Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-525/07 (J. R.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-525/07

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 525/07, rješavajući apelaciju Jelene Rešetar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Rešetar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jelena Rešetar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Puniša Rešetar iz Zenice, podnijela je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupaka u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2072/02 od 16. januara 2003. godine. Predmet je u Ustavnom sudu zaveden pod brojem AP 525/07. Također, apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine. Predmet je u Ustavnom sudu zaveden pod brojem AP 1755/07. Apelantica je dopunila apelaciju 10. maja 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 525/07 i AP 1755/07 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 525/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju, a povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) zatraženo je 20. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda su, također, 23. marta 2009. godine zatraženi na uvid spisi Vrhovnog suda broj U-753/03, odnosno U-2072/02 i U 1945/03. Vrhovni sud je spise dostavio 27. marta 2009. godine.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. marta 2009. godine, a Federalni zavod PIO/MIO 30. marta 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 21. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

AP 525/07

7. Apelantica je 11. septembra 2002. godine podnijela zahtjev Stručnom timu Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti Federalnog zavoda PIO/MIO iz Zenice. Naime, apelantica je podnijela zahtjev za izdavanje rješenja kojim se utvrđuje tjelesno oštećenje kako bi ostvarila pravo na uvoz automobila. Apelantica je navela da svoj zahtjev zasniva na članu 13. stav 2. alineja 2. Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine - Aneks IV («Službeni glasnik BiH» broj 34/00). Nakon toga, nadležni organ je apelantici izdao Nalaz i mišljenje broj A-340/02 od 11. septembra 2002. godine, kojim je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja kod apelantice.

8. Apelantica je 12. septembra 2002. godine na navedeni akt podnijela žalbu Federalnom zavodu PIO/MIO, smatrajući da je trebalo da joj se izda rješenje o tjelesnom oštećenju, a ne nalaz i mišljenje.

9. Također, apelantica je 12. septembra 2002. godine podnijela Federalnom zavodu PIO/MIO zahtjev da joj se, u smislu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 28/00), u pismenom obliku dostavi akt u kojem je propisan iznos naknade (i na šta se on odnosi) u postupku ostvarivanja prava, odnosno povlastice na carinsko i porezno oslobađanje prilikom uvoza automobila za invalide. U zahtjevu za dostavu dokumentacije, odnosno akata, apelantica je navela da joj je u postupku pred Stručnim timom Federalnog PIO/MIO iz Zenice prilikom izdavanja Nalaza i mišljenja broj A-340/02 od 11. septembra 2002. godine potpuno neosnovano naplaćen novčani iznos od 250,00 KM.

10. Federalni PIO/MIO je pod brojem 02-168/02 od 26. septembra 2002. godine dostavio odgovor na apelanticinu žalbu od 12. septembra 2002. godine. U odgovoru je navedeno da ovaj organ daje stručno mišljenje u vidu nalaza, ocjene i mišljenja, koji nadležni organ prihvata kao validan dokument i dosada nije nikada traženo da se o tjelesnom oštećenju donosi rješenje. Pošto izdavanje takvog akta ima svoju cijenu, ona je odlukom Upravnog odbora utvrđena na 250,00 KM.

11. Kako nije dobila odgovor na svoj zahtjev (iz tačke 9. ove odluke) o dostavi odluke, odnosno akata, u kojem je propisan iznos naknade (i na šta se on odnosi) u postupku ostvarivanja prava, odnosno povlastice na carinsko i porezno oslobađanje prilikom uvoza automobila za invalide, apelantica je 8. oktobra 2002. godine izjavila žalbu Federalnom zavodu PIO/MIO. Apelantica je izjavila žalbu zbog nepostupanja povodom njezinog zahtjeva od 12. septembra 2002. godine.

12. Nakon toga, apelantica je 8. oktobra 2002. godine podnijela tužbu Vrhovnom sudu zbog nedonošenja rješenja povodom njezinog zahtjeva za utvrđivanje tjelesnog oštećenja radi ostvarivanja prava na povlasticu za uvoz automobila. U tužbi koja je u Vrhovnom sudu zavedena pod brojem U-2075/02 apelantica je navela da tužbu podnosi zbog toga što je prvostepeni organ umjesto rješenja o utvrđivanju njezinog tjelesnog oštećenja donio nalaz i mišljenje koje ne predstavlja valjan dokaz u postupku ostvarivanja prava na povlasticu za uvoz putničkog automobila.

13. Apelantica je 9. novembra 2002. godine u Federalnom zavodu PIO/MIO urgirala donošenje rješenja o utvrđivanju tjelesnog oštećenja, a podneskom od 15. novembra 2002. godine je urgirala rješavanje tužbe u Vrhovnom sudu.

14. Nakon toga, na osnovu člana 74. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUSFBiH) podnijela je 19. decembra 2002. godine zahtjev Vrhovnom sudu za zaštitu zbog nezakonite radnje. U tom zahtjevu apelantica je, prema članu 77. ZUSFBiH, tražila od Vrhovnog suda da donese rješenje u kojem će, između ostalog, obavezati Zavod PIO/MIO da joj dostavi fotokopiju traženih akata u određenom roku. Posebno je navela da to smatra jedinim načinom ostvarivanja svojih ugroženih ustavnih prava.

15. Najzad, Rješenjem Vrhovnog suda broj U-2072/02 od 16. januara 2003. godine odbačena je apelanticina tužba podnesena u upravnoj stvari utvrđivanja tjelesnog oštećenja. Tužba je odbačena zbog nedonošenja rješenja o žalbi. Prije donošenja odluke povodom tužbe, Vrhovni sud je pozvao apelanticu da dostavi dokaz o tome da je postupila u skladu sa obavezom iz člana 22. ZUSFBiH. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je članom 22. stav 1. ZUSFBiH propisano da stranka čiju žalbu drugostepeni organ nije riješio u roku od 30 dana, niti u daljnjem roku od sedam dana nakon pismenog traženja, može pokrenuti upravni spor kao da je žalba odbijena. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da stranka ne može pokrenuti upravni spor prije isteka roka od sedam dana nakon pismenog traženja. Kako je apelantica Vrhovnom sudu tužbu zbog šutnje administracije podnijela 8. oktobra 2002. godine, a pismeno traženje kojim nadležnom organu ostavlja naknadni rok iz citiranih zakonskih odredbi za rješavanje njezine žalbe 9. novembra 2002. godine, dakle prije isteka roka od sedam dana, sud je primjenom člana 25. stav 2. navedenog zakona rješenjem odbacio tužbu.

16. I konačno, aktom Vrhovnog suda broj U-753/03 od 13. marta 2003. godine apelantici je dostavljena tražena dokumentacija. Vrhovni sud je apelantici uz navedeni akt dostavio sljedeću dokumentaciju: Odluku Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti broj 01-151/00 od 26. aprila 2000. godine, dopunu navedene odluke od 22. decembra 2000. godine, saglasnost Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica broj 01-1173/00 od 1. juna 2000. godine, te mišljenje Federalnog ministarstva finansija broj 03-14-2045/00 od 1. juna 2000. godine.

AP 1755/07

17. Kako drugostepeni organ nije donio odluku o njezinoj žalbi ni nakon isteka naknadnog roka iz člana 22. stav 1. ZUSFBiH, apelantica je 7. marta 2003. godine pokrenula upravni spor i predložila da tuženi i prvostepeni organ odluče o njezinom zahtjevu za izdavanje rješenja (pozitivno ili negativno), jer je to jedini akt koji važi kao dokaz o ostvarivanju pojedinih prava u vezi sa utvrđenim stepenom invalidnosti.

18. Presudom Vrhovnog suda broj U-1041/03 od 8. maja 2003. godine uvažena je apelanticina tužba zbog nedonošenja rješenja o izjavljenoj žalbi («šutnja administracije»), u predmetu utvrđivanja tjelesnog oštećenja. Također, istom presudom je naloženo Federalnom zavodu PIO/MIO da u roku od 30 dana od dana prijema navedene presude donese rješenje povodom apelanticine žalbe od 16. septembra 2002. godine. S obzirom na to da tuženi, kao nadležni drugostepeni organ, nije odlučio o apelanticinoj žalbi, Vrhovni sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za pokretanje i vođenje upravnog spora zbog nedonošenja rješenja o žalbi. Sud je zaključio da je opravdana tužba koju je apelantica podnijela 7. marta 2003. godine, pa ju je uvažio. Također je, primjenom člana 38. stav 6. ZUSFBiH, naložio tuženom da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje o apelanticinoj žalbi.

