Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2719/06, rješavajući apelaciju Zurijete Salkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Zurijete Salkanović.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000115 od 11. jula 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-1649/03 od 2. decembra 2005. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zurijeta Salkanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000115 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1649/03 od 2. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda u predmetu broj AP 2609/06, koji se odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, od Kantonalnog suda i Općinskog suda kao i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona, zatražio 26. septembra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je u predmetu broj AP 2609/06 dostavio odgovor na apelaciju 13. oktobra 2006. godine, Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. oktobra 2006. godine, a tuženi 26. oktobra 2006. godine.
  • 4.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije potrebno dostavljati odgovor na apelaciju učesnicima u postupku, nego će se Ustavni sud pozvati na odgovore dostavljene u predmetu broj AP 2609/06.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj P-1649/03 od 2. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000115 od 11. jula 2006. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev u kojem je zatraženo da joj tuženi, Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) i Općinski sud u Živinicama, na ime naknade za korištenje godišnjih odmora u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini isplati ukupan novčani iznos od 5.468,66 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj nadoknadi troškove postupka. U toku postupka apelantica je povukla tužbu u odnosu na drugotuženog, odnosno Općinski sud u Živinicama. Apelantica je istakla zahtjev za naknadu regresa za godišnji odmor koji je stekla radeći kao sutkinja u Općinskom sudu Živinice, navodeći da joj tuženi nije u spornom periodu isplatio regres za godišnji odmor iako joj je to pravo utvrđeno članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelanticin zahtjev je odbijen uz obrazloženje da ona nije ponudila nikakve dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila stvarna visina regresa koju potražuje s obzirom na to da Zakonom u sudijskoj i tužilačkoj funkciji nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim zakonom tuženog koji se odnosi na pravosudne organe. Prema mišljenju sudova, apelantica se neosnovano pozvala na odredbe Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da "uposlenici imaju pravo na regres od najmanje 70% od svoje prosječne plaće, ako je to za njega povoljnije" jer se odredbe Općeg kolektivnog ugovora, kao ni odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Nadalje je obrazloženo da je prethodni zaključak zasnovan na činjenici da je apelantica u spornom periodu za koji potražuje isplatu regresa obavljala sudijsku funkciju kao javnu funkciju čija su prava utvrđena posebnim zakonom, zbog čega se odredbe naprijed navedenih kolektivnih ugovora na apelanticu ne mogu primijeniti, jer se navedenim ugovorima uređuju prava i obaveze uposlenika i poslodavaca iz oblasti radnih odnosa, odnosno prava i obaveza službenika i namještenika u federalnim i kantonalnim organima uprave i određenim općinskim službama. Također je navedeno da je članom 10. tačka 3. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave propisano da "službeniku i namješteniku pripada regres za godišnji odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta u tekućoj godini", a da je iz provedenih dokaza utvrđeno da u godinama za koje apelantica traži isplatu regresa nije bilo materijalnih mogućnosti za isplatu regresa službenicima i namještenicima, pa tako nema ni parametra sa kojim bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantici u spornom periodu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelantica je navela da, prema njezinom mišljenju, bez obzira na to što nisu doneseni odgovarajući propisi na osnovu kojih bi se mogla utvrditi tačna visina njezinog potraživanja, redovni sudovi su tu prazninu trebali popuniti primjenom drugih odgovarajućih propisa i to prije svega odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH koji je stupio na snagu 3. juna 2000. godine i koji se primjenjivao do zaključenja, odnosno do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, a kojem je tuženi pristupio 2. aprila 2002. godine. Nakon tog datuma, u pogledu apelanticinog potraživanja za 2002. i 2003. godinu, trebalo je, prema njezinom mišljenju, primijeniti odredbe tog Kolektivnog ugovora. Apelantica je navela da je jasno i iz presuda redovnih sudova da njoj pripada pravo na regres, ali da ona zbog nedostatka odgovarajućih propisa to svoje pravo ne može ostvariti, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 8.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 2609/06, koji se odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, istakao da su navodi apelacije neosnovani, da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznesenim u osporenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 9.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao navode koji korespondiraju obrazloženjima osporenih presuda i predložio je da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

  • 3.
    Regres za godišnji odmor.

Član 82.

Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

  • 11.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

  • 1.
    Otpremninu pri odlasku u penziju,
  • 2.
    regres za godišnji odmor,
  • 3.
    jubilarne nagrade.

Član 3.

Iza člana 41. dodaje se novi član 41a. koji glasi:

Član 41a.

Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona.

  • 12.
    Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

  • 13.
    Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, zaključen 2. aprila 2002. godine u Tuzli između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim Sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koja se odnose na poglavlje "V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada" za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, uposlene u službama i organima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona u (daljnjem tekstu: službenici).

Član 2.

Sporazumne strane su saglasne da se odloži primjena odredaba Kolektivnog ugovora i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada, dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.

Član 4.

Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike prema mogućnostima Budžeta Tuzlanskog kantona u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000115 od 11. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 19.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 20.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 21.
    Ustavni sud u konkretnom slučaju, kao što je to zaključio i u svojoj prethodnoj Odluci broj AP 2609/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2609/06 od 17. aprila 2008. godine, do objavljivanja u službenim glasnicima dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba>), koja se odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, smatra da neisplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres), koja apelantici nesporno pripada prema članu 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, predstavlja njezinu "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
  • 22.
    Ustavni sud je u predmetu broj AP 2609/06, analizirajući navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k), zaključio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, iako je samo pravo na naknadu regresa propisano Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Ustavni sud je zaključio da zbog takve arbitrarne primjene zakona osporene odluke nisu zadovoljile princip "zakonitosti" odluke kojom se miješa u apelantovu imovinu, i da je, stoga, došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud se, stoga, u ovoj odluci, umjesto posebnog obrazloženja u potpunosti poziva na argumentaciju iznesenu u Odluci broj AP 2609/06 i zaključuje da je i u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 23.
    Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda, koji je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se zbog toga gubi pravo zasnovano na zakonu, povrijeđen princip "zakonitosti" osporene odluke, zbog čega je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić