Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2739/07, rješavajući apelaciju Muhameda Žalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Muhameda Žalića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši broj P-10/05 i Kantonalnim sudom u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 457, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000408 od 19. marta 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Muhamed Žalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je, za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000408 od 19. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 22. januara 2008. godine od Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Feride Žalić zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda odgovor je zatražen 11. februara 2010. godine.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili: Općinski sud 28. januara 2008. godine, Kantonalni sud 8. februara 2008. godine, Vrhovni sud 19. februara 2010. godine, a neotvorena pošta za Feridu Žalić je vraćena Ustavnom sudu.
  • 4.
    Na zahtjev Ustavnog suda, Općinski sud je 14. januara 2010. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P-10/05.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku 8. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Ferida Žalić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je, posredstvom punomoćnika, 21. decembra 1988. godine protiv apelanta podnijela tužbu Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi predaje u posjed i iseljenja iz kuće, uz prijedlog za izdavanje privremene mjere. Tužiteljica je u tužbi zatražila da se utvrdi da je ona isključivi vlasnik porodične kuće izgrađene u Velikoj Kladuši, na zemljištu bliže preciziranom u tužbi, kao i isključivi korisnik ovog zemljišta, pa je apelant dužan da preda tužiteljici u posjed i na slobodno raspolaganje ovu porodičnu kuću slobodnu od lica i stvari kao i zemljište, te izda ispravu podobnu da se tužiteljica upiše kao posjednik navedenih nekretnina sa dijelom 1/1, jer će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, uz naknadu troškova parničnog postupka.
  • 8.
    Apelant je, posredstvom punomoćnika, 25. februara 1989. godine dostavio Osnovnom sudu odgovor na tužbu sa protivtužbom kojom je tražio da se utvrdi da bračnu tečevinu stranaka čini porodična kuća u Velikoj Kladuši, izgrađena na predmetnom zemljištu, zatim da je apelant suvlasnik sa 3/4 dijela ovih nekretnina, što je tužiteljica dužna priznati i izdati apelantu ispravu podobnu za upis vlasništva u zemljišnim knjigama i katastru sa 3/4 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, kao i nadoknaditi troškove postupka.
  • 9.
    Presudom Osnovnog suda broj P-14/89 od 14. juna 1989. godine utvrđeno je da je tužiteljica isključivi vlasnik porodične kuće u Velikoj Kladuši, izgrađenoj na zemljištu bliže preciziranom u izreci presude, kao i isključivi korisnik ovog zemljišta, pa je apelant obavezan da preda tužiteljici u posjed i na slobodno raspolaganje ovu porodičnu kuću slobodnu od lica i stvari kao i zemljište, te izda ispravu podobnu da se tužiteljica upiše kao posjednik nekretnine koja je bliže označena u izreci presude, jer će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, kao i nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 462.400 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom apelantova protivtužba je odbijena kao neosnovana u cijelosti, te je kao neosnovan odbijen tužiteljicin zahtjev za izdavanje rješenja o privremenoj mjeri.
  • 10.
