USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2505/07, rješavajući apelaciju Slavice Slavnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Slavice Slavnić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se nalazi pred Okružnim sudom u Banjoj Luci radi rješavanja žalbe izjavljene protiv Odluke Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002583 08 P.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu po apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv Odluke Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002583 08 P.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Slavnić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 627 od 14. augusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-428/04 od 14. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-1202/02 od 2. jula 2004. godine u dijelu u kojem je tužbeni apelantičin zahtjev odbijen u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad i jednake uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Slavica Slavnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Irena Mojović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-428/04, od 14. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni) broj RS-1202/02 od 2. jula 2004. godine, zbog odluke sudova kojima je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, kao i zbog dužine trajanja postupka po toj tužbi. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2505/07.
- 2.Apelantica je podnijela 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u predmetu AP 2738/07 protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 627 od 14. augusta 2007. godine. U momentu podnošenja apelacije AP 2738/07 apelantica je osporila revizionu odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem su potvrđene nižestepene presude (osporene u apelaciji AP 22505/07), u dijelu u kojem je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Osim toga, apelantica se ponovo žalila na dužinu postupka zbog nedonošenja konačne odluke, jer je Vrhovni sud u jednom dijelu vratio predmet na ponovno odlučivanje. Prema informacijama koje Ustavni sud ima predmet se radi rješavanja žalbe protiv presude Osnovnog suda nalazi pred Okružnim sudom u Gradišci (kojem je predmet u međuvremenu delegiran).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.S obzirom na to da apelacije ukazuju na isti činjenično-pravni supstrat odnosno isti postupak koji se osporava apelacijom, te da je riječ o istoj apelantici, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 2505/07.
- 4.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske i Ombudsmena Republike Srpske zatraženo je 20. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 5.Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 7. decembra 2007. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske 10. decembra 2007. godine, Ombudsmen Republike Srpske 8. februara 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni sud je od Osnovnog suda zatražio kompletan spis. Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da je spis nakon revizije proslijeđen Osnovnom sudu u Gradišci, kojem je delegiran predmet.
- 6.Ustavni sud je 2. februara 2010. godine od Osnovnog suda u Gradišci zatražio da dostavi odgovor na apelaciju i spis.
- 7.Osnovni sud u Gradišci je obavijestio Ustavni sud da je spis po žalbi proslijeđen Okružnom sudu u Banjoj Luci 17. septembra 2009. godine radi rješavanja žalbe. Ustavni sud je poslao dopis Okružnom sudu u Banjoj Luci 3. marta 2010. kojim je tražio da Okružni sud dostavi spis. Okružni sud Ustavnom sudu nije dostavio spis.
- 8.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 25. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinog navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 10.Apelantica je pokrenula sudski postupak 29. augusta 2002. godine tužbom protiv Ombudsmena Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi "pogrešno utvrđenog prestanka radnog odnosa". Apelantica je 10. oktobra 2003. godine uredila i precizirala tužbu. Podneskom od 24. marta 2003. godine apelantica je konačno precizirala tužbeni zahtjev tako što je tražila donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa i naknadu štete.