19. Apelantica je 10. jula 2003. godine podnijela urgenciju Federalnom zavodu PIO/MIO za donošenje rješenja na način kako je naložio Vrhovni sud. Dalje, apelantica je 23. jula 2003. godine podnijela i zahtjev za postupanje prema članu 66. ZUSFBiH. Naime, ona je tražila da Vrhovni sud «bez odlaganja donese rješenje koje će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog organa-zavoda».

20. Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO broj 02/1-1140281787 od 17. juna 2003. godine naloženo je prvostepenom organu da u roku od 15 dana odluči o apelanticinom zahtjevu od 11. septembra 2002. godine.

21. Nakon toga, Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Zenici, Federalnog zavoda za PIO/MIO, broj 18-1041/03-3 od 5. februara 2004. godine odbijen je apelanticin zahtjev da joj se prizna pravo na osnovu utvrđenog tjelesnog oštećenja. Nadležni prvostepeni organ je utvrdio da Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98 i 32/01) nije regulirano pravo na utvrđivanje tjelesnog oštećenja za oslobađanje od dažbina pri uvozu automobila.

22. Apelantica je 13. februara 2004. godine protiv navedenog rješenja podnijela žalbu direktoru Federalnog zavoda PIO/MIO.

23. Rješenjem direktora Federalnog zavoda PIO/MIO broj 02/1-1140281787 od 22. marta 2004. godine odbijena je apelanticina žalba na rješenje Kantonalne administrativne službe u Zenici, Federalnog zavoda za PIO/MIO, broj 18-1041/03-3 od 5. februara 2004. godine. U obrazloženju Rješenja direktora Federalnog zavoda PIO/MIO broj 02/1-1140281787 od 22. marta 2004. godine navedeno je da je Institut za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu, Stručni tim u Zenici, 11. septembra 2002. godine svojim nalazom i mišljenjem, između ostalog, utvrdio da kod apelantice postoji ukupno tjelesno oštećenje «po glavi XI tačka 1-AiBi 2 u visini od 100%» i odnosi se na oštećenje funkcije donjih ekstremiteta. Dalje, članom 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine propisana su sljedeća prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju i prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe kao i činjenicu da tim propisima nije regulirano pravo na utvrđivanje tjelesnog oštećenja radi oslobađanja od dažbina pri uvozu automobila, drugostepeni nadležni organ je utvrdio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, pa je, pozivajući se na odredbe člana 237. Zakona o upravnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 2/98), odbio apelanticinu žalbu.

24. Apelantica je 8. aprila 2004. godine podnijela urgenciju Vrhovnom sudu da se postupi povodom njezinog zahtjeva od 23. jula 2003. godine, a kojim je tražila da Vrhovni sud donese rješenje koje će u svemu zamijeniti upravni akt, budući da su za to sada, kako je navedeno u tom izjašnjenju, «ispunjeni svi zakonski uvjeti».

25. Nakon što je Vrhovni sud 19. novembra 2004. godine zatražio da se apelantica izjasni o prvostepenom i drugostepenom rješenju, u smislu člana 75. stav 1. ZUSFBiH, apelantica je obavijestila sud da nije zadovoljna novim upravnim aktima, te da proširuje tužbu i na drugostepeni upravni akt zbog toga što smatra da se nije postupilo u skladu sa uputama Vrhovnog suda.