    Rješenjem Višeg suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž-532/89 od 29. aprila 1991. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom, kao neosporavanom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 11.
    Viši sud je zatim vratio spis broj P-14/89 Osnovnom sudu, koji ga je zaprimio 24. juna 1991. godine.
  • 12.
    Predmet je zaveden pod novim brojem P-409/91. Nakon toga, održana su dva ročišta, 20. septembra i 11. oktobra 1991. godine, poslije čega je Osnovni sud dovršio glavnu raspravu, a u spisu predmeta nema dokaza o tome da li je donesena i odluka.
  • 13.
    Prema stanju spisa, sljedeća ročišta su održana 19. decembra 2000. godine i 2. februara 2001. godine pred Općinskim sudom. Ročištima su pristupili punomoćnici tužiteljice i apelanta, te je zatim ročište odloženo za 13. april 2001. godine i određeno da se pozovu parnične stranke.
  • 14.
    Apelantov punomoćnik je dopisom Općinskom sudu, zaprimljenim 8. februara 2001. godine, obavijestio o apelantovoj adresi i predložio da se tužiteljica, budući da je promijenila adresu, a o tome nije obavijestila sud, pozove putem oglasne ploče suda. Nakon toga, održana su ročišta 13. aprila, te 22. juna 2001. godine, koje je zatim odloženo na neodređeno vrijeme i određeno da će se zakazati nakon dobivenih podataka i tužiteljicine tačne adrese. U međuvremenu, Općinski sud je od Konzulata BiH u Minhenu i Policijske stanice Cazin zatražio tužiteljicinu adresu radi njenog saslušanja kao parnične stranke. Apelantov punomoćnik je 23. augusta 2001. godine obavijestio Općinski sud o tužiteljicinoj adresi i zamolio da se zakaže glavna rasprava u predmetu na kojoj će se izvesti dokaz saslušanjem parničnih stranaka.
  • 15.
    Općinski sud je održao ročišta 11. oktobra i 25. decembra 2001. godine, 18. januara i 14. marta 2002. godine, tokom kojih su saslušani tužiteljica i apelant kao parnične stranke, izvedeni dokazi, te je tužiteljicin punomoćnik izvršio dopunu, odnosno, izmjenu petita tužbenog zahtjeva, nakon čega je glavna rasprava završena.
  • 16.
    Presudom Općinskog suda broj P-916/97 od 14. marta 2002. godine apelant je obavezan da preda tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje od lica i eventualnih ličnih stvari 1/2 kuće i drugih nekretnina, bliže precizirano u izreci presude, a višak tužiteljicinog tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Presudom je djelimično usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da bračnu tečevinu čini porodična kuća izgrađena u Velikoj Kladuši, kao i zemljište bliže precizirano u izreci presude, zatim da je apelant suvlasnik 1/2 dijela porodične kuće slijedom čega je tužiteljica dužna izdati apelantu ispravu podobnu za upis prava posjeda u katastarskim knjigama sa 1/2 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, a višak apelantovog protivtužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da se odbija prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri.
  • 17.
    Tužiteljica je 17. maja 2002. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, a apelant 20. maja 2002. godine.
  • 18.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-643/02 od 27. decembra 2004. godine uvažene su žalbe, ukinuta osporena presuda u dijelu kojim je odbijen i usvojen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio u potpunosti odlučiti i raspraviti o tužiteljicinim navodima da je vlasništvo stečeno na osnovu izjave o darovanju, date u upravnom postupku, prilikom podruštvljavanja spornog zemljišta. Kantonalni sud je, dalje, naveo da nije utvrđeno šta apelant konkretno ima predati tužiteljici, te je tako apelant onemogućen u svom pravu na raspravljanje.