- 11.Osnovni sud je donio Presudu RS-1202/02 od 2. jula 2004. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da joj uruči rješenje o prestanku radnog odnosa po isteku mandata, u roku od 15 dana. Osnovni sud je naložio tuženom da apelantici naknadi štetu na ime naknade plaće i naknade za godišnji odmor za 2001. i 2002. godinu. Osnovni sud je odbio apelantičin zahtjev da joj se naknadi šteta na ime neisplaćene plaće i na ime naknade plaće za godišnju odmor za 2001. i 2002. godinu u odnosu na drugotuženog. Osnovni sud je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev da joj se naknadi šteta na ime izostale novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti od 15. jula 2002. godine do 15. maja 2003. godine; izgubljene zarade zbog nezaposlenosti u vidu izgubljene novčane dobiti; naknada štete zbog dospjelih poreza i doprinosa za zdravstveno osiguranje i penzijsko-invalidsko osiguranje; naknada štete na ime isplate zakonske zatezne kamate; naknada štete na ime dospjelih mjesečnih iznosa izgubljene dobiti u visini prosječene zarade koju primaju visokostručni kadrovi u Republici Srpskoj od po 586,00 KM mjesečno od 1. oktobra 2003. godine do 1. aprila 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime naknade plaće za godišnji odmor za 2001. i 2002. godinu preko dosuđenog iznosa. Osnovni sud je obavezao prvotuženog da apelantici na ime troškova postupka plati iznos od 304 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
- 12.U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tuženi apelanticu 28. aprila 2000. godine imenovao na mjesto ombudsmena Republike Srpske privremeno, na period od 12 mjeseci. Osnovni sud se pozvao na član 38. Zakona o Ombudsmenu Republike Srpske kojim je regulirano da će Ombudsmen Republike Srpske imenovati tri osobe da, u periodu od 12 mjeseci, obavljaju tu funkciju dok Narodna skupština Republike Srpske ne imenuje nove. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica obavljala tu funkciju u dva mandata, do 28. aprila 2001. godine i 25. aprila 2002. godine, a Narodna skupština Republike Srpske je izabrala nove ombudsmene i tu odluku objavila u službenom glasilu. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica svoju funkciju obavljala do 16. maja 2002. godine. Osnovni sud je također utvrdio da je Pravilnikom o radu ombudsmena utvrđeno da se ugovor o radu zaključuje na osnovu Odluke o imenovanju koju donosi Narodna skupština Republike Srpske, a koji se zaključuje u pismenom obliku. Osnovni sud je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da apelantica nije zaključila ugovor o radu, pa je iz tog razloga odbio i apelantičin zahtjev da joj se uruči rješenje o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je naveo da proizlazi da je apelantica privremeno obavljala funkciju ombudsmena jer je tako i izabrana na tu funkciji i nije bila u radnom odnosu, iako je ostvarila određena prava po osnovu rada.
- 13.U vezi s apelantičinim zahtjevom da joj se naknadi šteta na ime neisplaćene plaće, Osnovni sud je zaključio da je takav zahtjev osnovan u odnosu na prvotuženog. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je prvotuženi priznao apelantici zahtjev za naknadu štete na ime plaće za period od 1. maja do 16. maja 2002. godine i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 12,5 radnih dana za 2001. godinu i 12,5 radnih dana za 2002. godinu. Osnovni sud je naveo da, što se tiče dužine trajanja godišnjeg odmora, prvotuženi je tu dužinu odredio srazmjerno vremenu provedenom na radu tako što je apelantici priznao pravo na godišnji odmor od dana prijave kod Fonda PIO. Osnovni sud je naveo da je prihvatio takav zaključak prvotuženog u pogledu dužine trajanja godišnjeg odmora, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva za ovaj dio provedeno je finansijsko vještačenje koje je sud u potpunosti prihvatio.
- 14.Osnovni sud je naveo da je u ostalom dijelu koji se tiče apelantičinog zahtjeva da joj se naknadi šteta odbio apelanticu zbog toga što nije dokazala da je pretrpjela štetu (u skladu s članom 123. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu ZPP) i da su za štetu odgovorni prvotuženi i drugotuženi. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da apelantica nije dokazala da je zbog radnje prvotuženog i drugotuženog došlo do štetnih posljedica kod apelantice.
- 15.Dalje, Osnovni sud je naveo da je u skladu sa Zakonom o advokaturi Republike Srpske utvrdio uvjete za upis u advokatsku komoru, te je utvrdio da apelantica nije dokazala da zbog nepostojanja rješenja o prestanku radnog odnosa nije mogla biti primljena u advokatsku komoru. Osnovni sud je dalje naveo da se činjenica da je apelantica nezaposlena ne može staviti na teret prvotuženom i drugotuženom.
- 16.Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu 13. jula 2004. godine, a prvotuženi 19. jula 2004. godine.
