoje uobičajene životne aktivnosti u predmetnom stanu. Ustavni sud također smatra da apelantica, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je 30. aprila 1991. godine, kao i na dan smrti svoje majke, 11. juna 1991. godine, bila član njenog porodičnog domaćinstva. Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.
C) Pravo na zabranu diskriminacije
- 81.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 82.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 83.U konkretnom slučaju, apelantica prije svega smatra da je diskriminirana u odnosu na J. R. sa kojom je apelanticina majka zaključila ugovor o zamjeni stana. U vezi sa navedenim apelanticinim navodima, Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku i Kantonalni sud u osporenoj presudi, odgovarajući na ove apelanticine navode, našao da je J. R. nesporno bila nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Prijedorska 40, te da joj je stan u ulici Prijedorska broj 40 vraćen u posjed jer je odustala od ugovora o zamjeni stana. U tom smislu je imenovanoj, primjenom odredbi člana 2.a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, taj stan i vraćen u posjed. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir pravni položaj J. R. i apelantice, radilo o istoj ili sličnoj situaciji, s obzirom da apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Gajev trg broj 1 čiji je povrat tražila. Apelantica također u predmetnom postupku nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, nositeljice stanarskog prava, 30. aprila 1991. godine, niti na dan njene smrti 11. juna 1991. godine. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantica osim iznošenjem svojih navoda nije ničim dokazala da je u predmetnom postupku bila diskriminirana. Stoga slijedi da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.