USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 27. veljače 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 19/04.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
David Feldman, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija Hercegovačko- neretvanskog kantona, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-77/02 od 12. prosinca 2002. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-216/00 od 6. rujna 2001. godine i Općinskog suda I u Mostaru broj P-199/98 od 14. veljače 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa kantonalni javni pravobranitelj, podnio je 7. veljače 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-77/02 od 12. prosinca 2002. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-216/00 od 6. rujna 2001. godine i Općinskog suda I u Mostaru broj P-199/98 od 14. veljače 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je, 5. ožujka 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od odvjetnika O. N. R., punomoćnika tuženih u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a koja se pobija apelacijom, zatraženo je 5. ožujka 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovori nisu dostavljeni.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.S. P., I. K. i Z. Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljice), koje je zastupao punomoćnik O. N. R., odvjetnik iz Mostara, podnijele su 23. siječnja 1998. godine tužbu protiv Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona - Policijska postaja Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo). U tužbi je navedeno da su tužiteljice bile uposlene u Ministarstvu unutarnjih poslova bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: MUP HR HB), te da im je počevši od 1. veljače 1997. godine, bez ikakvog obrazloženja i pismenog rješenja, onemogućeno da rade, a počevši od 1. kolovoza 1997. godine prestali su im isplaćivati plaće. Navedenom je tužbom zahtijevano da se tužiteljice vrate na posao, kao i da im se isplate zaostale plaće uz pripadajuće kamate.
- 6.Povodom navedene tužbe, Općinski je sud I u Mostaru donio presudu broj P-199/98 od 14. veljače 2001. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica. Ovom je presudom naloženo Kantonalnom ministarstvu da tužiteljice rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te da im, počevši od 1. kolovoza 1997. godine, isplati plaće, sa pripadajućim kamatama, počevši od svake dospjele plaće pa do isplate, kako slijedi: S. P. iznos od 11.636,90 KM, I. K. iznos od 11.036,60 i Z. Ć. iznos od 13.095,00 KM.
- 7.Nakon što je apelant uložio priziv Kantonalnom sudu u Mostaru, taj je sud donio presudu broj Gž-216/00 od 6. kolovoza 2001. godine, kojom je odbio priziv apelanta kao neutemeljen, te potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda I u Mostaru.
- 8.Apelant je, nakon toga, izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom presudom broj Rev-77/02 od 12. prosinca 2002. godine odbio reviziju i potvrdio presude nižestupanjskih sudova.
IV. Relevantni propisi
- 9.Zakon o temeljnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/94 i 20/95):
"Članak 78.
Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti djelatniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.
Članak 83. stavak 2.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje".
- 10.Zakon o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96):
"Članak 77.
U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH, kao i dosadašnji organi unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.
Članak 81. stav 1.
Kantonalno Ministarstvo preuzet će sve djelatnike organizacijskih jedinica organa unutarnjih poslova iz članka 77. ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona".
V. Apelacija
- 11.Apelant se žali da je presudama redovitih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni pojedinih odredbi materijalnih zakona, i to Zakona o temeljninim pravima iz radnog odnosa i Zakona o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine. Također, apelant smatra da je pravo na pravično suđenje narušeno zato što je u sastavu revizijskog vijeća Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine bio sudac koji je ranije imenovan za suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je presudama redovitih sudova proglašen pravnim slijednikom Hrvatske Republike Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: HR HB), te što mu je po tom osnovu naloženo da tužiteljice primi u radni odnos i isplati im zaostale plaće od ukidanja MUP HR HB.
VI. Dopustivost
- 12.Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je dosadašnja praksa Ustavnog suda bila da se apelacije koje su podnosili državni organi proglašavaju nedopustivim na temelju članka 16. stavak 2. točka 10. Poslovnika Ustavnog suda, koji propisuje da je apelacija "nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna s Ustavom". Za ovakav stav Ustavni sud se opredijelio slijedeći praksu Europskog suda za ljudska prava, koji je apelacije državnih organa proglašavao nedopustivim kao "ratione personae", uz obrazloženje da članak 34. Europske konvencije štiti, u principu, pojedince, nevladine organizacije i udruženja građana (vidi rješenje Ustavnog suda AP 96/01 od 22. prosinca 2002. godine). Prema tome, proizlazilo je da državni organi nemaju aktivnu legitimaciju, odnosno da nemaju ovlast podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
- 13.Međutim, Ustavni sud smatra da ne bi bilo sukladno ustavnom određenju ukoliko bi, u ovom pitanju, i dalje nastavio slijediti praksu Europskog suda za ljudska prava. Naime, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu.