- 17.Okružni sud je donio Presudu broj Ž-428/04 od 14. februara 2006. godine kojom je apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a žalba prvotuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovane žalbe apelantice i prvotuženog. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica privremeno imenovana na funkciju ombudsmena te joj je mandat istekao izborom novih ombudsmena (24. aprila 2002. godine). Dalje, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud utvrdio da apelantica nije zaključila ugovor o radu, a da je poslove obavljala do 16. maja 2002. godine.
- 18.Okružni sud se pozvao na član 38. Zakona o Ombudsmenu Republike Srpske. Također, Okružni sud je naveo da je ovakav način izbora važio isključivo za prvo imenovanje i bio privremenog karaktera. S tim u vezi Okružni sud je naveo da se status apelantice treba riješiti u skladu sa Zakonom o Ombudsmenu Republike Srpske, a sve što nije riješeno tim zakonom regulisat će se u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima. S obzirom da je apelantica imenovana, prema stavu Okružnog suda na nju se primjenjuju odredbe o postavljenim, odnosno imenovanim licima. Okružni sud je zaključio da je apelantica za period za koji je imenovana odnosno postavljena na ovu funkciju bila kod prvotuženog u radnom odnosu kao imenovano, odnosno postavljeno lice, a dužinu trajanja tog radnog odnosa odnosno funkcije odredio je Zakon o Ombudsmenu Republike Srpske kao specijalni propis. U konkretnom slučaju, prema stavu Okružnog suda, karakter rada apelantice i prvih ombudsmena koji su imenovani u smislu člana 38. Zakona o Ombudsmenu Republike Srpske specifičan je jer se radi o privremenom imenovanju.
- 19.Kako je apelantica privremeno obavljala funkciju, i to duže od 12 mjeseci, prema stavu Okružnog suda pripadaju joj sva prava iz radnog odnosa, pa i pravo na plaću do dana obavljanja funkcije, kao i pravo na naknadu za godišnji odmor za 2001. i 2002. godinu, što je prvostepeni sud pravilno i dosudio apelantici. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor prvotuženog na način kako je prvostepeni sud dosudio kamate na navedene iznose, jer je prvotuženi kasnio s isplatama ovih iznosa zbog čega je obavezan da plati i zakonsku zateznu kamatu.
- 20.Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev da joj prvotuženi uruči rješenje o prestanku radnog odnosa, te je navode koje je prvostepeni sud dao za ovakvu odluku u potpunosti prihvatio i drugostepeni sud. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je odluka o imenovanju novih ombudsmena (imenuje ih Narodna skupština Republike Srpske) objavljena u službenom glasniku, te da je apelantičin mandat bio unaprijed određen, te bi rješenje o prestanku apelantičinog radnog odnosa imalo samo deklaratorni, a ne i konstitutivni karakter. Okružni sud je naveo da ovakvim rješenjem, i da je doneseno, apelantici ne bi prestao radni odnos, niti bi u odnosu na to rješenje apelantica ostvarila prava po osnovu prestanka radnog odnosa. Također, Okružni sud je naveo da nedonošenje ovog rješenja ničim nije povrijedilo apelantičino pravo, niti je onemogućena u ostvarivanju drugih prava, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio ovaj apelantičin zahtjev. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovana apelantičina žalba i u odnosu na dio kojim je tražila naknadu po osnovu nezaposlenosti, jer apelantica nije ostvarila prava koja joj pripadaju po osnovu Zakona o zapošljavanju, a za to nisu krivi tuženi.
- 21.Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi prvotuženog da je Republičko javno pravobranilaštvo trebalo da zastupa prvotuženog, jer je prema stavu Okružnog suda Ombudsmen Republike Srpske nezavisna institucija. Također, Okružni sud je utvrdio da se apelantica obraćala tuženim te da je njena tužba podnijeta u zakonskom roku.