26. I konačno, Presudom Vrhovnog suda broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine odbijena je apelanticina tužba u upravnoj stvari utvrđivanja tjelesnog oštećenja radi oslobađanja od dažbina prilikom uvoza automobila, a podnesena protiv Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO broj 02/1-1140281787 od 22. marta 2004. godine. Vrhovni sud je ispitao zakonitost osporenog rješenja u smislu člana 36. ZUSFBiH. Utvrdio je da se apelantica 11. septembra 2002. godine obratila prvostepenom upravnom organu sa zahtjevom za utvrđivanje tjelesnog oštećenja, a radi ostvarivanja prava na povlastice za uvoz automobila. Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu svojim nalazom i mišljenjem je utvrdio da kod apelantice postoji tjelesno oštećenje u visini od 100%, a odnosi se na oštećenja funkcije donjih ekstremiteta. Kako nakon ovog vještačenja nije odlučeno o apelanticinom zahtjevu, ona je izjavila žalbu tuženom organu zbog nedonošenja rješenja, a potom je podnijela i urgenciju. Vrhovni sud je Presudom broj U-1041/07 od 8. maja 2003. godine uvažio tužbu i naložio tuženom da u roku od 30 dana donese rješenje povodom apelanticine žalbe. Tuženi drugostepeni organ je 17. juna 2003. godine prvostepenom organu naložio donošenje rješenja. Prvostepeni organ je 5. februara 2004. godine odbio apelanticin zahtjev, a tuženi drugostepeni organ je žalbu odbio rješenjem od 22. marta 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude zaključio da su upravni organi usvojili pravni stav da odredbama Zakona o PIO/MIO nije regulirana ovakva pravna situacija niti nadležnost tuženog organa za utvrđivanje postotka tjelesnog oštećenja radi eventualnog oslobađanja od carina ili nekih drugih javnih prihoda. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Vezano za apelaciju broj AP 525/07, apelantica navodi da je Vrhovni sud dostavio traženu dokumentacije uz akt broj U-753/03 od 13. marta 2003. godine, ali da nije «donio nikakav akt o tome». Nakon uvida u dostavljene akte, apelantica je podneskom od 26. marta 2003. godine preinačila prvobitno postavljeni zahtjev tražeći zaštitu u smislu čl. 69. i 70. ZUSFBiH (zaštita prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom i instrumentima Aneksa Ustava Federacije), koja bi se trebala realizirati donošenjem odgovarajućeg akta povod njezinih novih zahtjeva. Ona, dalje, navodi da povodom novih zahtjeva nije dobila nikakav odgovor, ni nakon urgencije od 10. jula 2003. godine. Smatra da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopuni apelacije od 10. maja 2007. godine apelantica izričito navodi da je predmet njezine apelacije nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu zavedenom pod brojem U-753/03 u Vrhovnom sudu i činjenica da i uz urgencije koje je podnosila Vrhovni sud nije donio odluku o njezinom zahtjevu. Apelantica, dalje, navodi da Vrhovni sud nije postupio povodom njezinog zahtjeva kojim je od Vrhovnog suda tražila da, u skladu sa članom 77. ZUSFBiH, donese rješenje «kojim će obavezati Zavod da joj dostavi fotokopiju traženih akata u određenom roku». Ona smatra da je «to što najviši sud nije donio bilo kakav akt» neprihvatljivo postupanje i ignoriranje njezinih zahtjeva koji su u skladu sa zakonom. Zbog navodnih propusta u radu nadležnih organa, apelantica je zatražila od Ustavnog suda da joj se dodijeli naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 4.000 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

28. U vezi sa apelacijom broj AP 1755/07, apelantica navodi da protiv Odluke Vrhovnog suda broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine nije imala nikakav pravni lijek koji bi navodno mogla koristiti. To, prema njezinom mišljenju, dovoljno govori i o usklađenosti zakonskih odredbi o upravnim sporovima sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim povrede prava na donošenje odluke u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelantica smatra da su joj povrijeđeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Zatim je apelantica izložila hronologiju predmeta onako kako je prikazano u činjeničnom dijelu ove odluke. Ona smatra da osporenom odlukom sud nepravilno tumači nadležnost Federalnog zavoda PIO/MIO, smatrajući da nije nadležan za utvrđivanje tjelesnog oštećenja radi stjecanja određenih povlastica pri uvozu automobila, što je bio predmet ovog spora. Pri tome nije uzeo u obzir činjenicu da je takva nadležnost navedenog zavoda utvrđena članom 2. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 21/98 i 10/02), koji propisuje nadležnost tog zavoda za postupanje i donošenje rješenja o tjelesnom oštećenju.