  • 19.
    Općinski sud je 7. januara 2005. godine zaprimio spis predmeta od Kantonalnog suda.
  • 20.
    Pripremno ročište pred Općinskim sudom je održano 5. aprila 2005. godine, kojem su pristupili punomoćnici tužiteljice i apelanta. Apelantov punomoćnik je istaknuo alternativni protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se opozove izjava o darovanju koju je apelant dao u Imovinskopravnoj službi SO Velika Kladuša 28. augusta 1986. godine, kojom je tužiteljici poklonio 1/2 prava korištenja na nekretninama bliže preciziranim u zahtjevu. Općinski sud je zatim zakazao glavnu raspravu za 13. maj 2005. godine, odredio da se na njoj saslušaju tužiteljica i apelant kao parnične stranke, te da će se izvršiti uvid u nabrojanu dokumentaciju.
  • 21.
    Ročišta za glavnu raspravu održana su 13. maja i 1. jula 2005. godine, kojim su pristupili tužiteljica i njen punomoćnik, te apelantov punomoćnik, odnosno tužiteljicin punomoćnik, apelant i njegov punomoćnik na nastavku glavne rasprave. Na glavnoj raspravi saslušani su tužiteljica i apelant kao parnične stranke, izvršen je uvid u dokumentaciju, te je, nakon završnih riječi punomoćnika, završena glavna rasprava i obaviještene prisutne stranke da u pisarnici suda preuzmu presudu 9. septembra 2005. godine.
  • 22.
    Presudom Općinskog suda broj P-10/05 od 9. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da bračnu tečevinu čini porodična kuća izgrađena u Velikoj Kladuši, kao i zemljište bliže precizirano u izreci presude, zatim da je apelant suvlasnik 1/2 dijela porodične kuće slijedom čega je tužiteljica dužna izdati apelantu ispravu podobnu za upis prava posjeda u katastarskim knjigama sa 1/2 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, a višak apelantovog protivtužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 23.
    Tužiteljica je 2. novembra 2005. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koja je proslijeđena apelantovom punomoćniku na odgovor, a zatim je čitav spis proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi. Nakon toga je Kantonalni sud 19. oktobra 2006. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu radi ispitivanja blagovremenosti tužiteljicine žalbe.
  • 24.
    Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 457 od 5. februara 2008. godine djelimično je uvažena tužiteljicina žalba, prvostepena presuda preinačena tako što je apelant dužan tužiteljici predati u posjed i slobodno raspolaganje od lica i stvari prizemlje kuće i druge nekretnine bliže precizirane u izreci presude. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Presudom je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
  • 25.
    Apelant je 28. februara 2008. godine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda.
  • 26.
    Općinski sud je, nakon prosljeđivanja revizije na odgovor, cijeli spis 24. marta 2008. godine dostavio Vrhovnom sudu na daljnje postupanje.
  • 27.
    Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000408 od 19. marta 2009. godine revizija je odbijena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 28.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da ima pravni interes da se ova parnica okonča i riješi spor u kojem traži pravo vlasništva na polovini spornih nekretnina. Budući da je u vrijeme podnošenje apelacije bio u toku žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, apelant je od Ustavnog suda zatražio da Kantonalnom sudu naloži donošenje odluke povodom žalbe.

b) Odgovor na apelaciju

  • 29.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u toku rata nije radio povodom ovog predmeta, da su nakon rata svi nađeni predmeti konačno zavedeni u 1997. godini, te da od 1997. do 2000. godine nije rađeno zbog velikog broja predmeta i nedostatka sudija. Općinski sud je naveo da je u ostalim periodima postupao povodom ovog predmeta, te da, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
  • 30.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetni spis povodom žalbe zaprimljen u Kantonalnom sudu krajem 2005. godine, da zbog velikog broja predmeta nije uspio donijeti odluku o žalbi u 2006. i 2007. godini, te da to predstavlja objektivnu okolnost u radu ovog suda, zbog čega nije ni prekršeno apelantovo pravo.
  • 31.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te da smatra da pri donošenju osporene odluke nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

V. Relevantni propisi

  • 32.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i 63/91; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 6/92, 16/92, 13/94 i 33/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 33.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 34.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Š...Ć

(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

VI. Dopustivost

  • 35.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 36.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 37.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na zaštitu svog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zbog toga što sudovi nisu u dužem periodu donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu.
  • 38.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 39.
    Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 41.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 42.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 43.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe protiv apelanta pokrenut krajem 1988. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Osim toga, u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan, da bi Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000408 od 19. marta 2009. godine postupak bio okončan. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke, s obzirom na to da se, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, u obzir moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršen.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 44.
    U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ona vlasnik predmetne nekretnine i da joj apelant preda tu nekretninu u posjed, odnosno, apelant je u protivtužbi tražio da se utvrdi da je predmetna nekretnina bračna tečevina tužiteljice i apelanta i da apelant u njoj ima suvlasnički dio. Ustavni sud ne smatra da su zahtjevi o kojima su redovni sudovi odlučivali niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složeni. Stoga, složenost predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
  • 45.
    Ustavni sud zapaža da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda predmetni parnični postupak trajao 13 godina i tri mjeseca i u tom periodu su donesene po dvije odluke pred Općinskim i Kantonalnim sudom, te jedna pred Vrhovnim sudom.
  • 46.
    Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda, prvo ročište u predmetu zakazao za 19. decembar 2000. godine, tj., nakon pet godina potpune neaktivnosti u postupanju s prijeratnim predmetima. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da nije postupao u ovom periodu zbog velikog broja predmeta i nedostatka sudija. Zatim, Ustavni sud zapaža da je, nakon zakazivanja prvog ročišta 19. decembra 2000. godine, Općinski sud zakazao još sedam ročišta, od kojih su dva odložena jer nije pristupila tužiteljica, a dva jer nisu pristupili ni tužiteljica ni apelant. Prvostepena Presuda broj P-916/97 donesena je 14. marta 2002. godine, dakle, 15 mjeseci od zakazivanja prvog ročišta u nastavku postupka.
  • 47.
    Nakon što je u žalbenom postupku, koji je trajao preko dvije godine, Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-643/02 od 27. decembra 2004. godine, koje je Općinski sud primio 7. januara 2005. godine, ukinuta prvostepena presuda, Općinski sud je, u ponovljenom postupku koji je trajao osam mjeseci, donio Presudu broj P-10/05 od 9. septembra 2005. godine.
  • 48.
    Žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao preko dvije godine, te je rezultirao Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 457 od 5. februara 2008. godine, kojom je prvostepena presuda preinačena u jednom dijelu, a u drugom dijelu je potvrđena.
  • 49.
    Nakon toga, apelant je izjavio reviziju, te je Vrhovni sud 19. marta 2009. godine donio odluku povodom revizije.
  • 50.
    Ustavni sud zapaža da za petogodišnji period neaktivnosti Općinskog suda, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do zakazivanja ročišta u postupku broj P-916/97, apelant ni na koji način nije mogao biti odgovoran. Ustavni sud zapaža da je, nakon petogodišnje neaktivnosti, Općinski sud bio aktivan i donosio odluke u relativno kratkim periodima u predmetima br. P-916/97 i P-10/05. Međutim, čak ni ova ažurnost ne može umanjiti odgovornost Općinskog suda za potpunu petogodišnju neaktivnost do zakazivanja ročišta 19. decembra 2000. godine, kao ni odgovornost Kantonalnog suda za žalbene postupke duge preko dvije godine.
  • 51.
    Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, uviđa da je svakom ročištu prisustvovao apelantov punomoćnik, te da, iako su tri ročišta odložena zbog nedolaska tužiteljice i apelanta, a samo jedno ročište zbog apelantovog nedolaska, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 13 godina i tri mjeseca.
  • 52.
    Ustavni sud podsjeća na to da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje za neodlučivanje u razumnom roku, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31).
  • 53.
    Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti veliki broj predmeta kao opravdanje što je predmetni postupak tako dugo trajao, te smatra da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale nepostupanje Općinskog i Kantonalnog suda, odnosno njihovo postupanje u rokovima koji su prevazišli standarde razumnosti dužine postupka.
  • 54.
    U odnosu na postupak revizije, Ustavni sud konstatira da je postupak okončan u roku od godinu dana, što se može smatrati razumnim periodom za odlučivanje o reviziju pred Vrhovnim sudom.
  • 55.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 56.
    Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud nije ni mogao odlučivati o ovome pitanju.

VIII. Zaključak

  • 57.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se trajanje postupka od preko 20 godina, od čega od zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i tri mjeseca, može u odlučujućem dijelu staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu, budući da Općinski sud pet godina nije preduzeo niti jednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja predmetnog postupka, odnosno, kada su žalbeni postupci pred Kantonalnim sudom trajali svaki preko dvije godine, a razlozi koje su ti sudovi iznijeli kao opravdanje za svoje postupke, odnosno nepostupanje, ne mogu se smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 58.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 59.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.