- 22.Apelantica je izjavila reviziju protiv drugostepene presude 26. aprila 2006. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000627 od 14. augusta 2007. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu, u dijelu u kojem je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu plaće za godišnji odmor za 2001. i 2002. godinu preko dosuđenog iznosa i odlučeno o troškovima postupka, vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
- 23.Vrhovni sud je dalje naveo da u ostalom dijelu revizija nije osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je podržao zaključak drugostepene presude. Vrhovni sud se pozvao na član 36. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te je u skladu s ovim članom utvrdio da, ukoliko se izabrano odnosno postavljeno lice po isteku mandata ne može rasporediti na druge poslove, prestaje mu radni odnos, kao što je apelantičin slučaj. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da bi rješenje o prestanku apelantičinog radnog odnosa bilo samo deklaratornog a ne konstitutivnog karaktera. Dalje, Vrhovni sud je naveo da tuženi ne mogu biti odgovorni za eventualnu apelantičinu štetu koju je ona trpjela zbog nedonošenja ovog rješenja. Vrhovni sud je naveo da prihvata stav da je apelantici prestao radni odnos po sili zakona. Osim toga, prema stavu Vrhovnog suda apelantica nije dokazala postojanje i visinu štete. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantica tražila da se naknada za doprinose (zdravstveno osiguranje i penzijsko-invalidsko osiguranje) uplati njoj, a ne fondovima, pa je i u ovom dijelu našao da je takav zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je zaključio da je Narodna skupština na zakonit način izabrala nove ombudsmene, pa stoga drugotuženi nije odgovoran za štetu nanesenu apelantici. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu ombudsmena, Zakon o radnim odnosima u državnim organima, te je na osnovu svega zaključio da apelantici radni odnos nije prestao na nezakonit način, kao i da nije došlo do povrede čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da osporena presuda nema nedostataka u odbijajućem dijelu.
- 24.U obrazloženju presude, imajući u vidi odluke nižestepenih sudova i materijalne propise na koje su se pozvali, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičina revizija osnovana samo u dijelu koji se tiče naknade štete za korištenje godišnjeg odmora u 2001. i 2002. godini. Vrhovni sud je, u vezi s ovim obrazloženjem sudova, smatrao da ono nije dovoljno jasno i da se ne vidi po kojem su osnovu sudovi utvrdili trajanje godišnjeg odmora u trajanju od 12,5 dana, te je u tome dijelu dao uputstva nižestepenim sudovima da u ponovnom postupku u skladu sa Zakonom o radu i kolektivnom ugovoru utvrde da li apelantici pripada ovo pravo i u kojem trajanju.
- 25.Prema informacijama koje ima Ustavni sud (iz Rješenja Okružnog suda broj 011-0-V-08-000 344), Okružni sud je u ponovljenom postupku donio Rješenje broj 011-0-Ž-07-000 491 od 29. februara 2008. godine, kojim je uvažio apelantičinu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo u st. 5, 6. i 7. izreke (naknada za godišnji odmor i troškovi postupka) i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
- 26.Apelantica je 4. jula 2008. godine podnijela prijedlog za delagaciju drugog stvarno nadležnog suda za odlučivanje o njenom zahtjevu. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-V-08-000 344 od 26. augusta 2008. godine kojim je odredio Osnovni sud u Gradišci za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
- 27.Prema informacijama koje ima Ustavni sud, Osnovni sud u Gradišci je donio odluku (predmet zaveden pod brojem 72 0P 002583 08 P), te je predmet dostavljen Okružnom sudu Banja Luka na rješavanje o žalbi 17. septembra 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 28.Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na pravične i povoljne uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nerazumne dužine postupka pred redovnim sudovima koji odlučuju o njenoj tužbi. U vezi s povredom prava na imovinu apelantica osporava pravosnažni dio presude kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev. Apelantica navodi da je odbijanjem sudova da joj naknade štetu u iznosu od 31.309,38 KM "na ime naknade plate za godišnji odmor preko dosuđenog iznosa, izostale novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, kao i izgubljene zarade zbog nezaposlenosti u vidu dospjele izgubljene dobiti kao i pripadajući troškovi postupka" došlo i do povrede njenog prava na imovinu. Povredu prava na imovinu apelantica vidi u činjenici da sudovi nisu pravilno tumačili i primijenili zakonske odredbe Zakona o radu i Zakona o radnim odnosima u državnim organima, zbog čega su i odbili njen tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te osporava zaključak redovnih sudova da se radnom knjižicom dokazuje prestanak radnog odnosa i da je rješenje o prestanku samo deklaratornog karaktera. Apelantica navodi da je pretrpjela štetu jer bez rješenja nije mogla biti upisana u Imenik advokata u Advokatskoj komori Republike Srpske. Također, apelantica se žali na diskriminaciju u ostvarivanju prava na rad i primanja u javnu službu pod općim i jednakim uvjetima kao i na jednakost pred zakonom u pogledu prava na rad. Apelantica ističe da je drugačije tretirana u odnosu na druga zaposlena lica, na koja se primjenjuje Zakon o radnim odnosima u državnoj službi.