b) Odgovori na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je ovaj sud od Federalnog zavoda PIO/MIO pribavio tražene dokumente i da ih je preporučenom pošiljkom od 19. marta 2003. godine dostavio apelantici i na taj način udovoljio njezinom zahtjevu. Iz sadržaja dostavljenih akata se vidi na koji način je sud postupao povodom apelanticinog zahtjeva. Vrhovni sud je u apelanticinom predmetu donio tri odluke i to: Rješenje broj U-2072/02 od 16. januara 2003. godine i presude br. U-1041/03 od 8. maja 2003. godine i U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine. Dalje, u odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da u odlukama Vrhovnog suda, na koje se apelantica žali, nema povreda čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije. Prilikom ocjene primjene člana 6. Evropske konvencije, Vrhovni sud se pozvao, ne samo na odredbe člana 6. Evropske konvencije nego i na preporuke Vijeća Evrope o primjeni navedenog člana iz 2006. godine. Utvrdivši da nema povrede navedenih odredbi, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud se, smatrajući da se radi o istovjetnom slučaju, u odgovoru na apelaciju pozvao na stav Evropskog suda u Strasbourgu izražen u odluci Schouten and Meldrum od 9. decembra 1994. godine.

30. U odgovoru Federalnog zavoda PIO/MIO se navodi da osporenim odlukama, koje su donijeli njihovi organi, nisu povrijeđena ni apelanticina ustavna prava niti zakon na koji se poziva. Dakle, ovaj organ predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

31. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 7.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i s tim ciljem se moraju utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

32. U Zakonu o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenim u kraćem roku donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana nakon pismenog traženja, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 22. stav 2.

[...] Ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprječavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu, ako ne nađe da je osporeni upravni akt prema zakonu ništavan.

Član 69.

Građanin čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom i instrumentima Aneksa Ustava Federacije povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda u nadležnom sudu, u skladu sa ovim zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Član 70.

O zahtjevima iz člana 69. ovog zakona za zaštitu sloboda i prava građanina zajamčenih Ustavom, rješava najviši sud kantona i Vrhovni sud Federacije, u skladu sa nadležnošću tih sudova utvrđenoj u članu 6. ovog zakona.

Podnošenje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom, kao i rješavanje sudova iz stava 1. ovog člana o tom zahtjevu, vrši se shodnom primjenom odredaba ovog zakona koje se odnose na upravni spor.

O zahtjevima iz stava 1. ovog člana sud odlučuje rješenjem.

Član 71.

Zaštita sloboda i prava građana zajamčenih ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave, odnosno odgovorna lica u preduzeću (društvu), ustanovi ili drugom pravnom licu, kojom se protivno zakonu, neposredno sprječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava.

Zaštita sloboda i prava zajamčenih ustavom koji su povrijeđeni radnjom iz stava 1. ovog člana, osigurava se u postupku predviđenom odredbama čl. od 72. do 79. ovog zakona, ako nije osigurana sudska zaštita.

Član 74.

O zahtjevu za zaštitu zbog nezakonite radnje odlučuje sud iz člana 6. ovog zakona, u skladu sa nadležnošću utvrđenoj u toj odredbi.

Nadležni sud iz stava 1. ovog člana odlučuje u vijeću predviđenom u članu 7. ovog zakona.

Član 77.

Kada sud utvrdi da je zahtjev osnovan, donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje. U protivnom, odbit će zahtjev rješenjem.

Sud će u rješenju iz stava 1. ovog člana odrediti mjere koje treba preduzeti da bi se uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije u slučaju neizvršenja rješenja.

Rješenje suda izvršava organ, odnosno pravno lice iz člana 71. stav 1. ovog zakona, čije je službeno lice, odnosno odgovorno lice učinilo nezakonitu radnju.

33. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98 i 32/01) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: stjecanje, ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ko se smatra osiguranikom, penzijski staž, osiguravanje sredstava za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi sa penzijskim i invalidskim osiguranjem. Prema ovom zakonu, obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguranicima se osiguravaju prava u slučaju invalidnosti, smrti i starosti. Na dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje mogu se osigurati lica koja nisu obavezno osigurana.