- 14.Državni organi su stranke u mnogim sudskim postupcima i članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine daje im pravo da mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, obzirom da spomenuti članak Ustava Bosne i Hercegovine ni u kojem slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. Ukoliko bi Ustavni sud isključio mogućnost podnošenja apelacije državnim organima, to bi, ustvari, predstavljalo reduciranje njegove prizivne jurisdikcije, koja je dana člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 15.Ustavni sud zaključuje da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu. Sukladno navedenom, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa, Ustavni sud smatra da je potrebno da izmijeni svoju dosadašnju praksu i da dozvoli državnim organima podnošenje apelacija, sukladno Poslovniku Ustavnog suda.
- 16.U tijeku daljnjeg razmatranja dopustivosti apelacije u ovom slučaju, naglašava se da, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosiltelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 19.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-77/02 od 12. prosinca 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio 12. prosinca 2002. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 7. veljače 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Ustavni će sud, prije svega, razmotriti pitanje navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine koristeći se kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda za ljudska prava i praksom Ustavnog suda. Prilikom razmatranja eventualne povrede navedenih prava, Ustavni sud slijedi praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj su uspostavljeni kriteriji za opseg zaštite koju pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 22.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su redoviti sudovi, u konkretnom slučaju, odbili primijeniti članak 83. stavak 2. tada važećeg Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa. Također, apelant naglašava da su redoviti sudovi primijenili odredbe članka 81. Zakona o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, ne uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-13/97 od 25. ožujka 1998. godine, kojom je navedeni članak proglašen neustavnim. Apelant smatra da i revizijski sud, u obrazloženju presude, nije posvetio dovoljno pozornosti navodima vezanim za povrede parničnog postupka od nižih sudova. Osim toga, apelant kao razlog da je postupak bio nepravičan ističe da je u sastavu revizijskog vijeća bio sudac koji je ranije imenovan za suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 23.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti preispitivati način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan preispitivati tumačenje ili način primjene važećeg zakona od nižih sudova, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02). Osim toga, naglašava se da redoviti sudovi moraju uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.
- 24.U konkretnom slučaju, članak 83. stavak 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, spomenuti članak određuje da djelatnik ne može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji gdje je radio. Primjenom ovog članka, tužiteljicama bi bilo narušeno pravo na pristup sudu u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je i smisao i članka 6. Europske konvencije u odnosu na pristup sudu da svako, tijekom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obvezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom. U vrijeme donošenja spomenutih presuda na snazi je bio Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. određuje da se Europska konvencija izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema tome, redoviti sudovi su sasvim ispravno odlučili kad su u konkretnom slučaju prihvatili nadležnost, te u meritumu donijeli odluku o pravima i obvezama tužiteljica.
- 25.Osim toga, ukoliko se ovaj slučaj promatra uže nego što je navedeno u točki 24 ove odluke, može se ponovo zaključiti da članak 83. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije mogao biti primijenjen. Naime, da bi se ovaj članak mogao primijeniti, pretpostavlja se da je djelatnik dobio otkaz. Članak 78. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa određuje da otkaz, odnosno odluka o prestanku radnog odnosa, kao i razlozi za njihovo donošenje, moraju biti dostavljeni djelatniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Apelant, tijekom cijelog postupka, nije mogao dokazati da postoji odluka kojom je tužiteljicama prestao radni odnos, kao i da im je ta odluka ikad uručena. Na temelju te činjenice, redoviti sudovi su zaključili da je tužiteljicama uskraćena spoznaja o prestanku radnog odnosa, kao i pravo na priziv, te da se zbog toga treba smatrati kao da radni odnos nije ni prestao, jer to tužiteljicama nije stavljeno na znanje.
- 26.Što se tiče navoda apelanta da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine povrijeđen i zato što je u sastavu revizijskog vijeća bio sudac koji je ranije izabran za suca Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da ne vidi ni jedan razlog zašto bi se to smatralo povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom da u vrijeme donošenja odluke navedeni sudac nije vršio funkciju suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Uz to, taj sudac, sukladno članku 94. Poslovnika Ustavnog suda, nije sudjelovao u razmatranju i odlučivanju u ovom predmetu pred Ustavnim sudom.
- 27.Ustavni sud uočava da je apelant imao pristup sudovima na sve tri instance, te da su sudovi ispitali njegove argumente na temelju važećih propisa. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
- 28.Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključka donesenog glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, nije nužno razmatrati ostale navode apelanta.
VIII. Zaključak
- 29.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v.r.