b) Odgovor na apelaciju
- 29.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su apelantičini navodi o povredi prava na pristup sudu, djelotvoran pravni lijek i imovinu neosnovani. Dalje, Vrhovni sud je naveo da mu je predmet po reviziji dostavljen 10. jula 2006. godine, a odluka je donijeta 14. augusta 2007. godine. Osim toga, prema stavu Vrhovnog suda radi se o složenom i obimnom predmetu s više postavljenih zahtjeva, o kojima je, iako se "zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu", trebalo pojedinačno raspravljati.
- 30.U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje, imovinu i diskriminaciju nisu osnovani. Okružni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge koje je dao i u svojoj presudi, te je citirao relevantne zakonske odredbe. Dalje, Okružni sud je naveo da je postupak pred prvostepenim sudom trajao od 14. februara 2002. godine do 2. jula 2004. godine, a po žalbi je odlučeno 14. februara 2006. godine, što bez obzira što se radi o radnom sporu "nije nerazumno dug period". Osim toga, Okružni sud je ukazao na veliki broj predmeta pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Okružni sud je naveo da nisu tačni apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je o njenom zahtjevu odlučeno, kao ni pravo na imovinu a iz svih razloga koje je naveo u svojoj presudi. U odnosu na apelantičine navode o diskriminaciji Okružni sud je naveo da, suprotno apelantičinim navodima prvostepeni i drugostepeni sud su donijeli odluke na osnovu zakona, te nije bilo različitog tretmana apelantice u odnosu na druga zaposlena lica.
- 31.U odgovoru na apelaciju Ured ombudsmena Republike Srpske se izjasnio da nije došlo do povreda prava koje apelantica navodi u apelaciji, pa je predloženo da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacija odbija. Dalje, Ured je podržao odluke redovnih sudova u vezi s donošenjem rješenja kojim joj prestaje radni odnos, te je naveo da je apelantica dobila naknadu za rad upravo onoliko koliko joj po zakonu pripada. Dalje, Ured se izjasnio da nije bilo došlo do diskriminacije apelantice po bilo kojem osnovu.
- 32.U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Republike Srpske je navelo da nije došlo do povrede apelantičinog prava koje je navela. Pravobranilaštvo Republike Srpske je predložilo da se apelacija odbije, te je u svemu podržalo zaključke redovnih sudova.
V. Relevantni propisi
- 33.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 34.Zakon o "mbudsmenu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" 4/00)
Prelazne odredbe
Član 38.
Po stupanju ovog zakona na snagu, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu će imenovati, nakon konsultovanja s predsjednikom Republike, predsjednikom Narodne skupštine i premijerom, Uredom Visokog predstavnika i šefom Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, tri osobe da privremeno, u roku od dvanaest mjeseci sprovode dužnost ombudsmena.
Odredbe koje su propisane u prvom stavu odnose se isključivo na prvo imenovanje ombudsmena.