Član 2.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju, prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelantica se žali na to da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

42. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

43. U konkretnom slučaju, apelantica je 11. septembra 2002. godine prvostepenom organu, Stručnoj službi Federalnog zavoda PIO/MIO iz Zenice, podnijela zahtjev za izdavanje rješenja o utvrđivanju tjelesnog oštećenja radi ostvarivanja pogodnosti za uvoz automobila. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je postupak pokrenut 11. septembra 2002. godine, a okončan je 11. aprila 2007. godine. Dakle, trajao je četiri godine i sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

44. U vezi sa apelanticinim ponašanjem, Ustavni sud smatra da je apelantica aktivno učestvovala u radu suda, i u predmetnom i u upravnom sudskom postupku. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantica tokom postupka urgirala da se predmetni postupak što prije okonča, naglašavajući da postupak predugo traje. Time je, dakle, pokušala ishoditi okončanje postupka u razumnom roku.

45. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošenja odluke povodom apelanticinog zahtjeva. Dakle, u konkretnom slučaju se radi o priznavanju apelantici tjelesnog oštećenja radi stjecanja određenih povlastica prilikom uvoza automobila, a u skladu sa važećim zakonskim odredbama. Također, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak vodio povodom apelanticinog zahtjeva o kojem rješavaju nadležni upravni i sudski organi, te da se ne može smatrati da se apelanticin pravni slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

46. Ustavni sud nalazi da su u predmetnom postupku upravni i sudski organi preduzimali procesne radnje u skladu sa propisima o upravnom postupku i upravnom sporu, kao i zakonskim odredbama koje reguliraju pitanje penzijsko-invalidskog osiguranja, u mjeri u kojoj je to bilo neophodno. Ustavni sud zapaža da, iako se radi o dvjema apelacijama, u oba postupka je rješavano isto pitanje, pa se zbog toga postupak mora posmatrati jedinstveno. Naime, Rješenjem Vrhovnog suda broj U-2072/02 od 16. januara 2003. godine odbačena je apelanticina tužba podnesena u upravnoj stvari utvrđivanja tjelesnog oštećenja, zbog nedonošenja rješenja o žalbi. Navedenim rješenjem nije okončan pokrenuti postupak jer je tužba u upravnom sporu odbačena zbog formalnih razloga, a predmet se i dalje nalazio na rješavanju u Ministarstvu. Tek je Presudom Vrhovnog suda broj U-1945/03 od 11. aprila 2007. godine postupak okončan, pa se taj rok treba računati kao konačan sa stanovišta trajanja dužine postupka. Dalje, iz dokumentacije spisa i dostavljene dokumentacije uz apelaciju proizlazi da je upravni postupak zajedno sa upravnim sporom trajao od 11. septembra 2002. godine do 11. aprila 2007. godine. Također, mada se radilo o pravnoj stvari koja nije složene prirode, ne može se nikako uzeti da je konkretni upravni postupak, objektivno posmatrano, predugo trajao. O konkretnoj upravnoj stvari su raspravljali Kantonalna administrativna služba Federalnog zavoda PIO/MIO, zatim direktor Federalnog zavoda PIO/MIO, kao drugostepeni organ, i Vrhovni sud. Upravni postupak je trajao od 11. septembra 2002. godine do 22. marta 2004. godine i okončan je Rješenjem drugostepenog organa broj 02/1-1140281787 od 22. marta 2004. godine. Taj period ukupno iznosi jednu godinu i šest mjeseci i ne može se smatrati da krši standarde «razumnog roka» odlučivanja u upravnim predmetima. Dalje, period odlučivanja u upravnom sporu mora se računati od 19. novembra 2004. godine, kada je apelantica obavijestila sud da nije zadovoljna novim upravnim aktima, te da proširuje tužbu i na drugostepeni upravni akt zbog toga što smatra da se nije postupilo u skladu sa uputama Vrhovnog suda. Period odlučivanja u upravnom sporu od 19. novembra 2004. godine do 11. aprila 2007. godine iznosi dvije godine i četiri mjeseca, pa se, s obzirom na rad Vrhovnog suda, ne može ocijeniti predugim da bi se smatralo da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u odnosu na «razuman rok». Istina, u oba ova postupka apelantica je podnosila zahtjeve koji se nisu direktno odnosili na izdavanje rješenja o utvrđivanju tjelesnog oštećenja, kao što su zahtjevi da joj se dostavi razna dokumentacija na osnovu koje su upravni organi odlučivali, zatim urgencije za odlučivanje povodom prvobitnih zahtjeva, urgencije za odlučivanje o žalbama i sl. Dakle, sve to je na izvjestan način utjecalo na dužinu roka odlučivanja, tako da se može pripisati apelanticinom ponašanju. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica uporedo sa postupkom za izdavanje rješenja kojim se utvrđuje tjelesno oštećenje radi ostvarivanja prava na uvoz automobila pred upravnim organima pokrenula i postupak da joj se u pismenom obliku dostavi akt u kojem je propisan iznos naknade (i na šta se on odnosi) u postupku ostvarivanja prava, odnosno povlastice na carinsko i porezno oslobađanje prilikom uvoza automobila za invalide.