Nakon isteka perioda od dvanaest mjeseci na koji upućuje prvi stav, Narodna skupština će imenovati ombudsmena u skladu s odredbom člana 8. ovog zakona. Do imenovanja od strane Narodne skupštine, ombudsmen u službi će nastaviti sa obavljanjem svojih dužnosti u skladu sa članom 11. stav 4. ovog zakona.
VI. Dopustivost
- 35.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 36.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 37.U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava i sloboda koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 38.U konkretnom slučaju apelantica je apelaciju AP 2505/07 podnijela zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom u predmetu po njenoj tužbi iz radnog odnosa, kada je revizija postupka proslijeđena Vrhovnom sudu. Apelantica je istakla da smatra da postupak odlučivanja o njenom pravu iz radnog odnosa traje nerazumno dugo.
- 39.Ustavni sud primjećuje da, iako je o najvećem dijelu apelantičinih tužbenih zahtjeva u međuvremenu riješeno donošenjem Presude Vrhovnog suda, apelacija AP 2505/07 je i u vrijeme podnošenja bila dopustiva prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, u skladu s kojim Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 627 od 14. augusta 2007. godine u odnosu na odbijajući dio apelantičinog tužbenog zahtjeva
- 40.Utvrđujući dopustivost predmetne apelacije AP 2738/07 u odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 627 od 14. augusta 2007. godine, u dijelu u kojem je odbijena apelantičina revizija izjavljena protiv nižestepenih odluka, Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda donesena 14. augusta 2007. godine, a apelantica je primila 31. augusta 2007. godine. Apelantica je podnijela apelaciju 15. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od kada joj je osporena odluka uručena, te je ispunjen rok iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 41.Konačno, apelacije ispunjavaju uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
VII. Meritum
- 42.Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na jednake uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
- 43.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 44.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 45.Prije razmatranja povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da se radi o situaciji u kojoj je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije nužno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. "Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima interesa države", te da "ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz jamstava na temelju članka 6. - onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa - na temelju zasebne naravi odnosa između određenih državnih službenika i države. Ustvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje." Istovremeno, Evropski sud je istakao da se ovo obrazloženje odnosi samo na državne službenike. Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 46.Dakle, iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da se radi o sporu koji nije izvan okvira člana 6. Evropske konvencije.
- 44.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
- 47.Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 48.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 49.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 50.Apelantica je pokrenula parnični postupak protiv tuženog 29. augusta 2002. godine, koji do donošenja ove odluke nije okončan u potpunosti, iako je u najvećem dijelu Vrhovni sud odlučio o apelantičinim tužbenim zahtjevima Odlukom broj Rev 118-0-Rev-06-000627 od 14. augusta 2007. godine. Međutim, u dijelu koji se tiče naknade za korištenje godišnjeg odmora Vrhovni sud je usvojio reviziju i drugostepenu presudu ukinuo u tom dijelu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Prema posljednjim informacijama koje Ustavni sud ima, predmet se nalazi pred Okružnim sudom radi rješavanja žalbe izjavljene protiv odluke Osnovnog suda u Gradišci, kojem je predmet delegiran. Dakle, postupak traje više od sedam godina i još nije u cijelosti završen.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 51.Ustavni sud uočava da je apelantica pokrenula postupak zbog pogrešno utvrđenog prestanka radnog odnosa, te je u toku postupka proširila tužbeni zahtjev. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku radi ostvarivanja i zaštite radno-pravnog statusa, kao i prava koja proizlaze iz tog statusa. Vrhovni sud je naveo da se radi o složenom predmetu, te da je apelantica postavila više tužbenih zahtjeva i o svakom je pojedinačno trebalo odlučiti. Međutim, bez obzira na apelantičine postavljene tužbene zahtjeve, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema suštini činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo riješiti ne može smatrati naročito složenim.
- 52.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 53.U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kojem je postupak pred Osnovnim sudom započeo u augustu 2002. godine, a Osnovni sud je donio odluku u roku od jedne godine i 11 mjeseci, koju je Okružni sud potvrdio. Postupak po žalbi pred Okružnim sudom je trajao jednu godinu i sedam mjeseci. Apelantica je izjavila reviziju i Vrhovni sud je donio odluku u roku od jedne godine i četiri mjeseca, te je u najvećem dijelu potvrdio nižestepene odluke, osim u dijelu koji se odnosi na naknadu za korištenje godišnjeg odmora, u kojem je predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud je donio odluku nakon šest mjeseci, ali je predmet vratio prvostepenom sudu. Osnovni sud u Gradišci je, nakon vraćanja predmeta prvostepenom sudu, donio odluku, kako se iz stanja spisa čini, u roku od jedne godine, a postupak se, prema informacijama koje Ustavni sud ima, opet nalazi pred Okružnim sudom radi odlučivanja o žalbi.
- 54.Ustavni sud, također, zapaža da Okružni sud na traženje Ustavnog suda nije dostavio spis, a da Okružni sud, kao i Vrhovni sud nisu dali niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan. Naprotiv, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi smatrali da se postupak vodi na svakoj instanci relativno brzo, s obzirom na složenost apelantičinog predmeta i broj predmeta pred redovnim sudovima.
- 55.Ustavni sud primjećuje da je u najvećem dijelu postupak po apelantičinoj tužbi završen presudom Vrhovnog suda. Ipak, Ustavni sud primjećuje da postupak još nije okončan za jedan dio tužbenog zahtjeva, za naknadu za korištenje godišnjeg odmora, što znači da o tužbenom zahtjevu nije u cijelosti odlučeno ni sedam godina i osam mjeseci nakon što je tužba podnijeta. Također, Ustavni sud zapaža da je nakon presude Vrhovnog suda predmet vraćen na ponovni postupak drugostepenom sudu, koji je u ponovnom postupku ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon toga je, na apelantičin zahtjev, predmet delegiran Osnovnom sudu u Gradišci. Osnovni sud u Gradišci je primio predmet (ne zna se tačan datum), ali iz informacija koje ima proizlazi da je to bilo nakon 26. augusta 2008. godine, jer mu je tada predmet delegiran rješenjem Okružnog suda), i u roku kraćem od godine dana donio odluku koja je predmet razmatranja po žalbi pred Okružnim sudom od 19. septembra 2009. godine. Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili aktivni te da su odlučivali u relativno "razumnom roku" na svakoj instanci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da postupak traje i još nije u potpunosti odlučeno, jer se predmet vraća po apelantičinoj reviziji i žalbi s višeg na niži sud na ponovno suđenje. U vezi s vraćanjem predmeta Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 56.Također, u odnosu na navod Okružnog suda da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je i pored velikog broja predmeta postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom okončan u periodu od tri godine i šest mjeseci, Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
- 57.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka, radi odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila zaštitu prava iz rada, u periodu od više od sedam godina u kojem još nije donijeta konačna odluka može u cijelosti staviti na teret redovnim sudovima, koji i pored donošenja odluka u relativno razumnom periodu još nisu donijeli konačnu odluku o apelantičinom zahtjevu, pa postupak još traje i od 17. septembra 2009. godine se nalazi pred Okružnim sudom radi rješavanja žalbe protiv prvostepene odluke.
- 58.Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela nerazumnoj dužini postupka.
- 59.S obzirom na činjenicu da postupak po apelantičinoj tužbi radi zaštite prava iz rada traje ukupno više od sedam godina, jer sudovi nisu u cijelosti odlučili o tužbenom zahtjevu i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 60.S obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi pred Okružnim sudom od 17. septembra 2009. godine radi rješavanja žalbe, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
- 61.Apelantica se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 627 od 14. augusta 2007. godine u pravosnažnom dijelu, kojim je odbijen njen zahtjev da joj tuženi donese rješenje o prestanku radnog odnosa i da joj se naknadi šteta. Suštinu povrede prava na imovinu apelantica vidi u, navodno, pogrešnom zaključku sudova da joj je zakonito prestala funkcija, pogrešnoj primjeni materijalnog prava redovnih sudova i odbijanju da joj nakon prestanka funkcije dosude isplatu plaće i naknadu štete, sve u ukupnom iznosu od 31.309,81 KM.
- 62.U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojima "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
- 63.U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelantica tražila zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno tvrdila je pred redovnim sudovima da joj je radni odnos prestao na nezakonit način i da joj po tom osnovu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa pripadaju druga prava iz rada, kao što je pravo na plaću, naknada štete i ostalo kako je navela u tužbi. Dakle, apelantica je imala "ostvariv" zahtjev prema Zakonu o Ombudsmenu Republike Srpske, Zakonu o radu i Zakonu o radnim odnosima u državnim organima, ali je bilo potrebno da dokaže da je bila u radno-pravnom odnosu, da joj je nastala šteta zbog neuručenja rješenja o radnom odnosu, kao i da je tuženi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa dužan da joj isplati naknadu plaće i drugih primanja iz radnog odnosa. Iz navedenog slijedi da naknada potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa nije postojeća apelantičina imovina, već se apelantica samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala bar "legitimno očekivanje" da će njen ostvariv zahtjev za rješavanje radno-pravnog statusa biti riješen u njenu korist.
- 64.U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da apelantica nije bila u radnom odnosu kod tuženog. S tim u vezi sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o Ombudsmenu Republike Srpske, te su u tom smislu utvrdili da je apelantica na određeno vrijeme, privremeno, kako je regulirano zakonom, obavljala funkciju ombudsmena, te joj je, nakon što je Narodna skupština imenovala ombudsmene, funkcija prestala po sili zakona. U tom pravcu sudovi su utvrdili da tuženi nije morao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa (koji je prestao po sili zakona), te da bi takvo rješenje, i da je donijeto, imalo samo deklaratorni karakter. Na osnovu odluke sudova da je apelantici u skladu sa zakonom prestala funkcija, sudovi su odbili njen zahtjev da joj se isplati naknada na ime plaće u vrijeme nezaposlenosti (nakon prestanka funkcije). Dalje, sudovi su utvrdili da apelantica nije dokazala da je tuženi odgovoran za štetu koju je trpjela zbog nezaposlenosti nakon što joj je funkcija prestala, kao i da zbog nedobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa, kako je tvrdila u toku postupka, nije mogla biti upisana u Advokatsku komoru Republike Srpske. Također, Vrhovni sud je odbio apelantičin zahtjev za uplatu doprinosa jer je apelantica tražila da se doprinosi isplate njoj, a ne fondovima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelantica nije mogla imati "legitimno očekivanje" da će ostvariti tražena prava u vezi s radnim odnosom, budući da nije ni dokazala postojanje radnog odnosa, odnosno njegov nezakonit prestanak i štetu zbog toga što joj je funkcija prestala. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema "imovinu" koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa ostale aspekte navedenog člana nije potrebno raspraviti.
- 65.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na rad i jednake uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- 66.Ustavni sud zapaža da apelantica navodi povredu prava na nediskriminaciju u vezi s čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže riječima: "Navedena diskriminacija manifestuje se u različitom tretmanu razrješenja apelantkinje sa dužnosti funkcije ombudsmena u odnosu na ostala zaposlena lica, na koje se takođe odnosi Zakon o radnim odnosima u državnim organima".
- 67.U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 68.Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je u "identičnoj situaciji" drugačije tretirana u odnosu na druge uposlenike tuženog, pa su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovani.
VIII. Zaključak
- 69.Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu trajanja postupka po tužbi radi zaštite prava iz rada, koji traje više od sedam godina i još nije završen, odlučujući doprinos redovnih sudova, koji nisu ponudili bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantičin doprinos.
- 70.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nema "imovinu" zaštićenu navedenim članom, zato što nije mogla imati ni "legitimno očekivanje" da će ostvariti prava u vezi s dobijanjem rješenja o prestanku radnog odnosa i prava na naknadu štete zbog neuručenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Također, nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelantica navode o diskriminaciji nije obrazložila niti je pružila dokaze vezane za tu tvrdnju.
- 71.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 72.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.