47. Konačno, Ustavni sud ima u vidu zakonske odredbe o upravnom postupku, odnosno o upravnom sporu, kojima je propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da upravni organi i Vrhovni sud ipak nisu vodili postupak na način kojim bi bili odgovorni za dužinu trajanja predmetnog postupka. Kako je ranije izloženo, rezultat vođenja postupka povodom apelanticinog zahtjeva da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene jeste postupak koji je trajao četiri godine i sedam mjeseci. Naime, to je period koji se u predmetima upravne i sudske prirode koji se vode pred dvije upravne i jednom sudskom instancom ne može smatrati pretjeranim. S obzirom na navedeno, te uzevši u obzir sve faktore i utjecaj apelantice, upravnih organa i Vrhovnog suda na cjelokupni postupak, Ustavni sud smatra da postoji razumno i objektivno opravdanje za dužinu roka odlučivanja nadležnih upravnih organa i Vrhovnog suda. Također, Ustavni sud smatra da se period odlučivanja o utvrđivanju činjenica o donošenju rješenja o apelanticinom tjelesnom oštećenju može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

d) Ostali aspekti prava na pravičan postupak

48. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnim odlukama upravnih organa i Vrhovnog suda. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da, u principu, neće u tom smislu intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

49. Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju upravni organi i Vrhovni sud primijenili odredbe Zakona o PIO/MIO FBiH, te Zakon o upravnom postupku FBiH i Zakon o upravnim sporovima FBiH. Prvostepeni organ je 5. februara 2004. godine odbio apelanticin zahtjev, a tuženi drugostepeni organ je žalbu odbio rješenjem od 22. marta 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude zaključio da su upravni organi usvojili pravni stav da odredbama Zakona o PIO/MIO nije regulirana pravna situacija niti nadležnost tuženog organa za utvrđivanje postotka tjelesnog oštećenja radi eventualnog oslobađanja od carina ili nekih drugih javnih prihoda. Pri tome su upravni organi i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Navedena obrazloženje ovih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a iz navoda u apelaciji i priloženoj dokumentaciji ne može utvrditi da su osporenim odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava na pravično suđenje.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

e) Pitanje kompenzacije

51. U odnosu na apelanticin zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, ne pripada joj pravo na kompenzaciju.

Ostali navodi

52. Apelantica navodi da su joj osporenom odlukom povrijeđeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi o kršenju navedenih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravičan postupak. Naime, Ustavni sud je već analizirao te navode, tako da ih neće posebno ispitivati.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na «razuman rok» odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, s obzirom na sve faktore, kao i utjecaj apelantice, upravnih organa i Vrhovnog suda na cjelokupni postupak, te uzevši u obzir da postoji razumno i objektivno opravdanje za dužinu roka odlučivanja nadležnih upravnih organa i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da nema povrede navedenog prava. Također, ne postoje drugi elementi koji ukazuju na nepravičnost postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su upravni organi i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Navedena obrazloženje ovih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a iz navoda u apelaciji i priloženoj dokumentaciji ne može utvrditi da je osporenim odlukama sudova povrijeđeno ili zanemareno apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje.

54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović